Puštanje van bez nadzora

Prije dva dana sam se šokirala kad sam vidjela da je susjeda, koja je inače jako brižna mama, pustila curice od 4 i 6 godina da se same igraju na parkiralištu ispred zgrade. Ona bi svako malo bacila pogled s prozora, ali ne znam koliko to može koristiti, jer da se stvarno dogodi, nedajbože, neka nesreća, ona ne bi baš ništa mogla poduzeti.

Baš sam pričala o tome s mm-om i on se slaže da je to prerano i da je parkiralište neprimjereno mjesto za igranje. To što im se nije ništa dogodilo, po meni je čista sreća.
Ne mogu zamisliti Megicu bez nadzora bilo gdje, a kamoli tamo... brrrr...
Da se mene pita, ja bih uvijek kao kobac bdjela nad njom, a znam da ću je jednom morati pustiti i imati povjerenja u nju, pa me zanima što vi mislite o tome.

I ja često razmišljam o ovoj temi jer se i po 'našim' dvorištima igraju djeca (po mom mišljenju) neprimjerenog uzrasta.
Ne znam...
Nadam se da ću znati postići ravnotežu između prezaštitničkog odnosa i razvijanja samostalnosti kod mog djeteta.

ja svoju pustim u vrt iza kuće.
ograđen i zatvoren.

ali, čim ne čujem da vrišti (a ona je tip drekavca), odmah izlijećem i gledam gdje je.

to je moja trenutna granica.
ili sloboda.
:/

I ja često vidim čak i trogodišnjake bez nadzora što je po meni :shock: .
Ma možeš ti gledati svakih par minuta kroz prozor, ali kaj između???
Kaj ak ode negdje, oni su ipak još premali? Ja to ne bih mogla, ne mogu zamisliti da pustim sina da se sam ode igrati bez mog nadzora. Čak si mislim kak ću ja njega pustiti u 1. razred? Ima do škole jedan semafor i još par prelaza bez smafora a ja znam da neću moći njega svaki dan voditi i dolaziti po njega i već me sada to muči :/

Da, i ja se grozim hodanja do škole, zato ćemo imati tetu čuvalicu do daljnjega.

Apropos ovoga što kaže Apricot, i ja isto reagiram kad mi se Megi "izgubi" negdje u stanu ili na balkonu (jer nemamo dvorište). Čim ne čujem njezino pjevušenje ili brbljanje, počnem dozivati "Megiii, jesi dobrooo?" i dosta mi je da joj čujem glasić, pa da mi srce bude na mjestu. :heart:

Moj domet je zasada da ga pustim samog u dvorištu na moru, koje je ograđeno, a iza ograde nema ceste nego je travnati puteljak (ne jako prometna cestica je tek 100-tinjak metara od dvorišta). Ali i to puštanje je ustvari pod kontrolom jer najčešće i ja sjedim na terasi ili ako sam u kući, jedno oko je skoro stalno na njemu.
A kako apricot kaže, pola minute bez njegovog glasanja, jurim van i špijuniram što radi. Svašta klincima te dobi može u sekundi pasti na pamet, a još toliko je potrebno da se nešto dogodi.
U gradu nema šanse da ga pustim samog još sigurno par godina, a i tada ću se bojati, koliko za njega toliko i za svoje psihičko zdravlje. Trenutno ni cestu ne prelazi bez da se držimo (ili ga ja držim) za ruku.
Međutim, moram priznati da, iako rijetko, znam vidjeti klince njegove dobi same u parku. Ili je mama u parku, ali uopće ne pazi na dijete koje vrlo često van parka dok ona puši i klafra sa frendicama.

Mi imamo malo dvorište ispred kuće i Duje se tu igra. Ali njegovi prijatelji se igraju na cesti. NIje to glavna cesta, ali sve jedno je opasna. Prvenstveno iz razloga što je to veeelika uzbrdica, pa se auti koji idu odozdo moraju jako zaletiti da bi se uspeli. On me svaki dan pita da ga pustim da se igra na ulici, ali mi ne pada na pamet. Čak i kad ga gledam ne mogu od straha.
Također, u mojoj ulici ima jedan dječak od dvije godine...masu puta prođem pored njegove kuće, a on sam, samcijat na cesti. Uh, grozno za vidit. Nitko ga ne pazi... :/
Uvik mi prođe kroz glavu: pa on ima samo 2 godine :(

Da li vaši četverogodišnjaci razumiju realnu opasnost od naleta auta, da li gledaju lijevo- desno kad prelaze cestu (s vama, naravno), da li se zalijeću prema cesti ili su oprezni?
Ja imam dojam da je moja Megica totalno nesvjesna prometa, bez obzira što uvijek pred njom komentiramo dok hodamo "... sad ćemo prijeći preko zebre... sad čekamo da nam auto stane..." Sve to ona u teoriji ima negdje zapisano u glavi i ali nipošto nemam povjerenja u nju.

Ja sam (valjda) klasa optimist pa vjerujem da te majke dobro poznaju svoje dijete i da su doooobro razmislile i procijenile situaciju prije nego su pustile djecu samu.

Evo primjera iz mog djetinjstva.
Sestra i ja smo tri godine i tri mjeseca razlike. Kad je ona imala par mjeseci, mama bi otišla do dućana po kruh (dućan je bio u prizemlju naše zgrade) a mene ostavila da nju 'čuvam'. Vjerujem da svakome tko nas ne poznaje to zvuči prestrašno. Ali moja mama je znala da to može učiniti: ja bi stajala kraj krevetića i samo zaljubljeno gledala seku. (ja npr. Lovru ne bi ostavila samog ni s kornjačom)
S druge strane, kako smo živjeli u centru grada do moje šeste godine, nikada nisam bila u dvorištu sama.

Sofi ima tri godine i ja se nelagodno osjećam ako je nemam na oku

dakle, o nekom puštanju bez konstantnog nadzora još uopće nema govora..starci imaju dvorište u mirnoj ulici, ali nije ful ograđeno..ni tamo ne smije izaći van, a da je ja ne gledam

da bi bila sama u parku ispred stana, nema šanse, ni sama ne želi biti bez mene

ne mogu vjerovati da bi netko trogodišnjaka puštao bez nadzora, oni su zbilja još tako nesamostalni

Antun ima 6 i pol, i jos nikad nije izasao van iz zgrade bez pratnje.
U zadnje vrijeme sam o toj mogucnosti pocela razmisljati, ali kako ja o svemu dugo razmisljam, za otprilike godinu dana se to mozda i ostvari.

U nasem parkicu (do koje treba prijeci dvije ne jako prometne, ali vrlo nepregledne ulicice) isto nikad nije ostao sam. Neki njegovi vrsnjaci dolaze i igraju se sami, ali to su oni koji ne prelaze cestu i mame ih mogu vidjeti s balkona. I jedan decko koji dodje u pratnji osmogodisnje sestre. To mi je negdje na granici prihvatljivog, ja se ni tako ne bih osjecala lagodno.

Ali ja ne mislim da sam prezastitnicki tip. Zagreb je nezgodan za djecju slobodu. A antun je dijete koje se nekad skroz zanese u igru, zaboravi na sve. Kad je koncentriran, bez problema ce pogledati na sve strane i pazljivo prijeci cestu. Ali u jeku igre ne mogu racunati da nece istrcati na cestu.

I ovako imam nalete panike: budem u parku s njih dvoje, nad tonkom bdijem kao kobac, a toncek se negdje dalje zabavlja - i u trenutku shvatim da ga ne vidim i ne cujem (jer je npr. iza grma). Brrr...

Grozno mi je vidjeti i malu djecu (npr. 2-3 god.) kako se igraju pod nadzorom starije brace/sestara. To mi je prevelika odgovornost.

Citiraj:

---

a zakaj prvotno napisa

Zagreb je nezgodan za djecju slobodu.

---

Da, iako nije isto zivjeti npr. u zgradi u centru, gdje kada izadjes van odmah si na tramvajskoj pruzi ili npr. u nekom mirnom predgradju.

Kada se sjetim svog djetinjstva definitivno mogu reci da smo prije imali puno vecu slobodu od one koju cu ja dati H. No, tada ni promet nije bio takav, niti smo imali pojma (ni djeca ni odrasli) o opasnostima od pedofila. To je bio nesto jako apstraktno, iz nekih mucnih americkih filmova i mislilo se da "toga kod nas nema".

Duje je ovo proljeće prvi put ostao sam vani ,i to zato jer mi je rekao da mu se dećki smiju i govore da je mali jer nesmije biti sam vani....
Uglavnom ja kružim sa Larom u kolicima oko zgrade a on je kao "sam" vani..

pa meni pedofili ni sad nisu bas pri vrhu top ljestvice opasnosti odkojih strahujem u nasem parkicu.
Najvise se bojim prometa.
Onda se bojim pijanaca i slicnih cudnih tipova koji bi mogli doci na ideju da mozda maltretiraju djecu.
Bojim se tinejdzera koji uzivaju kinjiti mladje.
Bojim se pasa koji nisu na uzici.
Bojim se sprica i slicnih 'rekvizita' koji se mogu naci u grmlju.
I tak...
nelijepa perspektiva.
Ali klinci sve to ne vide i uzivaju :)

oko zgrade ima jako puno djece, neki čak i Markove dobi koji se igraju u grupi.

Izađu oko 8, valjda odu na ručak , i do večeri su opet vani


grupa je mješovita od cca 3 godine do nekih 12 tak

ono što ja iskreno mislim je :shock: i :roll:

jer sve je ok dok nekog ne pogazi auto, dok ne upadne u neku rupetinu ili nekoga od njih ne pokupi kakav manijak

Citiraj:

---

Linda prvotno napisa

Da li vaši četverogodišnjaci razumiju realnu opasnost od naleta auta, da li gledaju lijevo- desno kad prelaze cestu (s vama, naravno), da li se zalijeću prema cesti ili su oprezni?

---

On je teoriju savladao, ali mislim da nije još svjestan koliko to zaista može biti opasno. On je još uvijek u fazi kada misli da je brži od auta i da je dovoljno da ga vidi pa da pobjegne :roll:
Lijevo-desno gleda samo kad ga upozorim. Sva sreća, ne istrčava na cestu, iako i nije baš u prilici da istrči jer ga primam za ruku već 10-ak metara prije :mrgreen:
Ali kada npr. stojimo na semaforu, nema šanse da bi on prešao cestu prije nego se upali zeleno. Čak dobacuje svakakve komentare prolaznicima koji prelaze na crveno.

S druge strane, mene je mama sa 3 godine puštala na moru samu u dućan. Opasnosti od auta nije bilo jer je pješačka zona, ali je na jednom malom dijelu puta bila s jedne strane velika provalija do plaže. Kada sam ju pitala kako se usudila, odgovorila je:da sam ja imala jako veliku potrebu za samostalnošću i da me to ispunjavalo (svako jutro ići po peciva za doručak). Prvih par puta me neprimjetno pratila, a onda je zaključila da sam dovoljno odgovorna i da me može pustiti.
Probala sam si zamisliti Svena u toj situaciji na istom mjestu... i ne, on prošle godine definitivno nije bio dovoljno zreo za to. Mooožda bih se usudila ove godine probati ako pokaže želju, iako čisto sumnjam da bi pokazao, ali isključivo uz neprimjetan nadzor iliti praćenje.

Brunda, razumijem da je tvoja mama htjela potaknuti tvoju samostalnost i razveseliti te svojim povjerenjem, ali ipak mi to izgleda kao izazivanje vraga, s obzirom na onu provaliju.
Megica isto stalno traži da joj iskažem povjerenje i da pokaže da je velika cura i da svašta već može sama, pa joj ja idem niz dlaku da joj, primjerice, dam novac za pecivo i pustim da ga ode "sama" kupiti , dok ja čekam ispred pekarnice.

Vaša djeca su očito puno zrelija od moje.
Kakvo traženje povjerenja i odgovornosti?! :shock:
Dapače! I za ono što bi i mogla kaže da je ona samo dijete i da je ne smijemo opterećivati. :/

Citiraj:

---

Apricot prvotno napisa

I za ono što bi i mogla kaže da je ona samo dijete i da je ne smijemo opterećivati

---

I Megi slično reagira kad joj kažem da pospremi igračke ili da opere ruke, ali kad je u pitanju šoping bilo koje vrste, oblačenje, šminkanje... pečenje kolača i tome slično, da vidiš kak' u trenu postane "velika i odgovorna" i "sve može sama".

Citiraj:

---

apricot prvotno napisa

Vaša djeca su očito puno zrelija od moje.
Kakvo traženje povjerenja i odgovornosti?! :shock:

---

Ne traži, baš suprotno, moj se doma ni ne oblači sam :roll:

bez konstantnog nadzora su samo u dvoristu oko kuce. cak ne inzistiram ni da je portun zatvoren (udaljen je nekoliko metara nizbrdo (ispod) od ceste). nijedno od njih nije tip "lutalice". imaju skoro osam, skoro pet i dvije godine.

bez nadzora ih jos mogu pustiti kod moje mame u vrtu (vikendica s brajdama, nema prave prometnice blizu)

i pustimo ovo dvoje starijih, kad smo kod moje mame u stanu, da se igraju ispred zgrade (ona zivi na drugom katu, dvoriste nije uz cestu, ne prolazi se drugacije nego pjeske i nije prometno (prolaze samo oni kojima treba zgrada)). tada je netko non-stop na terasi i prati ih.

ostalo su pod video nadzorom ;) :mrgreen:

ah, dobro...
moja se oblači sama.
i sprema igračke.
i tušira se sama.
često sama i kosu opere.

ali da negdje krene sama... nema šanse!
a dućani, šopinzi... ni u peti. 8)

u trgovačkim centrima je najradije nosimo, jer imam paničan strah od tih gužvi, otmica i gubljenja.

Citiraj:

---

Deaedi prvotno napisa

Da, iako nije isto zivjeti npr. u zgradi u centru, gdje kada izadjes van odmah si na tramvajskoj pruzi ili npr. u nekom mirnom predgradju.

Kada se sjetim svog djetinjstva definitivno mogu reci da smo prije imali puno vecu slobodu od one koju cu ja dati H. No, tada ni promet nije bio takav, niti smo imali pojma (ni djeca ni odrasli) o opasnostima od pedofila. To je bio nesto jako apstraktno, iz nekih mucnih americkih filmova i mislilo se da "toga kod nas nema".

---

potpisujem. ta vremena naše mladosti i vrijeme mladosti naše djece se jako razlikuju, možda nismo ni svjesni koliko. kad sam ja bila klinka haharilo se po ulici od trenutka kad si mogao trčečim korakom pratiti grupu :mrgreen: . s tri godine sam bila već :roll: nikad se nije igralo dvoje-troje djece; to je bila grupa koju su činila djeca iz naše i okolnih ulica i to u rasponu od 2 godine do srednje škole. stariji su čuvali malađe i nikad nije bilo problema. bake bi izašle povremeno proviriti kaj se događa ili eventualno zvati na ručak. no, tada nije bilo ni približno ovakvog prometa, a i bilo je puno više djece vani. nije bilo kompjutera, PS-a, "bogatog" televizijskog programa....
najgore kaj se moglo dogoditi je bilo da opadneš s drveta :/
mi smo luku počeli puštati samog van kad je krenuo u školu, na školsko igralište.

Moj se Josip od ovoga ljeta počeo sa još par mališana igrati ispred zgrade.
Naša je zgrada u predgrađu na samini,okružena livadama i voćnjakom i ima lijep travnjak s dječjim igralištem i pješčanikom.

Ima jedna cesta koja nas dijeli od osnovne škole i njenog ograđenog parka(tu ja radim i često ga iz učionice škicam kako se igra ili vozi bicikl)

E sad,sve ovisi o djetetu kakvo je-moj je Josip jaaaako oprezno dijete i znam da neće na cestu jer je se boji,a i kad idemo zajedno tri puta gleda lijevo desno da ne ide slučajno auto.Tako jer otkada je prošlog ljeta vidio pregaženu mačku i zaista okrutno,ali vrlo plastično vidio što bi mu se na cesti moglo dogoditi.

Što se mlađeg djeteta tiče,mislim da ono neće u toj dobi van,jer je izrazito nepromišljen i srlja svagdje gdje ga ne treba.Tako da,kažem,sve ovisi o djetetu kakvo je,svaka od nas može najbolje procijeniti što će i kako će.

Naravno da ga non stop kontroliram gdje je u svakom trenutku,no u ova dva mjeseca nije ni primirisao parkiralištu.Jednom mu je otišla lopta na prazno parkiralište i išao je meni zvoniti da odem po nju. :)

Citiraj:

---

Apricot prvotno napisa

ali da negdje krene sama... nema šanse!
a dućani, šopinzi... ni u peti.
u trgovačkim centrima je najradije nosimo, jer imam paničan strah od tih gužvi, otmica i gubljenja

---

Nadam se da nisi pomislila da puštam dijete da sama šopingira sa svoje 4 godine, i ja se užasavam gužve i gubljenja i u većim dućanima je uglavnom uvijek u onim njihovim kolicima ili je mm nosi na ramenima.
"Šoping" se odnosio na lokalnu pekarnicu (dok ja stojim i gledam je s vrata) ili eventualno kupovanje sladoleda u vitrini slastičarnice, a ja pored nje.

Citiraj:

---

Apricot prvotno napisa

često sama i kosu opere.

---

A ovo još nisam doživjela i čini se, neću tako skoro. Luuuda je kad mora prati kosu.

Citiraj:

---

Apricot prvotno napisa

sprema igračke.

---

Megica se uvijek elegantno izvuče, ali zato Linda, vjerovali ili ne, posprema samoinicijativno. :heart:

Toliko o zrelosti. :mrgreen:

Meni je prije dva mjeseca "otišlo"par godina života....

Naime, mi imamo sreću da živimo u slijepoj ulici, u kućama u nizu,znači u nju ulaze većinom stanari koji znaju da se djeca igraju i naravno ne voze brzo.Ulica nije dugačka, jedno sto metara, s jedne i druge strane su kuće u nizu.
Taj dan nas je bilo puno vani, roditelji s djecom, stojimo na ulici, međusobno pričamo, a djeca se igraju, oko nas, idu do kraja ulice....
Kad odjednom MM veli di su E i L(njena prijateljica od 4 godine).Svi smo se počeli kretati oko sebe, počeli dozivati, ali nitko ne odgovara.
Ja trčim do kraja ulice i gledam oko zadnje kuće, ali nikoga nema.Što je najbolje, iza svih kuća je žičana ograda, koju nema šanse da curice njihove dobi preskoče.
Meni je u tom trenutku sto slika došlo pred oči, već sam postala živčana, ne znam gdje bi se okrenula, zovem iz sveg glasa, ali ni jedna ni druga ne odgovaraju.
Mama od L trči u svaku kuću zvoniti, da vidi, da li su u nekoj od kuća, ali svi susjedi su već čuli, pa su izašli.
MM je otišao gledati izvan naše ulice, za svaki slučaj.
Već sam bila luda.
Svekrva je bila u kući, pitam je da li je vidjela E, ali ona veli da nije, susjed sa mnom ulazi u kuću,
ja vičem,
kad ono:molim mama?
ja pitam:pa gdje si ti?
E:pa gore na WC-u, piškim.

Ja gore kad njih dvije jedna drugoj "čuvaju stražu" i piške. :D

Nisam znala kako bih reagirala, počela sam se tresti od olakšanja, nisam htjela vikati, jadno dijete nije krivo :heart:

Kasnije smo "odmotavali" film i zaključili da su one ušle u kuću, provlačeći se između parkiranih automobila, pa ih nitko nije vidio.

Kad sam se malo smirila, rekla sam joj da sam se jako uplašila, jer nisam vidjela gdje je otišla, a ona se rasplakala i rekla mi. "Ali mama, ja sam išla samo piškiti" :heart:

...Nakon nekog vremena, jedan dan došla je do mene i gleda me u oči i kaže."Mama, ja ti se javljam, idem sad na WC!" :saint:

Baš mi vas je zanimljivo čitati.
ja sam baš nedavno razmišljala o ovoj temi. iako dok nemaš svoju djecu ne možeš baš realno sagledati kad i kojeg uzrasta je dijete spremno na samostalnost ovog tipa.

meni još te stvari nisu ni blizu. v je tek 21 mjesec, al eto na razmišljanje su me naveli susjedi.

mi živimo van grada u neprometnoj ulici (što ne znači da auti ipak ne prolaze ovuda). dvoje mojih susjeda ima vršnjake od 3 i pol godine. jedno dijete nije nikad al nikad bilo samo. ako i je vani uz njega su uvijek roditelji, dok je drugo dijete non-stop na ulici. dobro doduše sa starijom sestrom al opet mi se to čini da je prerano. ali isto tako kad gledam to dvoje djece po izgledu i ponašanju ne bih nikad rekla da su to vršnjaci. ovo drugo dijete izgleda poprilično zrelije.

Citiraj:

---

Linda prvotno napisa

Da li vaši četverogodišnjaci razumiju realnu opasnost od naleta auta, da li gledaju lijevo- desno kad prelaze cestu (s vama, naravno), da li se zalijeću prema cesti ili su oprezni?

---

To znam testirati kad idemo iz vrtica, ona se zna zajuriti s prijateljima prema parkiću, poprecke preko livade i između drveća, i onda ispadnu na pločnik. A između pločnika i parkića je parkiralište. I sad ona pogleda ali to imam osjecaj samo brzinsko okretanje glave lijevo, desno samo da ispuni formu.

Sto se tice ostavljanja same bez nadzora, mi živimo u stanu i ne puštamo ju na parkiralište ispred zgrade samu.
Par puta je bila sama u ograđenom dvorištu od kumova zajedno s njihovim djetetom, godinu i pol mlađim. Ali ju svako malo provjeravam odnosno na kraju se idemo ili ja ili MM igrati s njima.

Citiraj:

---

Linda prvotno napisa

Prije dva dana sam se šokirala kad sam vidjela da je susjeda, koja je inače jako brižna mama, pustila curice od 4 i 6 godina da se same igraju na parkiralištu ispred zgrade.

---

Bez obzira na godine, parkiralište mi uopće ne djeluje kao mjesto gdje bi se djeca mogla sigurno igrati. Mislim, koliko danas ima manijaka u autima koji jure po parkiralištima.

Citiraj:

---

filipova mama prvotno napisa

Bez obzira na godine, parkiralište mi uopće ne djeluje kao mjesto gdje bi se djeca mogla sigurno igrati. Mislim, koliko danas ima manijaka u autima koji jure po parkiralištima.

---

I ne samo to. Jednom sam izlazila s parkirališta u rikverc. Iz mene grupa djece. Ja im potrubim da se maknu. I odu oni par metara dalje. I ja krenem, i odjednom ugledam klinca iza auta. On je čučao iza mog auta i ja ga nikako nisam mogla vidjeti.

Istina i kad paziš djeca su teško vidljiva.

Ja Teu pustim da slobodno ostane u dvorištu s ogradom i zaključanim ulaznim vratima (do kvake i ključa još ne može, visoko je). Vidim ju kroz prozor dok mi je ispred kuće ali iza ne pa kad je iza odem provjerit što radi. Uvijek ju nađem da se igra u pjesku ili preljeva vodu po malim zdjelicama i tak. A i stalno si nešto priča pa otvorim prozor da ju čujem. To tak napravim samo kad moram skuhati ručak, a ona neće unutra.

Po mom mišljenju parkirališta i ulice nisu mjesto za igru djece bilo kojeg uzrasta. Kod nas je ulica jako prometna pa nema djece koja su igraju, ali recimo kod mojih ima puno i meni se to ne sviđa. Mene i brata također mama nikad nije pustila da se igramo na ulici i radije je imala čopor djece u dvorištu nego da smo mi vani. A ima roditelja koji pošalju djecu van da im ne dovode drugu djecu u dvorište i ne rade štetu. Grozno!

Za život u zgradi ne znam kaj bi rekla jer nisam probala. Teško je djecu zadržati unutra, a vidim da ih se puno igra pred zgradom pa to valjda roditeljim postane prihvatljivo. Kao, kud svi tud i njihovi.

Citiraj:

---

TeinaMama prvotno napisa

Za život u zgradi ne znam kaj bi rekla jer nisam probala. Teško je djecu zadržati unutra, a vidim da ih se puno igra pred zgradom pa to valjda roditeljim postane prihvatljivo. Kao, kud svi tud i njihovi.

---

Ja se ovim načelom sigurno nisam rukovodila. :/

Moj Matej ima 26 mjeseci, dakle daleko premalen da bi ostao bilo gdje sam. Kako u našoj ulici ima jaako puno djece, nekima bi bilo sasvim logično da se i on s jima igra bez mog nadzora jer ovi stariji bi pazili ove male (možeš misliti). U tu kategoriju spada i moja susjeda koja ima curicu od tri i pol godine koja je već prošle godine ostajala s tom drugom djecom na ulici. Ja i kad moram na WC ići, Matej je išao sa mnom. Od kako mi je postalo teže, zamolim nekog od starije djece da ga pričuva dok skoknem na WC, ali i to mi je teško pa jurim ko luda.
Nedavno mi krenuli na tobogan do kojeg ima 15 min hoda. I ta curica krene s nama. Pošaljem je da se javi mami i ona kaže da je mama rekl ada može. Dakle, odemo mi na tobogan i nem anas sigurno više od sat vremena. Vraćamo se mi, sjedimo još pred kućom i igramo se kad nakon nekog vremana dolazi dotična mama od druge susjede i pita je li sve ok s njenom curkom, kažem da smo se baš lijepo poigrali na toboganu, kad ona :shock: pa nije me bilo samo 10 min, pa di ste bili, pa drvlje i kamnje na nas...mislim...halo....
Od tada osobno kažem nekom roditelju gdje smo ako uopće i vodim neko djete sa sobom...

mene su prvi put pustili da se sama idem igrat ispred zgrade kad sam krenula u osnovnu školu. i to sam se svakih pola sata morala gore javit.
a gledam neke kak im klinaca po cijele dane nema doma, tu trčkaraju po kvartu koji je fakat opasan pošto se idioti parkiraju po pločniku pa se mora hodat po cesti... a kikići još vrtićkog uzrasta. e to mi je užasno. :evil:

Mene su prvi puta pustili pred zgradu taman kad smo se doselili,bila sam stara točno kao moj Josip.Istina,promet tada nije bio ni sličan ovom današnjem,no bilo je još to gradilište pa su vrebale opasnosti druge vrste.

Ovo što ja imam za reći nema baš veze sa samostalnošću djeteta, ali eto... danas sam povela u park svoje troje i još dvoje nećaka, cura 8 god i dečko 5. I razmišljala sam prije toga je li mi pametno, ali dobro ovo dvoje je starije pa će bit OK.
I bilo je na kraju sve OK, ali ja sam tako psihički iscrpljena. Uz Luciju stalno moram biti jer je još mala da se sama penje na tobogan, a onda ostale 4 svake minute doslovno prebrojavam, pogotovo jer je u parku još barem 5-6 druge djece a ovi se moji rastrčali do besvjesti.

A sad malo o samostalnosti. Karlo i Bruno su oduvijek dosta oprezni i uglavnom stanu prije ceste, ali opet dogodi se da nekad (rijetko) jednostavno zaborave i istrče. Ista stvar i u parku. Ja sam doslovno luda od upozoravanja na ljuljačke. Oni su tu baš zaigrani i često zaborave paziti da ne podlete pod ljuljačku. I tako se i dogodilo da je Karlo izgubio zub. Tada ih je sve troje čuvao MM (prava rijetkost) dok sam ja skoknula u dućan. Vratim se i imam šta vidjet.

Jučer dolazim s posla, parkiram se pred zgradom i prvo što vidim- opet njih dvije, mišice male, na parkiralištu. :(

Da zivimo u kuci i da imamo svoj vrt, sad bih je vec pustala samu (ma vjerojatno i ranije).
Kako zivimo u centru grada i nema se gdje igrati nego na cesti (a nema ni s kim), ne bih je pustala jos dugo, dok sama ne krene i u skolu i iz skole i sl.

Po meni, nije stvar koliko se djeca razlikuju jedna od drugih, ja jednostavno vjerujem da do neke dobi (ako moram bas lupiti godine, to bi bilo +-10ak godina, nikako 4-5-6) nisu u stanju reagirati adekvatno na neke situacije koje im se mogu dogoditi i ugroziti ih. Dakle, vjerojatno im se nece nista dogoditi jer se nesrece i ruzne stvari ne dogadjaju non-stop i uvijek, ali ako ulete u potencijalno opasnu situaciju, vjerujem da trebaju imati vec neku zrelost (koja dolazi tek s nekom dobi) da bi se u njoj ponijeli dovoljno promisljeno, zrelo, xy.

Moje dijete ima 8 godina i samo je nekoliko puta, i to u zadnjih pola godine, ostao sam u parku, ali se mora javiti svakih pola sata. Ne mislim da je to opsesivno ili kakvo već pre- ponašanje jer svašta vidijm i čujem. Najčešće sam ja u parku s njih oboje, mlađoj, curki, su 4.