Kako otići na posao bez drame

Iako radim već 6 mjeseci, moja je malena tek ovih dana shvatila da svako jutro odlazim. Imam osjećaj da joj je to veliki problem, jer se pred jutro svako malo okreće i kontrolira da li ležim pokraj nje. Ako me nema, čak i ako je tata s njom, suze. Čim me vidi, sve je super. Kad dođe teta čuvalica, prvo joj se nasmije ( inaće se jako dobro slažu i vole), a onda počinje plač, jer očito zna da ja sada odlazim. Ona ju obično s nečim zabavi, a ja se izgubim i sve bude ok.
Tako je bilo cijeli prošli tjedan, a u ponedjeljak... Toliko se plakala i grčevito držala za mene da jednostavno nisam mogla otići. Nisam ju mogla niti spustiti u krilo, nego ju samo čvrsto držati - tad je bilo ok. Oko pol 9 (a radim od 8 ) sam ju nekako uspjela obući i izašle smo u šetnju. Tu se smirila i htjela je sjesti u kolica, vidla peseka..., a ja se izgubila. Jučer je moja mama došla prije čuvalice, a ja se izgubila, a danas je hvala Bogu još spavala kad sam otišla.
Da li je to faza koja će proći? Kako da uspjem otići bez scene i drame? I njoj i meni je to užasan stres i ne znam kako da to rješim. A i ne mogu svaki dan baš toliko kasniti na posao.
I grize me to što se izgubim, makar joj prije toga uvjek pričam kako mama mora ići raditi i da će se brzo vratiti pa ćemo ići u park..., ali mislim da to još ne kuži. Kako to izgleda kod vas? Nadam se da netko ima kakav savjet za mene.

0 bodova.
Ja sam na posao otišao nakon godinu dana. Do tog trenutka smo potpuno napustili pelene i sve je izgledalo bajkovito. Odmah potom regresija.

Pitam se kada će sazrijeti shvaćanje koliko su u današnjem svijetu djeca dragocjena. Nema tog posla koji je toliko vrijedan.

i kod nas je slično, s razlikom da F vodimo u jaslice... ne bježimo mu, osim ako ne spava kad ja odlazim na posao, nego se pozdravimo s njim, a on ostane teti na rukama plačući... bed je, ja bi plakala više od njega, ali nemam izbora...
na posao sam se vratila kad je imao 6 mj i mm je ostao na porodiljskom, i tek kad je F napunio nekih 9-10 mj je počeo plakati kad sam ja odlazila... sad je ok ako je s mm, ali u jaslicama plače...

davore - slažem se da nema posla koji je toliko vrijedan, ali posao=novac, a od novca se živi... treba izabrati... nije lako, ali se mora...
dugoročno - to je za njegovo dobro... samo što je bebač premali da to shvati...

Kod nas je slicna situacija. Ja sam otisla raditi kaj je Ema imala 6 mjeseci i Emu cuva cuvalica koja je fenomenalna. Isto tako sa cca 10 mjeseci je pocela jako plakati za mnom. Mi smo to rijesili na nacin da se ja ne iskradam i ne skrivam nego ujutro se Ema probudi isto kad i ja. Otidemo u dnevnu sobu i dok ja pijem kavu ona prvo pociki i onda procitamo slikovnicu, porazgovaramo, odaberemo igracke s kojima cemo se poigrati. Onda dode teta cuvalica i ja Emu nosim van u dvoriste i odemo do auta. Pored auta joj ja dam pusicu i kazem joj kada cu doci doma i onda ju pitam da li zeli ici s tetom pripremati dorucak. Onda ju uzme teta i to je to. Prvih par puta je jos uvijek bilo suza ali sam par sekundi. Sada vise ni toga nema. Ema je skuzila i voli da joj se sve objasni i prica. Iako ne kuzi znacenje rijeci kuži intonaciju i nježnost glasa.

Davore- slažem se s tobom. I nitko sretniji od mene da sam mogla ostati doma s Emom. Ali nažalost ipak moramo našoj djeci pružiti i materijalno, pa makar i samo osnovno a za to se treba raditi.

Kod nas sve ovisi od dana do dana, ja se uglavnom, nakon što čuvalica dođe u 8 još muvam po stanu i ona samnom, spremam sebe, klopicu, malo pospremim i u nekom zgodnom trenutku ona ode s čuvalicom premotati pelene ili ostane doručkovati u blagovaoni, a ja ili čuvalica, tada bez posebnih pozdrava, zatvorimo vrata od dnevne sobe i to često bude to. Bez suza i slično, jer se ja još nastavim spremati pa čujem. E sad naravno da ima dana kad se ne da od mene uopće i kad se gore opisano ne može baš izvesti, tada plače, a ja bih se najradije još sto puta vratila, zagrlila i tješila, ali se uglavnom prisilim i zatvorim vrata iza sebe, tada uz pozdrav. Kako i dalje ostajem u stanu još neko kraće vrijeme, imam prilike čuti kako ta tuga i plač traje doista kratko, možda maksimalno minutu, dvije i nakon toga sve 5.

Kod nas sve ovisi od dana do dana, ja se uglavnom, nakon što čuvalica dođe u 8 još muvam po stanu i ona samnom, spremam sebe, klopicu, malo pospremim i u nekom zgodnom trenutku ona ode s čuvalicom premotati pelene ili ostane doručkovati u blagovaoni, a ja ili čuvalica, tada bez posebnih pozdrava, zatvorimo vrata od dnevne sobe i to često bude to. Bez suza i slično, jer se ja još nastavim spremati pa čujem. E sad naravno da ima dana kad se ne da od mene uopće i kad se gore opisano ne može baš izvesti, tada plače, a ja bih se najradije još sto puta vratila, zagrlila i tješila, ali se uglavnom prisilim i zatvorim vrata iza sebe, tada uz pozdrav. Kako i dalje ostajem u stanu još neko kraće vrijeme, imam prilike čuti kako ta tuga i plač traje doista kratko, možda maksimalno minutu, dvije i nakon toga sve 5. I samo da dodam da uopće nije oduševljena kad ujutro vidi čuvalicu na vratima, najradije bi joj zalupila vratima pred nosom, a nije da je ne voli ili da se inače super ne slažu, ali valjda se tada sjeti da ću ja uskoro otići raditi, pa joj nije drago.

Mi smo uvijek objašnjavali, od prvog dana. Matej je sa 6 mjeseci povremeno ostajao s tetom čuvalicom (1-2 puta tjedno). Objasnila sam (koliko je to bilomoguće) da mama ide raditi da bi zaradila kune, poljubili se, rekla bih da ću se vratiti dok on odspava i malo se poigra, uvijek bi mi mahao i ja njemu s prozora. I prihvatio je to, skoro pa bez suza. Danas, kad se nekamo spremam, a on ostaje s tatom ili bakom ako je tu, on sam kaže "mama ide kune zaraditi i vratit će se kad se ja malo poigram" i nemamo nikakvih problema. Jaslice isto tako.
Mislim da će kod vas biti problem jer si je već "varala" i "iskradala" se. Ne znam kako to riješiti, valjda netko ima i takva iskustva.
I da, radimo da bismo zaradili. I ja bih najrađe ostala kod kuće dok ne krenu u školu, ali eto... Moramo misliti i na sebe i svoj život, jer kad djeca odrastu, opet smo "sami" i naš "centar svijeta" se naglo izgubi.

Do prije tjedan dana sve je bilo ok. Meni je malena mahala na vratima kad sam odlazila i uopće nije bilo problema.
Prije tjedan dana je počela plakati kad sam odlazila pa mi se činilo bezbolnije (i za nju i za mene) izgubiti se dok se ona igrala s čuvalicom. Naravno da smo se prije pomazile, rekla bih joj da mama mora ići raditi, cicala bi, poigrale bi se i, kad bi došla čuvalica, malo bi se još muvala po kući i bez riječi izašla. No stanje je sve gore, i da joj mašem kad odlazim, sigurna sam da bi se bacala po podu i ja ne bi mogla otići. Stvarno nemam ideja.

ja takvih problema nemam ja neznam sta je to ali moja mala je mozda 2 puta od kad je rodjena plakala za mnom inace uvijek ostane kod bake i dide na koje se navikla od malena,pa joj je tamo zabavno igraju se i sve pa toliko ni ne osjeti kad me nema,cujemo se i telefonom pa kad je zaigrana nece ni to mene je uvijek brinilo kako ona ne plače zamnom,to je bolje jer mi je lakse sigurno bi se i ja rasplakala kad bi bilo obrnuto,nevjerujem da je to samo faza,ne bi volila da sad pocme plakat da je udre i ta faza,ja sam pola dana doma s njom ili u setnje ostalo sam na poslu...i sve je ok vjerojatno je moja mala prilagodljivija :? :*