Odgojiti narcisa?

Odgojiti narcisa?
Današnji učenici su za 30 posto narcisoidniji od onih iz 1982. Krivi su roditelji. Pretjeranim pohvalama odgajaju samouvjerene, prodorne i vrlo uvredljive potomke. Ali opet ne valja ni ako ih uopće ne hvalite.
Govorite im da su prekrasni, nadareni i posebni, a oni u to doista vjeruju - ipak, na duge staze, komplimenti i poticanje mogu škoditi vašoj djeci, kažu stručnjaci.

Američki istraživači tvrde da prečeste pohvale stvaraju djecu okrenutu samo sebi koja će izrasti u sebičnjake i patiti zbog neuspješnih veza, nedostatka emotivne topline, nasilno reagirati na kritike, biti nevjerni i nesposobni suosjećati s drugima.

To je pokazalo istraživanje skupine američkih psihologa pod vodstvom profesora Jeana Twengea sa Sveučilišta u San Diegu, koji su uz pomoć upitnika za procjenu narcisoidnosti u 24 godine ispitali više od 16.000 školske djece.

Što, dakle, preostaje roditeljima?
Uz previše pohvala, odgojit će sebičnu djecu, uz premalo pohvala, odgojit će djecu bez samopouzdanja skloniju drogi i nasilju.
U upitniku kojim se ispituje sklonost narcisoidnosti traži se od ispitanika da ocijene tvrdnje poput: "mislim da sam poseban" ili "u svijetu bi bilo bolje kad bih ja vladao". Današnji učenici za 30 posto su narcisoidniji od onih 1982., otkrili su znanstvenici. Djeca su danas više usredotočena na sebe nego prijašnje generacije, za što je kriv "pokret jačanja samopouzdanja" za koji su se osamdesetih zauzimali roditelji i učitelji, tvrde znanstvenici.

Internetske stranice poput MySpacea i YouTubea, upozoravaju znanstvenici, potiču želju za "privlačenjem pozornosti na sebe" i narcisoidnost.

Profesor Twenge, autor knjige Ja-generacija: Zašto su današnji mladi Amerikanci samouvjereniji, prodorniji - i jadniji nego ikad prije, tvrdi kako je došlo vrijeme da prestanemo djeci govoriti da su posebna i da mogu raditi i postati što god požele, te da im umjesto toga pomognemo da postave realnije ciljeve u životu.

No posljedice suprotnoga ekstrema - premalo pohvala, poštovanja i poticanja - mogu biti jednako štetne, ako ne i još štetnije. Istraživanje je pokazalo da su ljudi s niskim stupnjem samopoštovanja skloniji destruktivnom ponašanju, posebno opijanju, drogiranju, nasilju i kriminalu.

Djeca bez samopoštovanja neće imati ni samopouzdanja potrebnog za uspjeh u životu, kaže jedna od autorica studije Shirley Yuen. "Bit će stidljivi ili strašljivi jer misle da nisu dovoljno dobri za preživljavanje u ovom svijetu ili će biti sebični i arogantni jer time žele prikriti strah", kaže Yuen.

Prava mjera:
Na kraju se, kažu stručnjaci, sve svodi na pronalaženje prave mjere: roditelji moraju izabrati pohvale, ali u tim pohvalama moraju težiti kvaliteti, a ne kvantiteti.
Druga studija, provedena u Hong Kongu, pokazala je da je 30 posto od 845 ispitane djece u dobi od osam do jedanaest godina bilo povrijeđeno i uznemireno zbog negativnih kritika roditelja. "Djeci moramo pomoći da otkriju i prihvate svoje granice te da pronađu način za razvoj i postavljanje realnih ciljeva. Samopoštovanje je dobro, ali potaknuto u krivom smjeru može biti štetno", kaže Leung Li Chi-mei, glavni koordinator za Hongkonške kršćanske mreže za pomoć obiteljima.
Ključno je, kaže Yuen, naučiti djecu dobronamjernosti i promatranju svijeta iz svih perspektiva. S time se slaže i profesor Twenge, koji kaže da su najveći problem "jačanje praznoga samopoštovanja i narcisoidnosti te nesposobnost suosjećanja s drugima".

"Premda je sjajno da djeca imaju visoke ciljeve, roditelji i učitelji morali bi se pobrinuti za to da oni ipak budu realni", kaže Twenge. "Pomozite im da razviju svoj talent, ali ih pritom naučite da većina ljudi ipak neće postati slavna i bogata. Djecu se može poticati i na druge načine, a ne samo tako da im se govori da mogu raditi i biti što god požele", zaključio je Twenge.
http://www.net.hr/zdravlje/page/2007/04/27/0093006.html

Sto mislite o tome? ? ?
jESTE IMAI TAKVE ILI SLICNE SITUACIJE ITD ???

Čitala sam taj članak. Ne znam, negdje drugdje sam također pročitala da nije dobro neprestano hvaliti dijete što god napravilo, jer će poslije u životu sve osim pohvale smatrati neuspjehom. To mi zvuči logično. No ne mogu se suzdržati! Kad me Filip onako ponosno pogleda kad u nečem uspije, što da radim nego da se oduševim i kažem Bravo! U svakom slučaju, mislim da je manje zlo previše pohvala nego previše kritika.

Zanimljivo kako se periodično izmjenjuje moda u odgoju...prvo su svi 10 godina jako strogi i čvrste ruke, pa onda stigne desetljeće "maženja" i (pre)uvažavanja svih djetetovih potreba, pa na to ponovo reakcija jer statistike pokažu da djeca počinju tući roditelje... :roll:
A treba samo malo zdravog razuma i realnog sagledavanja svakog "novog" odgojnog mainstreama.

Citiraj:

---

Ajmusa prvotno napisa

No ne mogu se suzdržati! Kad me Filip onako ponosno pogleda kad u nečem uspije, što da radim nego da se oduševim i kažem Bravo!

---

to je spontana, iskrena pohvala, tj. nešto sasvim drugo od manipulacije pohvalom ("ako ga budemo hvalili bit će samouvjeren, uspješan, blabla...")

Citiraj:

---

čokolada prvotno napisa

Zanimljivo kako se periodično izmjenjuje moda u odgoju...prvo su svi 10 godina jako strogi i čvrste ruke, pa onda stigne desetljeće "maženja" i (pre)uvažavanja svih djetetovih potreba, pa na to ponovo reakcija jer statistike pokažu da djeca počinju tući roditelje... :roll:
A treba samo malo zdravog razuma i realnog sagledavanja svakog "novog" odgojnog mainstreama.

---

...potpisujem.

Citiraj:

---

LeeLoo prvotno napisa

Citiraj:

---

čokolada prvotno napisa

Zanimljivo kako se periodično izmjenjuje moda u odgoju...prvo su svi 10 godina jako strogi i čvrste ruke, pa onda stigne desetljeće "maženja" i (pre)uvažavanja svih djetetovih potreba, pa na to ponovo reakcija jer statistike pokažu da djeca počinju tući roditelje... :roll:
A treba samo malo zdravog razuma i realnog sagledavanja svakog "novog" odgojnog mainstreama.

---

...potpisujem.

---

:taps:

Meni osobno krilatice "Možeš postati što god poželiš" i "Svatko je u nečemu najbolji" nikad nisu bile jasne. Meni se čini da su to očigledne neistine. Pogotovo mi smeta ova druga, jer implicira da je čovjek vrijedan samo ako nađe nešto u čemu je zaista najbolji, što je potpuno neizvedivo, a i da je izvedivo, bilo bi krivo nasađeno. Ne može ti samopoštovanje toliko ovisiti o postignuću. Onda je na potpuno klimavim nogama.
Naša vrtićka psihologica je pred nekoliko godina govorila o pohvalama i rekla je nešto slično kao u ovom članku. Trebalo bi njegovati samoprocjenu, osjećaj zadovoljstva samim sobom bez da ti netko sa strane odobri to što radiš. Jedan roditelj se čudio, kao, pa što će nego pohvaliti kad mu dijete nešto pokaže. Ona je na to rekla da je bitno da je pohvala iskrena.
Meni to sve skupa stoji.

vertex, x

Citiraj:

---

vertex prvotno napisa

Naša vrtićka psihologica je pred nekoliko godina govorila o pohvalama i rekla je nešto slično kao u ovom članku. Trebalo bi njegovati samoprocjenu, osjećaj zadovoljstva samim sobom bez da ti netko sa strane odobri to što radiš. Jedan roditelj se čudio, kao, pa što će nego pohvaliti kad mu dijete nešto pokaže. Ona je na to rekla da je bitno da je pohvala iskrena.
Meni to sve skupa stoji.

---

Ovo mi se jako sviđa. No mislim da svi razumni roditelji tako i rade. Ja rado pohvalim Filipa, ali stvarno uvijek iskreno.

neznam ja svoga često hvalim a da li griješim neznam,npr sve šta
nacrta meni je super dok isti crtež od nekog drugog djeteta mi sigurno ne bi bio tako super :/
često mu govorim da je on mamino savršenstvo,sreća,ljubav .............
i naravno sve to i iskreno mislim :mrgreen:

Selim ovo na izazove roditeljstva :)

Citiraj:

---

"Svatko je u nečemu najbolji"

---

ja sam ovo gore uvijek tumacila kao: svatko ima neko podrucje za koje je nadaren i koje mu ide bolje od drugih, a ne kao: svatko je u necem bolji od svih ostali ljudi.
I onda mi ta recenica ima smisla, jer mislim da je vazno da dijete sto ranije zna prepoznati u cemu je dobro i sto ga zanima.

Mislim da se ne radi samo o "krivnji" roditelja. Cijelo društvo je izrazito usmjereno prema uspješnosti kao mjerilu osobne vrijednosti i djeca to vrlo dobro shvaćaju. Na roditeljskim radionicama koje pohađam čula sam gotovo zastrašujuće podatke o tome u kojoj mjeri djeca same sebe prosuđuju prema uspješnosti i kako zamjenjuju pojam sreće uspjehom. Smatraju da je uspješnost osjećaj. Kod mog M. vidim da ga postignuća zanimaju i natječe se s drugima, ali prvenstveno sa samim sobom. Dosta je uporan kad zapne za nešto. Želi biti bolji i to ga veseli. Do određene mjere meni je to prihvatljivo, dapače i poželjno. On sad ulazi u školski sustav, gdje hoćeš-nećeš mora ući u sustav ocjenjivanja, mjerenja s drugima, s očekivanjima učitelja i sa samim sobom. Mislim da za svako dijete letvica mora biti postavljena u skladu s njegovim sposobnostima.

Međutim, ne bih htjela da mu uspješnost postane jedini ni prvi kriterij njegove vlastite vrijednosti i vrijednosti drugih ljudi. Mislim da se to može riješiti usađivanjem moralnih kriterija kao primarnih.

Što se tiče pohvala, kod M. primjećujem da pozitivni poticaj na njega mnogo bolje djeluje od kritike. Ali to ne znači da kritike ne treba biti. Ja sam tu obazriva, ali jasna. Neću nikad reći da je neki njegov crtež loš, jer ne mislim da postoje dobri i loši crteži. Reći ću mu koji mu je crtež bolji, ako me pita. Ali, ako nešto napiše, pa napravi neku gramatičku ili drugu pogrešku, ja ću to ispraviti. On se je na to prije znao strašno naljutiti, čak i odbijati komunikaciju i prekidati dotičnu aktivnost. Mene to nije nimalo smelo. Mislim da nije dobro reći da je točno nešto što nije točno i ustručavati se ispraviti pogrešku. Uglavnom, on je to prihvatio i sada bez problema podnosi takvu vrstu kritike.

Više puta mu znam reći da se nitko ne zna sve i da se nitko nije rodio sa svim znanjima nego svi učimo i to cijeli život. On puno toga zna i vrlo je napredan u odnosu na vršnjake, ali puno toga i ne zna, puno toga neka druga djeca rade bolje od njega i ja hoću da on toga bude svjestan i da to prihvati kao nešto normalno. Nezaslužene pohvale devalviraju one koje su zaslužene.

apsolutno potpisujem čokoladu.makar ne znam kako sad to prolazi na ovom forumu jer inače kad god netko kaže da je pretjerano dozvoljavati djeci sve u smislu da su to njegove potrebe koje se moraju izraziti svi ga popljuju kako je tiranin koji koči svoje dijete u razvoju.

U globalu ne znam što se o tome ima raspravljati to su sve stare stvari-svima je jasno da previše kritizirana i previše hvaljena i nikad izložena kritici djeca ne ispadaju stabilna i sretna jer su to krajnosti a izložavanju djeteta krajnostima ne možeš nikad doviti ništa stabilno jer dijete ne poznaje dvije strane nego samo jednu. Da bi osoba normalno funkcionirala mora biti svjesna svih strana života.

Stvar je bila i uvijek će biti u ravnoteži , kako kritike , tako i pohvale.
Osobno , nikad nisam smatrala pozitivom govoriti djetetu da može što hoće , jer naravo , nitko ne može sve što bi si zamislio , pa zašto govoriti djetetu tako nešto , samo će mu teže biti kad odraste, shvati suprotno i bude se osijećalo izdanim jer je vjerovalo u nešto i u ljude koji mu nisu govorili istinu.

Recimo ja nemam noge za minicu i kad god sam ju u pubertetsim danima htjela obući mama mi je rekla to ti ne stoji , skini to. Ja sam si mislila kak mi to moja mam može reći , nisam ju obukla , kasnije sam shvatila da mi je učinila uslugu. Banalan i bedast je primjer , ali govori da ako dijete sad ne razumije i osijeća se loše zbog roditeljske kritike , to ne mora značiti nešto loše jer dijete ne zna što mi znamo i shvatit će kad bude vrijeme i neće nam to zamjerati niti će biti zakinuto zbog toga.Sve je naravno u pravoj mjeri.

I zato me sad beskrasjno nervira (pre)uvažavanje svih dječijih potreba jer to neće biti dobro-ako su to ameri već prošli i shvatili zašto mi sad to moramo prolaziti?Ne možemo li naučiti iz tuđeg primjera?

pa tu se po meni priča o pretjerivanju, o precjenjivanju djeteta... i piše tako nekako... da se hvale da mogu ono što je iznad njihovih mogućnosti!

ako roditelj realno vidi svoje dijete, takav odgoj bi trebao funkcionirati! zar postoji roditelj koji nikad ne iskritizira svoje dijete?

prije bi rekla da je suprotno... ima ih i previše...

uostalom, stjecanje osnovnih životnih vrijednosti je potpuno druga priča...
odrasle osobe koje vegetiraju na račun drugih po meni ne da nisu kritizirane već nikad nisu ništa morali raditi, ni potruditi se, već su sve dobivali na pladnju...

Piše da se u pohvalama mora težiti kvaliteti, a ne kvantiteti... pa ako netko kvantitativno hvali svaki sat vremena svoje dijete onda to je pretjerivanje!

nagrada dolazi nakon napornog rada (kod odraslijih osoba), znači dolazi dugoročno, pa kako bi bilo da mi na poslu svaki dan šef govori: BRAVO! SUPER SI! SVAKA ČAST! :lol: odma bi dala otkaz :lol:

mi kod jednogodišnje bebe koristimo bravo kao sinonim za ono što je ispravno... ako jednom npr. jede juhicu i namjerno prolijeva... maknemo juhu... kad slijedeći put pokuša jesti žlicom, velimo bravo i ona zna da je to ok i hvali se kak zna jesti žlicom... a ono prolijevanje zaboravi ili percipira kao neispravno ponašanje... nakon par puta kad nauči jesti žlicom više ne govorimo bravo, tu "lekciju" smo prošli... i super nam funkcionira!
:lol: a jednom je došla na inekciju, i vrišti iz petnih žila i plješće sama sebi bravo... kao hrabra je! :lol: i roni krokodilske suze i plješće si bravo! ajoj

Mi svoje dijete hvalimo koliko god možemo, a da to ima smisla i ne bude pretjerano.
On osjeća i izražava potrebu za pohvalom. Ako mi ne primijetimo skrene nam često pažnju sam. "Jeste li vidjeli moju sobu?" Ili, ako ga pošpotam zbog neopranog suđa, on kaže "ali sve sam drugo sredio". Onda se sjetim sebe u toj dobi, i kako me ljutilo da se dobro podrazumijeva (mogu biti dobra, vrijedna i uredna cijeli dan i to se ne komentira) ali kad negdje pogriješim, eto odmah špotancije. I sad, je li važnije od 8 do 20 h dobrote (koja je normalna) ili od 20 do 20,15 šize, lijenosti ili sl?

Tako ja bez grižnje savijesti hvalim dijete za sve što zaslužuje hvalu. To ispadne nekoliko pohvala u danu. Isto tako izrazim i svoje neslaganje s onim što mi se ne sviđa. Kad se nije dovoljno potrudio, kažem "Mogao si to i bolje", ili za školske zadaće kažem da bih ja dala trojku ili četvorku, dakle ne vrištim od oduševljenja da je to za pet.
A kad dođem doma i mali kaže "Ja sam danas usisao stan" (a nismo to tražili) onda mi je skroz svejedno je li to napravio zato da nas razveseli, zato da dobije pohvalu, ili zato što kani užicati lovu za sladoled.

Problem s narcisodnim osobama nije u pretjeranom samopouzdanju vec u laznoj slici o sebi-mogu vidjeti i prihvatiti samo super stvari o sebi, a sve lose, slabo, obicno, ne vide, tj. bjeze od toga.
Problem u pohvalama je sto roditelji reagiraju na nesto sto dijete napravi s "Super si! Kako si dobar, pametan!", tako da dijete nauci da je divno ali i voljeno i prihvaceno kad nesto radi, a ne samo zbog sebe. Odlican nacin za odgojiti nekog tko ce uvijek pokusavati biti najbolji i nikad zadovoljan-jer uvijek ima jos netko s kim se moze takmiciti.

ja moram priznati da mi nije jasno kako razluciti kada se pretjera sa pohvalama...

u meni sve nesto igra i ugodno me skaklja iznutra kad gledam luku kako se igra, nesto radi...
cak i da mu ne kazem 'bravo, super, genijalno!' to je toliko puno na mome licu da je ocito...

a po cijele dane i noci smo skupa i jos cemo biti neko vrijeme...

ubacim i kritiku kad mi se cini da i ju mogao shvatiti...
viknem :( kad sama sebi izmaknem kontroli...

ali vecinu vremena sam u stanju obozavanja i uopce ne znam sto bi ovaj clanak trebao poruciti...
u principu me zbunio...

bas se sjecam jedne iz j.jula - kako je bitno barem jednom dnevno zastati i s ljubavlju promotriti svoje dijete ne ometajuci ga u onome sto radi niti pokusavajuci to moderirati, usmjeravati, administrirati, pohvaliti, pokuditi...
radila sam to i prije i to puno vise puta dnevno ali primjetila sam da otkad to svjesno radim poslijednjih par mjeseci puno vise mi se cini da ja njega uopce ne odgajam nego mu samo komuniciram (na mnoge nacine) kako JA vidim i osjecam svijet... a cinjenica je da je u mom svijetu on obozavan (bez obzira sto mi ponekad ide na zivce) i da na mene moze racunati...
i cak i da to pokusam sakriti, malo potisnuti itd... - sumnjam da bi mogla bez vece povrede SVOJE osobnosti...
a ovaj me clanak nije uvjerio da to i pokusam...
kao sto me clanak o 'ordnung und discipline' isto ne bi naveo na akciju...

i jos nesto od mene: ako neko nekog odgaja u ovooj kuci - onda luka odgaja mene :lol:
i pri tome mislim ozbiljno - to (a i svako drugo valjda) dijete, imam osjecaj, se tako fantasticno nosi sa izazovima, vanjskim i unutarnjim impuslima i podrazajima... tako je uzemnljin i topao...
a da moze govoriti i pisati kao odrastao covjek - mislim da bi mi imao stosta pametnog za poruciti... :mrgreen:
pa ja to ovako pokusavam skuziti kako god znam i umijem - prije nego se modificira za potrebe prirode i drustva...
bas mi je cudesno imati dijete :heart: