Noćne more - mjesečarenje?

Aleksandar je u noći sa subote na nedjelju imao noćne more - mjesečaranje.

Prvo je malo mrckao, onda je sjeo na krevetu i onak panično plakao. Digla sam ga i prvo odnjela na wc jer sam mislila da mu se piša. On se popišao, ali se onda počeo tresti i derati se onako ko da ga netko hoće okrasi i pokušavao mi je pobjeći iz naručja. Pustila sam ga i on se počeo hodati po sobi (očito neorjentiran). Uglavnom kao da hoće pobjeći od nečega. Imao je potpuno otorene oči ali kao da me nije uopće vidio.

Onda sam mu govorila nek me pogleda, da sam to ja - mama, da smo u mojoj sobi, opisivala sam mu predmete, ali on uopće nije znao gdje je. Odgovarao mi je ali u stvari nije bio budan. Napokon se nakon 15-tak minuta smirio pa sam ga stavila natrag u krevet. Poslije je spavao mirno.

Ovo se inače ponavlja svako malo, i noćas je imao neke more - plakao je u snu. Ali ovo od prošle noći je bilo najintenzivnije i najstrašnije za gledati ikad. Jer inače se brže smiri i podsvjesno kuži da smo tu ja ili tata i da se ne mora više bojati. Sad uopće nije bio svjestan da sam to ja nego je pokušavao od mene pobjeći. Pitala sam ga dal se boji i rekao je da da. A kad sam ga pitala čega se boji, rekao je da ne zna.

Ujutro se ničeg ne sjeća.

Mislite li da bih trebala pomoć psihologa?

Moj D. ima sedam godina i već tri godine hoda u snu po kući. najčešće obiđe sve prostorije i vrati se u krevet kao da se ništa nije dogodilo.
naša ped. je rekla da to nije ništa strašno i da se ćesto zna pojaviti u toj dobi, najćešće nakon burnog dana, kada u snu proživljava ponovno događaje koji su se tog dana dogodili.
tako da ja više o tome ni ne razmišljam, ali ipak zakljućavam vrata od stubišta, svi prozori su zatvoreni, gledam da na podu nema nećega na što bi se mogao spotaknuti, mada je jednu noć hodao po sobi vrlo vješto između razbacanih igračaka i na nijednu nije ugazio.
ujutro se isto tako nićega ne sjeća, čak ni toga da je nešto sanjao.
jedino kaj ja i nakon tri godine skoro umrem od straha kad se ponoći probudim a on stoji nasred hodnika u mraku.

ajme, mogu mislit kako se preplašite. :(

ovo sam pronašla mjesečarenje

Mene muči što to nije klasično mjesečarenje - tipa da u tišini hoda po kući.
Njemu je to uvijke povezano sa strahom i bježanjem i uvijek se trese i ima kao neki napad panike.

Rodin tekst o mjesečarenju

Citiraj:

---

rinama prvotno napisa

...naša ped. je rekla da to nije ništa strašno i da se ćesto zna pojaviti u toj dobi, najćešće nakon burnog dana, kada u snu proživljava ponovno događaje koji su se tog dana dogodili...

---

I nama se noćas dogodilo!
Zapravo, 3-4 puta godišnje to doživljavamo (kćer od skoro 11 god.).
Jučer je cijeli dan bila kod prijateljice i dan joj je bio intenzivan.
Noćas sam čula kako silazi niz stepenice (krevet na kat) - mislila sam da ide na wc, pa onda opet čujem kako se penje.
Ustala sam da pogledam što radi, a ona sjedi na vrhu stepenica sa jorganom u rukama. Kažem joj da legne i da ću je pokriti, a ona neće.
Bacila je jorgan na krevet i spustila se po stepenicama. Pitala sam je da li ide na wc. "Ne" - rekla je i produžila u naš krevet (to već dugo nije činila), pokrila se i zaspala kao da se ništa dogodilo nije.
Ujutro se ničega nije sjećala.

To sto opisujes zove se "nocni teror" i nesto je najstrasnije sto roditelj moze dozivjeti. Dijete izgleda kao "opsjednuto" sa otvorenim ocima i u strahu je od necega sto ne moze opisati.
Moj sin koji sad ima 9 godina povremeno ima takve epizode. Sve je pocelo kad je imao 6 godina i umrli smo od straha. Posjetili smo sve specijaliste, od neurologa do psihologa u potrazi za objasnjenjem. Ali objasnjenja zapravo i nema i roditelji se jednostavno moraju nauciti zivjeti sa tim. Dijete se ionako nicega ne sijeca i ako ga se pita ujutro kako je spavao on ce reci odlicno.
U svakom slucaju nije nista opasno niti to pokazuje da dijete ima bilo kakve fizicke ili psihicke smetnje. Navodno je to jedan od poremecaja u spavanju, kao mjesecarenje ili piskenje u krevet, i nestane sa odrastanjem. Roditelji su ti koji dozivljavaju sokove i provode besane noci i jedina terapija je da si nadju nacin na koji ce tretirati dijete kad se to dogodi da sto prije prodje. Treba osigurati djetetovu sigurnost (ne spavanje na krevetu na kat) i paziti da se ne udare i ozlijede.
Mi smo pokusavali sa pricom i objasnjavanjem kako je sve u redu, mama i tata su tu, itd. Ali smo shvatili da ga to samo jos vise uznemiri. Sad smo pored njega ali nista ne govorimo i samo pazimo na sigurnost i da smo tu kad se probudi. U tom trenutku je jako sretan, izljubi nas i ode u krevet.
Ako neko hoce podijelit iskustva neka se slobodno javi na pp

Ajde malo da se i ja vratim svojoj struci: nocni teror se javlja najcesce izmedju 2 i 6 godine ali se moze javiti i u razlicitim uzrastima. Javlja se kod 15% djece, a najcesce se javlja kod one koja su premorena (uzbudjenje, fizicka aktivnost, psihicka aktivnost). Kako je Tonko rekla (ili rekao, ne znam), epizoda nocnog terora je izuzetno dramaticna za roditelje. Traje izmedju 5 i 30 (dugih) minuta. Dijete se niceg ujutro ne sjeca.

Najveca pogreska je probuditi dijete koje se tada jos vise izbezumi jer se odjednom probudi u okruzenju gdje su roditelji preplaseni, a ono samo vec ubrzano dise, srce ubrzano lupa i dezorijentirano je. Uputa roditelju je ostati priseban, napraviti sve da dijete bude u sigurnom okruzenju i po mogucnosti ga odvesti u pravcu kreveta. Ako su epizode nocnog terora ceste tada je preporucljivo dijete probuditi otprilike u vrijeme kada se nocni teror javlja kako bi se prekinula faza spavanja koja vodi k nocnom teroru. Ne treba skroz razbuditi dijete, bitno je da se dijete promeskolji, okrene, da vam mozda nesto kaze i taj ciklus sna je prekinut i slijedi novi. Nocni teror se obicno javlja 1 do 4 sata nakon sto je dijete zaspalo tako da bi dijete trebalo probuditi u tom periodu kako bi se prekinuo ciklus spavanja i izbjegao nocni teror. S odrastanjem djetata epizode nocnog terora su sve rjedje i postepeno potpuno nestanu.

Prema tome, dobro je ovo što ja radim, govorim mu gdje je i da sam kraj njega i da se ne mora više bojati. Ne pokušavam ga probuditi do kraja, tek toliko da me podsvjesno čuje. Inače ima otvorene oči ali ne uspostavlja kontakt očima.

Jedino što ga ja odnesem u svoju sobu (jer on spava u dječjoj sobi s curama) i tamo ga smirujem. Te njegove epizode su vrlo glasne i popraćene vriskanjem i paničnim plakanjem

Isto to što si opisala je imao moj brat...
i sestra od Josipa...

mama veli da je mome bratu počelo nakon što je bio u bolnici, a Josipova mama da je Anji počelo otkad je izbio rat, pa su preselili u Njemačku...

ja se sjećam... probudio bi se i plakao, zvao mama, mama, ona bi došla i zagrlila ga... a on je nije prepoznao, gurao od sebe i zvao svoju mamu... to bi trajalo 15-20 minuta i došao bi k sebi...
kao da je bio u drugoj dimenziji, ja sam se jako bojala (kao dijete) jer je praktički pored mene bila osoba koju ne prepoznajem...

Nevjerojatno, ali oba su rekla da su isto sanjala...
moj brat je nakon nekog vremena i odrastanja ispričao da je sanjao da ga netko zida u tamnici... i on ne može van...

i tako jedan dan ja pričam sa svekrvom, i ona veli da je i anja imala noćne more... i počne pričati kako je sanjala da je zidaju :shock:
nevjerojatno da su isto sanjali... sve isto...
prolazi s vremenom... sad više nemaju ni jedan ni drugi...
al nije ugodno...
:* Aleksandru

Mejra je imala ovu neku sedmodnevnu fazu. Odspavala bi oko 2 sata i onda bi nekontrolirano plakala, bacala se, derala. Trajalo bi oko minut...skuzila sam da ispad traje dok se ne probudi. Kada se probudi mirno legne i zaspi.

I mene onda uhvati neka panika...

Mejra's mommy, je li bude s otvorenim ili zatvorenim ocima? Ako oci nisu otvorene onda se najvjerojatnije radi o ruznom snu koji je probudi.

Citiraj:

---

Timmy prvotno napisa

Mejra's mommy, je li bude s otvorenim ili zatvorenim ocima? Ako oci nisu otvorene onda se najvjerojatnije radi o ruznom snu koji je probudi.

---

Ne ne oci su otvorene. Zato mi je malo duze trebalo da skuzim. Mislila sam da oci moraju biti zatvorene dok spava. :/

Imao i moj sin M. U drugom osnovne nakon hodanja po sobi prilikom vraćanja u krevet lupio se u kost iza uha. Vrištao je iz sveg glasa. To je bilo prvi puta da se nisam probudila kod njegovog mjesečarenja i odmah nezgoda. Inače, dotada smo znali i razgovarati tijekom njegovih mjesečarenja- idem pišat tu kod Dominika (kolega iz razreda) u njegov WC i sl. nebuloze. Nikada do tog udarca nije bilo ništa što bi me strašilo, uvijek se je ili grleno smijao u snu ili normalno razgovarao, osim što sam po temama njegovih priča vidjela da nije pri sebi. Nakon što se udario, prerasporedili smo se sa spavanjem - muž i on zajedno u dnevnom boravku. I tako do njegove 13 godine. Sada više nema tih problema, Bogu hvala.

Razgovarala sam s jednom psihijatricom o tome i ona veli da bi ipak bilo dobro otići kod dječjeg psihologa, tek toliko da se otklone eventualni dublji problemi.

Citiraj:

---

Poslid prvotno napisa

Razgovarala sam s jednom psihijatricom o tome i ona veli da bi ipak bilo dobro otići kod dječjeg psihologa, tek toliko da se otklone eventualni dublji problemi.

---

Probaj, ali nemoj puno očekivati. Najbitnije je da paziš na dijete, ne slušaj mitove da mu se za vrijeme mjesečarenja ne može ništa loše dogoditi.

Moja curica od 9 godina isto mjesečari. Sve ovo što opisujete, jako mi je poznato. Međutim, sjećam se da sam i sama takva bila. Uvijek bih starcima po noći dolazila i pričala kojekakve nebuloze. Znam da je i moja mama bila zbunjena baš zbog otvorenih očiju. Više mi se to ne događa, ali često sanjam (za razliku od mog muža koji uopće ne sanja). Mislim da je pubertet bio razdoblje nešto intenzivnijeg mjesečarenja. Tata mi priča da su on i njegova sestra isto mjesečarili pa neko logičko objašnjenje tražim i u genima.

Imali smo i mi jednu takvu epizodu. Imao je oko dvije godine i bili smo na moru. To u životu nisam doživjela, usred noći se počeo bacati po krevetu, nešto mumljati i histerizirati. Izgledao je kao da spava, oči su mu cijelo vrijeme bile zatvorene. Nismo ga mogli probuditi, nosali smo ga po dvorištu (bili smo u kampu), a on nas je čupao, bacao se, nikako ga nismo mogli smiriti. Trajalo je oko 10 minuta i kada više nismo znali što bi sjeli smo u auto misleći da će se smiriti (inače u autu spava kao mala beba.) Tako smo se vozikali neko vrijeme ali nista. Mislila sam možda ga nesto boli pa smo krenuli na hitnu. Pred samom bolnicom je zaspao. Dok. ga je pregledala (on je cijelo vrijeme spavao), sve je bilo ok. Vjerojatno je proživljavao nešto što se dešavalo tih dana, promjena okoline, intenzivnije proveden dan nego inače...Nikada se više nije ponovilo. Za mene prestrasno iskustvo.

moja 6 mjesečna curica već tjedan dana mjesečari!? :( sjedne na krevet, plače, vrišti, diže se na noge, puzi... noćas me probudio čudan udarac, a to je bila ona, udarala je glavom u zid (3 puta je udarila). mislila sam da će zaplakati ali nije se ni probudila. osjećam se baš jadno, nemam pojma kako da joj pomognem, a i strah me je da ne padne s kreveta ili se ne ozlijedi nekako... :cry:
možda je premorena, pokušat ću je većeras staviti u krevet ranije, dok još nije premorena, iako je to teško jer je non stop u pokretu, vrišti od umora ili ne želi spavati :(

Zanima me da li te nocne terore mogu imati i klinci ispod godine dana. Moj malac se vec nekoliko puta probudio, sjeo i poceo plakat. Ja ga hocu primit, zagrlit...bilo sta ali on od mene doslovno bjezi i jos vise place ako ga probam dodirnut. Puze po krevetu totalno dezorijentiran i ne prestaje plakat. To traje nekih 10-15 minuta onda legne, smiri se i spava dalje.
Mene je to vec jako pocelo brinuti...

A i moja seka je mjesecarila u dobi od 8-9 godina. Spavale smo zajedno u sobi i ona se znala ustat, upalit svjetlo, doc do mog kreveta i gledat me. Prvi put kad sam to vidjela umrla sam od straha a poslje mi je vec postalo normalno. Trajalo je nekih godinu dana.

Mi smo posvojili A. kad je imala nepunih 15 mjeseci. Od prve zajedničke noći (već tri i godine) povremeno se javljaju "noćni terori", obično u serijama po 2-3 tjedna zaredom, pa pauza par mjeseci:
budi se sat i pol nakon zasnivanja, počne nešto mrmljati, a onda težak, paničan plač i vrištanje uz najčešće zatvorene oči. Ništa ne pomaže... zapravo je najbolje ostaviti je u krevetu i milovati po kosi uz umirujuće tihe riječi...ako ju se podigne i zagrli panično se kao hobotnica omota oko našeg tijela i prstom pokazuje prema drugoj sobi (nebitno u kojem smo prostoru) i vrišti "idemo tamo!" (s 15 mjeseci još nije pričala nego bi pokazivala prstićem prema vratima i bacala se u tom smijeru). I još dodatni bonus: ako je prehlađena i ima imalo šlajma obavezno slijedi povraćanje od plača, u tom trenutku se osvješćuje i umre od straha što joj se to događa, poćinje se daviti....ma strašno :( .
Napad traje cca 10 minuta, a dok smo još bili prestravljeni i neiskusni vodali bi je po stanu, smirivali i jako se trudili što bi rezultiralo vriskom po 45 minuta... .

MM se ni danas nije navikao na tu pojavu i teško mu pada, izgubi živce jer joj se ne može pomoći.

I ja sam kao dijete mjesečarila. To je trajalo nekoliko godina intenzivnije, uglavnom bih banula u sobu mami i tati ili bratu i nešto im objašnjavala ili vikala na njih, ponekad bih samo hodala ili jurila po stepenicama. I da, nije bezopasno, ja sam se u jednoj jurnjavi po stepenicama spotaknula na otirač i razbila bradu, uredno sam ustala, otišla u sobu i spavala dalje. U jutro kad sam se probudila, pola kreveta krvavo, bradu na sreću nije trebalo šivati.
I danas ako sam pod stresom počnem po noći pričati i to MM teško pada, jer ako mi netko u tom trenutku proturječi, onda se nastavim svađati i vikati, to sam i kao dijete radila u tim epizodama pričanja u snu. Znači, pomoglo je ako mi "sugovornik" odgovara na pitanja ili potvrđuje, ako ja npr. velim da iz ormara viri zmija, onda se MM treba diči, provjeriti i eventualno ju potjerati i to je to. Uglavnom naporno. :/

to mozda nije bilo mjesecarenje vec tzv. nocna strava.opisano u knjizi penelope leach:njega djeteta.
to je bilo sa mojom malenom se događalo,a sad je i mlađa imala prvu epizodu a ima nepunih 11mj.

I M. cesto sanja lose, prvo samo jeca u snu a onda pocne da urlice, a spava. taj urlik je strasan, ja se toliko prestrasim da poslije jedva dodjem sebi. Rekose mi babe neke nemoj da ti se djete smije neposredno pred spavanje, a on ko za inat bas tad se smije ko lood. :/ 7 mu je mjeseci i jako cesto nam se to desi