Porod i samopouzdanje

Baš se pitam koliko porod utječe na naše samopuzdanje.
Mogućnost rađanja doživljavam kao našu, žensku, primarnu zadaću. Kada protekne tako da nam ostane u lijepom sjećanju – nitko sretniji i samopouzdaniji od nas.
U porodu je naša snaga i posebnost. Meni je drugo porođajno iskustvo bilo neugodno iznenađenje i razočaranje. Kao da nisam odradila taj životni zadatak kako treba.
Najviše sam krivila sebe i svoje strahove zbog kojih sam si samo otežala situaciju. Znala sam da je beba velika i strahovala da ne zapne na pola puta pa da moraju pribjeći vakuum ekstrakciji.
Porod je počeo puknućem vodenjaka i provalom plodove vode. Bio mi je to neočekivani osjećaj na koji nisam računala. Gdje su trudovi?! Nešto poznato i mjerljivo.
Pri prvom porodu sam ih lijepo bilježila dok se nisu zgusnuli na 4-5 minuta i dva sata nakon dolaska u rodilište svoju sam djevojčicu držala u naručju. Ovaj se put to otegnulo na 12 sati.
Otvaranje je bilo uredno (za 4 sata 5 cm) do trenutka kada su mi rekli da je beba krenula čelom. Ta me spoznaja blokirala, otvaranje se usporilo i u sljedećih 5 sati otvorila sam se samo 2 cm.
Rodila sam, nakon 3 sata izdripanih trudova, sina teškog 4100 gr. Ne samo da je bio okrenut čelom već je ruku gurnuo naprijed da si prokrči put, pa kud puklo da puklo. A puklo je do rektuma.
Šivali su me pod općom anestezijom. Kada sam prebačena na odjel ustanovila sam da ne mogu mokriti. Četiri dana su me praznili uz pomoć katetera. Nemoć, bespomoćnost i poniženje!
To su osjećaji koji su me pratili 7 dana u bolnici. Više sam vremena provela na wc-u pokušavajući mokriti nego s djetetom. Kada sam došla kući i probava mi profunkcionirala, borila sam se s inkontinencijom.
Morala sam vježbati mišiće analnog sfinktera kako bih uspjevala zadržati stolicu i vjetrove. Što su mi više otkazivale fiziološke funkcije to mi se više rušilo samopouzdanje.
Trebalo mi je skoro 2 mjeseca da se fizički i psihički oporavim i u potpunosti posvetim svojoj djeci i svakodnevnom životu.

žao mi je što si imala tako teško iskustvo :love:
ali ipak- ti si rodila, donijela si na svijet novog malog čovjeka i to je dovoljan razlog da ti naraste samopouzdanje i vjera u sebe i svoje ženske "moći". znaš da se u nekim plemenima na ženu koja rodi gledalo kao na muškarca koji se vratio iz rata....nadam se da ipak uspjevaš izvući to snažno i dobro unatoč ružnom dijelu iskustva....
:love:

Nakon poroda osjecala sam se da nema nista na svijetu sto ne mogu uciniti. Taj osjecaj se pojavio nekih par sati kasnije, kada sam malo dosla sebi i prebirala po glavi sta se zapravo desilo. I jos me drzi. Naucila sam tako puno o sebi.

Naime, dosavsi u bolnicu na pregled noc prije poroda receno mi je da mi moraju pokrenuti porod, sto me uzasno uznemirilo, suze su samo potekle od straha, neizvjesnosti, nespremnosti. Onda sam se pribrala i od tada je sve tako lijepo teklo. Bila sam neobicno mirna. Vjerovala sam prije svega u bebu, vjerovala sam da je napravio bas ono sto sam mu cijelo vrijeme govorila - dodji nam kada ti budes spreman.
Negdje tokom poroda sjecam se dva dogadjaja - prvi je bio kad je babica komentirala da beba tesko ide van i rekla asistentici da bi mozda trebalo ici po vakuum. Ne znam kako, to ce zaista ostati misterij dok sam ziva, ali nasla sam neku novu, svjezu snagu i imala sam osjecaj da sam mogla pogurati bebu 3 puta jace - i jesam, vakuum nam nije trebao.

Takodjer je babica u jednom trenutku rekla "idemo Ornela, nakon ovoga ces moci napraviti sve u zivotu". Cula sam jasno kad je to govorila i prisjetila se tih rijeci kad sam drzala svoju bebu u rukama. Neopisiv osjecaj, kao da je dio mene napokon do kraja odrastao, a da nisam ni znala da mi je falio taj djelic samopouzdanja.

:love2:

Kailash kaže:
...nadam se da ipak uspjevaš izvući to snažno i dobro unatoč ružnom dijelu iskustva....

Naravno, naravno. Na što sve nismo spremne mi žene ne bi li na svijet donijele novi život, mazile ga i pazile dok ne stasa. Hvala Kailash na podršci.

Citiraj:

---

fegusti prvotno napisa

Kailash kaže:
...nadam se da ipak uspjevaš izvući to snažno i dobro unatoč ružnom dijelu iskustva....

Naravno, naravno. Na što sve nismo spremne mi žene ne bi li na svijet donijele novi život, mazile ga i pazile dok ne stasa. Hvala Kailash na podršci.

---

:love:

Jako sam zeljela prirodni porod i nadala se da ce biti iznimno iskustvo... na kraju je bio izniman, ali ne po dobrom.
U trudnoci sam imala puno povjerenje u svoje tijelo, da je u stanju izvesti sve skupa na najbolji moguci nacin - i sve je ispalo super. Nazalost, porod je bio jako tezak i nazalost zahtijevao je medicinske intervencije - dakle, mogla bih reci da mi je tijelo na neki nacin 'zakazalo'.

No, ne gledam stvari na takav nacin. Sama cinjenica da sam prezivjela to sto sam prezivjela za mene znaci drugo rodjenje, i moram priznati da mi se sada sve ostalo cini puno lakse u zivotu...
Dakle, iako je iskustvo bilo lose, samopouzdanje mi je bolje nego prije (cemo je svakako pridonijelo iskustvo idealne trudnoce...). A i mislim da nakon sto se beba rodi, roditelji imaju puno manje prostora za prekapanje po svojim strahovima, odnosno moraju biti puno bolje 'poslozeni' u glavi nego kad su bili sami...

Citiraj:

---

ornela_m prvotno napisa

. Neopisiv osjecaj, kao da je dio mene napokon do kraja odrastao, a da nisam ni znala da mi je falio taj djelic samopouzdanja.

---

potpisujem :)

Citiraj:

---

fegusti prvotno napisa

Kailash kaže:
...nadam se da ipak uspjevaš izvući to snažno i dobro unatoč ružnom dijelu iskustva....

Naravno, naravno. Na što sve nismo spremne mi žene ne bi li na svijet donijele novi život, mazile ga i pazile dok ne stasa. Hvala Kailash na podršci.

---

I zbog svega onoga što smo prošle, i zbog svega što smo spremne učiniti za svoju djecu, trebale bi biti ponosne. I ja sam prolazila užasne trenutke iza porođaja, ne trenutke, mjesece... I osječala sam se jadno i nesposobno,... A onda sam se pitala " koji bi muškarac sve to prošao i ponovo poželio osjetiti radost rađanja?". Nijedan.