Tijekom trudnoće sam redovno posjećivala Rodin portal i informirala se, ruku na srce, uglavnom o razvoju svog miša malog zapakiranog. O porodu sam počela dosta kasno čitati, ali sam odmah zaključila da ne namjeravam rađati na leđima, nego "alternativno" (iako ne vidim ništa alternativno u načinima poroda koji se prakticiraju od pamtivijeka).
Nagovorila sam dragog da idemo na tečaj, uvjerila sam ga da će biti na porodu, sve sam si iskombinirala u glavi. Što ću i kako ću, sve sam znala - po preporuci s Foruma, prilagodila sam si plan poroda i vječito ga furala sa sobom među papirima.
No, Kupusićka nije željela van. Imala sam dva izračunata termina: 19.2 i 22.2. Nakon tjedan dana "prenešenosti" me je dr.V. poslao na "hospitalizaciju". Kada su me ostavili u bolnici sam bila strašno tužna, plakala sam konstantno jer - meni nije ništa, ja sam zdrava, zašto sam ovdje? Nije mi bilo jasno, a nije mi jasno ni danas - da su me pustili doma bi vjerojatno prošlo sve u redu.
Odmah nakon primitka me je pregledao dr. F. Simpatičan čovjek, jedini je od horde ginekologa koji su me zadnje vrijeme pregledavali primijetio da je prema prvom ultrazvuku beba prevelika i da mi termin nije bio u drugom mjesecu, nego 1.3. No kako sam već bila primljena, nisu me pustili doma. Nije da ih nisam gnjavila.
Dani su prolazili u lažnim trudovima i dosađivanju, bježala sam redovno pred ulaz jer su "zabranjene posjete" radi gripe, sveki me je opskrbljivala finom klopom.
5.3. su mi popodne bili svekiji i MM i mene su već lagano boluckali trudići, no nisam se obazirala. Ipak sam imala povijest lažnih dugačku.
Oko ponoći sam zaključila da idem po kakao da me smiri (od bolova više nisam spavati mogla) i u krpe. No, sestre su me uhvatile na hodniku i spojile me na CTG jer sam im rekla da me boli. CTG je očitavao slabe trudove, pregledali su me i zaključili da sam i dalje otvorena samo dva cm. Dobila sam neku injekciju koja kao lažne trudove prekida a prave pojačava. Patka neka, uglavnom.
Otišla sam u sobu i u bolovima spakirala torbu, prezalogajila, sredila se u kupaoni.
Trudovi su se pojačavali manijakalno, uskoro me uhvatila trčkalica pa sam svakih deset minuta letjela na WC. Otišla sam do sestara i rekla im da me stave na CTG opet. Trudovi su se vidno pojačali, te meje pregledao dr.P....n., kojeg više niti nacrtanog vidjet ne mogu.
Parafraziram njegovu dijagnozu: "Znate, vama se događa ono najgore. Boli vas, a nema učinka. Naime, vi se ne otvarate a imate trudove. Odite spavati, mi vam ne možemo pomoći."
Od ovog pregleda nadalje mi je sve u magli. Bila sam sama, prepadnuta i trudovi su me trgali sve jače i jače. U nekoliko navrata sam molila sestre da zovu doktora, da mi stave gel, daju drip, bilo što, ili da me stave u predrađaonu i daju mi loptu. Ili epiduralnu pa što bude bude. Bila sam očajna.
No, sestra mi se smijala da što ja namjeravam na stolčić a ni stajati ne mogu. Koliko sam primijetila, one su gledale neki zanimljivi film.
Agonija je trajala do sedam ujutro, kada je došla smjena. Cimerica ih je pozvala i objasnila im situaciju, da me ovi ne doživljavaju kao živo biće a da ću roditi svaki čas. Odvukle su me (nisam mogla hodati a i bebina glavica je toliko pritiskala debelo crijevo da sam mislila da ću puknuti) na CTG i otišle.
Trudovi su toliko uznapredovali da sam ja počela tiskati - tijelo me je tjeralo, nije mi bilo druge, nisam se mogla suzdržati.
Tih par minuta koliko sam bila svezana i u ležećem položaju mi je trajalo kao vječnost. Jer, dok sam bila u sobi sam šetala, ležala, skakutala, grčila se, okretala, vrtila bokovima - slušala sam svoje tijelo, radila sam sve čisto instinktivno, nisam imala pojma što je i kako je, a radi hormona sam čak mogla i odspavati između trudova, što mi se činilo tako zgodno, no čim bi trud dobio uzlaznu putanju bi se probudila i pomislia: OPET... KAD ĆE KRAJ... U tim trenucima sam mrzila i sebe i nju, cijeli svijet.
Sestra je dotrčala i pogledala me svezanu za CTG i nadasve inteligentno zaključila: "Pa ovdje ima nešto, no ne znam što je dok te ne pregledaju." Valjda sam ja glupa pa ne znam što mi se događa nakon devet mjeseci trudnoće.
Opet me je netko pregledao, ne sjećam se tko, i zaključili su da
sam otvorena 8-9 cm. Na onim kolicima su me odfurali dolje u rađaonu (u brzini sam par puta bila zabijena u zid).
Jedna primalja me uhvatila za ruku i konstatirala da se tresem od straha. Kako i neću, bila sam uvjerena da će mi dijete biti rođeno na WCu u rodilištu (ironija života). Govorile su mi kako da dišem, uvjeravale su me da je sve u redu, da sam gotova sa svime, da ću sada vidjeti svoju bebicu. Nakon uspostave komunikacije sam joj rekla što želim, rekla je nema problema, ponovila je na glas svima što želim i kako, rekla je da zovu MMa, koji je krenuo odmah nakon poziva - no nažalost nije stigao. U 20 do 8 je primio poziv, u 8 i 5 je cura bila vani.
Stavili su me na stolac, stavili su CTG, pogledali sa tuljcem - voda je bila zelena. Sa ispričavajućim tonom su mi rekli da ništa od stolca jer neće stići, ginekolog mi je počeo govoriti o fetalnoj patnji i o tome da bi me trebalo rezati. Izderala sam se da reže, da radi što hoće - samo da moja bebica bude dobro. Dobila sam injekciju u debelo meso protiv bolova, čula sam škljoc!, primila sam se za ručke i - nakon tri truda je cura bila vani. Nisam vrištala bez reda, ali mi je u trudu bilo tako opuštajuće kanalizirati zrak i ispustiti jedan grleni hmmmm. To je bilo mojih pola sata i nisam željela biti sputana onim klasičnim "što će netko reći". Iako sam bila zabrinuta za svojue noge - bila sam uvjerena da mi svi proučavaju stopala jer nisam ogulila staru kožu Prekrivena zelenom sluzi od glave do pete, bili su joj zeleni komadići upleteni u kosicu. Pravi mali Kupusić. Stavili su je na mene i gledala me je velikim okicama tamnim, ja je nisam mogla pogledati. Mali vanzemaljac na mojim grudima.
Zatim šivanje i ostale nebuloze, no svi znate da je odvratno i gnjusno - jedina stvar koja mi je zgadila porod. Sam izgon mi je bio igra. Otvaranje smatram kao nekakvo pomirenje sama sa sobom i svojim tijelom, boljelo je strahovito, ali bi ponovila opet. Da je MM mogao biti uz mene, vjerojatno bi to drugačije izgledalo. Ovako, prošlo je kako je. Jedina dobra strana je da sam izbjegla drip, brijanje i klistir. Sve je izašlo baš onako kako je Priroda predodredila.
Sada, kada gledam na
Babica mi je razmaknula spavaćicu i pokazala kako beba mora prihvatiti dojku, još je uz smijeh primijetila da sam krcata mlijeka. Istina, sva sam bila mokra.
Tia je prihvatila bradavicu i trudila se brižna nešto van izvući, gledala sam je i razmišljala kako podsjeća na mog djeda. Zatim sam joj počela pričati neke nebuloze o cvjetači, pomidorima i čokoladi. Uskoro nam je i MM doletio, u nekakvom ogrtaču kućnom. To su mu dali, kao "čisto" je. Bio je sav pod šokom. A tek da je vidio porod... :mrgreen:
Kupusićka je malena dobrica, predivni anđeo koji nam je ušao u živote. Kombinacija dviju obitelji, savršena je da savršenija ne može biti. A porod? Trudim se pamtiti samo ono dobro - da je Tia zdravo maleno bebče veselo. Bez obzira na iritantno nezainteresirane "doktore" i njihovu stručnost.
