Krade od djece

Moja E. strašno voli uzeti neku igračkicu od druge djece. Najčešće zamoli da joj daju, ali ako joj ne daju, onda pričeka dok ne gledaju i ukrade željenu stvarčicu. Obično su to sitnice poput igračkice iz kinder jaja, špangice , naljepnice i sl. Izgleda da ju neke stvari toliko privuku da ne može odoljeti. Tako obično i moje šminke (ruževi, sjenila, lakovi za nokte) dobiju noge. Znam da su to sitnice, ali djeci (kojoj je ukrala) su često takve sitnice jako važne, a i meni je moja šminka važna,a i stvar je u principu.

Naravno, ja sam razgovarala više puta s njom o tome, objašnjavala joj da ne smije uzimati tuđe stvari. Objasnili smo pojam krasti, biti lopov, gubitka u smislu kako bi bilo tebi itd. Ona kuži da se to ne smije i kad je pozovem na red zbog neke stvari, obično gleda u pod i šuti.

Neznam više kaj bi. Neugodno mi je zbog toga i smeta mi jako. Kaj da poduzmem? Nije ona više tako mala, ima 5 godina i djeca u vrtiću već spominju kak im je ukrala nešto. Ima li netko savjet ili sličnu situaciju?

I F. to radi.
Obično uzme neku glupost, tipa jedna kocka, jedan domino, dio neke igračke.
Nekad mi veli da mu je netko dao, a nekad samo sakrije. I meni je bad pogotovo što ja to kasno skužim. Glupo mi je pregledavati mu džepove, i onda kada idem prati robu svašta nađem.

I kod bake uzme nešto, pa čak i kod frendova kod kojih smo bili. Samo on ništa ne govori da mu se sviđa, nego samo poslije pronađem kod njega kakvu "glupost". Pod glupost mislim da se skori nikada ne radi o cijeloj igrački, već o nekakvom sitnom dijelu iste.

Ira je neki dan donjela od neke curice novčiće sa kojima su se igrale. (Ne kuži ona baš novce, to joj je kao igračka.) Pokazala mi ih je i ja sam joj objasnila da je to krađa, da samo lopovi kradu i onda idu u zatvor... Možda sam joj to pregrubo rekla pa je plakala pola sata i vikala da neće u zatvor... Slijedeći dan je to odnjela natrag toj curici i ispričala se. Bilo joj je jako neugodno pa smo se dogovorile da joj kaže da su joj slučajno ostali u džepu.
Mislim da nakon svega to neće napraviti. To je faza koju vjerojatno svi prođu. Po meni je glavno da se sa djetetom razgovara i da tu stvar mora vratiti.

Moj D.je jednom iz vrtića u džepu donio nekog gumenog psića. Pokazao mi je i rekao da je malo posudio da se poigra, ali naravno nije rekao teti, a što znaći da je poskrivećki stavio u džep, tj.ukrao. Rekla sam mu da to mora vratiti i k tome još reći teti. To mu se nije nikako svidilo i bilo mu je strašno neugodno, vidjela sam da ga je to jako mučilo jer bio je Petak, trebalo je do Ponedjeljka živjeti s tim. Mislim da mu je samo to suoćavanje s tim da situaciju mora riješiti sam bilo dovoljno da shvati bit krađe.
Naravno da sam drugi dan odustala od nauma da mora reći teti jer je stvarno bio u komi, pa smo dogovorili da igračku vrati bez da kaže.
Tako smo došli ujutro dok je još bilo dežurstvo pa je ušao u sobu i stavio igračku na mjesto. Sad neznam dali sam pogriješila što sam rekla da če to ostati naša tajna, ali bilo mu je drago što sam mu pomogla da razriješi stvar, a više mu nikad nije palo na pamet da nešto uzme bez pitanja.
Ponekad dogovori s frendovima neku zamjenu, recimo ako nešto od nekog dobi (slićice, karte) mora toliko i vratiti od svojeg.

Mislim da je to normalna faza u ravoju djece.Proci ce :*

Ja sam u takvom slučaju postupila isto kao i Rinama. Točno znam što je njegovo, što nije i uvijek pitam. Dopuštam da se zamjenjuje za igračke, ali ne ako se radi o nečem vrijednom. Može svoju vrijednu igračku pokloniti drugom djetetu, ali ne smije uzeti od drugog djeteta - to više zbog roditelja nego zbog djece. Posudba igračaka je među njima uobičajena stvar. Nikako ne bih dopustila da zadržava "otuđene" stvari. Kad je jednom dječaku bacio na kišu Yu-gi-oh karte morao je kupiti druge od svoje ušteđevine.

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Ja sam u takvom slučaju postupila isto kao i Rinama. Točno znam što je njegovo, što nije i uvijek pitam. Dopuštam da se zamjenjuje za igračke, ali ne ako se radi o nečem vrijednom. Može svoju vrijednu igračku pokloniti drugom djetetu, ali ne smije uzeti od drugog djeteta - to više zbog roditelja nego zbog djece. Posudba igračaka je među njima uobičajena stvar. Nikako ne bih dopustila da zadržava "otuđene" stvari. Kad je jednom dječaku bacio na kišu Yu-gi-oh karte morao je kupiti druge od svoje ušteđevine.

---

to je OK, a kak da ja skužim koji dracco je njegov, a kojeg je nekom uzeo - baš je ispala i frka u vrtiću - jedan se dečko žalio da mu je F. uzeo drakača, onda je morao vratiti, pa je ispalo da to nisu njegovi, pa onda smo poslali sve koje imamo, pa opet nije bilo pravih, da bi na kraju ispalo da ih je uzeo netko drugi.

meni je ovo postalo stvarno opterećenje, jere F. nikada ne donese nešto kropno, već neakvu super sitnicu, za koju tek nakon par dana skužimo da ju ima.

I slažem se da je faza, ali bome neugodna faza.

Prije neki dan sam našla kod D kuglicu plastelina,rekao mi je da ga je donio iz vrtića i da mu je teta dopustila da uzme.
Primjetila sam da to što mi je rekao nije istina i da on tetu nije pitao smije li uzeti.
(priznao je kada sam rekla da ću se zahvaliti teti što mu je dala plastelin,tada je rekao :nemoj,nisam pitao.)
Ovo je drugi put da je nešto uzeo(je sitnica al ne želim da misli da se i sitnica može uzeti ako nije njegova)