Kako je to kod nas izgledalo
Ajde, da i ja dam svoj doprinos o rađanju u splitskom rodilištu.
Cijelu trudnocu sam se psihicki pripremala na prirodni porod. Sve je bilo u redu, dok na zadnjih par pregleda- mali stalno stoji na nogama. :mrgreen: I tako, počinjem čitati tekstove o carskom rezu i reprogramirati mozak na novonastalu situaciju jer doc. je rekao da je mali ogroman i da nema šanse roditi prirodno i na zadak tako veliku bebu. I nije se okrenuo... :roll:
U nedjelju, 28.1.2007., tri dana prije termina probudi me ujutro u osam eksplozija tople tekucine u krevet. Skočim u sjedeći položaj, skužim da je plodna voda i kažem MM koji je spavao: "Moramo ići!" A on na to: "A di?". Istovremeno sam skuzila da ce me taj dan operirat pa sam se usrala (sorry na izrazu ali bas me bilo strah), i kazem njemu "pa u bolnicu", a on mislio da buncam u snu. :) Svejedno se trznuo i dignuo i onda smo vidjeli lokvurinu na krevetu :shock: . Imala sam dojam da je mali ostao totalno na suhom. Dignem se, a ono se izlijeva iz mene, stavljam neke gace, majice, rucnike ali sve je uskoro mokro. I tako, nekako se uspijemo "sredit" i odvesti do bolnice. Teta na ulazu vidi mene zbunjenu i kaze " a vi biste vjerojatno rodili"? :) Kad sam došla u bolnicu bilo mi je lakše. MM je bio stalno smiren a ja skroz naskroz zbunjena, a inace je uglavnom obrnuto u stresnim situacijama. Srecom, pa je on bio takav, spasio me. :love: I tako, prvi dojam bolnice je bio ok. Sestra koja me primila je bila super, i sestre u rađaoni također. Sredili su me, klistirali i obrijali (nije mi bio bed), pogledali malog na UZV i odlučili se na carski. Inace, ja sam dosla u bolnicu i rekla da sam došla rodit na carski. :) Oni me zacudnjeno gledaju i pitaju zasto tako mislim. Kazem "pa moj je ginekolog tako rekao" :) Nesto su posprdno rekli na racun mog ginekologa i poslali me na carski. :) KAd su me vozili na onom stolu bilo mi je ok. Dobila sam spinalnu i sokirala se kako to cudo brzo djeluje. Doduse, nije mi bilo svejdeno kad sam vidjela da su oni vec spremni a ja jos mogu micati nogama. :mrgreen: Medjutim, za tren se i to ugasilo. :) Poceli su operirati a mene peče nos, pa pitam anesteziologa mogu li se pocesati. Kaze on da nema frke i tako se ja cijelu operaciju krvnički češala po nosu da nisam na operaciju ni mislila. (Kasnije su mi oprali nos jer sam ga raskrvarila. :mrgreen: ). Osjecaj kod carskog je cudan, osjecas da ti rastezu nesto dole i da razvlace i povlače ali bez boli. Malo fuj, ali ništa posebno. Nakon jedno 10- 15 min su rekli "sad ce beba vani" i za par trenutaka sam vidjela svog bezimenog dječaka. :heart: Izgledao je tako čisto, uredno i koža mu je bila normalne boje i bio je tako nekkao "nebebast" da me to prvo iznenadilo. Kosa mu je stršala kao kod pankera. Sestra je rekla "decko", a onda nekako profesionalno hladno "sviđa mi se". Meni laknulo, ostavili su ga na stolu da se bacaka, dobio APGAR 10 i onda su mi ga dali da ga taknem. Takla sam ga vrhom prsta i onda su ga odniijeli. Šivali su me jedno 40 min i kad su zgotovili njih 3 me prebacilo na krevet (noge su mi bile kao balvani- sad mi nije jasno jesu li stvarno bile tako debele kao sto su mi tamo izgledale, ali bile su teške i činile su mi se ogrooomne ). Nakon što su me prebacili na intenzivnu, počela je moja "muka po splitskoj bolnici i hrvatskom zdravstvu". :( :x :evil:
Najprije, rekli su mi da ce mi donijeti maloga kad ga srede. Nisam ga vidjela idućih 30 sati... Ležala sam nepomična na intenzivnoj (intenzivna izgleda kao neko skladište s ventilacijskim sustavom na plafonu), nakljukana sredstvima protiv bolova i skroz izblesirana. Stalno sam čula cure kako vrište i onda "kmee" i još jedna beba dolazi na svijet. Jedna cura je posebno dugo vrištala i nakon što su je izmrcvarili od 8 ujutro, u 18 sati je završila u krevetu pored mene. To me spasilo. Inače sam mislila da ću nakon operacije zaspati, probuditi se sutradan ujutro, otići gore i uzivati u bebi. Ali oka nisam mogla sklopiti. Moja cimerica i ja smo stalno razgovarale, cesto bi nas nesto nasmijalo a ne mozes se smijati. :roll: Rez me malo boluckao ali nista strasno. Bile smo zedne i gladne ali nismo smjele nista okusiti. (pojela sam nesto tek cetvrti dan od tada :shock: a dotada mi se stalno motala po glavi pjesma od Balasevica " Al se nekad dobro jelo" :mrgreen: ). Da ne duzim :mrgreen: , idući dan oko podne me neka sestra (očito u bližem srodstvu sa Schumacherom) odvezla na odjel. Nasmijalo me kad su mi bacili papuče na trbuh a ja od muke stišćem trbušnjake da me što manje zaboli. Sestra je sa mnom zaribala u svaki rub bolnice dok me nije odvezla na odredište. :) A to je stvarno neugodno i booli. :( No dobro. Došla sma u sobu, upoznala se sa curama (jedna je bila tamo od Bozica :( ) i za pola sata već jedna plače. Djeca od dvije cure su bile na neonatologiji već duze vremena, a ova jedna je rodila blizanke mjesec dana ranije pa su joj morale ostati jos mjesec dana u bolnici. :cry:
Uglavnom, ta cura koja je od Bozica bila u bolnici, morala je ostati jos dva dana u bolnici jer je doktorica zaboravila na vrijeme izvaditi bebi krv...
Popodne (tek) su mi donijeli bebača. Bila sam jako uzbuđena i sestra koja mi ga je donijela me pitala da li zelim da mi ga ostavi. Kazem da bi, ona me malo bolje pogleda (na jednoj ruci infuzija, s druge strane cijev od trajnog katetera) i kaze: "ma vi ste ionako nepokretni, ne moze on tu stati". NIsam se uopce uspjela snaci, samo sam ga takla i ucinilo mi se da su mu ruke hladne i to joj kazem. A ona na to " a vidite da su tople!" Aj dobro. Odnijela ga je u boks i ja ga gledam a on se sav trese, čudno maše rukama i ne izgleda nimalo dobro. Prepadnem se, pitam cimericu sto ona misli i ona kaze da ce pitati sestru i ode je zvati. Ova dođe i kaze da je to normalno.. Cijelu noc nisam spavala, srce mi je lupalo, gledala sam je li živ i da li diše (u splitu su djeca u drugoj sobi, odvojenoj staklima, ali bebu se moze vidjeti). On se stalno tresao, nije spavao, nije plakao, samo je nekako čudno gledao. Jedva sam čekala da svane jutro. Preživio je! Fju! :) Ujutro pregled beba i doktorica kaze da je žut i da će ga nositi pod plavo svjetlo. Cijeli taj dan nije mi ga nitko donio a meni nije ni palo na pamet da bi ga trebala probat dojiti. Bila sam skroz izgubljena i zbunjena. Vjerojatno bi uspjela da se netko bar malo potrudio. Ali nije.
Taj dan je nekako prošao i svanuo idući. Dr je obavila pregled (vidjela sam preko stakla da mu mjere temp i smrznula se), dosla u nasu sobu s vijescu da je dijete jako požutjelo, da ima temperaturu i da će ga odvesti na neonatologiju. Da će tamo imati bolju njegu. To me malo utješilo.
Svejedno kad su mi ga donijeli za ga odnijeti gore bilo mi je užasno. Dali su mi ga da ga (opet samo) taknem i odnijeli ga. Onda sam se rasplakala. Dotada ga nijednom nisam drzala u narucju... Nitko mi nije ništa rekao što će dalje biti s njim, kad ga mogu vidjeti, kako će me obavještavati o njegovom stanju i sl. Nisu me obavještavali o njegovom stanju. To je skroz drugi odjel a sestre na mom odjelu nemaju s njim nikakve veze i nije ih ni briga. Iduće jutro dr je rekla da je mali ok. Sljedeći dan nije ništa znala jer nije bila dezurna. Muz je otisao na informacije u 13:30 i rekli su mu da je opet imao temperaturu. Čak su ga pustili da ga poviri (inače unutra nikog ne puštaju :) ). Opet ne mogu od muke zaspat. Iduće jutro (ja još ležim s fuckin' katetreom i ne mogu mrdnut iz kreveta i nitko me ne šljivi) zovem ih doma da zovu na tel i pitaju kako je. Da ne znaju ništa i ne smiju reći bez doktoričinog znanja. Ali da mu je pala temperatura. Pitam sestru sa svog odjela kako mogu znati što mi je s djetetom a ona na to "nikako, ali bolje vam je da ne vidite doktora jer to znači da nešto ne valja. kad ga ne vidite znaci da je sve u redu". Super, stvarno me ohrabrila. Uglavnom, tamo je stalno netko plakao, više od pola djece je bilo na neonatologiji, na kraju od nas 8 mama, ostalo je samo 3 djece s nama. Totalni bed. Svi su plakali jer nitko nije znao što im je s djecom. Sestre su prave krave aljkave, za ništa ih nije briga. Cura od 20 god je pitala, kad su joj prvi put donijeli bebu, kako će dojiti a sestra joj je rekla "A kako to ne znate dojiti? kako cete inace doma"? I sve tako u tom stilu.
Mi smo se na kraju sprdale iz svega...
Četvrti dan napokon ustajem iz kreveta. Otrčala sam na noge na neonatologiju jer lift sam mogla čekati do prekosutra i ne bi stigla. Došla sam tamo i pitam da vidim dijete. Ne može, samo preko stakla. Pokažu mi ga, on visi njoj u rukama, s povezom preko očiju i spava. Izgleda užasno. Gledam ga i plačem, nisam mogla više izdržati, izgledao je kao siroče, skroz izmrcvaren šta od žutice, šta od svjetla, šta od odvojenosti. Užas! Ta neonatologija izgleda kao sirotište a ne kao odjel za novorođenčad. Izlazim vani i ne mogu prestat plakati. Dolazi muz s mojima i gledaju me, nista im nije jasno, ne mogu me prepoznati. I tako je prošao taj dan i idući dan. Šesti dan odlazim opet u 13:30 vidit malog preko stakla i na konzultacije s doktoricom i taman bude njegova doktorica dežurna. Zove me unutra i pita kako se zove beba, ja odgovorim, a ona usklikne: "pa dobro mama, gdje ste vi na podoje?!"
E tad sam pukla, pocela sam plakti i kroz plac joj objasnjavam da od poroda bebu još nisam ni držala u naručju a kamoli je dojila. Ona me smiruje i traži da ga donesu. Dali su mi ga u ruke. Ostali smo sami a u meni je tako kuhalo, totalno sam popizdila da sam bila spremna ostaviti ga i otrcati dole (iako sam se jedva micala :) ) i zatući svaku sestru posebno i raditi im jako puno jako ružnih stvari. Hormoni su mi podivljali i jedva sam se smirila. No, držala sam ga napokon na rukama i to me opustilo. Nakon jedno 20 ak minuta ga uzmu i ja se opet nabrijem. Na mom odjelu je bila taman glavna sestra i čim me vidjela tako bijesnu smrzla se. Pitam je zasto me nitko nije zvao da idem gore na podoje (neonatologija je na 4. katu a rodiliše na 1.)? Ona na to: "pa znate..ovaj.. znate..tu vam svi nekoga znaju...svi imaju neku vezu.." Popizdila sam. Pa ako je doktorica po mene zvala da dođem na podoje zar je čak i to bilo teško obaviti bez veze?!?!?!?! Reći da mogu ići gore. Iako nisam ništa više rekla osim: "ma znate šta.." i s gađenjem je pogledala, od tad su bili ljubazni prema meni.
Mene su otpustili idući dan iz bolnice a doktorica mi je sredila da ostanem u "apartmanu" dok on ne izadje i da dolazim dojiti svaka 3 sata.
Bilo je tu još mnogo "sitnica" koje su nam tamo "uljepšavale" boravak ali ionako sam odužila previše pa ću s ovim završiti. :)
Uglavnom, Tvrtko je sad super i veseli bebčić ali mu je trebalo dobrih mjesec dana da se "rasplamsa". :(
Osim svega ovoga, nepotrebno je dobio i turu antibiotika pri izlasku iz rodilišta, ali to je već druga priča...
Meni je trebalo mjesec dana da psihički dođem sebi od PORODA. Mrzim ih i nikad im neću to oprostiti. Najradije bi ih tužila ali mi se ne da zahebavat s sistemom koji ne funkcionira. Drugi put će biti po mome. :)
Ps da nema rode ne bi ni dojila. :)
