Drage moje,
imam sreću da sam nakon jadnog braka iz kojeg je proizašla moja prva srećica pronašla jednu od najdivnijih osoba, tatu maloga Roka.
Lovro ga je odavno prihvatio kao rođenog oca, nikada nismo imali nikakvih problema..ali od kad se rodio Roko primjetili smo da koristi svaki mogući trenutak da se MD obraća sa "tata" ali na indirektan način.
Nadam se da razumijete na što mislim, npr. on ga uvijek zove imenom, ali vidim mu sjaj u očima kada u obraćanju Roku kaže: "evo sad će ti tata donijeti loptu".
Pišem ovo jer mi je jutros MD rekao kako mu se Lovro sinoć pohvalio da su u školi trebali napisati sastavak o tati a on je, eto, pisao o njemu.
Lovro je u dobrim odnosima sa svojim pravim tatom, ali ti odnosi sa odraslog gledišta više liče na izlete svaki drugi vikend u prirodu..nema tu nekog povjeravanja, topline, svega onoga što je unutar svake obitelji. Ja bih se usudila to nazvati čak "mlaćenjem prazne slame" jer on ode kod tate, pa ga tamo čuva baka, cijeli dan provede s prijateljima vani ili gleda tv ili igra playstation i to je to, možda nekad odlazak u kino. Znači konverzacija 0 bodova.
E sad da pređem na poantu...dakle, kako moje dijete otvoriti?
Kako mu reći da ukoliko želi može obojicu zvati i smatrati tatom, kako a da ne osjeća da je izdao bio tatu?
Stvarno nismo dovoljno pametni, a i više glava bolje zna..pa eto očekujem poneki savjet ili vlastito iskustvo. :)
