Ovako je bilo s nasim Leonom...
Drage mame i tate, ovo je nase iskustvo s poroda. Leon je nasa prva beba i od pocetka stvari bas i nisu isle glatko. Trudovi su mi (nam ;) ) poceli 20.3. u 11h navecer. Oko pola 1 u noci sam prokrvarila i odjurili smo za Zagreb. Iako kao Samoborka spadam u Vinogradsku, odlucili smo vec prije da cemo radje u Sv.Duh. Docekala me pospana i nezainteresirana sestra. Samo njeno ponasanje mi je pojacavalo nelagodu. Trudovi su jos bili neredoviti ali sam ih "fajn" osjecala. Doktorica u smjeni me na brzinu pregledala i rekla da prije jutra sigurno necu roditi. Sestra me na brzinu obrijala (samo dio koji im treba, na srecu) i uvalila mi klistrir ( :shock: ) . Smjestile su me u sobu i povremeno provjeravale. Negdje pred jetro pojavio se neki mladjahni doktor koji se bio namjerio na busenje mog vodenjaka, ali sestra mu nije dozvolila. To su mi svejedno ucinili u jutarnjoj viziti. Bila sam vec tak izmucena da se nisam ni snasla. Oko pola 9h ujutro su me prebacili u radjaonu. Bila sam presretna jer su mi pustili muza unutra, bez njega to ne bih sve izdrzala. Dali su mi injekciju protiv bolova i epiduralnu iako nismo planirali koristiti "droge". Bila sam otvorena 5-6 cm i trudovi su bili tak jaki i cesti da mi je anesteziolog jedva stavio iglu. Iskreno, meni to nije puno pomoglo jer me sve bolilo i dalje. Babica je bila super, ali vrijeme je prolazilo, ja sam tiskala, a beba nije htjela van. Na kraju su me pustili na miru i stol namjestili u sjedeci polozaj. To je valjda trebalo pomoci da beba lakse izadje. Muz je ostao sa mnom i pomagao da dodjem k sebi. Nakon pola sata babica se vratila i sve je krenulo iz pocetka. Ja guram, beba nece van. Sva sreca, pojavio se dr.Blagaic koji me pregledao i skuzio da je mali malo na "hero". S rukom ga je namjestio i onda su se stvari pocele dogadjati kako treba. Muz se pokazao kao nikad do sada. Pozeljela bi ga svakoj zeni na porodu. Poticao me, tjesio, "grdio" kada sam posustajala. Nema te epiduralne ni injekcija, do podrske voljene osobe. Kada je beba pocela izlaziti, babica mi je napravila epiziotomiju koju nisam ni osjetila. Rodila sam zivog i zdravog decka u 11:46h. Cak i kod sivanja sam dobila injekciju protiv bolova. Bila sam presretna jer je mali dobro ali ubrzo iza toga mi se sve zamracilo. Dosla sam k sebi nakon 4 infuzije. Drugi dan su me obavijestili da sam kronicno anemicna i da sam dobila infekciju. Iskreno, ne znam odakle to sve skupa, jer sam se rednovno kontrolirala i radila krvnu sliku taman pred porod. Cak su mi dali dvije transfuzije krvi i svaki dan 3 puta venski klavocin. Kad sam na viziti pitala o kakvoj je infekciji rijec rekli su da se to ne moze sa sigurnoscu znati :? . Cak su mi rekli da sam ju sigurno vec imala kad sam dosla u rodiliste. Svaka cast ljubaznom osoblju bolnice, ali takve izjave su mi nevjerovatne. Kako sam cijelo vrijeme boravka u bolnici bila jako slaba, stalno pikana i prikopcana na flasice, beba skoro nije ni sisala. Donosili su ga vise puta do rucka a popodne od 17h do 00h u noci. Znao je vristati od gladi pa ga je sestra znala odnjeti jer "ga nije mogla slusati" kako place. Shvatila sam da su ga nahranili jer su mi ga vratili usnulog sa bijelim tragom oko donje usnice. Na zalost, jos uvijek ga hranimo na bocicu jer mu se cica doslovno gadi. Znam da ova prica bas i nije nesto utjesna za buduce mame, ali moje iskustvo nije pravilo. Jednostavno me tako islo. Zao mi je sto Leona nisam odmah poslije poroda mogla staviti na cicu i sto se nisam malo vise informirala oko dojenja da si pomognem vec u bolnici. Uzela sam dojenje zdravo za gotovo a to uopce nije tako jednostavno. Ostalo covjek sve prezivi i zaraste. Tjesim se, jer je bebac super i lijepo napreduje. A mozda rodim i jos kojeg vrazicka. Jednog dana. :mrgreen:
