Plakanje u autu

Sunčica ne voli autosjedalicu. Ne voli previše ni kolica, ali iz njih valjda vidi puno više nego iz sjedalice.
Kad je stavimo unutra izdrži najviše 10 minuta a onda počne nezaustavljivo plakati . AKo smo MM i ja skupa pa je jedno od nas s njom otraga, malo je bolje, ali ipak se rasplače.
Objesila sam igračke iznad sjedalice, pričam joj cijelo vrijeme dok se vozimo, pazim da joj nije vruče, ali ništa ne pomaže. Na kraju sam odustala od vožnje i na sve moguće načine izbjegavam odlaske na mjesta do kojih se ne može pješke.
Sunčica ima sad 5 mjeseci. Do otprilike mjesec dana je bilo ok u vožnji, čak bi zaspala.

Vole li vaša djeca vožnju u autu? Ako nisu voljela, kad su zavoljela? Imate li neku savijet kako pomoći bebi da svaka vožnja ne bude mala trauma?

Imali smo isti problem. Nikakav pametan savjet ti ne mogu dati. Mi smo izbjegavali vožnju koliko smo god mogli (nismo baš bili za ići u goste). Kad smo išli negdje, pokušavali smo ići isključivo u vrijeme njenog spavanja,tako da nam zaspi u autu. Uvijek sam ja sjedila s njom otraga u autu da je zabavljam. Interesantno je samo da je bila puno bolja kad bi išle ja i ona same, bez tate.

Ta faza je trajala dosta dugo, tek negdje pred kraj prve godine je prihvatila sjedalicu i od tada nema nikakvih problema u vožnji.

Klara, opet imamo iste nevolje...Ne mogu ti pomoci, ni ja ne znam sto bih napravila, moj mali ne voli mi kolica ni AS. Samo da znas da nas ima jos...

Ja sam prošla tu fazu sa obojicom, ali nisam se zbog toga previše uzbudjivala. Jednostavno sam ih puštala da se plaču, pogotovo ako bi išli samo do grada - nakon nekoliko puta, navikli su se na AS i više nikad nismo imali problema, čak ni na duljem putu :)

klara, upornamama, ovo nije rijetka situacija, vec se dosta pricalo o tome na forumu pa ako potrazite, mozda pronadete neke korisne ideje ili savjete, ili barem utjehu i poticaj na ustrajnost od drugih roditelja koji su bili ili jesu u istoj situaciji (ukljucujuci i mene).

i mi smo imali tu fazu s godinu dana
mislila sam da više nikada neću sjesti s djetetom u auto da ne vrišti cijelim putem
kad smo prošle godine išli na more, stajali smo svakih petnaestak minuta jer je to bilo neizdrživo
mislili smo da je problem u tome da mu je prevruće, na AS stavljali tetrice, razmišljali o kupnji navlake protiv znojenja....i još masu stvari, ali ništa nije pomagalo. patrik je vrištao, bacao se u sjedalici, lupao glavom (pa čak i o prozor :shock: :shock: :shock: ), jednom rječju prestrašno.
Nikada s njim nije nitko mogao ići sam, nego bar dvoje jer to što je on izvodio zahtjevalo je različite intervencije koje vozač nije mogao izvoditi. to je trajalo nekih cca 5 mjeseci.
nakon nekog vremena situacija se popravila, kad smo ga počeli voziti svakodnevno jer je na jesen krenuo u jaslice, nismo mogli vjerovati da ga se uopće ne čuje. Odjedanput nismo mogli vjerovati u usporedbi s onim što je bilo, da ćemo doživjeti to da patrik sjedi potpuno mirno u AS, igra se igračkom, nešto si priča ili čak samo gleda kroz prozor.
U svemu tome, osim što se očito radi o fazi koja kao i svaka druga mora proći, mislim da je presudnu ulogu imalo i to što smo bili nepopustljivi i NIKADA GA NISMO ZA VRIJEME VOŽNJE VADILI IZ AS, dajući mu na taj način do znanja da takvim ponašanjem neće provesti svoju volju, već da u autu mora biti vezan. Moram se pohvaliti da nam je uz sve što smo tih mjeseci proživljavali, to uspjelo i danas možemo reći da je patriku vožnja automobilom jedna od dražih zanimacija .

Moja Ema je također negdje s godinu dana počela s frktanjem radi AS.
Rješenja nije bilo nikakavog, jednostavno smo to izdurali. Znala sam ju vaditi :roll: , ali ni to nije pomoglo znatnije, osim kad je cicala pa zaspala, pa sam odustala.
Prošlo je za par mjeseci. Sad zna ponekad plakati i zvati da ju čuvam, ali sam skužila da ako se vozim naprijed, a ne s njom, takvi zahtjevi su znatno znatno rjeđi.
Ima i ona cijeli arsenal stvari za zanimaciju, ali nekad ni to ne pomaže.
Kad idemo na duži put ipak sam iza, radi prtljage na prednjem sjedalu. (mada bih se mogla nekako u vožnji premjestiti iz prednjeg u stražnje, a tako ćemo iprobati kad odemo na more)
Međutim, izdržala je sama put ČK-Trakošćan (nekih sat +15). što mi je vrlo ohrabrujuće.

situacija ima svakakvih...

Na sreću, naši dečki se vole voziti... S prvim smo čak išli i na uspavljivanje u autu... Kada ništa drugo nije pomoglo oko 3 u noći.

Očito neka djeca lakše prihvate auto, a neka ne. Možda ima veze s centrom za ravnotežu koji je različito razvijen kod različite djece i dobi.

Jedino što mogu reći je da se proba napraviti čim ugodnija atmosfera djetetu, pa će valjda faza privikavanja i brže proći.

No, najbitnije - ostaviti dijete u sjedalici, jer kad jednom shvati da ne mora u sjedalicu, bit će samo gore i gore...

u svojoj priči nisam navela da se patrik jako volio voziti i uvijek je spavao u autu dok je god bio u AS 0-9 kg tzv. nosiljki, obratno od smjera vožnje.
problemi su počeli tek kad smo kupili onu u smjeru vožnje 9-18 kg
je li to imalo veze sa sjedalicom ili s tim što je bio veći, ne znam, ali očigledno mu je trebalo vremena da se navikne

Znam kako je i suosjećam.
Nakon prvog djeteta koje se od rođenja voljelo voziti i valjda nikad zaplakalo u auto, dobila sam princezu koja je u vožnji urlala iz petnih žila. :(
Situacija je postala bolja tek negdje sa 5-6 mjeseci, ali ne svaki put.
Sada kad je napunila godinu mogu reći da se čak voli voziti. Tako da ima nade. ;)

Uf, točno znam kako ti je... :love:

MI smo to prošli i jednostavno smo morali izdržati. Nema alternative, bojim se. Ja sam pjevala, pričala, zveckala, mahala, ali nekad bi upalilo, nekad ne.

Proći će.

M. nekad place, a nekad je super
kad place ja ga pokusavam zabaviti npr. dam mu mobitel u ruke i pustim muziku (inace zabranjena stvar)

Mi imamo drugi problem: povraćanje već nakon pol sata vožnje. Ima neko neki savjet? Slatkica sad ima 9.5 mjeseci.