Sunčan je dan, vani smo na dvorištu. Gledam je - sjedi u kolicima s bijelim šeširićem na glavi, smije mi se. Na tren, učini mi se se da je previše lijepa da bude dio moje stvarnosti. Zapitam se je li komadić prostora u kome se nalazi to prekrasno nasmijano dijete zapravo komadić moje fantazije. Balončić izrezan iz mog sna. Jesam li još uvijek ona ista, tužna žena koja mašta o djetetu? I jesam li samo na tenutak pomiješala maštu i stvarnost?
Onda mi stvarnost opet dođe u fokus i znam da smo tu, moja beba i ja, u jednom svakidašnjem sunčanom danu. Sjetim se da me je puno ljudi pitalo: "Je li da ti se sad čini da je ona oduvijek s tobom?"
A meni se ne čini.
Predobro pamtim dane, mjesece, godine bez nje. I još si mogu zamisliti kako bi bilo da je nema.
Razmišljam o tome i zaključim da mi je drago da je tako. I da želim da tako ostane. Da svakog dana iznova otkrivam koliko sam sretna što sam njezina mama. I da nikada ne razmišljam da je to "oduvijek" i da nije moglo biti drugačije.
I da uvijek budem svjesna da su čuda moguća i da se želje ostvaruju - jer se ostvarila moja najveća.
Kada Rode budu smišljale nove ideje za majice, voljela bih da naprave neke s natpisom: "Naučila sam mamu da može biti sve što želi" Sunčici bi baš pristajala jedna :)
Cure nedajte se! Čuda su moguća, iako se ponekad čini da nisu. Mislimo na vas, moje malo čudo i ja!
P.S. Zadnjih par dana stalmo slušam ovu pjesmu
