eto...da podijelim s vama i svoje iskustvo poroda. Iskreno....odmah nakon njega, bila sam sigurna da zelim sto prije zaboraviti cijeli taj cin (je li to normalno???), ali eto...danas vise nisam sigurna. Mozda zato dvojim o drugom djetetu...a mozda je ipak pre rano da razmisljam o tome.
Evo za pocetak kratki uvod u pricu:
....MM i ja pokusavali smo ostati trudni cca 3 i pol godine. Bijele kute su nam rekle da se ne trebamo truditi prirodno, eventualno umjetna, ali ... mozda nikako. Zasto??? E pa to ni oni nisu znali. Kako imam problema sa autoritetima u bijelim kutama, uzela sam stvari u svoje ruke, kupila sam i proucila knjigu "Povecajte svoju plodnost" krenuli smo na akupunkturu, kupili Bioastin (alge za povecanje "moci" MM) i uputili se u nepoznato...
Samo tri i pol mjeseca od pocetka akcije.....TRUDNA SAM!!!!!
I onda sam slijedecih 8 mjeseci provela na strogom mirovanju. Lagano sam krvarila, a nisu znali zasto.... Lezecki sam docekala i termin (kada su mi dijagnosticirali i neku bakteriju dole)....i dva dana kasnije, kad me oborila neka viroza (zastopan nos, kasalj), oko 04:30 pukao mi je vodenjak. Onako...lagano, tako da je po malo curkalo.
I uputila sam se u bolnicu na pregled. Tamo su potvrdili da je pocelo. Oci su mi bile ovolike :shock: od straha. Dali su mi papire i uputili gore u radjaonu.
Kad sam stigla gore, vec su bile dvije soon2be mame u proceduri ;)
I meni su dali klistir....i tu sad pocinje moja agonija. Dali su mi da obucem predivan komad satorskog platna (oni to zovu spavacicom). Tako grubo platno i taj izgled nisam si mogla ni zamisliti. I...kako mi je curila plodna voda i pomalo krvi, dali su mi isto takav komad satora ali zelene boje da nosim medju nogama :shock: . Kako me majka priroda nije bas obdarila sa velikim cicama, onaj prorez mi je bio od vrata do struka, i sve je iskakalo van.
I sad...nas tri smo dobile klistir, a tamo su dva wc-a. Naravno, kao zadnja, kad me stislo, nisam imala gdje nego je sve iscurilo iz mene :cry: :cry: u predvorju wc-a (tamo gdje otvaraju vrata ocevima sa upitima i obavljaju predpreglede). I sad ja tako sa satorskim krilima medju nogama i na sebi, ukakana molim sestre da mi daju da se presvucem, i dobijem samo satorsko krilo za medju noge.....
E da ne bi samo mislila na predstojeci porod, i skorasnji susret sa mojim sinom, imam za razmisljati i da li ce mi sto od tih fekalija doci i na mjesto izgona, jer...curi mi i dalje plodna voda.....i moglo bi stogod uci u nutra do miska :? :? :?
Nakon "ciscenja" dolazi doktorica i stavlja mi gel jer trudova jos nema, a otvorena sam cijelih prsti i pol. I nakon toga..onako ciste spavacice me smjestaju u sobu preko puta radjaone. Trudovi pocinju i to dosta zestoko. Do tri su vec u intervalima svake dvije minute i traju po minutu. Ja se veselim da to znaci da ce porod brzo biti gotov, i kad me zovu u box sa razocaranjem slusam da sam otvorena svega dva i pol prsta.
MM i moja majka i dalje strpljivo cekaju u krugu bolnice, jer...zavrsili smo tecaj pa bismo oboje htjeli da on prisustvuje porodu.
U tri su odlucili dati mi i drip. Ja lezim u boxu...drip kapa u venu, trgaju me bolovi i svakih pola sata netko prodje i gurne ruku u mene (kao da me ne boli dovoljno) i potiska jos malo. Negdje izmedju gela i pustanja dripa, uspjela sam se na kratko odsetati i vidjeti sa MM i namociti maramicu koja mi je dosla kao melem na ranu u trudu. Stavljam ju ponekad na celo, ponekad na usne a ponekad na vrat...i brojim i disem u cekanju da prodje. Pripremala se jesam da ce to boljeti, ali za ovo me nitko nije mogao pripremiti....
Dolazi i 19:00 sati....doktor (zaboravila sam mu ime, ali smatram to darom s neba) koji je bio dezuran me pregledava i zove salu za hitan carskij jer ja sam otvorena tek 4 prsta.
E sad dolazi do zbrke...naime, on je dogovorio sekciju a da nije obavijestio sestre. Naime, smjena im je u sedam, pa je on htio to najaviti slijedecoj smjeni. I sad dolazi glavna anesteziologica iz sale i urla da gdje je ta sekcija...da sala ceka spremna, oko mene (pa ni ja) ne zna nitko ko ide na sekciju...doktor je negdje nestao....i odjednom strka. Svi vicu jedni na druge...
U tom brlogu dolazi doktor i objasnjava da sam ja ta jer sam prvorotkinja, jer mi voda curi vec 14 sati, jer imam bakteriju i jer se ne otvaram bez obzira na sve. Sad i anesteziologica vice da sta su cekali toliko s obzirom na bakteriju....I usput, pita mene kakvu anesteziju zelim. Spinalnu ili opcu......Kako sam ovu vijest da ce ta bol uskoro prestati docekala sa opcim veseljem (molim da me ne osudjujete :heart: ), pitam nju kakvu bi ona da je na mom mjestu, jer nemam pojma o cemu se radi. I tako se odlucujem za spinalnu.
Za cca 10-tak minuta nalazim se u sred "Uvoda u anatomiju" (nisam nikada bila u operacionoj sali, tako da mi je ovo prvo iskustvo). Svi oko mene su "mali zeleni" i uzurbano rade svoj posao, a ja gola sjedim na stolu, tresem se nekontrolirano sto od hladnoce sto od straha, trpim trudove i pokusavam biti mirna da bi mi u kitchmu uveli iglu i dali anesteziju. Ne znam kako su uspjeli, ali valjda imaju mirnu ruku. Dva puta su me boli, jer sam se prvi puta izvila...cudno, zar ne???
Vrlo brzo sve se mijenja, ja lezim (jednimo sto se ne mijenja je moje treskanje), svi su oko mene, mjere tlak, postavljaju zavjesu ispred mene i cujem kako rezu......
Slijedece cega se sjecam je plac moga miska, brz pogled na njega i doktora koji mi govori da ima moje usne.....
Nakon toga mrak. Osvjestila sam se na hodniku, kad me sestra vozila na intenzivnu jer su MM imamu pustili da me docekaju nakon sivanja i s njima pricam (i dan danas pojma nemam o cemu smo razgovarali. Cak sam ih sutradan pitala da li je to bila stvarnost ili san) nekih 40-tak minuta. Uveli su me u sobu, prikopcali na infuziju i ja sam zaspala....
Eto...to je bilo moje iskustvo. Vjerojatno nisam sve zapamtila, i kasnije cu se sjetiti jos detalja, ali najgore u svemu tome bilo mi je sto Dana nisam vidjela dan i pol. I to su mi ga donijeli jer sam plakala kao kisna godina razmisljajuci kako moje malo cudo lezi negdje sam...i nitko ne pita za njega...i nitko mu ne nudi ciku da papa....a nitko ga ne mazi i ljubi....
Sada smo vec dva mjeseca doma, uzivamo jedno o drugome, i svaki dan mu dajem do znanja da je i te kako zeljen i voljen :heart: :heart: :heart: . A vec davno sam nadoknadila sve mazenje i ljubljenje koje su mi uskratili prvih dana....
