Dojenje kao (jedina) utjeha ...

Vec si duze vrijeme mislim kako bih trebao nesto napisati na ovom PF-u, no nikako da mi se iskristalizira bit problema i sad, prije 5 minuta, mi je to doslo pred oci.

Mame (i tate) djece koja jos uvijek cicaju i nakon 2-3 godine, pitanje za vas: da li vasa djeca u trenucima umora, zalosti, bolesti, stresa itd nalaze jos koju utjehu osim cice?

Kod nas je produzeno dojenje imalo vise-manje uobicajen oblik do pred nekoliko mjeseci (dakle, nekoliko puta dnevno, ujutro i uvecer te poneki put preko dana), vise kao neka vrsta intimnog druzenja MZ sa Zrinkom nego posebna potreba ili vazan dio prehrane ... no, odonda je to pocelo prelaziti u nesto drugo, glavni i jedini oblik smirivanja i trazenja zadovoljstva i cesto i kao glavni oblik prehrane.

Zasto? Ne sjecam se tocno nekog posebnog momenta, mislim da ga nije ni bilo, vec mislim da je to pocelo kao neka vrsta reakcije na dosta dugi niz uzastopnih prehlada i viroza krajem zime i pocetkom proljeca, ceste konflikte sa Vedranom, ali ponajvise sa skidanjem s pelena, procesom koji traje vec 3-4 mjeseca uz tek djelimican uspjeh (piskenje je uglavnom OK, iako ne uvijek i ne svugdje, dok se od tada svega jednom pokakala u kahlicu/WC, dok je sve drugo islo u gacice ili eventualno pelenu oko spavanja). Sad je doslo i ljetno doba s promjenama u vrticu, jos zescim okrsajima sa Vedranom (za sto je cesto sad i sama kriva, povremeno je izrazito izazivacki raspolozena) i cica je postala zakon, cesto najvazniji obrok, stalno utociste, a MZ je postala maltene zatocenik svoje cice, jer ima dana kad se mala ne odvaja od MZ (zaista, fizicki ne odlazi ni pola metra od nje, stalno ju drzi za ruku ili bilo koji dio tijela), a cicanje ide svakih 20-30 minuta, uz jedva koji obrok druge vrste ... naravno, i nocna budjenja su cesta i cicanje dugo traje.

MZ sve to vec pomalo ide navrh glave, kad dodju ti kriticni dani (nisu tako rijetko), jedva da stigne ista napraviti kod kuce, jer je mala kao uteg cijelo vrijeme na njoj (obicno ne zeli hodati, vec trazi da je se nosi, ima dana kad samostalno ne napravi vise od nekoliko koraka) i to ju cini nervoznom. Njena nervoza se prenosi dalje, cesto nastrada Vedran, onda on jos vise maltretira Zrinku koju vidi kao suparnika za maminu paznju, onda Zrinka jos vise visi na cici ... i tako u beskraj.

Jos prije nekoliko mjeseci sam cesto uspijevao uspavati Zrinku i navecer i po noci, vrlo rado se igrala sa mnom, dala se oblaciti itd, no sada je sasvim drugacije - sa mnom zeli provoditi tek manji dio vremena, nema sanse da ju obucem, uspavam ili samo utjesim, pogotovo ako je MZ igdje u blizini. Dok nje nema (put od/do vrtica, povremeni izlasci u setnju ...) sve je OK, no cim MZ dodje u blizinu odmah juri na cicu i nema vise nikakve aktivnosti sa mnom.

Zanima me kako ste vi drugi rjesavali ovakve probleme (ako ste ih imali). Jasno mi je da je normalno da se u stresnim situacijama bjezi u poznato i toplo majcino krilo, ali ovo sad vec traje mjesecima, rezultira obiteljskom nervozom (MZ ide na zivce to ropstvo cici, meni ide na zivce to sto joj ne mogu pomoci, Vedranu to sto je Zrinka kao stit izmedju MZ i njega) i opcenito ne cini nam se dobro za nas kao cjelinu. Mislimo da bi za sve nas bilo bolje kad bi Zrinka kao utjehu osim cice mogla prihvatiti i moj zagrljaj i moje krilo,a mislimo da joj ne bi lose dosla ni malo raznovrsnija prehrana ...
(da otklonim eventualne komentare: izmedju mene i Zrinke nije bilo nikakvih ekscesa, kazni, zanemarivanja i slicnoga sto bi bio uzrok njenom "bjezanju" mami)

Eto, ja sam napisao svoje, ajd da malo cujem vasa iskustva sa slicnim slucajevima i prijedloge kako ponovo uravnoteziti situaciju ...

neka tž pokuša uvesti druge oblike utjehe i maženja. kod nas tata uopće ne igra ulogu na tom polju, ali sam ja objasnila andreju da se želim maziti bez cike, da ću ga utješiti zagrljajem i nošenjem i sl.

i zrinka je već dovoljno stara da to skuži i prihvati ako joj se prezentira na pravi način (vidi juula ;) ). naravno, ako je totalna frka ne uskraćujem ciku ali čim prođe najgore zamijenim je dogovorenom radnjom.

andrej je skužio da mi se može šćućuriti u krilu potpuno jednako kao da ciki i da tako možemo čitati ili gledati crtić bez cike u ustima. meni je to ogromno olakšanje, jer sam čekajući da to samoinicijativno napravi umalo izludjela.

no to ne znači da ne ide za mnom kao priljepak ;) , da nisam broj jedan za maženje, utjehu, uspavljivanje... ali nakon što me cijeli dan ne vidi to mi je razumljivo.

Citiraj:

---

ms. ivy prvotno napisa

neka tž pokuša uvesti druge oblike utjehe i maženja. kod nas tata uopće ne igra ulogu na tom polju, ali sam ja objasnila andreju da se želim maziti bez cike, da ću ga utješiti zagrljajem i nošenjem i sl.

i zrinka je već dovoljno stara da to skuži i prihvati ako joj se prezentira na pravi način (vidi juula ;) ). naravno, ako je totalna frka ne uskraćujem ciku ali čim prođe najgore zamijenim je dogovorenom radnjom.

andrej je skužio da mi se može šćućuriti u krilu potpuno jednako kao da ciki i da tako možemo čitati ili gledati crtić bez cike u ustima. meni je to ogromno olakšanje, jer sam čekajući da to samoinicijativno napravi umalo izludjela.

no to ne znači da ne ide za mnom kao priljepak ;) , da nisam broj jedan za maženje, utjehu, uspavljivanje... ali nakon što me cijeli dan ne vidi to mi je razumljivo.

---

Ajd, probat cemo jos jednom prelitstai juula ... :/

Kod nas je jedan problem to cicanje, a drugi problem odnosi na relaciji MZ-Vedran, odnosno to sto je on cicanjem i Zrinkinim priljepak-odnosom izguran k meni i onda nas dvojica provodimo puno vise vremena zajedno (a Zrinka i ja puno manje vremena) nego sto bi to u stvari trebalo,a on treba i mamu, a ne samo tatu. Unazad par tjedana krenuli smo sa aktivnim planiranjem tipa "kako izvesti da Zrinka bude vise sa mnom, a MZ sa Vedranom" pa tu pokusavamo kojekakve stosove, no cim se pojavi MZ u Zrinkinom kadru, nema sanse da ne skoci na cicu i u njeno krilo.

Onih dana kada uspijemo nekako uspostaviti tu ravnotezu (recimo, Vedran ostane sa MZ kod kuce, Zrinka je u vrticu) cudimo se kako je Vedran u stvari umiljat i drag momcic, dok se u nekim drugim danima cini da se pakao otvara i da ce nam podmladak zajednickim snagama srusiti strop na glavu ... :shock:

to s juulom je vrlo jednostavno: zrinka, ne želim da se više mazimo na ciki. draže mi je kad se samo zagrlimo i ljubimo.

- dopuniti na način koji njima dvjema odgovara, ovo je ugrubo. andreju je jako puno značilo cicanje popodne nakon povratka doma, ali to bi se pretvorilo u jednosatno odmaranje i gledanje crtića a vikendom bi se stvar ponavljala. pa sam mu rekla da ćemo kratko pocikiti kad dođemo doma a onda se maziti. nakon par dana počeo je vrlo rijetko tražiti i taj kratki podoj, između ostalog i zato što često ostanemo vani a ne idemo ravno doma. ako je umoran, nervozan, bolestan i slično ne odbijam ga, ako traži više reda radi podsjetim ga uz smijeh "ma daaj, pa znaš da cikimo tek navečer u krevetu" i procijenim reakciju.

u problematici dvoje djece ne mogu ti pomoći :/

tatek, zaspe li Zrinka prije Vedrana? sad kad nema škole mi koristimo to što Eva Marija može ostati dulje budna pa kad malac zaspe onda s njom igramo jamb na balkonu ili nešto slično... oboje smo samo njeni, malo za promjenu.

Tatek, kaže li tvoja ponekad žena Zrinki da pričeka (ne samo sa sisanjem, nego s bilo čim) ako Vedran istovremeno nešto traži, ili je zatražio prije nje? Ja sam shvatila da smo ipak skloni davat prioritet D., jer kao ipak je još mali, ne može čekat kao A., bla-bla. I onda stvarno ispadne stalno: čekaj A. ovo, čekaj A. ono. Sad što češće mogu zamolim D. da pričeka, čini mi se da to koristi obojici.

tatek, plašiš me. :/ Iz ovakvih primjera, ali i vlastitog, vidim da je djeci cica sve veća stavka što su stariji (kojeg li paradoksa) i lovi me panični strah na što će to ličiti ako u doglednoj budućnosti ne napravim neki radikalan rez. :/

Na zalost, "lijepe" metode ne pomazu, Zrinka ne prihvaca "ne" kao odgovor (mislim da bi tu i MZ mogla biti nesto energicnija i podnijeti vodopad suza u ime vise slobode u buducnosti ... razgovarali smo vec o tome, no jos se nije krenulo s primjenom :/ ). Na svako "ne" reagira sa suzama, ispadima, bilo je i nesvjestica ovih dana (radi prestanka disanja zbog placa) tako da je ovaj problem cvrst orah ... no, nema nam druge nego rijesiti ga.

Sto se tice spavanja, Zrinka vrlo cesto zaspe nakon Vedrana tako da je i to :/

I mi smo prije vrlo lako padali u zamku popustanja Zrinki, a sad se trudimo drzati neku ravnotezu, ali zna biti zaista naporno ... smjenjuju se periodi placa i agresije s obje strane, ne valja ako moramo arbitrirati pri svakom pokretu svake 2 minute, a ne valja ni ako ih pustimo u boj do istrebljenja ...

Imam nekakav osjecaj da ce ovo ljeto i godisnji donijeti neke promjene - Vedrana ce nase putovanje u Madzarsku i na more biti zanimljivo pa nece puno inzistirati na MZ-inom drustvu, onda ce se valjda i Zrinka malo "otkraviti" pa cemo se valjda negdje i naci na zdravijem terenu ...

Citiraj:

---

Luna Rocco prvotno napisa

tatek, plašiš me. :/ Iz ovakvih primjera, ali i vlastitog, vidim da je djeci cica sve veća stavka što su stariji (kojeg li paradoksa) i lovi me panični strah na što će to ličiti ako u doglednoj budućnosti ne napravim neki radikalan rez. :/

---

Kradeš mi riječi...

luna, nema potrebe za paničnim strahom - svako dijete je za sebe, a i ne možeš predvidjeti kakvo će tvoje biti za godinu-dvije.

osim toga, točno je da se starija djeca efikasnije bore za ispunjenje svojih želja i potreba - ali se i lakše dogovoriti s njima i u stanju su uvažiti tuđe potrebe.

dakle, razmišljanje o radikalnim rezovima je suvišno ;)

Hm, Lovro je malo mlađi od Zrinke, ali trenutno je u sličnoj fazi. MM radi vani i kada dođe na vikend L je sav sretan. Ali po noći je katastrofa. Spavamo skupa i ako ga MM samo takne nastane takva vriska, gura se uz mene, traži cicu...a stvarno nije imao nikakva traumatična iskustva s njim. Ako mene nema, to je druga priča. Zagrli ga, stisne se uz njega.

Što se tiče cice kao utjehe, pokušala sam ga nekako odvratiti od toga i zasada uspijeva. Kada primjetim da kreće na mene, kažem mu da idemo jesti ili piti i to je prihvatio. Ponekad jednostavno neće, ali to je većinom ako je pospan i umoran. I danas se rastulio jer je radio nešto što ne dopuštam, već mi je počeo dizati majicu i nekako sam uspjela isfurati na samo zagrljaj.

Ja se nadam da je to samo neka faza.

ajde, moji samo plaču, viču, štipaju se i tuku, još ne padaju u nesvijest... :saint:

mene nekako manje brine taj problem sa ljepljenjem Zrinke na cicu (valjda zato sto cica nije moja pa me to ne smeta toliko :mrgreen: , MZ misli suprotno), vec mi se cini vaznijim taj vjecno tinjajuci problem ljubomore i borbe za naklonost gdje stalno ekvilibriramo na tankom rubu ... dakle, Luna, imas jos vremena do drugog djeteta. ;)

(sjecam se super suzivota izmedju moje sestre i mene pa se grozim same pomisli da bi ovih dvoje nasih moglo izrasti u suparnike ... :/ )

Citiraj:

---

Luna Rocco prvotno napisa

tatek, plašiš me. :/ Iz ovakvih primjera, ali i vlastitog, vidim da je djeci cica sve veća stavka što su stariji (kojeg li paradoksa) i lovi me panični strah na što će to ličiti ako u doglednoj budućnosti ne napravim neki radikalan rez. :/

---

također.

kod nas MM nema šanse kod Eme kad sam ja doma. Kad su sami sve funkcionira i super se druže. Moje stupanje na teren prekida i najbolju igru.
A cicanje nam se sad kad smo bili na moru utrostručilo i sad polako jenjava, ali ja se ne stignem ni najesti (ni 5 minuta), da ona stalno ne traži 'opet ziza papati'.
najviše me brine to što se onda donekle 'zasiti' mlijeka, tek toliko da nije gladna slijedećih pola sata, kad kreće nova tura. a ostalo dok sam doma jako malo jede.
sad već traži i da se zagrlimo ko tabisi i čuvamo, nosimo, tak da cica nije jedina tješilica. ali je još uvijek na nedostižnom prvom mjestu.

e sad, ima dana kad mi to jako smeta, a onda opet, i meni je to velika radost i uživancija.
Znam da me je željna kad dođem doma u 4 :love: , no nekad je pretjerano. i obično tada ni ja nemam živce, pa sam nervozna, pa se to prenosi na nju, začarani krug. Treba mi maksimalno pola sata-sat za kuhanje/čišćenje, ali s njom je to 3-4 sata, pa se opet manje igramo i manje kvalitetno provodimo vrijeme. :/
Sad mi stoji na stolcu kod sudopera i skupa 'kuhamo'.
Uglavno živimo za vikend, kad je manje stresno, stalno smo skupa, budimo se zajedno...
a tak će mi brzo odrasti! već ima 20 mjeseci!

kako zaustaviti vrijeme? ili ga barem usporiti?

malo sam i skrenula s teme :oops: