ugodno iznenadjenje

Mislim da je ovo jedna obična priča, ali napisat ću je za sve one buduće mame koje imaju strah od poroda, koje su prestrašene pričama o dugotrajnim porodima, epiziotomiji, komplikacijama... Da znaju da porod nije ništa strašno, da ne moraju imati epiziotomiju, da tata može biti prisutan cijelo vrijeme iako nije prošao tečaj, da sestre i doktori nisu bezosjećajne baba-roge... Zbog ružnih priča koje slušam od djetinjstva prvo sam odlučila da nikad neću ostati trudna. Ima puno djece željne roditeljske ljubavi pa kad ću htjeti imati dijete posvojiti ću jedno, dvoje, troje... Ali upoznala sam MM, i nakon tri godine pomalo sam željela ostati trudna. Mislila sam da ću platiti nekom doktoru i rodit na carski. Ali kad sam shvatila da je to ipak operacija i pročitala sve o carskom, odlučila sam da ću epiduralnu, samo da ništa ne osjetim...I opet sam čitala i shvatila da ni epiduralna nije bezazlena... Kad sam napokon ostala trudna i sto puta pročitala tekstove o porodu (RODINE i sve ostale koji su mi došli pod ruku) odlučila sam da ću pokušati roditi što prirodnije... ma koliko me bilo strah. I evo kako je to počelo:
19.07.2004.-dva tjedna prije termina
Nekako u sebi, znam da je danas taj dan, ne mogu jesti (što je jako čudno) i imam neki osjećaj koji se ne može opisati. Negdje oko 11h ujutro, sjedim i razmišljam o sto stvari koje treba napraviti i osjećam kao da ću sad ustati i potrčati, ali baš i ne mogu. Mislim da je beba odlučila doći. Probudila sam se prije jedno dva sata i otišla na WC i kad sam se brisala bilo je malo sluzi i krvnih žilica. Začudo, nisam se prestrašila ni uspaničarila... Samo mi je došla misao:“Zar već? A još nismo spremni. Nismo još ni krevetić kupili, iako sam 10 puta obišla sve dućane u Zagrebu, nismo riješili neku papirologiju oko novog stana...“ I jako me strah kako ću ja to, da će jako boljeti i dugo trajati, sama pomisao na bolnicu mi je strašna. Počela mi malo curiti plodna voda, par kapi. Zvala sam ginekologa, rekla sestra neka idem u bolnicu, iako nemam trudove ni bolove u križima. Zvao me MM i pitao da dođe s posla. Rekla sam “Ne, zvat ću ako bude trebalo.“ -samo da što kasnije idem u bolnicu, jer će me tamo „prikovati“ za krevet. Došla i svekrva zabrinuta kako ću sama ako počnu trudovi. A ja bi najrađe bila sama, drugi će me samo uspaničarit. Nisam htjela zvati ni svoje, ni prijateljice... Svi će brinuti, zivkati, pitat jesam dobro, jesu počeli trudovi, dal boli... Tek kad je MM došao s posla počela sam spremati torbu, tuširati se...
Negdje oko 18h napokon sam došla u Vinogradsku i prvo neko vrijeme stajala pred odjelom i govorila MM:“Ne mogu još pozvoniti, nisam još spremna, još samo malo,još minutu...“ Skupim hrabrosti, otvore, velim da mi pomalo ide plodna vode, nemam trudove ni bolove, ginekolog rekao da odem u bolnicu... Sestra izmjeri tlak koji je od straha bio 160/110. Za 10ak min se normalizirao. Doktorica me pregleda, veli da je puknuo vodenjak, otvorena sam 2 cm (inače sam od 3.mj. trudnoće na mirovanju jer sam se počela otvarati, ali samo 1 prst). I vele mi da ću u rađaonu i pitaju hoće li MM biti prisutan. Tek tad sam odlučila da ipak bude sa mnom (on je htio al ja sam mislila da ću biti slobodnija bez njega, da će me pred njim biti sram vikati...).Kažu da nema veze ako nije prošao tečaj, ako hoće nek dođe oko 19h kad me pripreme. Odem po torbu, velim MM da dođe za sat vremena i da uzme slobodan dan sutra jer sam bila uvjerena da prije jutra neću izaći iz rađaone. Zatim brijanje, klistir, tuširanje...
Točno u 19h ulazim u rađaonu, legnem na krevet, prikopčaju CTG, drip, ulazi MM... I tako mi pričamo, ne možemo vjerovat da ćemo već postati roditelji.Ostavili su nas same, rekli MM neka zove ako što treba, s vremena na vrijeme došli pitat kako sam... Ne znam kad sam malo osjetila nešto kao trudove, pratila ih na CTG, pokušavala disati koliko sam shvatila iz knjige... Sestra primjetila da baš i ne znam pa me uputila kako... I cijelo vrijeme čekam kad će ta strašna, neopisiva bol, a ono ništa. Možda sam mrvicu jače osjetila par trudova. Dali su mi neku injekciju, nisam zapamtila što su rekli. Znam da me ošamutila i da sam malo povratila. Uglavnom, cijelo vrijeme sam se osjećala kao da sam u nekom filmu i sa strane gledam što mi se događa, nisam mogla vjerovati da sam ja u rađaoni. Ne sjećam se detalja, znam da su me malo bolila leđa, doktor me sam pitao dal boli i pokazao MM kako da me masira. Par puta su me pregledavali, tri doktora. Sestre su bile tako ljubazne da su mi donijele čašu i dale da ispirem usta, ali sam morala obećati da neću ni kap popiti, nego ispljunuti.
Oko 22.30 opet dođe doktor, pregleda me i veli: „Vama idu trudovi, zar vi to ne osjetite?“ JA:“Osjećam nešto, al ne znam jel to to, očekivala sam nešto bolnije, meni su rekli da su to strašni, nepodnošljivi bolovi“
DOKTOR:“Idemo tiskati.“
Odmaknu donji dio stola, vele mi da se primim za držače, veli babica kad mi kaže neka udahnem zrak i tiskam. Prva dva puta sam „fulala“ jer nisam shvatila kako trebam tiskati pa sam umjesto toga ispustila zrak. Treća sreća i ja uspijem tiskati, izađe glava... Nisam mogla vjerovati. Tek tad sam osjetila potrebu da tiskam. I četvrti put mi veli da tiskam i kad ono: „Evo vaše curice.“ U biti, u dva tiskanja je izašla. Jedino što sam se sjetila reći:“Već je gotovo, ja sam očekivala da ću tu biti do jutra“ Odmah su mi ju položili na prsa, preko spavaćice. Nema tih riječi kojima se može opisati taj trenutak i ljepota majčinstva. Onda su ju kupali, mjerili...
Vrijeme rođenja:22h 33 min
Dužina:47
Težina:3000
Apgar:10/10
Ma koji bolovi za umrijet, mučenje, vrištanje i ležanje satima.... Bila sam u rađaoni 3,5 sata, nisam ni glasa pustila, čak sam slikala tatu (i on nas), mislila sam da sam na početku, a ono sve već gotovo. Par trudova je bilo mrvicu bolno, ali sve podnošljivo. Sestre i doktor su bili jako ljubazni, a vidjela sam ih prvi put u životu.
I skoro sam zaboravila nešto važno. Kad su odnijeli malenu i kad je MM otišao, veli doktor da me idu šivati. JA: „A rezali ste me?“ (nisam se sjetila ni reći da neću epiziotomiju)
Doktor:“Nismo. Zahvalite babici, ona vas nije dala rezati. Ali malo ste pukli, bit će šav ili dva. Puno bolje nego da smo vas rezali“
Ugodno sam iznenađena što je sve prošlo tako super...
Poslije su mi rekli: oko 22.30 zove svekrva i vele joj da neću skoro, neka ne zovu često. Za minutu- dvije zovu moji i veli sestra da sam upravo rodila, još ni pupčanu vrpcu nisu prerezali.

Ajde...neka...Drago mi je da su se i tamo stvari sredile, valjda sam ja naletila kad su imali loš dan :roll:

Bravo za vas!! :D

Bravo mina jedna :love: za tebe,
tako mi je drago zbog tebe. Ali bravo i za tvoju babicu. Jako lijepa priča koja budi nadu nama koji to tek trebamo proći.

Ma.........opet cmizdrim............... :mrgreen: :*

prekrasno! :love:

krasna priča!

Tako volim čitati priče s poroda, pogotovo kad su ovako lijepe.
Pusice maloj bebici :love:

Krasno!!

hoocu i ja taaaakoo!! :lol:

Gloria, nikad se ne zna. Možda ćeš ti još brže i bezbolnije. ;)

Super, Mina, prekrasna, prekrasna priča, prava stvar za sve strahotepce koji se boje poroda :D

Baš mi je drago zbog tebe..uživajte u vašoj curici koja vam je došla na tako prelijep način :love:

Mina, super priča, bravo babica, i pusa tvojoj curici :love: