Kako vam je na poslu?

Približava nam se godina dana i uskoro se vraćam na posao. Grozno mi je, mrzim to, bojim se. Radim u kancelariji od 8 do 16 u polovično ugodnom društvu i voljela sam prije odlaziti na posao. Prije poroda sam mislila da ću se željeti vratiti već sa šest mjeseci, ali sad je sasvim druga priča. Dosta mama mi kaže kako će mi biti drago kad počnem raditi, kako ću se odmoriti, kako je to zdrava promjena. Kako je vama bilo na početku? Jeste imale grižnju savjesti, jeste žalile svako jutro ili vam je stvarno na kraju bilo drago?

Šifra: tražim utjehu

Meni je dijete s 13 mj krenulo u jaslice, a ja natrag na posao. Non stop sam mislila na njega, stalno jedva odolijevala porivu da zovem tete u jaslicama... Nije mi to bila dobrodošla promjena, radije bih s njim ostala doma. No, on je u početku boravka u vrtiću dosta bio bolestan pa smo često opet bili skupa doma.
No, u svemu tome mi je dosta pomagala činjenica da je on super prihvatio jaslice, nismo imali nijednu plačnu epizodu pred vratima vrtića, rado je išao tamo. Da je plakao, mislim da bih iskočila iz kože tih dana.

Na poslu mi je objektivo dobro. Fleksibilno radno vrijeme, ugodna okolina, dobri kolege...Posao zanimljiv, mogu na prste nabrojati ljude u RH koji to rade, pa je onako "hoch"...U teoriji idealno radno mjesto. Osim sto mene vise nista ne zanima, osim moje H.

Imam griznju savjest, radje bi bila doma, a ne poslu. Ali, sta ces, mora se raditi, nazalost....

sta se tice odmora, da moram priznati da se na poslu fizicki odmorim. Popijem kavu, procitam novine, surfam po internetu...I sjedim...Dok doma sam stalno na nogama i u pokretu.

potpisujem Daedi, osim kaj je moj posao prilično stresan pa mi ga je s te strane navrh glave. radim već godinu dana nakon povratka s porodiljnog i usprkos svim objektivnim dobrim stranama mog posla, iste sekunde bih sve ostavila i bila više doma s N.

I meni je bilo muka od povratka na posao, ali na kraju to i nije ispalo tako strašno. Andrej je super prihvatio tetu čuvalicu (da nije, vjerojatno bi mi bilo sasvim drukčije), a što se tiče posla... hm, dočekala me još gora situacija nego što je bila kad sam odlazila na porodiljni, ali valjda sam toliko prilagodljiva da sam se i na to navikla. Štoviše, sad lakše podnosim stres i gluposti na poslu, jer se mentalno isključim onog časa kad uđem u autobus i krenem kući.

Počela sam raditi kad je Linda imala 7 mjeseci i od tada nije prošlo nijedno jutro da me nije zazeblo oko srca pri pomisli da ću ih vidjeti tek kasno popodne. Ali jako sam sretna što imam dobar i siguran posao i jer znam da ostavljam curice u rukama najbolje čuvalice na svijetu. Bila sam jednom prilikom pred otkazom i sledi mi se krv u žilama kad se sjetim onog straha od nesigurnosti i kad sam danima strepila hoću li i kakav posao naći... Moram priznati da mi je to bila škola za cijeli život i ne mogu vam opisati koliko cijenim svoj posao, koji, doduše nije niti kreativan, niti me ispunjava u nekom mom osobnom smislu, ali kad bolje razmislim, ne bih niti voljela da mi posao bude pri vrhu životnih interesa. Važan mi je korektan odnos na radnom mjestu, adekvatna plaća u skladu s kompleksnošću posla i stručnom spremom i poštivanje prava radnika u skladu sa zakonom- sve to imam i nije mi ni na kraj pameti žaliti se.
Naravno da bih voljela biti više s curicama, ali to je potpuno nerealno očekivanje u datim okolnostima, pa najbolji je meni najbolji recept za "ne tugovanje i neočajavanje zbog odvojenosti", odraditi stoički ono što se mora, a nakon 16 sati sam slobodna kao ptičica i ni minute ne razmišljam o poslu do sljedećeg jutra.

Znam da tražiš utjehu ali ja ti ju nemogu dati. Ja sam oduvijek bila turbo ambiciozna i mislila sam kako ću već nakon 6 mjeseci htjeti ići natrag na posao. Ali život nas uči jako vrijednim lekcijama. Ja sam se vratila na posao nakon 6 mjeseci iz financijskih razloga. Imam suupppeerrr posao i jako fleksibilan i fenomenalne kolege ali svejedno BLJAK.

Ne mogu reći da sam se na poslu odmorila jer mene vrijeme s Emom uopće ne umara dapaće kada sam s njom osječam se ispunjenijom i energičnijom. Mrzim svaki trenutak kada se odvajamo i ne odlazim na posao s guštom. Volim svoj posao i radim ga s ljubavlju ali cijelo vrijeme mislim na svog anđela. I iako nikad nisam mislila da bih ja to mogla sada znam da bi najradije bila kučanica i bila doma sa Emom. No nažalost realnost je druga priča. Zato sada svaki tren s Emom provodim kvalitetno ne razmišljajući o poslu i stresa nego fokusirana na nju.

U početku mi je bilo malo teško al to je stvarno kratko trajalo obzirom da se M. super adaptirao kod bake (zapravo se uopće nije navikavao, kad smo ionako kod nje bili često).
Uglavnom, kad sam shvatila da je njemu dobro i meni je bilo lako odlazit svako jutro radit. S druge strane, moj posao je takav da uživam u njemu ko u vlastitom hobiju samo na ozbiljnijoj razini, tako da me doista odmara i fizički i psihički sve što je vezano uz njega. Uglavnom, ne dođem doma umorna i strgana a i nemam striktno fiksno radno vrijeme, već određene rokove koje moram zadovoljit pa znam radit navečer doma kad M. zaspe ili kad to sama organiziram. Ono vremena koliko moram bit baš u uredu mi je doista odmor ali napominjem, to je zato jer je posao koji radim, ono što sam oduvijek htjela i hvala Bogu na tome. Da radim nešto manje zanimljivo, ili nešto puno stresnije, ne znam da li bi bilo tako.

na poslu mi je super i uživam...bez mm-a i bez Nine, baš se odmorim, psihički :mrgreen:
I kad sam krenula, s godinu dana, veselila sam se, nisam imala grižnju savjesti, i jako sam se iznenadila kako je i Nina to mirno i normalno prihvatila :D
Ali, moram naglasiti da ja radim svega 100 sati mjesečno, pa sam puuno i domeka sa svojima.

Pa ipak me jeste malo utješile, zvuči bolje od ocekivanog. Imam trenutno dojam da necu biti za nista na poslu, baš sam tužna i jadna. Svi mi kazu da se tako mali brzo priviknu na novu situaciju i da je mamama puno teže, nadam se da je istina.

Idem na posao u nemam grižnju savesti :lol: Razlog za izostajanje iste je taj što nisam kao sve pametne mame krenula na posao kad su mi klinci napunili godinu dana nego sam čekala da mi se popnu na glavu svojim ludorijama pa da se tek onda vratim međ' 'velike i artikulisane' :lol:

I sve normnalne majke jedva čekaju petak a ja jedva čekam ponedeljak. I molim Boga da se u ponedeljak ujutru svi probudimo zdravi :lol:

Sreća mi je te radim sama, znači nemam kancelarijske koleginice, pa radeći nešto različito od stvari vezanih za decu prilično odmorim mozak i nakupim živce i energiju

Nisam se veselila odlasku na posao nakon prvog porodiljnog, išla sam među nove ljude, teško mi je bilo ostaviti Janka, zapravo mi je jako teško palo i jedva sam čekala da opet ostanem trudna da odem na bolovanje...Sad još nisam ni rodila a grozim se pomisli da se moram vratiti tamo, jer blago rečeno, počelo mi je naživce ić to što radim, ljudi s kojima radim i sve u vezi mog posla. A i znam da će mi biti opet teško ostaviti malo dijete :cry:

Pa moram priznati da me na neki način veselio odlazak na posao. S jedne strane zato jer sam znala da više nikada ne može biti isto kao što je bilo "prije", a s druge zato jer sam znala da se neću cijeli dan baviti onime čime sam se gotovo isključivo bavila unazad godinu dana.
Doduše, ja sam od onih fleksibilnijih koje si mogu određivati radno vrijeme i iskakati ako nešto zatreba, ali to nikako ne znači da bih nešto takvo ikada zloupotrebila, a da mi zaista nije nužno potrebno.
S druge strane bojala sam se kako ćemo se i patrik i ja na to navići. Sad kad gledam tu godinu i više, unatrag, otkad sam se vratila na posao, vidim da je on to zapravo jako dobro prihvatio, prvenstveno zbog toga što nije odmah krenuo u jaslice (jer je rođenu svibnju pa nije nikako bilo moguće izvesti upis) nego ga je ipak 4 mjeseca čuvala baka, pa je taj prijelaz bio možda malo blaži, nego da je odmah krenuo u jaslice.
Ne mogu reći da mi je bilo lako kad sam počela raditi, ipak treba određeno vrijeme da se čovjek ponovno navikne na takav tempo, ali isto tako moram priznati da mi je promjena dobro došla, a isto sam primijetila i za patrika. Više nema teoretske šanse da se nakon buđenja ostane doma, čim se digne, umije, obuče, već je na vratima i nekud se mora ići. S jaslicama smo u početku imali svakakvih faza - i adaptaciju i bolesti, pa nekoliko faza plača...pa ponovno baka-servis, ali sve smo to nekako kroz godinu prošli i zaista mogu reći da se sada ne bih mogla zamisliti isključivo u ulozi majke....ali opet to sve ovisi o osobi i valjda o tome kakav je tempo života imala prije porodiljnog.