Ti si tako pametan/pametna.

Čitajući jednu temu sjetila sam se ove koju sad pišem.
Da li se u vašoj bližoj obitelji nalazi netko (koga vaše dijete češće viđa)tko češće ponavlja naslovnu rečenicu.
Da li vas to smeta i mislite li da je to dobro?

Moje mišljenje je da to nije dobro. Imam baku koja je to i meni govorila i po sebi i na svojem primjeru sudim. Naime, mislim da isčuđavanje, zazivanje svih svetaca i sl. reakcije na neku stvar koje dijete napravi po prvi put nije normalno koliko god rano bilo. Pogotovo kad u literaturi dijete ne iskače po ničemu (iako baš i ne čitam tu literaturu), a da i je napredno, mislim da to nije dobro naglašavati. Meni je puno važnije podupirati i ovacijama nagrađivati upornost. Opet po sebi sudim jer na nekim IQ testiranjima nisam uopće loše prošla,ali ne mogu reći da mi je to puno pomoglo (osim u pronalaženju najbržih rješenja). Tako da tek sad učim i radim na upornosti i radu jer u tome leži i uspijeh (kad je pamet zakazala). :lol:

Moji svekiji su to radili deverovoj maleckoj pa je sad to jedna 10-ogodišnjakinja koja je ubeđena da svojom pameti (i lepotom, što me posebno zgražava) može obrnuti svet.

I nije to bilo samo raspamećivanje od divljenja kad nešto uradi prvi put već su se tako ponašali za svaki njen zalogaj, kakanje u nošu, crtež, frizuru...Uopšte su preterivali u svemu uporno naglašavajući kako ova ili ona mala iz komšiluka ili rodbine ovoj našoj nije ni blizu ( i to redovno pred njom).

Sa mojima se nisu nešto baš trudili ali i razumem, ova mala je prvo unuče, od omiljenog sina, jedinče, dok smo mi malo okasnili sa rađanjem a ni mama im nije baš omiljena kod svekija ;) Naročito sam im pala na listi kad sam u korenu sasekla neke njihove pokušaje mešanja u vaspitavanje ali to je već neka druga tema.

Dakle, ne volim da se od svega pravi pozorište. Pohvaliću ih kad omažu tanjir ali neću klicati za svaki njihov zalogaj, pohvaliću i sačuvati njihov crtež ali ga neću pokazivati prolaznicima na ulici da vide kako moj dvoipogodišnjak crta psa, reći ću im da su lepi ali ću isto to reći i za još neko dete u blizini čisto da skapiraju da nisu najlepši (meni jesu ali sma ja subjektivna) i da lepota nije nešto čime se trebaju probijati kroz život.

meni je sasvim normalno ugrađivati detetu samopouzdanje ali ga takođe treba učiti i da postoje druga deca koja se isto tako trude i koje takođe treba hvaliti. Dakle, ne preterivati ni u čemu i tako izgraditi jednu zdravu osobu koja neće celog svog života cvikati od rivala i padati u depresije jer je drugarica iz odeljenja osvojila titulu za najbolju masku na karnevalu a ona, najlepša princeza od svih princeza ikada, nije ušla ni u prvih 20.

ja cesto svojoj djeci naglasam da su pametna i divim se njihovim uspjesima. vidim da procvjetaju nakon komplimenta i to mi je u ovoj fazi dovoljan poticaj.

hoce li to ostaviti posljedice u vidu uvjerenja da su najpametniji - vidjet cemo, ali iskreno vjerujem da je nuzno hvaliti njihove uspjehe i razvijati im samopouzdanje.

Citiraj:

---

sandraf prvotno napisa

ja cesto svojoj djeci naglasam da su pametna i divim se njihovim uspjesima. vidim da procvjetaju nakon komplimenta i to mi je u ovoj fazi dovoljan poticaj.

---

Isto tako.

Često puta čujem tu rečenicu i od drugih i moram priznati da do sad nisam o tome razmišljala s nekog negativnog stajališta, nego baš naprotiv.

Clumsy mum, potpisujem :D

u principu, mislim da svako od nas pohvali svoje dijete na ovaj ili onaj način, što mislim da je dobro, to je jedna vrsta poticaja koji njima perfektno odgovara i godi im.

Uspoređivanja tipa vidi brace kako vozi bicikl, ili ti to ne znaš a on zna (takav komentar je moje dijete dobilo od moje jetrve) me prosto izluđuju :evil: . E to je nešto što nikako ne treba raditi djetetu i nekako mislim da je puno gore od svake pohvale....

mi se zaista iskreno i s puno oduševljenja divimo raznim uspjesima N. Kad savlada u cijelosti nešto naravno da više ne inzistiramo na divljenju, ali zato uvijek ima nešto novo pa tako i "štofa" za divljenje.
Ona isto sva blista i sama sebi plješće kad nešto novo uspije napraviti.

Nekim stvarima sam konstantno oduševljenja, pa iako to nije ništa novo povremeno ne mogu odoljeti da se i dalje tome divim (npr. jako lijepo, uredno jede i preslatka je dok si sama kombinira kojim redom će staviti u usta npr. meso, povrće, kruhić i sl; jako je nježna i pažljiva prema djeci i životinjama i sl.).

Ne mislim da je takvo postupanje pogrešno samo po sebi, ako se inače roditelji ne ponašaju na način da ističu primjerice kvalitete i postignuća svog djeteta pritom omalovažavajući drugu djecu ili dovode dijete u zabludu da je sve što ono radi najbolje i najdivnije na svijetu, da ono ne može pogriješiti i sl.

Čini mi se da je za ovakva pitanja dobra knjiga Bolje biti vjetar nego list Dubravke Miljković i Majde Rijavec (ja ih i inače jako volim čitati), gdje se baš na vrlo plastičan način i uz odlične primjere pokazuje kako djetetu razvijati samopouzdanje i samopoštovanje, te kako dijete naučiti i da se nosi s neuspjehom i kritikama.

Citiraj:

---

Linda prvotno napisa

Citiraj:

---

sandraf prvotno napisa

ja cesto svojoj djeci naglasam da su pametna i divim se njihovim uspjesima. vidim da procvjetaju nakon komplimenta i to mi je u ovoj fazi dovoljan poticaj.

---

Isto tako.

Često puta čujem tu rečenicu i od drugih i moram priznati da do sad nisam o tome razmišljala s nekog negativnog stajališta, nego baš naprotiv.

---

Isto tako. Vidim da je ponosna kada je pohvalim, pa je pohvalim svaki put kada za to ima razloga.

Citiraj:

---

clumsy mom prvotno napisa

Moji svekiji su to radili deverovoj maleckoj pa je sad to jedna 10-ogodišnjakinja koja je ubeđena da svojom pameti (i lepotom, što me posebno zgražava) može obrnuti svet.

---

ja nisam shvatila kaj si htjela reci - da li mislis da bi bilo bolje za nju da je nesigurna u sebe i iskompleksirana?

Poanta pokretanja teme nije bilo da se djeca ne hvale, nego baš to da je moguće pretjerati i da ih nikako nije dobro uspoređivati s drugima na štetu drugih (kad su pohvale u pitanju).

Citiraj:

---

Mukica prvotno napisa

Citiraj:

---

clumsy mom prvotno napisa

Moji svekiji su to radili deverovoj maleckoj pa je sad to jedna 10-ogodišnjakinja koja je ubeđena da svojom pameti (i lepotom, što me posebno zgražava) može obrnuti svet.

---

ja nisam shvatila kaj si htjela reci - da li mislis da bi bilo bolje za nju da je nesigurna u sebe i iskompleksirana?

---

Ona jeste nesigurna u sebe i iskompleksirana. Ima kompleks više vrednosti koji počinje da joj smeta jer je odbacuju u društvu zato što je "uobražena da je neko". A nesigurna je jer ju je sa polaskom u 1. razred tresnula istina da ima, ako ne pametnije, a ono barem jednako pametne dece njenog uzrasta i da učiteljica ima da hvali još nekoga sem nje. Takođe teško podnosi poraze (u školi, u igri) jer joj niko sem babe ne skida zvezde sa neba ne bi li se razvedrila. Svi normalno prilaze problemu, pokušaju da ga reše u granicama normale ali ako ne ide ne ide i gotovo je. Jedino je baba ustrajna u tešenju i dizanju u nebesa svoje princeze.

Ubeđena sam da su rečenice tipa:"Јoooj, kako ti je porasla kosa! I kako ti je lepa i gusta a ne kao Tamarina...I zašto su uopšte Tamaru ošišali onako, zar ne vide kako joj ružno stoji takva frizurica? Nema ona kvalitet kose za ...blablabla". A ova naša samo upija pa onda, kad krene da se igra sa dotičnom Tamarom, izjavi kako će ona biti kraljica jer ima lepu i dugu kosu a kraljica mora imati takvu...Tamara, naravno, nemajući drugih drugarica u komšiluku, prihvata igru

ja mislim da nisam nikad svojoj djeci rekla da su pametna :roll:


ono sto se trudim govoriti je vise u ovom stilu:

- ovo si bas super rijesio
- imala si bas dobru ideju
- soba je sad super udobna i lijepo je boraviti u njoj
- krasna je ova cestitka koju si izradila, nona ce joj se sigurno obradovati, ja znam da ja bih
- lijepo si rijesio ovo natezanje s bratom, ponosna sam na tebe
- drago mi je da ste uspjeli sami snaci
- lijepo te gledati kako spretno vozis role/bicikl/skejt/votever...

Mali edit uvodnog posta: Nije toliko problem u pohvalama za neku stvar koja se prvi put napravi koliko prečesto divljenje i pohvale za neke stvari koje su tako normalne.

Citiraj:

---

clumsy mum prvotno napisa

Ubeđena sam da su rečenice tipa:"Јoooj, kako ti je porasla kosa! I kako ti je lepa i gusta a ne kao Tamarina...I zašto su uopšte Tamaru ošišali onako, zar ne vide kako joj ružno stoji takva frizurica? Nema ona kvalitet kose za ...blablabla". A ova naša samo upija pa onda, kad krene da se igra sa dotičnom Tamarom, izjavi kako će ona biti kraljica jer ima lepu i dugu kosu a kraljica mora imati takvu...Tamara, naravno, nemajući drugih drugarica u komšiluku, prihvata igru

---

Apropos izgleda, iako ne štedim riječi pohvale za svoje dijete, kad primijetim da to "zlorabi", obavezno je spustim na zemlju. Primjerice, kad je rekla kako ona ima prekrasne zubiće, za razliku od XY i da je ta curica ružna, a ona lijepa, rekla sam joj da to uopće nije istina, jer ta curica ima prekrasnu kosu i oči, a uostalom da je ta curica najljepša svojoj mami, baš kao što je ona najljepša meni i tati. Time je nisam povrijedila, ali nisam niti dopustila da potcjeni drugo dijete.
Inače, često se sjetimo u tom kontekstu Quasimoda koji je bio dobar, ali ružne vanjštine ili Snjeguljičine maćehe, koja je bila lijepa i zla- uz poantu da je od izgleda puno važnije kakvi smo "iznutra".

Pa sve s cim se pretjeruje nece uroditi dobrim plodom.

Mi L. dosta cesto govorimo kako je pametan, ako zaista imamo povoda. Pa, zasto ne, ako je ucinio nesto sto je mozda tipicno za njgeov uzrast, al on je to ucinio prvi puta i sam dosao do tog rjesenja :?
Pa, fakat je pametan :mrgreen: :lol:

ja kuzim sto si htjela reci - moguce je pretjerati s pohvalama, pogotovo ako su neutemeljene, sigurno je da se ne treba svemu diviti i sve hvaliti, neke stvari su jednostavno takve...i hvaliti njih moze dovesti do kontraefekta princeze.
a najjace te princeze pate kad izadju iz obitelji u drustvo i shvate da su ih njihovi rod. lagali

Slažem se sa svima koji misle da nije dobro pretjerano i neutemeljeno hvaliti djecu, pogotovo ne na uštrb druge djece. Ali se opet i ponovo pitam zašto bi bilo u redu djetetu reći da je dobro, lijepo, slatko... ali ne i pametno. Zar se pameću ne smijemo ponositi? Moj je pametan i ja mu u ponekoj prilici jasno kažem da mislim da je tako.

i ja te kuzim i slazem se s litalom i clumsy mum.
ja sam imala kompleks vise vrijednosti i vrlo je neugodan kad si medju vrsnjacima i ne znas kako se ponasati.

pa ono sto mene "muci" u toj "pametan si" spici je - sto kad nesto dijete ne uspije napraviti? ili napravi lose? odabere lose? osjeti posljedice, on ili netko pored njega? sto mu onda treba reci?

ako kad nesto napravi dobro - ispada da je pametan, sto kad obavljeno nije dobro (po njega, po druge, nebitno) - je li tada glup?

hocu reci - kakvu mu poruku saljemo?

Citiraj:

---

flower prvotno napisa

ja kuzim sto si htjela reci - moguce je pretjerati s pohvalama, pogotovo ako su neutemeljene, sigurno je da se ne treba svemu diviti i sve hvaliti, neke stvari su jednostavno takve...i hvaliti njih moze dovesti do kontraefekta princeze.
a najjace te princeze pate kad izadju iz obitelji u drustvo i shvate da su ih njihovi rod. lagali

---

Flower, al ja mislim da se te "princeze"/"princevi" stvaraju cjelokupnim odnosom prema djetetu, a ne samo pretjeranim pohvalama.

Evo primjera sličnog Lindinom, kada dijete "zlorabi".
Lovre oduvijek ima mišljenje o tome što treba/želi obući. Kako bi ga nagovorili da obuće neki odjevni predmet, počeli smo mu davati komplimente: kako si zgodan, kako ti lijepo stoji, kako si lijep... I stvar radi.
S druge strane, Lovre se ne voli kupati (u stvari kad uđe u kadu voli ali ga prvo treba nagovoriti). Neki dan se vraćamo s plaže i ja pripremam situaciju (ne razmišljajući): sada se idemo tuširati da budemo čisti i lijepi... Njegov odgovor: ne trebam se tuširati, ja sam lijep!
:oops:

-----------

I ja se slažem sa svima koji misle da nije dobro pretjerano i neutemeljno hvaliti djecu, pogotovo uspoređujući ih s drugom djecom.
I da, puno ću ga radije hvaliti zato što je pametan, vrijedan... nego lijep.

Citiraj:

---

litala prvotno napisa

ako kad nesto napravi dobro - ispada da je pametan, sto kad obavljeno nije dobro (po njega, po druge, nebitno) - je li tada glup?

---

Nije, samo je covjek koji grijesi, i s tim se isto treba nauciti nositi.
Al ga se mozda ne treba u tom slucaju etiketirati, vec samo upozoriti na pogresku, kao stvar koja se svima moze dogoditi

Trudim se ne pretjerivati u isticanju njegovih kvaliteta, ali ponekad se zanesem. MM je realan pa drži ravnotežu, a i F. mi ponekad kaže kad ga hvalim da pretjerujem jer sam mu mama.
Uvijek i bezrezervno sam mu podrška.

Citiraj:

---

Mony prvotno napisa

Citiraj:

---

litala prvotno napisa

ako kad nesto napravi dobro - ispada da je pametan, sto kad obavljeno nije dobro (po njega, po druge, nebitno) - je li tada glup?

---

Nije, samo je covjek koji grijesi, i s tim se isto treba nauciti nositi.
Al ga se mozda ne treba u tom slucaju etiketirati, vec samo upozoriti na pogresku, kao stvar koja se svima moze dogoditi

---

ok.

a zasto treba etiketirati kad dobro napravi? kad se kaze da je pametan? nije dovoljno reci/upozoriti da je dobro napravljeno, kao nesto sto se svima moze dogoditi? ;)

imam tu dilemu, ne zbog 2-3 godisnjaka, vec upravo zbog vece djece, koja kad ih "filamo" necime, pa kad u necemu ne uspiju (a desit ce se nesto u cemu nisu savrseni, neminovno, bar ne iz prve), stvaraju sami o sebi misljenje da ipak nisu bas toliko pametni, vec da ih je - mozda - netko putem "varao" :/

Ja se trudim izbjegavati kvalifikacije ljudi kao: dobar, lijep, pametan ili suprotno glup, ružan, zao, iako mi ne ide uvijek od ruke :mrgreen: .
Pokušavam se usmjeriti na postupke: pametan zaključak, mudra odluka i sl.
Kad se djetetu govori da je jako pametan, zapravo mu se postavljaju jako visoki a zapravo potpuno nejasni kriteriji, a to potencijalno vodi u frustraciju pa je to osnovni razlog zašto to izbjegavam. Iako gospodin ima čitabu da je nadaren pa nas sam često podsjeti kako ima dokaz da je pametan.

Moja nećakinja, danas sedmogodišnje dijete, ima dosta problema zbog pretjeranog hvaljenja. Baka i djed su je stalno filali s ti si najljepša, najpametnija, nitko nije bolji od tebe... Na kraju jadno dijete mislilo da su sva druga djeca manje vrijedna od nje. Stoga mislim da treba umjereno s tim stvarima.

eto, ivana2, upravo to - mene muci to sto se putem odrastanja kod neke djece koju se hvali da su pametna, mozda moze dogoditi da nece htjeti prihvatiti neke nove izazove, zahtjevnije zadatke ili slicno - iz straha da nece, u slucaju da ne uspiju iz prve ili ne budu dovoljno (savrseno) uspjesni - vise imati "pravo" na tako visok ugled, na "titulu" pametnice...

kao ono - kad boksaci (inace ne volim taj "sport") napustaju ring nakon 12 uzastopnih pobjeda - samo da bi otisli kao pobjednici :/

korisnije mi se cini hvaliti napor, trud, domisljatost - cini mi se da je u tome boost za prihvacanje novih, tezih zadataka...

Ja u kući imam dva večita rivala koji, ako već nisu zagazili u krizne godine što se dizanja sopstvene ličnosti u sopstvenoj glavi tiče, a ono su barem blizu. Još od njihovog rođenja se trudim da ih ne razdvajam, da ne zapostavljam nijednog, da sledim njihove želje i mogućnosti, da ih ne upoređujem...Vagam, vagam, vagam svaku pohvalu i svaku grdnju. Pre nego što uradim bilo šta od ta dva dobro razmislim da li je već bilo slične situacije i kako sam u tom slučaju odreagovala. Razgovaramo, igramo se utroje koliko nam god interesovanja dozvoljavaju (Matiju npr. ne možeš vezati za pod), biramo igre u kojima smo svi dobri, lagano uvodimo novo gradivo, ne forsiram ih...ista priča je i sa maženjem, ljubljenjem, grljenjem...

Ne govorim im da su pametni već znam da im jedno bravo uz topli osmeh sasvim dovoljno znači kad je u pitanju izgradnja sopstvene ličnosti. Takođe, u mom rečniku se ne nalaze reči tipa glup ili smotan već u takvim situacijama ili ne otkomentarišem ili ponudim pomoć za rešavanje problema.

Kod mene je, kao i kod svih mama blizanaca, pseudoblizanaca, trojki, prilično krizna situacija kad je u pitanju izgrađivanje sopstvene ličnosti. Greške nisu dozvoljene i nekad mozak zna i da trenutno provri pokušavajući da nađe pravi način za konkretnu situaciju :/

ja svojoj ćeri tepam da je mala pametnica kada napravi nešto novo i pametno..njoj to godi

isto tako joj govorim da je jako zgodna kad npr. obuče robicu u kojoj je posebno slatka i da joj jako lijepo stoji..i nju pitam jel mama zgodna kad se sredimo i idemo van, pa ona onda konstatira da smo obje jako zgodne..sad ne znam jel to ima teške posljedice na kasniji razvoj djeteta i dal mu ruši samopouzdanje, ali ja je hvalim..ne baš kad se svaki put pokaki, ali je hvalim..a hvalim i drugu djecu (ljude) kad nešto dobro naprave, tak da ne ispadne da je ona pametnija i ljepša od drugih

isto tako, kad nešto ne napravi dobro, ja kažem..Sof, ovo tako nije dobro ili nije ti baš ovo najbolje uspjelo..ona to primi sasvim sportski, ja pokažem kako, ona napravi dobro, ja se rastopim i hvalim je, njoj drago, meni drago i eto..jednostavno

Citiraj:

---

litala prvotno napisa

imam tu dilemu, ne zbog 2-3 godisnjaka, vec upravo zbog vece djece, koja kad ih "filamo" necime, pa kad u necemu ne uspiju (a desit ce se nesto u cemu nisu savrseni, neminovno, bar ne iz prve), stvaraju sami o sebi misljenje da ipak nisu bas toliko pametni, vec da ih je - mozda - netko putem "varao" :/

---

Pa, nece, ako su upozoravani i na pogreske koje su ucinili, iako nisu zbog toga prozvani glupanima. ;)


Ako se dobro sjecam u Juulu pise kako djetetu ne treba za svaku stvar koju napravi dat izjavu koja procjenjuje njegov rad, jer ce smatrat kako se za sve u zivotu sto napravi s necim/nekin natjece i bojat ce se neuspjeha, jer je naviknuto na pohvale.
Zato sam i rekla da ne treba pretjerivat, al ako je nesto doista dobro napravljeno, mislim da je veca steta ne pohvalit dijete u takvim trenucima.

Ne rekoh najbitnije...

S obzirom da su kod mene u pitanju blizanci koji još uvek funkcionišu po principu MI a ne JA I TI, pitanje je koliko bi se tek oni zbunili kad bi ih, tako bogomdane najpametnije, najlepše, najštaveć, tresnula u svet zvani "blizance treba upisati u različite škole jer se time potiče razvoj njihove individualnosti". Zato im mama krati barem jednu muku - lepi jesu, pametni jesu, ali ima i lepših i pametnijih i svet tako funkcioniše pa kom se ne dopada šta sad.

Mislim, moj duo se može trenutno definisati kao grupica koja jako lepo slaže kocke, prilično fino crta a loptu šutira kao sedmogodišnjak. Ali istina je drugačija - Matija ne voli kocke, Boris ne zna da drži olovku a loptu šutiraju samo malo bolje od devojčica istog uzrasta nego ih je dvojica pa krajnji utisak biva naduvan :/

Ja sinu kažem da je pametan kad mu želim dati podstrek da savlada nešto što se njemu u tom času čini teškim. Dakle, time iskazujem svoje uvjerenje u njegove intelektualne sposobnosti koje mu omogućavaju da to savlada i kad to kažem iza toga stojim, nije to tek razbacivanje pohvalama.

Nikada nije dobro etiketirati bilo pozitivno, bilo negativno jer se djeca počinju ponašati u skladu s tim i to ima postane uloga u životu ( ja sam pametna ili ja sam zločest i to je to). Kako bi djeca razvila što pozitivniju sliku o sebi potrebno je samo hvaliti POSTUPKE. Znači samo malo drugačije reći. Umjesto " Kako si ti dobra", reći " To si dobro napravila". Kao i u svemu i u tome treba naći mjeru, hvaliti kad se nešto dobro napravi, ali i ukazati ako se nešto ne napravi dobro. Ipak smo mi ti koji djeci ugrađuju vrijednosti u životu.
Ono što je najbitnije da je dijete voljeno i da se osjeća zaštičeno i sigurno i da ima realnu sliku o sebi.

Uf, sad sam tek skužila da je ovo gore progovorio odgajatelj u meni, a ne mama. Kao mama se moram silno truditi da ne plješčem na svaki njen pokret :lol: :lol: Zezam se , ma bitna je mjera u svemu

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Ja sinu kažem da je pametan kad mu želim dati podstrek da savlada nešto što se njemu u tom času čini teškim. Dakle, time iskazujem svoje uvjerenje u njegove intelektualne sposobnosti koje mu omogućavaju da to savlada i kad to kažem iza toga stojim, nije to tek razbacivanje pohvalama.

---

Al onda dobiva krivo znacenje rijeci pametan.
Jer nije netko pametan zato sto netko (njemu blizak) vjeruje da on to moze napraviti.

Veki, to što kažeš zvuči skroz OK i logično, ali zar stvarno uspijete toliko kontrolirati svaku riječ i postupak? Kad su moje mrve u pitanju, ja nemam mjere ni kontrole i ne mogu zamisliti da susprežem svoje divljenje koje mi svako malo nadođe.

Citiraj:

---

Linda prvotno napisa

Veki, to što kažeš zvuči skroz OK i logično, ali zar stvarno uspijete toliko kontrolirati svaku riječ i postupak? Kad su moje mrve u pitanju, ja nemam mjere ni kontrole i ne mogu zamisliti da susprežem svoje divljenje koje mi svako malo nadođe.

---

E to se isto slažem. Ja se trudim svu tu teoriju primijeniti, ali ne ide baš uvijek. Kad se raznježim, onda je i "pametno moje malo" i "malac genijalac" i "najpametniji" i "najljepši" i sl. Ali dajem sve od sebe jer smo imali problema s nekakvim kompleksom veće vrijednost.

a sto uopce znaci biti pametan?

negdje ispada da nikako nije dobro hvaliti, treba pohvaliti, razmjerno cesce nego pokuditi, a treba i to...

meni je onaj primjer na pocetku isao u dio price kad se rod. odusevljavaju sa svime sto dijete ucini i sve hvale - i ono sto treba i ono sto ne treba.

Ja joj kazem da je pametna kad zaista napravi nesto ili problem rijesi na nacin da mi opadne vilica u cudu. :mrgreen:
I ponekad, kad mi cita knjigu na glas (a cita stvarno odlicno), kad me preplavi odusevljenje kako cita, kazem joj da mi krasno cita i da sam ponosna.
I ne trubim joj svaki dan da je lijepa ili x ili y, ali kad me bas preplavi emocija, ja joj kazem - da mi je bas tad prekrasna, predraga, prelijepa, umiljata.

[quote="bebibranka"].
Da li se u vašoj bližoj obitelji nalazi netko (koga vaše dijete češće viđa)tko češće ponavlja naslovnu rečenicu.
Da li vas to smeta i mislite li da je to dobro?

mislim da pitanje nije bilo oko pohvala , realnih i nerealnih, od strane roditelja, nego okoline. Roditelj se trudi stimulirati , ohrabriti dijete, možda ponekad i ubrzati neku aktivnost djetetovu,ali on pozna dijete...zna i da nije baš uvijek tako pametan...bar ja znam...

Nego ovi okolo...moja mama npr. uvijek se divi, i čudi svakoj sitnici, svakoj novoj riječi, ma čak i kad radi nešto objektivno loše-kad se izbori za svoj prostor gurnuvši suigrača ili kod otimačine- tada se ona opet divi da kako je pametan i zna se izboriti.

Mislim, ona doista ima za njega posebne kriterije, ružičaste naočale, on je božanstvo koje hoda. Ali meni smeta to njezino stalno naglašavanje posebnosti i kažem joj da to nije istina. Ona ne sluša. Još me i nije briga kad meni to ponavlja, ali kad tako priča okolo susjedima , frizerki, ljudima koji me ni ne znaju...Za poluditi...

Dobro, ima i ona kategorija ljudi koje ne poznaš dobro i koji iako nisu vidjeli ti dijete pola godine automatski ponavljaju fraze kao - ma je pametan-vidiš kako liže sladoled...ili bilošta radi...To me ne dira puno, pogotovo ako ga nećemo vidjeti pola godine...

Mene je moja mama jako jako često hvalila zbog svakavih sitnica i baš se sjećam kad sam krenula u školu da sam bila zapravo jako nesigurna jer tamo nisam dobivala pohvale za svaku pametnu rečenicu što sam rekla i sve ostalo dobro što sam napravila pa sam stalno imala dojam da radim nešto krivo. Trebalo mi je malo duže da skužim da me neće baš svi hvaliti ko mama i da ću često puta dobiti prigovor kad nešto učinim krivo, a zapravo ni riječ hvale kad učinim nešto dobro.
Eto kod mene je baš to pridonjelo mojoj nesigurnosti u školskim danima. Ali ja svoje dijete ipak stalno hvalim....