Kako se naučiti opuštati - kad si naučena stalno se boriti?
Drage curke,
Imam jedan problem. Naime, kako sam se od vrlo rane mladosti brinula o sebi sama samcata, a na roditelje niti emotivno niti financijski nisam mogla računati (tj. mogla sam po cijenu da me otprilike razapnu na križ svoje hirovitosti), naučila sam se jako mlada biti odgovorna i snalažljiva, jer drugačije nisam mogla završiti faks, paralelno raditi, a morala sam i ostaviti vremena da si pomognem oko trauma i problema koje sam naslijedila iz roditeljskog doma. Rodbina me povremeno i odgovarala od studija jer su znali kako mi je povremeno jako teško, ali ja nisam htjela niti čut da je to neki problem; uza sve sam partijala, bavila se s puno stvari, zabavljala se kao i ostali studoši i nekako anestezirala osjećaj da mi je zapravo u svemu tome teško. Tada sam mislila da mi je super. Možda sam griješila u tome jer nikad (prije mm) nisam nikome niti rekla s čime se borim i kako mi je povremeno teško. Bilo mi je lakše durat samoj, a na površini živjet normalno. Sad znam da sam trebala biti iskrenija – imala bih manji osjećaj da sam sama, ali onda to nisam mogla, mislila sam da bih se slomila kad bih o tome pričala i da će me ljudi odbaciti zbog balasta s kojim živim. Glupa procjena, znam. :(
Tek kad sam završila studij shvatila sam što sam odvalila. Našla sam dobar posao, radila i počela se zabavljati, ali sam taman prekinula pargodišnju vezu (on nije bio baš neka potpora, ali ja to nisam kužila u ono vrijeme), ostala sama, na početku «karijere», podijelila se financijski s bivšim – i opet sam bila bez bez podrške, bez love i na početku samačkog života.
Nakon nekog vremena sam se zaljubila, našla predivnog partnera, nakon hodanja smo se oženili, pa sam ostala trudna... i sad mi ostaje još samo četiri i pol mjeseca do rođenja naše bebe, ne radim i imam vremena za sve što me ikada veselilo i zanimalo. Isprva sam s oduševljenjem prihvatila ovo vrijeme kao period u kojem mogu ajmo reć nadoknaditi sav mir i toplinu koja mi je ranije nedostajala, kad sam rano ustajala, kasno dolazila doma, radila više poslova... bla bla bla i stalno brinula kako ću se snać, što će bit sa mnom.... Ali odjednom sam shvatila da mi je preteško opustiti se i jednostavno uživati.
Kao da iza svakog ugla očekujem nevolje – a nema ih. Nisam navikla da ne moram brinuti oko love, oko obiteljskog sklada (moj muž je čudo od emotivne inteligencije i potpore...), dodatnih poslova – jednostavno sve što sam u životu htjela – postigla sam; sad preostaje lagano odrađivanje života bez golemih koraka naprijed.
Međutim, nisam naučila da imam toliko vremena za npr. dotjerivanje, za šetnje, za kavice, za čitanje (a za tim žudim cijeli život), nisam naučila da je sve okej, sve u redu; uhvati me panika – a zašto ja sad ne radim ovo ili ono – sjetim se ja –što imam za raditi (skuhati ručak, otuširati se, malo pospremiti, čitati, uživati i eventualno dočekati muža da se zekamo i uživamo kad dođe...) – ali me to prepadne. Do sad sam uvijek u tom svom radu, trudu, probijanju nastojala malo i pobjeć od svih misli koje me muče. Sad nemam što tako važno odrađivati pa sam se suočila sa tim nekim ružnim emocijama od prije. I ne želim više bježati. Mogla bih sada krenuti u neki biznis, u neko učenje, nešto – ali znam da je to medvjeđa usluga sebi. Kad je sve lijepo i mirno – ima da se tako i ponašam, jel tako. Nije da nam ekstra lova ne bi dobro došla, ali puno je bitnije da ja naučim da je sve okej i da je opuštanje jednako bitno kao trud i rad, kako za mene, tako i za nas, za našu bebu i našu obitelj.
Vratit ću se raditi kad dijete napuni godinu, možda mijenjati posao, sigurno me čekaju novi izazovi, ma i odgoj djeteta je sam po sebi veliki izazov, ali sve to skupa nije tako tragično (nisam sama, tako prepuštena sebi kao za vrijeme studija i neposredno nakon) i nije svaki korak odlučujući, ali ja nikako da se naviknem da je sve okej, da će sve biti okej i da fakat nemam razloga za brigu. A i sve moje brige hoću li (obzirom na moje iskustvo zlostavljanja u obitelji) moći imati normalnu obitelj i sretan brak su jednostavno nestale. Imam sretan i veseo brak, iskrenog i predivnog muža, a i ja se očito ponašam kao da se puno toga nije dogodilo i znam da je i moj muž sretan sa mnom. Relativno okej se slažemo s njegovim, imamo divne prijatelje – sve pet. To mi daje osjećaj zadovoljstva i mira, ali uvijek si mislim – a što ako... pa onda povremene noćne more i taj užasni PTSP... – povremeno se osjetim kao da sam opet usred svega onog lošeg i imam osjećaj da tonem u ono što je nekad bilo. Brrrrr.
Želim lijepo i mirno provesti naredna četiri i pol mjeseca, baš želim jer mislim da mi to treba i to baš tako. I mogu vam reći da mi je to teži zadatak nego da moram osnovat novu firmu i izgradit tri kuće svojim rukama.
Možda će nekome biti smiješno to što ja u biti želim mirno i bez grižnje savjesti sjedit pred ogledalom, na kavici, fenirat se, probat pedesetu varijantu make-up-a, čitat romane za zabavu i takve stvari, ali meni je to izazov strašan.
Pomozite kako znate :)
