a šta da radim...

Evo me pred zidom.... već bolesna od pustih hormona i punkcija da napravimo naše dijete, a glava mi ne dopušta da stanem. U svakom slučaju idem dalje, ali razmišljam i da uporedo radim na usvojenju. A onda problemi.
1. MM se boji! Ja mu govorim.... tko zna... mogu i ja roditi masovnog ubojicu, a da usvojimo dijete koje će biti sve 5. Sve je lutrija u ovom životu pa tako i usvojenje. Istina, volila bih da me puste da ja odaberem dijete koje ću prepoznati na prvi pogled. Imam 38, a muž 42 godine pa teško da ću dobiti bebu. On misli da ćemo teško prihvatiti malo starije dijete koje će nam možda dopustiti da usvojimo... i tada dolazimo na problem br.
2. Mrzim administraciju, ali stvarno mrzim. Užasam se pomisli da ću morati slati molbe, zivkati, gnjaviti, taliti i šta sve ne samo da dođem do djeteta. Znam reći će te.... isplati se.... i u pravu ste, ali ja sada tako ne osječam. Možda sam samo malo iscrpljena od doktorskih čekaonica pa mi je tlaka plivat na dva fronta....
U svakom slučaju, da ne gnjavim, neznam kako početi... ne praktično početi već emocionalno. Kako se pripremiti za borbu, kako se osloboditi straha, kako znati?

U vašim godinama se možete nadati recimo dvogodišnjem djetetu, a meni je recimo osobno to preslatka dob. Adminstracija je realan problem i meni se koji put čini da lakše "odvaljujem" ginekologe nego interfacing sa službama, ali sve ti je to najteže prvi put, a onda čovjek "ogugla". Najteže mi se u stvari čini ići u one uže krugove pa da te ne izaberu, to mi se čini devastating experience (nisam doživjela osobno, ali sam vidjela kako su to drugi doživjeli). I ovdje veliku ulogu, uz upornost, igra sreća. Mi smo imali sreće što smo u ZG-u pa smo počeli Školicom za posvojitelje (iako je ona formalno zamišljena za ljude koji su već predali molbu i prošli obradu, ali su nas primili i hvala im zbog toga). Upoznali ljude, osnažili se u odluci. Postupno smo sami smo shvaćali da nam je u biti apsolutno svjedno je li to dijete ima naše biološke gene, koji put mi se čini da je i bolje da nema. Mislim, naši geni nisu neko "cvijeće", realno gledano. Razgovorima i druženjima s drugim potencijalnim posvojiteljima smo shvatili da su rizici u biti slični kao i kod biološkog djeteta, mislim, realno gledano bavljenje MPO-om i rađanje djeteta u 37.-38. nosi isto velike rizike hoće li s bebom biti sve OK. Svjesni smo svih rizika i da su to nekontrolirane trudnoće i da su malo starija djeca po defaultu u zaostatku, ali ništa što ne bi bilo naknadivo. Shvatili smo da posvojeno dijete ima posebnih potreba i da ima veliku stvar u svom životu za odraditi, ali osjećamo se spremni da mu pomognemo. Svoju neplodnost smo prihvatili i odtugovali (više ja, MM ipak još dr-ovima vjeruje da bi nam i oni možda mogli pomoći u ostvarenju obitelji, najteže je ispast iz MPO-a kad si idiopata). Shvatili smo, ali dubinski shvatili, da nikakve garancije nema ni za što i shvatili smo sami sa sobom što nam je "prihvatljivo" a propos dobi i zdravstveog stanja djeteta, a ta granica se sve više nekako širi. A skroz sam shvatila kad mi je sestra pričala kako je nećakinjica slavila rođendan, a ja se rasplakala kao ljuta godina kad sam osvijestila koliko je to nepravedno i koliko to svako božje dijete zaslužuje - bit centar nečijeg života, bit sunce svojoj mami i tati (a prije toga smo za Božić nosili u Maestral u ST-u poklone - moja nećakinja viškove darova pa sam vidjela tu divnu dječicu). To ti ide polagano, misliš, važeš, ali onda se nakon duljeg ili kraćeg procesa "kuhanja odluke", što svjesno, što nesvjesno, jedan dan se probudiš i shvatiš da imaš za to snage i da to želiš i kreneš. A strah i oprez je normalan. Kao i radosno iščekivanje, uostalom.

E da, načelno nema biranja djece tj. kad se uđe u "uži krug" onda se dobiju sve informacije s kojim odr. Centar raspolaže. Ali i to ti varira, neki Centri dopuštaju da se dijete vidi. Ako si tip od sustava, odmah moraš prihvatiti da u stvari nema više-manje nema baš nekog ujednačenog sustava. Pročitaj postove od Čokolade, vrlo su praktični a propos znanja i interfacinga sa Centrima, pročitaj postove od Vlvl, njenu posebnu posvojiteljsku priču, postove od zdenke2 i sanje74, puno ćeš naučiti. Svako u ovome unosi, kao i u svemu u životu, svoj temperament, svoje strahove, želje, nadanja, nema ispravnih i neispravnih reakcija, emocija, dvojbi, želji, nada. Sretno vam bilo u donošenju odluke, ma kakva bila.

Pročitaj temu Jeste li spremni za posvojenje? . Razmisli još jednom, dvaput, puno puta o razlozima zašto želiš posvojiti..
Pronađi "priče" na Internetu.. pročitaj knjigu, portale..
Stavi "na papir" razloge "za" i "protiv", svoja razmišljanja.. nek ti se posloži, daj vam vremena. Nema ispravnog odgovora.

Posvojenje NIJE ZAMJENA za biološko roditeljstvo. To je samo drugi vid "sklapanja" - proširenja obitelji.
Prvo moraš sama sa sobom (i TM, pa onda zajedno) razmisliti što takvo roditeljstvo donosi, i da li ste spremni nositi se s time.

Djeca koju posvajamo se ne biraju.. isto kao ni ona koju rađamo. Mi nismo željeli vidjeti kako K. izgleda kad smo rekli da je želimo (imali su njenu fotku). A zaljubljena sam u nju od prvog trena kad sam je vidjela (mislim da tu scenu nikad, nikad neću zaboraviti), kao i svaka majka u svoje dijete.


I.. ako te bilo što zanima, pitaj.. Ima nas puno tu, "posvojenih" obitelji i/ili "čekalica".

Perkica, straha se svatko od nas oslobađa na različit način. Ono što mi kažemo može te samo potaknuti da svoju situaciju pogledaš iz drugog kuta, možda ti može i pomoći, ali prava borba je tvoja, kao što će i zadovoljstvo s postignutim bit tvoje.
Ja ti se recimo divim već što si prošla medicinske postupke koje ja nisam.
Administraciju nitko od nas ne voli, čak ni mi koji radimo u upravi. Ali tamo su živi ljudi, ponekad bolje ili lošije volje, ograničeni nekim propisima, ali uglavnom rade najbolje što znaju. Većini nije prva pomisao kad vide stranku "Ajme, još jedna".
Ja sam imala svoje strahove i probleme, a sigurno i druge cure. Meni se uvijek piški kad sam uzbuđena, i stalno trčim na zahod, a ako sam ikad bila uzbuđena, uzrujana, preplašena, bilo je na tim razgovorima u CZSS (iako su žene stvarno bile ugodne). Onda sam objašnjavala "znate ja uvijek u takvim situacijama" i molila da me puste na wc, uvjerena da mi svaki put pišu debeli minus u dosje. A ipak sam nekako kroz to prošla.

U vezi sa strahom od stranog djeteta i njegovih osobina koje nisu potekle bilo genetski bilo odgojem iz vaše obitelji - tu nikakvo racionaliziranje ne može pomoći. Ili ćete oboje prihvatit taj rizik, ili bolje da se ne upuštate u priču, da ne budete povrijeđeni i vi i dijete. Da ne zvučim pregrubo reći ću: pričekajte dok budete spremni prihvatiti sve mogućnosti koje dijete donosi.
Ako malo više prošvrljaš po ovom dijelu foruma forumu vidjet ćeš da mi koji smo posvojili smatramo da je to najbolje što nam se dogodilo. A da ima problema - ima. Ali pogledaj na ostatak foruma, i pokušaj naći roditelja koji bez imalo zabrinutosti prati odrastanje svog djeteta.
A o dobi djeteta - sve je moguće, ali bolje da računate s malo većim. Ipak, najmanje dijete za koje smo mi dobili poziv (tada 37 i 40) na razgovor bila je curica od 13 mjeseci, s time da nismo telefonirali po centrima jer smo relativno brzo upoznali našeg mišeka.

Želim vam da zajedno dođete do najbolje odluke što želite i kako ćete prema tome krenuti. Puno, puno sreće. :love:

Dok se diže stranica koju ste mi preporučili, tj. upitnik samo da nešto objasnim. Ja ne mislim odustati od IVF-a... bar ne za sada i vjerujem da će mi uspjeti. U neku ruku.... možda mi zbog toga i odgovara da mi u obitelj stigne dijete od 2-3-4 godine...i ina, da, ta djeca su najslađa.
Ne želim usvojiti dijete kao spomenik neuspjelih postupaka nego da bude dio moje male obitelji kao stariji brat/ seka moga biološkog djeteta... da se igra sa mojim netjakom koji sada ima pet godina i centar mi je svemira... i naravno da odrasta sretno. A garancije znam da nema, i zna da je teško... naročito sa već svjesnom djecom koja su prošla nekakve traume i na kojima se nije radilo jer su došli iz zapuštene obitelji. Muž mi se boji toga, ja ne. U stvari.... da bojim se... ali ne toliko da bi me odvratilo od ideje. Pa bojim se ja i male moje bebe, a opet radim sve da je dobijem. Kao da je mijenjanje pelena prvi put lak zadatak :/ .
Bojim se.... šta ako to dijete ne zavolim? Šta ako ono mene ne zavoli? Vjerujem da se i to događa. Taj uteg uz administraciju još preteže na ne-stranu. I borim se sama sa sobom i sa mojim muškarcem koji je veća kukavica od mene.

Perkice osnovno je da moraš posložiti stvari u svojoj glavi i biti svjesna, ako se upustite trebat će ti puuuuuno živaca i strpljenja, čak bi se usudila reći i više nego sa mpo.

Što se tiče strahova, oni su normalni i jasno da postoje, ali vi ste ti koji trebate razlučiti realnost od preopširnih crnih scenarija.
Još je važno da je ta odluka zajednička, a nipošto samo tvoja, oboje morate jednako jako željeti posvojiti.

Da dodam, kad sam svoje zlato vidjela prvi puta, sve sumnje i strahovi su nestali u sekundi i znala sam da smo donijeli najbolju odluku u životu. Milion puta sam rekla da sam i mogla birati svoje savršeno dijete nikada ne bih mogla tako dobro izabrati :heart:

perkice, sve, ali sve što govoriš je apsolutno normalan osjećaj. daj si vremena. nemoj navrat-nanos. za ništa nije kasno, sve stvari se u životu događaju u pravo vrijeme. BTW, ja sam se bojala da neću zavolit svoju drugu nećakinju, jer kako mogu volit nekoga isto kao i prvu itd. poslije mi je bilo smiješno, ali prije sam to ozbiljno mislila. možeš ići u valovima, ako osjećaš da se trebaš odmoriti - odmori se - ako ti je na trenutke dosta i doktora i centara - otiđite na neki put. ništa u životu nije po meni mus i na kraju sve ispadne onako kako je baš moralo ispast :love: . ima ljudi koji su se počeli bavit posvojenjem na vrijeme pa nekako se zalomilo da je dugo trajalo. ima ljudi koji su počeli kasno pa su ipak došli do djetića. nema ti garancija ni u čemu, ali nemojte ishitreno, ishitreno nema smisla. možeš si preko ljeta naručiti par knjiga pa malo iščitavati, jedino su to uglavnom američke knjige u kojima je dozvoljeno otvoreno posvojenje itd. ako te što zanima, možeš i mene ppat, rado ti dam mobitel pa zovi, jer smo u relativno sličnim fazama, a i osjećam da smo slični "đirevi" - ja predala molbu za obradu, odradila Školicu. ako ti ne paše i hoćeš se odmoriti - odmori se, bez grižnje savjesti i osjećaja da je sad svaki trenutak koji je prošao onaj biološki sat koji kao neki gong otkucava.

Potpisujem Sanju i Vlvl. U to što ulazite morate biti potpuno sigurni, a sve ostalo je nepravedno prema djetetu.

ina 33 je opisala baš kako sam se ja osjećala....godinama.
Znam,možda je glupo sad pričati o svemu,jer ja sam uspjela roditi,ali dugo sam se mučila,5 spontanih prošla,pala u tešku depresiju(muž i ja u salonu namještaja gledamo ormare i ja slučajno naletim na kinderbed,tako sam se rasplakala da su se ljudi počeli skupljati oko nas,ma nisam plakala,ja sam ridala od muke,jada...svega) i onda kad sam se ajmo reći,pomirila sa činjenicom da neću nikada postati mama i donekle sredila svoje osjećaje i kad mi je pomisao da postanem mama djetetu koje nisam rodila postala bliska i normalna...ja sam zatrudnila i uspjela roditi svog anđela.
Međutim želja da usrećim jedno napušteno dijete,da ga/ju otrgnem od doma,neimaštine,da postanem mama djetetu koje nisam nosila 9 mjeseci pod srcem me nije napustila.
I zato ti želim svu sreću i samo naprijed,muž je sve ove godine uz tebe,biti će i dalje,samo muški su ipak malo drugačiji od nas,pa im treba malo više vremena,ali on je tu,uz tebe,a to je najvažnije.Vjeruj mi,ljubav sve pobjeđuje :love:

Perkice, želim ti da u miru nađete svoj put :heart: , jer čini mi se da za posvojenje (za)sada niste spremni.

Moje (naše) su odluke nekako išle ovim slijedom:
-prihvaćanje mogućnosti/činjenice da nećemo moći imati djecu i stvaranje "životnog plana B"
-zajednička odluka o posvojenju
-posvojeno dijete, sreća i osjećaj "dovoljnosti" (ništa nam više ne treba)
-i na kraju potpuno neočekivana trudnoća nakon 2 godine

Što se tiče administracije, mislim da se njena "težina" ipak ne može usporediti s naprimjer višegodišnjim neuspješnim IVF-ovima (niti fizički, niti psihički).