Razlike u odgojnim stavovima između majke i oca

Voljela bih prodiskutirati na ovu temu i čuti što drugi misle. Prilično sam uvjerena u ispravnost nekih svojih stavova, no tko kaže da sam sasvim u pravu.

Suprug i ja kosimo se u nekim odgojnim stavovima:
Moja majka i dan danas, kao i nekad kad smo bili mali, ističe kako sve što čini, čini radi nas i da ništa u grob neće ponijeti a mi smo nezahvalni i ne cijenimo što ona radi. Za mene je to potpuno krivo postavljanje stvari. Mislim da onog trenutka kad odlučimo donijeti dijete na svijet prihvaćamo i sve obveze koje idu uz odgoj i odrastanje. Dijete nije tražilo da se rodi. Moja je obveza da se o dijetetu brinem, a djetetova da poštuje svoje roditelje i jedino tako treba postaviti stvari kada dolazi do nemilih situacija i konflikata između roditelja i djece. Zbog iskustva s mojom majkom, naježim se kad moj suprug kaže da se osjeća kao budala zbog svega što čini a dijete vraća na neprimjeren način. Ne mogu mu objasniti da sve što mala zabrlja ne čini da bi nas povrijedila. Pokazuje nepoštovanje, to da. Kada začnemo tu temu, kao da govorimo različitim jezicima. Moje ne dopire do njega, niti njegovo do mojeg.

Mislim da je takvo podmetanje svega što činimo djetetu pod nos, kontraproduktivno i čini više štete nego koristi.

Ne slažemo se oko još jedne stvari. On smatra da jednako treba koriti male kako i velike prijestupe, pogotovo onda ako je i za sitinicu opomenuo mnogo puta a nije ga se poslušalo.
Ja često preko sitnica prelazim, smatrajući da bi nam se cjelokupni dijalog pretvorio isključivo u prijekore, i kazne ostavljam za velike prijestupe. Ukoliko mi ono sitno smeta, jednostavno skrenem pažnju, bez prevelike hajke.

Što mislite o tome i kako se postavljate u sličnim situacijama sa svojim teenagerima?

Moj suprug je smatrao da se trebamo o svemu dogovoriti i prema djetetu posve jednako ponašati, ne dozvoliti mu da vidi da o bilo čemu vezanom za dijete i odgoj možda imamo različito mišljenje. Ono, zajednička fronta. Meni se to nije činilo dobro, bila sam uvjerena da bi se to "lažno jedinstvo" moglo nanjušiti i da bi zbunilo dijete. Onda sam u nekoj knjizi (možda "Vaše kompetentno dijete") našla na potvrdu svog stava.
Tako da se ne trudimo zamaskirati svoje različitosti. O važnim stvarima se dogovaramo, o manje bitnim odlučujemo pojedinačno. Ako se desi da nakon pojedinačne odluke uslijedi dogovorna promjena stava, tako i prezentiramo malcu. Npr. danas sam te pustila, ali razgovarali smo i vidim da nisam uzela u obzir to i to, pa ubuduće...

U vezi sa žrtvovanjem za dijete i njegovom zahvalnošću - nek on izraste u dobrog i sretnog čovjeka, a zahvalnost mi ne treba. Vrijedi i obrnuto: što mi znači zahvalnost ako on ne bude sretan čovjek na svom mjestu?

Bila sam u gostima kod familije gdje se mama nije libila kazat da se žrtvuje za porodicu - bilo mi je grozno neugodno, a i njenoj djeci.

Vivi, kako si i sama rekla, začudilo me kako malo roditelja sudjeluje na forumu za teenagere (sedam stranica za dob 3-6, samo jedna za dob 13-18). Mislim da su problemi u ovoj skupini isto tako veliki i važni, no roditelji se, iz ne znam kojih razloga, libe pričati o svojim teenagerima. Baš smo pričali muž i ja: "ma pusti ih", najčešće je odgovor mnogih.

A kod nas je vrlo raznoliko: teenagerka od 15, djevojčica od 4 i treća na putu (22.tj.) Ima me na svim temama.

Postoji jasan stav da nesuglasice oko odgoja ne treba pokazivati pred djecom, no činjenica jest da su muškarci i žene, prema tome i očevi i majke vrlo različiti. I dobro je što je tako, djetetu je potrebna i čvrsta ruka kao i nježnost. Sasvim si u pravu kad kažeš da se ne trudite maskirati svoje razlike. No, one se mislim i trebaju uvažavati. Evo, meni danas suprug govori da zašto ne reagiram što je naša najstarija legla u krevet s papučama (noge doduše vire van kreveta), a on joj je stoput rekao da to ne radi. Mi bismo se morali dogovoriti kako ćemo si uvažavati te razlike u stavovima, a ne prebacivati jedan drugome. To bi moglo biti nekakvo rješenje.

Što se tiče onog "Ja za tebe to i to a ti meni tako i tako", vrlo sam sigurna u svoj stav da to ne valja, no bez daljnjeg bih htjela čuti ima li još mnogo takvih kao što su moj muž i moja mama. Oni si tu jednostavno ne mogu pomoći, to tako osjećaju i točka. Svaki moj pokušaj da promjenim osjećaje MM bio je bezuspješan.

Da još malo razjasnim situaciju: on nije biološki otac našoj najstarijoj kćeri, no pored materijalnog jako se trudi da joj pruži i one nematerijalne stvari. Npr. ukoliko je na TVu nešto što naša cura voli, on će se sam sjetiti da joj to snimi jer zna koliko će joj to značiti. Mnogi pravi očevi ne brinu toliko koliko brine on, no nije savršen, i on često pogriješi. Ona njegovu pažnju uzima zdravo za gotovo, a nije svjesna da bi svaku njegovu gestu trebala kvadrirati, jer on joj nije pravi tata a prihvatio ju je kao svoju.

Sve što činimo u životu, posebno ono što činimo za svoju djecu, ne bi trebalo činiti da bi dobili zahvalnost ili potvrdu vrijednosti, već isključivo radi nas samih, vlastitog gušta i zadovoljstva. Sve što pružaš, ne mora biti naplaćeno.

Što mislite, kako se mogu okarakterizirati takvi ljudi i roditelji koji se stalno prikazuju kao žrtve i očekuju zahvalnost za sve što čine?

Moja majka npr. priču o zahvalnosti stavljala bi vani na tapet u onim situacijama kada smo se sukobljavali u nekim stavovima ili kada smo se kao djeca htjeli izboriti za nešto što njoj nikako nije odgovaralo.

Citiraj:

---

Vivi, kako si i sama rekla, začudilo me kako malo roditelja sudjeluje na forumu za teenagere (sedam stranica za dob 3-6, samo jedna za dob 13-1. Mislim da su problemi u ovoj skupini isto tako veliki i važni, no roditelji se, iz ne znam kojih razloga, libe pričati o svojim teenagerima

---

ja vjerujem da je razlog taj sto na rodinom forumu nema puno roditelja teenagera (za sada, za par godinica ce biti ;) ), vecinom su tu bebice i predskolci.

ja vas pazljivo citam, jer kod mog skoro 9.godisnjaka tu i tamo zamijetim neke naznake pubertetskog ponasanja :roll: znam da su to tek mrvice i strepim od onoga sto nas ceka, pogotovo ponekad gledajuci i slusajuci decke 2-3 godine starije od mog sina (psovke, maltretiranje "slabijih" od sebe, izrugivanje ....)
:(

uf, nisa.... puno si toga napisala. ja sam otac i majka, bake i djedovi... pa na meni leži sve :mrgreen:

krenut ću malo "unatraške".

ne mislim da bi cura trebala nešto kvadrirati - jer joj tm nije biološki otac. baš zato što pažnju prihvaća na takav način - čini mi se da ga prihvaća kao da je njen rođeni... ;)

za tvoju majku - nemam što komentirati. "žrtve" su mi izlazile i na nos i na uši... često sam se pitala zašto me uopće rodila kad podnosi takve žrtve... onda sam saznala... od drugih :x

što se tiče "nošenja u grob" - moja kad umre, može i ponesti sa sobom. jer mi nije dala onda kad mi je najviše trebalo.

iskreno - mislim da tm "sitničari" :lol: ... pa kaj su jedne šlapice prema odjeći, tenisicama, kozmetici, bilježnicama, nakitu, itd... - na MOM krevetu... :lol:

nastojim biti meri cetinić u takvim slučajevima (u prolazu :mrgreen: ) - jer neću puno promijeniti u njenom ponašanju SADA, ali mogu puno toga poremetiti u našim odnosima ZA BUDUĆNOST.

iako se teen godine svakako karakteriziraju - ja mislim da je njima teže nego nama. oni kroz taj period moraju proći - a naše je da im damo maksimum razumijevanja, tolerancije, i podrške.

Sorciere, i ja sam uvjerena da sitničari, no ne mogu mu to dokazati. Kad bih svoju curu korila za sve male i velike prijestupe, pa mi ne bi ni imali vremena za normalan razgovor. Ono što mog muža najviše smeta jest to što mora reći puno puta a ona se ne obazire. A ja uporno govorim kako su to sitnice.

I da, zaista, i moja najstarija cura ali i ja jednako, gotovo da se i ne sjetimo da on nije pravi tata. I ja ga već tako gledam i kad o njemu govorim kažem da je on tata. U početku to je bila ljubav obostrano, no sada je malo napeto zbog puberteta. Ne mogu ga uvjeriti da njeni ispadi nisu napad na njega samog.

Hvala što si se javila, znam kako je biti samohrani roditelj. Puno toga bilo je teško, no jedna scena i danas mi donosi suze na oči. Moja najstarija imala je 4 godine kada sam je odvela na cjepljenje. Jako je plakala (sve smo velike osjetljivice i plačljivice) pa joj je sestra dala čep od šprice da ga pokaže tati kako je bila hrabra. U plaču je uspjela izgovoriti da nema tatu, a meni srce samo što nije otišlo napola. Njen otac je sve prokockao i nestao. I dan danas joj se ne javlja.

nisa, ponekad se slomimo na takve izjave... sva djeca IMAJU tatu, samo tate ne žive s njima. to je prvo ;) .

tvoj bivši je napravio jednu, tj. dvije dobre stvari:

1. ostavio ti je divnu kćer
2. nestao je, i omogućio vam da stvorite novi život

:mrgreen:

što se tiče tm-a - reci mu da pubertet nije zarazan :lol: , i da ne treba stvari shvaćati osobno...

:*

Ovo stalno ponavljanje istih zahtjeva imamo i mi.
Banalni primjer je da se svake, baš svake večeri natežemo oko toga da se televizor gasi odmah nakon odgledane emisije koja završava kasno, a ne da se tada nastavi sa samo još malo.
Pitam se da li bi bilo bolje da smo ga za vremena stisnuli - s time da je to kod nas bilo pred četiri godine, kad smo ga posvojili. I onda smo već imali "samo malo".

vivi - mogli ste ga stiskati koliko god ste htjeli :mrgreen: . jučer sam naletila na mamu koju nisam prepoznala, a ona se KIKICI počela žaliti na ponašanje svoje kćeri (istih godina) :lol: ...

nisam čula prve dvije-tri rečenice - ali mi je bilo čudno - otkud žena toliko zna o MOM djetetu... dok nisam shvatila da priča o SVOM... :lol:

svi se ponašaju jednako, što znači da to NEMA veze s načinom na koji su roditelji postupali prema njima...

ja već sanjam rečenicu "operi suđe za sobom". :lol:

Koliko ima vas gdje suprug zagovara tvrde stavove u odgoju, a gdje majka ublažava sve to, no konstantno ste u sukobu i stalnim prebacivanjima da djecu ne odgajate kako bi trebalo?

Dajmo malo o tome.

Tek sam sinoć kasno uspjela pročitati cijeli topic. Svi sve mi super. Kod mene je obrnut problem nego kod tebe Nisa. Ja sam "tvrđa", a MM "mekši" u stavovima. Iako sam i sama morala popustiti jer sam učeći na pogreškama shvatila da je bolje reći im što češće da ih volim, nego stalno "mrmljati" i prigovarati. Pa sam kao i ti Sorciere (super su mi tvoji gornji postovi) stekla imunitet na nered. Ali pomalo sam zlurada kada im iznenada dođu prijatelji a oni kriknu:"joj samo ne u našu sobu!!!"
Tinejdžeri su specifični jer tek kad opasno skrenu s puta vidiš da si pogriješio. Ponekad pomislim da što god učinim, krivo učinim. Odgoj baziran na kaznama bilo koje vrste (fizičke ili emocionalne) stvara prkosno dijete. Kazna je zato iznimka...Za sada smo postigli da našim autoritetom roditelja, čestim razgovorima s djecom i uz Božju pomoć, postavimo pravila koja su za sada poštovana: nema psovke, nema pušenja, nema ozbiljnih ljubavnih veza, nema odlazaka u disco (i to ne iz našeg hira, nego smo se kao roditelji potrudili uvjeriti da naš lokalni disco nije mjesto za našu djecu), izlasci su povremeni, ne pravilo, a pritom poštujemo zakon države u kojoj živimo - nikada i ni pod kojim uvjetima ne duže od 23 sata.
A prkos, neurednost, svadljivost, povremene bezobrazluke nekako opravdavam tim godinama i pomislim si, kao i uvijek kad mi je teško: i to će proći! Stvarno vjerujem da hoće!

Nedavno sam uspjela nagovoriti supruga da uzme u ruke jednu knjigu o teenagerima. Nije ju uspio cijelu pročitati, ali već nakon nekoliko stranica počeo se "smekšavati". Trebalo je da mu netko drugi (u ovom slučaju knjiga) objasni kako drsko ponašanje naše najstarije nema veze s njim i da na taj način ona ne iskazuje nezahvalnost. I već imamo drugu situaciju. Naša cura još kao malena nije voljela previše pričati o tome što joj se događa u školi, s prijateljicama. Sada kao da se okrenula na drugu stranu, i to nakon što smo s njom počeli razgovarati kao s odraslom. Vidi se da sve više voli s nama pričati.

Svaka obitelj postavlja nekakva pravila: neka su slična, neka sasvim drugačija kada bi se sada išli uspoređivati. No najvažnije je da ipak postoje. Neke granice moraju se postaviti. Poštivati nas mora, a za nas drsko ponašanje nije samo popratna pojava u pubertetu. Dijete moramo naučiti i kulturnom ponašanju: toleriramo li to dajemo joj zeleno svjetlo da se tako i ubuduće, kao odrasla smije ponašati.

Ne znam koliko bi vas prešlo preko drskog ponašanja i bezobraznih pogleda upućenih doktorici koja sporo radi pa je zbog toga "zaslužila" takve poglede jedne teenagerke koja misli da se svijet vrti oko nje. Ili drski razgovor s mojom prijateljicom koja me nije našla kod kuće pa je mislila da može porazgovarati i s mojom kćeri, i sve zato što ju je zvono telefona izvuklo iz kupatila. Za mene je to krajnje drsko i nekulturno i svakako je ponašanje na koje se mora reagirati. To nije nešto što ostaje u kući, pa bolje da se ispuca na tom mjestu nego negdje vani. Moja cura se i te kako ispucava i vani. Poštujem tuđe stavove, no u našem slučaju to je nešto preko čega ja ne mogu preći.

Vrlo mi je važno što je Vivi rekla, da njen suprug i ona dopuštaju i toleriraju jedan drugom različitosti u odgoju, dok je samo za važne stvari važno djelovati zajedničkim stavom. Pokušala sam se u tom smjeru dogovoriti sa svojim suprugom. Ako njemu smetaju prljave patike nasred sobe a to je stoput opomenuo, ja se neću uplitati, niti će on prebacivati meni zašto takav ispad tako mlako opominjem. To smo pokušali objasniti i našoj najstarijoj i čini se da ona to vrlo dobro prihvaća.

Sve u svemu mnogo smo zadovoljniji situacijom koju sada imamo s našom curom zahvaljujući i iskustvima koje smo razmjenile ovdje na forumu. Naš način ne predstavlja model i ne znači da bi isti funkcionirao u drugim obiteljima. Ono što je važno a sve smo se manje-više složile jest da prečesto i ozbiljno kažnjavanje ničemu ne vodi, da je prijateljski odnos uz razgovor najvažniji i da nekakve granice u ponašanju ipak moraju postojati.

moji su roditelji uvijek bili oprečni,

npr. ja slomim čašu i ako je tata tu - doslovno krene urlat na mene, a ako je mama tu - kaže: ma nema veze, bitno da je glava na ramenima.

npr. tata bi mi davao lovu samo za edukacijske potrebe (dobro da se nisam pretvorila u knjiškog moljca) - čak kad bih išla s 10 kn po kruh i mlijeko morala bih vratiti kusur, dok je mama imala ono 6.čulo i davala mi za krpice i sitnice (poskrivečki, naravno).

npr. tata me znao klepit svojski i za najblesaviju sitnicu i nikad se nije ispričavao, a mama bi me samo ponekad s kuhačom po guzi a onda bi me ubrzo došla izgrliti i izljubiti i reći ajd me pliz nemoj ljutiti, tako mi je žao, nisam te htjela po guzi.

problem je što moji nikada nisu imali vremena/volje/pameti/strpljenja/empatije sa mnom iskreno porazgovarati pa se tako jednom sjećam da sam kao klinka napravila neku bedastoću i tata me za kaznu natjerao da pojedem glavicu luka. pred gostima. brijem da je to bio zadnji put da su bili kod nas. a mama me u teen godinama pred drugima znala često omalovažavati da sam debela iako nisam bila.

jedino oko čega su bili uvijek složni - to su bili izlasci i dečki - tu je bilo toliko zabrana i katastrofalnih poteza s njihove strane (a bila sam fakat dobra teensica, mala štreberica) - koji su mi uništili velik dio odrastanja i uzrokovali uništenje divnih odnosa s puno ljudi, neću pričat kolko sam se naplakala...

dobro je da razgovarate puno, to je ono što je meni najviše falilo i što kada sam i tražila - nisam dobila.

Kod nas je slično, pošto ja pomalo odgajajući kćerku, pokušavam odgojiti i supruga. Na primjer, kada sam mu rekla da je dobila menzes, šok, nejerica, i ono " nemoj mi o tome". Danas ja to spomenem svaki mjesec,tipa"boli ju stomak, ne diraj je , dobila je" i njemu je to ok. Čak nam on i uloške objema kupuje. Al ja ne znam s kim je teže, s njom, ili pak sa njim. Imam osjećaj da se ne zna nositi sa njenim nadolazećim djevojaštvom, ili da ga je strah. Ima nešto

Meni je ok da se muž i ja dogovaramo i da pokušamo biti kao ekipa u odgoju. Ako me sin nešto pita, prvo ga pitam što se dogovorio s tatom, a tek onda odlučim može li nešto ili ne. To vrijedi za svaki uzrast.
Što se tiče zahvalnosti i žrtvovanja za obitelj i djecu, mislim da žrtvujem mnoge stvari, ali dobrovoljno tj. nemam loših osjećaja zbog toga. Ne očekujem od njih da sad shvate što sve činimo za njih. Shvatit će kad budu imali svoje klince...