Život je poprimio sasvim novi smisao
Nakon dvije godine braka odjednom smo shvatili da, unatoč činjenici da imamo sve što smo željeli, nešto nedostaje. Sjećam se, razgovarali smo poslije ručka i u isti čas zaključili da svemu što nas okružuje nedostaje neki cilj... smisao. To je bio dan kada smo zaista poželjeli i odlučili imati djetešce.
Početak trudnoće obilježile su prestrašne mučnine: dok su moje tri trudne prijateljice sunčale svoje trbuščiće, ja sam doma grlila wc školjku i pokušavala preživjeti. Moram priznati da sam živjela za ginekološke preglede: svaki put kad bih vidjela naše djetešce na uzv, dobivala sam novu snagu za sve.
U tom sam razdoblju smršavila 7 kg, no kad su mučnine prestale trudnoća je tekla „k'o po špagici“.
Sveukupno sam dobila 12 kg.
Nešto manje od mjesec dana prije termina smo suprug i ja otišli u Rijeku na ginekološki pregled, obzirom da sam željela roditi u vodi. Danima poslije pregleda sam bila u nekoj čudnoj euforiji, opčarana toplinom sestara i doktora u Rijeci. Možda je to bilo i zato što sam dobila potvrdu da se naša DJEVOJČICA okrenula naglavačke (nekoliko je tjedana 'sjedila', što mi je zadalo malo brige).
Otprilike dva tjedna prije poroda čupali su me lažni trudovi. Moram priznati da su mi puno koristili da se psihički pripremim za porod i da općenito shvatim da ću ja ZAISTA roditi. Uskoro.
Šest dana prije termina probudio me trud. U 4:40h osjetila sam trud jednak onima što su me hvatali protekla dva tjedna, ali opet po nečemu (što ni sad ne mogu opisati) drugačiji. Ustala sam, otišla na wc i vidjela krv na gaćicama. To me silno uplašilo jer nisam znala da je i to jedan od znakova da je porod otpočeo. Polako sam se otuširala, pod tušem prošla kroz još dva truda, obukla se i uredila te tiho šapnula suprugu da sam vidjela krv na gaćicama i da idem do Sv. Duha samo vidjeti da li je sve u redu s bebicom.
Još nisam ni dovršila rečenicu, a suprug je već stajao u hodniku spreman da krenemo. :)
U bolnici su me prikopčali na ctg i zaboravili. Ležala sam tamo prilično uplašena, otprilike pola sata. Zatim su u sobu došli specijalisti, od kojih je svaki imao svoju teoriju o mojoj 'otvorenosti': za jedne sam bila otvorena 2 prsta, za neke 3, a za neke čak 5. Trudovi su mi bili u pravilnim razmacima od 8-9 minuta, ne prejaki.
Nakon otprilike sat vremena u sobi se stvorio doktor te ustanovio da sam otvorena 5-6 prstiju i spremna za pripremu. Kada sam rekla da želim roditi u vodi, u Rijeci, odjednom su svi zanijemili i u čudu gledali u mene. Osjećala sam se posramljeno, kao da sam izvalila prestrašnu glupost. Doktor nije bio siguran u to što je čuo: „Molim?“
„Želim da me pustite da odem u Rijeku.“ – ponovila sam još tiše.
„Gospođo... Vi ćete roditi za sat vremena!! Vaš porod je počeo! Nećete stići do Rijeke.“
Ustrajala sam.
U jednom je trenu doktor ljutito izašao iz prostorije dobacivši sestri neka mi pripremi otpusno pismo.
Ostala sam ležati prikopčana na ctg, očiju punih suza. Sjetila sam se svih ovih tekstova o porodima, sjetila sam se načina na koji su neke rodilje bile tretirane... za sebe i za njih sam odlučila bitku izboriti do kraja. Ma kakav on bio.
Nastavlja se...
