Ispunjavam davno dano obećanje...
Prije nekih godinu dana obećala sam da ću što prije napisati svoju priču; no u međuvremenu smo se selili pa sam do dana današnjeg (doslovno) bila bez neta. Zato eto sad nadoknađujem propušteno...
Iako nam je termin bio 19.06., uzimajući u obzir ono što mi je moja doc rekla - neka probam «izdržati» da ne rodim do 37-mog tjedna, realno je postojala mogućnost da ću roditi ranije. Razlog tome bio je što se beba već sa 6,5 mjeseci spustila u zdjelicu (ne skroz, ali...) i što sam od onda bila otvorena za prst – što je ostalo tako i do kraja. Moja vjenčana kuma i mm-ov prijatelj (oboje rođeni 15.06.) su tvrdili da imaju interni dogovor sa Sorenom, koji kaže da će se on roditi na isti dan. Ali ipak ih je prevario. I ja sam sa svojim sinekom imala dogovor: rekla sam mu da se ne smije roditi 06.06. jer bi onda bio «živi vrag» (666 i takve spike) i da bi se onda njegov tatek i ja morali potruditi da mu se seka rodi 09.09.2009. - kao protuteža..., isto tako neka ostane u buši i 10.06. jer je onda bila Rodina rasprodaja na koju sam htjela ići, a onda i sljedeći dan neka pričeka jer je nedjelja pa k'o zna koliko doktora ima u bolnici – tako da je imao dozvolu najranije izaći 12.06.
Zapravo je sve počelo 09. lipnja kada mi je otišao sluzavi čep. Znala sam da to znači da bi porod mogao biti blizu, ali kako je sluz bila prozirna ipak nisam mislila da bude tak skoro. Kad sam rekla mami za čep odmah je digla paniku i rekla da ako mi u roku 3 dana ne krenu trudovi, tj. porod ne počne da moram ići sama u bolnicu da ga induciraju (?!)– to je čula od kume kojoj je to pak rekao doktor kad je ona bila trudna...Uglavnom, puno frke nizašto.
I tako su prošli petak, subota i nedjelja, a moj maleni se još neda.
U ponedjeljak 12. probudila sam se oko 5 sati (to je bila prva nakon puno noći koju sam se uspjela naspavati), otišla na wc i vratila se u krevet. 55 minuta kasnije probudilo me pucanje vodenjaka!
Razmišljala sam dali da ostanem ležati dok ta voda ne iscuri – pa ipak ima je SAMO litru – ili da se odem odmah otuširati. Na kraju sam se ustala, a kad ono, voda krenula još jače (natopila sam valjda 3 ručnika prije nego sam se napokon uputila do kupaonice). Još sam nazvala i svoju sestru da kaže mami da mi je puko vodenjak pa neka se polako spremi i dođe po mene pa da krenemo, a ja ću se u međuvremenu okupati.
Jedva da sam stigla izaći iz kade kad evo moje mame sva u panici i požuruje me. (Ona me vozila jer mm onda još nije imao auto, a i bio je na poslu – uostalom velika je vjerojatnost da bi se izgubio u gradu pa pitaj Boga gdje bih onda rodila).
Još sam htjela da kod nje stanemo da se najedem jer sam znala da u bolnici neću smjeti ništa ni jesti ni piti, a maleni, pošto je prvi, nebude tak brzo izletio da nebi stigle do bolnice – imamo 1h vožnje. Kad je čula tu moju ideju počela je vikati da nisam normalna i da ne dolazi u obzir nikakvo duže zaustavljanje jer se žurimo...I tako smo stali u dućanu, kupila sam sendvič, a prodavačica me pitala kad bi trebala roditi; ja njoj mrtvo-hladno odgovorila «Danas. Evo baš idemo u bolnicu, prije 2 sata mi je pukao vodenjak». Kad je to čula problijedila je i pitala kak mogu biti tako flegma.
Napokon smo krenule dalje. Mama se žurila da dođemo što prije, a meni su tek negdje 15-tak minuta od bolnice počeli lagani trudovi koji uopće nisu bili bolni.
Nakon sat vremena tandrkanja kroz najveću gužvu stigle smo pred Vinogradsku bolnicu. Voda je, naravno, još curila pa sam se s ručnikom među nogama zaputila na 3 kat na prijem u rodilište.
Obavili smo ultrazvuk - bio je glavom dolje, sve ruke, noge na broju + visuljak između; i pregled - bila sam otvorena 3 cm uz skoro nikakve trudove.
Nakon što su me pregledale doktorice (doktorica i specijalizantica) i uzele mi podatke, sestra me odvela da se još prije poroda pozdravim sa svojima i rekla mojoj mami da može doći oko 2-3 popodne da bi do onda već trebala biti baka, pa ako hoće vidjeti mene i unuče...I opet smo ih sve zeznuli.
Nakon standardnog brijanja i klizme krenuh ja napokon put boxa.
Tamo su me, naravno, zavezali za CTG i ni makac. Morala sam ležati na desnoj strani jer je bebač bio tamo, a ako vam velim da mi je na toj istoj strani izgurao 2 rebra tokom svog boravka u buši onda znate da sam vidjela sve zvjezde.
Oko 11 sati došao je doktor Bolanča i rekao da mi nažalost moraju dati drip jer oni inače čekaju do 2 sata nakon pucanja vodenjaka, pa je nakon mojih 5 zbilja krajnje vrijeme da se stvari pokrenu.
Kad je napokon došla doktorica da me pregleda tražila sam još jedan jastuk (za pod rebra). Sva u čudu me pitala «Pa kaj vam nije dosta ovaj jedan veliki?». Kad sam joj rekla da si je sinek napravio mjesta izguravši mi rebra, pogledala me k'o da sam otkrila toplu vodu. Na kraju sam ipak dobila još jedan jastuk...
Tokom sljedećih nekoliko sati sam molila svaku sestru da me pusti da se malo prošetam (iako su mi trudovi već bili poprilično jaki) ili makar da me pusti da se kleknem na stol – uzalud. Nitko me nije pustio ni da mrdnem, a kamo li da prošećem, tako da sam se sva pokočila i zaležala uz sve jače trudove, dodatno pojačane dripom.
Nakon nekog vremena došla je doktorica i rekla sestri da mi nešto da protiv bolova. Iako sam rekla na početku da ne želim ništa, sada sam ipak popustila. Vjerojatno se javila ona kukavica u meni...
Moram priznati da bolovi zapravo nisu bili ništa manji, ali me ta drogica «uspavala» između dva truda, tako da sam dobila bar malo snage. Otprilike svaka dva sata dolazile su doktorice da me pregledaju; a ja nikako da se otvorim – cca 1-1,5 prst svaka dva sata...Negdje oko 4-5 sati poslije podne doktorica je došla i bila samnom skoro cijelo vrijeme do poroda – izgleda da se svoj ostaloj djeci toga dana više žurilo nego mojem Sorenu.
Napokon je došlo i vrijeme smjene. Dakle, otprilike u 19 sati do mene je došla mlada plava, simpatična sestra da vidi kako sam. Odlučila sam probati još jednom pa sam nju pitala jel mogu kleknuti ili se okrenuti u bilo koji drugi položaj – ipak sam već 10 sati ležala na desnom boku. A ona, ko da se to podrazumijeva, kaže «Pa naravno, a zašto nebi mogli». I tako sam zadnjih sat i pol provela klečeči na stolu i gledajući kroz prozor (bar je bilo lijepo vrijeme i dug dan).
Trudovi su ili sve češći i sve bolniji i kladim se da me čula cijela bolnica. U jednom trenutku mi je pukao film i rekla sam doc neka ga vade van kako znaju i umiju jer ja više nemam snage. Kad me pregledala rekla je neka se strpim još malo jer još nisam skroz otvorene – ostao je još jedan prst! Vrlo brzo nakon toga, kad je vidjela da sam zbilja na rubu snage, rekla je da idemo probati makar nisam skroz otvorena jer ako bude čekala da se skroz otvorim vjerojatno ne budem imala snage još i za sam izgon.
Prije toga mi je sestra rekla neka skinem grudnjak da mi ne smeta, ali kad je vidjela koliko sam u tom trenutku bila nesposobna ipak je to ona napravila. Samo se sjećam njenog komentara kako su ti grudnjaci kojima se skidaju naramenice jako praktični i da je onaj koji ih je izumio genij.
I tako se oko 20 sati moje dijete uputilo u vanjski svijet...Jedna od sestara (jedna malo jača da bolje stisne valjda) mi je nalegla na trbuh jer, kako kaže doktorica, nakon toliko vremena koje je bebač proveo na suhom mogao bi biti u opasnosti, pa je nalijeganje bilo neophodno kako bi što prije ugledao svjetlo dana.
Tokom samog izgona, moram priznati više ni nisam baš osjećala trudove – više me je bolila sestra na mojoj buši. I tako viče doktorica «tiskaj, tiskaj!», ja njoj «čekam trud», a ona meni «pa imate trud, Soren putuje!». Za krepat!
Rezale su me, naravno, i to sam osjetila kao lagano peckanje. Eh da, nakon tog peckanja ja pogledam prema dolje (sestra se maknula), a kad ono mala faca okrenuta prema meni. Koji čudan doživljaj – vidjeti dijete kako napola viri iz tebe...
Nakon toga samo sam osjetila kako je skliznuo van. Nije plakao...Tek sam poslije, kad sam došla doma, na otpusnom pismu i onom računu što daju uz njega vidjela da moj mali miš nije disao i da je dobio kisik i proveo noć u inkubatoru.
Slijedio je porod posteljice koji me, moram priznati bolio više od prvog dijela. Kad sam i taj dio odradila ponovno se pojavio dr. Bolanča i skupa sa onom malo jačom sestrom pregledao posteljicu koja je, sva sreća, bila čitava.
Ona mlada plava sestra mi je donjela moj smotuljak i rekla «hajde mama ljubi svojeg miša». Kad sam vidjela tu malu smežuranu glavicu odmah sam ju izljubila, ali sam ga po pravo vidjela tek sljedeće jutro. Nakon prve puse brzo su ga onijeli – pretpostavljam u inkubator.
Zatim je slijedilo šivanje. Dobila sam lokalnu anesteziju, ali unatoč tome sam osjetila svaki ubod s onom kukicom. Ne znam koliko sam šavova imala. Popucala sam ko kokica. Najgore je bilo šivanje iznutra (rodnice) koja se rascvala na par mjesta, a doc je uočila i nekakav hematom koji je onda morala bušiti pa istisnuti krv i na kraju zašiti sve to. I tako sam s guzom u zraku provela još nekih 45 min – 1 sat koliko je trajalo šivanje. Tek me je zadnjih 10-tak minuta prestalo boljeti. Doktorica je rekla da sljedeća 2-3 tjedna niti ne pokušam sjesti da sve to ponovno ne popuca.
Na brzinu su me presvukle, prebacile na krevet i odvezle na hodnik gdje sam provela sljedeća 2 sata. Prije isteka tog vremena opet se pojavila ona mlada sestra i odvezla me do prijema gdje su me čekale mama, sestre i sestrična (sa hranom i pićem, naravno!!). Prva je reakcija bila da kako loše izgledam – blijeda k'o krpa. Više su one pričale nego ja, samo sam im u kratkim crtama rekla kak' je bilo. Bile su samnom nekih pola sata kad se pojavila opet ista sestra i rekla da me mora odvesti u sobu, ali na kraju se i ona s nama zapričala tako da sam se još malo luftala na hodniku. U međuvremenu mi je druga sestra stavila mob puniti jer mi je krepala baterija, tako da se mogu čuti sa mužićem.
Cijelu noć nisam mogla oka sklopiti.
U jutro oko devet sati donijeli su mi moju štrucu. Slikala sam ga mobitelom i odmah mužiću poslala mms kojim se onda on hvalio svima kojima je stigao. Maleni je bio presladak – tamnoput, čelav (nije čudo da nisam imala žgaravicu tokom trudnoće ;)), ustvari imao je frizuru kao Rene iz «Allo, Allo!» gore 3 plave dlake, a okolo 5 smeđkastih; imao je prćasti nos na moju svekrvu. Zapravo skroz mi je bio na mm-a i njegovu familiju – kasnije sam ga zezala da sad zbilja ne može reći da nije njegov...Čak je uspio i nešto malo posisati. Moram se pohvaliti jer nam je prvi put išlo k'o da to radimo već godinama.
Odmah prvi dan su mi u posjete došli mm, njegova majka, moja seka i sestrična od večer prije. Prvo što mi je moj ljubljeni rekao kad me vidio nije bilo «kako si?, jesi dobro?» ili tome slično nego je k'o iz topa izvalio «kaj tu 'nutra ima još jedan?». Da sam imala samo malo više snage zviznula bi ga po toj njegovoj čelavoj tintari...
Nisam izdržala cijele posjete, ali moji su ostali da vide dijete. Kada su izašli iz bolnice mm me nazvao plačući od sreće i ponosa...Nije puno rekao, samo da je to njegova najbolja investicija.
Sljedeći dan sam rekla neka mi nitko ne dolazi jer se hoću odmoriti, samo mi je došla druga sestrična da mi donese sokiće, vodu, grickalice i takve sitnice.
Ah da, moje cimerice su skoro krepale od smijeha kad su vidjele da sam sa sobom donijela sol, ali svejedno im je poslije dobro došla.
Unatoč početnim problemima i laganoj žutici treći je dan pedijatrica dala zeleno svjetlo za odlazak kući. Po mene je ponovno došla mama u pratnji moje sestre i naravno donijele su košaru za dijete. Rekla sam im i da mi donesu nešto za obući, a kad ono one uzele šos koji sam nosila davno prije trudničkih dana (ipak sam ga nekako uspjela navući na sebe) i rozu majicu na tregere koju sam jedva navukla preko mlijekom prepunjenog gornjeg dijela (maleni u bolnici skoro uopće nije sisao osim prvi put– svaki put je spavao kad su ga donesli).
Prvih mjesec i pol sam provela kod svoje mame bez koje nikako ne bih mogla u tim trenutcima. Soren nije u početku htio sisati na obje strane pa mi se lijeva strana prepunila toliko da se bradavica uvukla, ali nakon nekoliko dana hladnih obloga i ručnog izdajanja (koje mi je mama pokazala) dojenje je profunkcioniralo na obje strane. Osim toga nije bilo drugih poteškoća, zbilja je sve išlo samo od sebe. Kako nisam zbog pritiska sjela puna četiri tjedna, a tri tjedna nisam mogla ni stat uspravno zbog istog razloga, moja mama je obavljala sve što se tiče djeteta osim hranjenja. Svaka joj čast i na živcima i na strpljenju i svoj pomoći i savjetima...
Eto žemske, tako je moj mali stvor došao k nama... :*
Re: Ispunjavam davno dano obećanje...
Citiraj:
Fae prvotno napisa
Jedna od sestara (jedna malo jača da bolje stisne valjda) mi je nalegla na trbuh...
Doktorica je rekla da sljedeća 2-3 tjedna niti ne pokušam sjesti
ovako isto i kod mene, isto u vinogradskoj :/
ljubi štrucu :*
Re: Ispunjavam davno dano obećanje...
tebi i bebici :heart:
a vinogradskoj debeli :evil:
Citiraj:
Fae prvotno napisa
Oko 11 sati došao je doktor Bolanča i rekao da mi nažalost moraju dati drip jer oni inače čekaju do 2 sata nakon pucanja vodenjaka, pa je nakon mojih 5 zbilja krajnje vrijeme da se stvari pokrenu.
u nekom drugom hr rodilistu bi pak cekali 12 sati, a u inozemstvu 48 sati do indukcije. da su te pustili bar tih 12 sati, vrlo vjerojatno bi dobila svoje trudove i beba bi manje patila. naravno, nisu ti rekli koji su rizici dripa (medju ostalim, jedan od rizika je da beba ostane bez kisika, sto se tvom bebacu desilo)
Citiraj:
Fae prvotno napisa
Tokom sljedećih nekoliko sati sam molila svaku sestru da me pusti da se malo prošetam (iako su mi trudovi već bili poprilično jaki) ili makar da me pusti da se kleknem na stol – uzalud. Nitko me nije pustio ni da mrdnem, a kamo li da prošećem, tako da sam se sva pokočila i zaležala uz sve jače trudove, dodatno pojačane dripom.
opet zalosna hr rutina :x otezaj porod sto vise mozes, samo da ne moras raditi nesto sto iskace iz bolnicke prakse. nisu vazni rodilja i bebica, nego komoditet osoblja...
Citiraj:
Fae prvotno napisa
Moram priznati da bolovi zapravo nisu bili ništa manji, ali me ta drogica «uspavala» između dva truda, tako da sam dobila bar malo snage.
dolantin - derivat morfija - djeluje tako da ne umanjuje bol, ali ti mijenja svijest i cini te pospanijom. kako djeluje na bebu, mozemo lako zakljuciti iz prethodne recenice. ali naravno, nitko ti nije rekao koji su rizici davanja dolantina...
Citiraj:
Fae prvotno napisa
Dakle, otprilike u 19 sati do mene je došla mlada plava, simpatična sestra da vidi kako sam. Odlučila sam probati još jednom pa sam nju pitala jel mogu kleknuti ili se okrenuti u bilo koji drugi položaj – ipak sam već 10 sati ležala na desnom boku. A ona, ko da se to podrazumijeva, kaže «Pa naravno, a zašto nebi mogli».
napokon netko normalan, mislim da poznajem doticnu primalju (ne sestru)
Citiraj:
Fae prvotno napisa
Jedna od sestara (jedna malo jača da bolje stisne valjda) mi je nalegla na trbuh jer, kako kaže doktorica, nakon toliko vremena koje je bebač proveo na suhom mogao bi biti u opasnosti, pa je nalijeganje bilo neophodno kako bi što prije ugledao svjetlo dana.
plodna voda se konstantno obnavlja, to bi dr morala znati, i beba sigurno nije bila na suhom - puno vise se patio zbog isforsiranog ubrzanog poroda i tog nalijeganja na trbuh, nego zbog manje kolicine plodne vode. ali da, tko bi jos stigao biti u toku sa medicinom i znanoscu... :x
Citiraj:
Fae prvotno napisa
(maleni u bolnici skoro uopće nije sisao osim prvi put– svaki put je spavao kad su ga donesli).
a adaptirano mlijeko mu je vjerojatno curilo iz usta... sirocic mali.
oprosti sto 'seciram' bas tvoju pricu s poroda, uvijek me rastuzi kad citam ovako nesto. nepotrebno tezak porod i za tebe i za bebu, a bez ikakvih razloga - sve je moglo biti toliko lakse, prirodnije, humanije i sigurnije :(
