grize, udara, baca se po podu...

cvili, vristi, stenje, zavija, kenjka, baca stvari, udara se rukom po glavi, udara glavom u pod, cupa me, odguruje me, otima se...

ajde recite mi da je to normalno za jednogodisnjaka :mrgreen:

recimo, sjedi na podu i igra se. naizgled sve ok, ja uzivam u 5 minuta tisine. i samo odjednom pocne show, dreka i zavijanje, bez nekog ocitog razloga. ako mu slucajno uzmem nesto iz ruke (npr noz jer se neocekivano popeo na stol :roll: ) demonstrativno bacanje na pod, udaranje glavom u pod, uz urlanje. ako mu se pokusam pribliziti grize me, nedaj boze da ponudim sisu jer opet slijedi grizenje :/ strgao mi je dvoje (dioptrijske) naocale u samo tjedan dana.

velik dio dana prodje u
kenjkenjkenjkenjkenjkenjkenjkenj
iiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii iiiiiiiiii
aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa
eeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee
kenjkenjkenjkenjkenjkenjkenjkenj

mi smo kao na odmoru, al jedva cekam da se vratim na posao da malo odmorim od njega. :roll: bas mi je naporan, tim vise sto doji 50 milijuna puta dnevno i nocu, u zadnjih godinu dana mogu na prste jedne ruke nabrojati koliko sam puta spavala vise od 2 i pol sata u komadu.

sto je jos gore, od djeteta koje je s 8 mjeseci 90% kakalo u tutu, i na zvuk ssss spremno reagiralo pisanjem, makar samo par kapi i svejedno dal bi stajao, sjedio, lezao, danju, nocu... dobila sam dijete od 14 mjeseci koje se ponasa kao da je proteklih 14 mjeseci bilo zatvoreno u plasticni pampers. u gacama je, ne dam se ja, ali on ocito i zarko odbija suradnju :/ obuci ga znaci boriti se s podivljalom osmerokrakom lignjom koja izvuce sedam krakova iz odjece taman kad si uspio navuci jedan krak :mrgreen:

a donedavno je bio je tako divan mali andjelak, svi su mi se divili kako imam milo i drago dijete. sad s pravom nosi majicu mamino cudoviste.

salu na stranu, ja mislim da njega nesto muci i da je pun bijesa i ljutnje. a bome i mene boli kad me ugrize ili udari, posebno dok doji. kako da mu pomognem? kako da reagiram? ignoriram, objasnjavam, odmaknem od sebe...? mozda ga nesto boli? ne znam... :/

Mi smo slične faze ljutnje imali prije nego bi mu prethodio neki razvoj. Nikad se nije bacao po podu al je definitivno bio najglasniji u kvartu, cvilio, vikao kenjkao, negodovao, bacao stvari itd..
Npr. mjesec dana prije nego je prohodao, pa otprilike sličan period prije nego je nešto progovorio i tako..
Ja bi se ubila tražeći razlog a onda bi samo od sebe prošlo, a on kao da je bio jednu ( ili dvije :mrgreen: ) stepenice višlje. Zreliji.
Najteže mi je bilo s osam mjeseci, sve ali sve što je izustio je bilo cviljenje. Ono najgore vrste. MM i danas tvrdi da odtada ne čuje dobro. A onda je nakon mjesec dana prohodao..i nema cviljenja.

Hm, po svemu što si napisala čini mi se da se radi o onom klasičnom - ljut je na tebe što ste razdvojeni zbog posla i tek sad, kad ste opušteni i na odmoru, ti to pokazuje u "punom sjaju"... :/

Dvije moje prijateljice (njihova djeca sad imaju dvije i tri godine) imale su identičan scenarij baš u takvim uvjetima. Dakle - otišle su raditi kad je dijete napunilo godinu dana, naizgled sve ok, prilagodba na vrtić u jednom slučaju i na čuvalicu u drugom skoro pa idealna...I onda je došao godišnji, one bi bile po cijele dane s djecom - i počeo je pakao. Odbijanje hrane, vrištanje, udaranje, griženje...

Nemam pojma kako su to riješile, je li prošlo samo od sebe...Budem pitala.

Moj Domi je s bakom savršen. Kaže baka da nema problema s njime, lijepo se igra, šeta, spava, jede... ma milina ....
Čim ja preko vrata s posla - ajme majko ...
Vrlo sličan scenarij vašemu ...

I ja sam grozna - obožavam ovih dana biti na poslu :/

hmmm ne bih bas rekla da je stvar u mom poslu. ovo je pocelo jos prije par mjeseci, malo pomalo, i sve je jace. raditi sam pocela tek prije tri tjedna, i to skraceno.
ako je stvar u skoku u razvoju, trebalo bi skoro proci - prohodao je prije 2-3 tjedna i sad vec dosta sigurno hoda.
al stalno me kopka da je nesto drugo, sto ne mogu dokuciti... :?

inace grize samo mene (jako) i baku (malo rjedje). mm-a i dedu ne grize. ali sve nas tuce i cupa.

Citiraj:

---

Luna Rocco prvotno napisa

Hm, po svemu što si napisala čini mi se da se radi o onom klasičnom - ljut je na tebe što ste razdvojeni zbog posla i tek sad, kad ste opušteni i na odmoru, ti to pokazuje u "punom sjaju"... :/

---

nebi se slozila

kod mene je ista situacija sa Filipom (mislim na ovaj dio demonstrativnog bacanja na pod i udaranja glavom) a ja sam jos uvijek na porodiljnom .

ja primjecujem da je to njegova reakcija kad zeli istjerati svoju volju,ako mu se nesto ne dozvoli,tipa penjanja po stolu,lupanje daljinskim o pod i sl.
ja ga jednostavno nastojim ignorirati u tim trenutcima jer ako ga pokusavam smiriti on pocne jos vise

Moje mišljenje je da ima više uzroka takvom ponašanju.
Jedan je zasigurno razvojni - odjednom su dobili slobodu kretanja (moj hoda evo tek dva tjedna), mozak im radi, no istovremeno se pune nekom vrstom frustracije jer ne mogu učiniti sve što žele (npr. staviti žlicu u usta, podići igračku, izreći želju i sl.).
Kod mene je tu i odlazak na posao. Nakon 9-10 sati izbivanja, ipak se vratim umorna, još su i ove vrućine koje su me potpuno dotukle, i nemam snage, a niti volje za skakutanje i zabavljanje s malom djecom ... Kod mene je tu još i starije dijete, pa su već nastupila otimanja igračaka i sl., malo ima i lubomore ...

...

Meni je sve ovo jako poznato,nažalost. Ja sam to sebi objašnjavala da je R. jaaako temperamentno dijete,od samog rođenja.
Sumnjam da ga nešto muči.
Jedino mi se čini da bi mogao biti nenaspavan ako se često budi po noći, pa s tim i nervozan.
Moj sin je bio grozna beba :oops: ,zahtjevan u svakom pogledu,a ja sam bila očajna !
Tek negdje sa godinu i pol,a pogotovo kad je navršio 2 godine,polako je postajao civiliziran :mrgreen: .
Mislim da ne moram ni reći koliko sam truda uložila da bi to postigla (ja ne radim) ali danas je puuuno bolji!

Savjet nemam,oboružaj se strpljenjem i ne pokazuj nervozu -moj je na to još više divljao,a lupao je glavom za nevjerovati (ajd bar nije grizao)!

I koliko god da ti je bed,probaj ostati smirena!
Sretno,i da brzo prođe!!

pričekaj još malo i prati ga,mi smo imali sličnu situaciju-malo manje izraženu od godine pa skoro do sada(18mj) i koda se stišalo preko noći-postao je puno razumniji i smireniji
a ja sam doma nisam počela radit
treba puno,puno strpljenja i živaca

Ajme, Felix, kako te razumijem. Moja Linduška se doslovce preko noći iz mile sramežljive bebačice pretvorila u Xenu ratnicu- grizačicu, štipačicu, urlačicu, bacačicu na pod... Da te utješim, kod nas takvi ispadi nisu uvijek istog intenziteta. Primjerice, par dana ili tjedana je to drži, pa je onda opet neko vrijeme anđelak. Od tog kenjkanja po doma mi je još gore to njezino napadanje druge djece, a da bi stvar bila još gora, ne ferma me nikoga ni pet posto- uvijek je jako strogo upozorimo, ukorimo da je to ružno, da se ne smije, bla, bla... a ona gleda i trepće okicama. Ma, da bi bar mrvicu ustuknula i povukla se. U početku sam mislila da ne kuži kaj joj govorim, pa da me zato blijedo gleda, ali vraga, premazana je ona svim mastima, kuži sve do riječi i koristi to naveliko. Već sam luda od uzaludnog govorenja, al nema mi druge.
Sad sam ti malo uzurpirala topic da se i sama izjadam, pa da se vratim na tvog miša- jel možda on protestira zbog nečega? Da li vam se dogodila kakva promjena u obitelji koja bi se mogla odraziti na njegovo ponašanje? Linda nije u početku uopće protestirala zbog mog povrataka na posao, sve je išlo k'o po špagi, ali sve si mislim da je možda upravo ovo što sad radi nekakav zakašnejli protest na svakodnevnu odvojenost.
Što se tiče udaranja po glavi, Linda to, falabogu, ne radi, ali sjećam se Megice da je baš negdje oko godine dana to radila.
Ma, gle, znaš i sama da je sve to normalno, da je faza, da će proći... ali treba izdržati i znati se nositi s tim, a to je već drugi par kotača.

Imali smo i mi sličnih faza u toj dobi, ne baš tako žestokih (moje naočale su još uvijek cijele ;) ), ali bilo ih je.
Što se tiče ovog:

Citiraj:

---

kenjkenjkenjkenjkenjkenjkenjkenj
iiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii iiiiiiiiii
aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa
eeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee
kenjkenjkenjkenjkenjkenjkenjkenj

---

i mene je to izluđivalo, ali skužila sam, kako je rastao i učio riječi, tako je bilo sve manje tog kenjkenjkenjkenjkenjkenj. Kako mu je trebalo malo dulje da se zalaufa s govorom, išlo je malo sporije, ali sad sam već skoro zaboravila tu fazu cendranja.
Isto tako, u toj dobi su bile česte frustracije zbog igračaka ("ne sluša" ga igračka, ili vlastiti prsti, želje su im često veće od mogućnosti). Sjećam se kako sam neke igračke skrivala u ormar jer sam zaključila da ga izluđuju.

A "faze" imamo i dalje - nedavno smo prošli jednu žestoku (mislila sam da ću ispaliti na živce, izluđivao je i sebe i mene), i sad je opet milo i drago djetešce. Za neko vrijeme :mrgreen:

gledam svoje stare mailove i faza je pocela prije dobrih 3 mjeseca, dakle puno prije mog odlaska na posao (sto je 4-5 sati odvojenosti) i njegovog prohodavanja.
sigurno ga frustrira sto ne moze uciniti nesto sto zeli, ili mu ne dozvoljavam da radi nesto sto ne smije. mozda smo prejako i preglasno govorili NE :?

zanima me kako se treba prema tome postaviti. ignorirati, maziti i tjesiti, objasnjavati, odlucno reci NE!...?

ne stignem sad pisati, ali i L. je jako slicna.
scenarij od jutros-
stavim je na tutu, urlice, zadnja 2 dana zbog bolesti ima neku fobiju od tute i svime sto je vezano za pisanje i kakanje (vrecice za urin, cepici, toplomjer).
dignemo je nakon sto se bacala i pokusavala ustati i pobjeci.
stane, baci se na tepih (svo vrijeme urlice), na ledja, izvija se, ko riba na sukom, baca, trza, vrti dok to radi u krug (oko svoje ose), cure male suze, ja je gledam, pokusavam razgovarati, MM napusta sobu, smatra da takvo ponasanje treba ignorirati (ja se razmisljam da li je to pocelo kad je on poceo prakticirati ignoriranje), ona nastavlja sve dok se ne spustim na pod i uzmem je u narucje.
u milisekundi promjena raspolozenja, andjeo od djeteta.

ja jaaaako volim riječ FAZA

ta riječ me tješi, jer znači da će ovakvo ponašanje identično ponašanju tvojeg djeteta nestati netragom...

nakon nekog vremena

da nema riječi faza, ja bih već bila luda žena

sad sam samo napola luda

moj sin se dere za svaku i najmanju sitnicu koja mu ne odgovara: ne može nešto dohvatiti, ne može se negdje popeti, ne može nešto dobiti, gladan je, žedan je, nije gladan, bole ga zubi, sestra se neće igrati s njim, dala sam ga tati da ga pronosa, stavila sam ga u kolica, ne dam mu samom niz stepenice...

mogla bih ovako do ujutro

i ne radim, cijelo vrijeme sam s njim, znači nema zašto biti ljut

ali bez obzira na to on se dere, vrišti, baca na pod, baca sve čega se dohvati...

Citiraj:

---

Felix prvotno napisa

inace grize samo mene (jako) i baku (malo rjedje). mm-a i dedu ne grize. ali sve nas tuce i cupa.

---

Nama je psihologica u vrtiću na razgovoru rekla da su kod djece do 3 g. sve destrukcije manje-više normalne faze u razvoju, ali kad djete grize onda time želi reći "e sad mi je stvarno dosta...toga i toga", dakle kad im je puna kapa nečega onda počnu grist. E sad, na roditelju je da dokuči čega.

A bacanje, vrištanje, kenjkanje, neoblačenje i sl. smo prošli. S obje, s oko 1.5g-2 (a tek s 2 g. kako je uzbudljivo, jednom smo i mali sudar, ništa strašno, imali zbog "faze" :roll: ) i da, PROŠLO JE!

Citiraj:

---

moj sin se dere za svaku i najmanju sitnicu koja mu ne odgovara: ne može nešto dohvatiti, ne može se negdje popeti, ne može nešto dobiti, gladan je, žedan je, nije gladan, bole ga zubi, sestra se neće igrati s njim, dala sam ga tati da ga pronosa, stavila sam ga u kolica, ne dam mu samom niz stepenice...

mogla bih ovako do ujutro

i ne radim, cijelo vrijeme sam s njim, znači nema zašto biti ljut

ali bez obzira na to on se dere, vrišti, baca na pod, baca sve čega se dohvati...

---

x

cak i ako padne dok hoda, ne uspije se popeti na krevet, doci do igracke... prvo se izdere sama na sebe/situaciju, izbaci frustracije i pokusa ponovo. cesto je potrebna moja intervencija kao tampon zona.

sad ono sto muci felix- reagirati, reagirati pojacano, ignorirati?

Citiraj:

---

leonisa prvotno napisa

reagirati, reagirati pojacano, ignorirati?

---

ja upražnjavam sve ovo, ali priznajem da to ovisi o mom raspoloženju, tj. stupnju umora, iscrpljenosti, nenaspavanosti: nekad hodam za njim i mičem prepreke, pomažem u dohvaćanju, penjanju, nosanju...

nekad nešto oduzmem i kažem da to nije za igranje. njemu je to ponekad ok a više puta moram reći NE! i to povišenim glasom.

kad se baci na pod ili na krevet i urla zato što nije po njegovom, a ne može biti, onda ignoriram. ili prođe za minutu ili ga uzmem i tješim ako ne prođe.

znam se uhvatiti kako ponekad iz čiste ljutnje ignoriram ili neopravdano kažem ne - jer nemam snage. tu je još i Diana kojoj je pažnja i strpljenje potrebno podjednako kao i Karlu tako da se zna dogoditi da smo ponekad u začaranom krugu ljutnje, bijesa i frustracije.

a riješenja nemam...

i ja imam "divlje dete", samo sto je on takav od rodjenja.
naravno, sve se intenziviralo u tom nekom periodu prohodavanja i porasta svesnosti, ali tezak je od kad se rodio.
sad kad je malo veci, malo je i lakse, ali evo za primer, isto se budi svaki cas nocu i sa 25meseci kao i sa 6 meseci i sa godinu dana.
od kad mozemo da razgovaramo lakse mi je, mnoge stvai mozemo i on i ja jedno drugom da objasnimo.

Citiraj:

---

Felix prvotno napisa

mozda smo prejako i preglasno govorili NE :?

---

Možda. Ja sam se jaaaaaako trudila izbjegavati "ne" dok je još jako mali i znatiželjan, skužila sam da ga to frustrira. I sad ga koristim na kapaljku, radije ga maknem. I dozvoljavam puno toga što drugi ne dozvoljavaju. Bez obzira na to, i Kaleb često protestira, ima baš jaku volju. Ali ne grize, ne udara, jako je blag i nježan. Kad je najljući, opet samo mirno ukloni tuđu ruku svojom.

Citiraj:

---

sladjanaf prvotno napisa

da nema riječi faza, ja bih već bila luda žena

sad sam samo napola luda

---

:lol: :lol:
Ovo definitivno podpisujem.

eh što reći nego - proći će :)

ja te mogu malo utješiti u onom djelu o bespelenaštvu. Kod nas je ova faza koju ti opisuješ trajala jako jako dugo, ali je prošla. I sad se opet pomalo prisjeća onog što je kao beba bebasta naučio. Više se ne ljuti na tutu nego spremno na nju sjeda i traži crtić :roll:
desi se još tu i tamo da se zapiša, ali nekako sve rijeđe.

Što se tiče protesta i ljutnje, to još i kod nas traje pa te nemrem baš tješiti. I ne bih to povezivala nai sa poslom (ja sam s njim doma 24/7), niti s previše NE (dozvoljeno mu je jako puno) nit s ničim.. To je po meni jednostavno dio odrastanja
:love:

Kao i uvijek - sve je individualno. Ali okidač može biti posao, "nekanje" i sl. - eto, ja znam slučajeve u kojima je bilo. SVA djeca teško podnose višesatnu razdvojenost od majke, samo što to ne manifestiraju na isti način. Doduše, izgleda da kod Jagora nije to, možda je samo malo pojačano od kad radi (ili nije ni to)...

Citiraj:

---

reagirati, reagirati pojacano, ignorirati?

---

Moji dvoje doduše nisu imali toliko jako izraženo takvo ponašanje ali događalo se. Ja reagiram na način da ih zabavim nekako jer to kenj-kenj ponašanje sam primijetila da je učestalije kad im je dosadno.
Dakle, izvučem omiljenu slikovnicu, odemo u šetnju, radimo nešto što znam da voli...

Mama mi je uvijek savjetovala - kad ne znaš šta ćeš od njega - okupaj ga ! :) Naravno da nisam uvijek bila u prilici na taj način riješit problem. Ali par puta je taj pristup bio pravi spas :)

Kad bih vidila da tako kenjka i ne zna šta bi od sebe - a nahranjen, presvučen, nije pospan - najčešće bi ga skupila u šetnju. Kad ne bi mogli van iz nekog razloga, ponudila bih mu nešto novo: igračku, slikovnicu, ... i odvukla pažnju od trenutnog problema.

Ali kako djeca rastu, i taj pristup se mijenja. Otkako je prohodao, stan mu je postao malen :oops: Brzo se "zasiti" igračaka, slikovnica, maženja ... i generalno potrebno mu je više stimulansa nego prije samo par mjeseci.

Ovo njegovo kenjkanje nije bilo vezano za moj odlazak na posao. Dapače, to je radio dok sam bila na porodiljnom.

mi nismo imali tu "fazu".

kad su stvari kretale naopako, ja sam u startu - dreknula! priča završena. nakon toga smo se mogle grliti, maziti, igrati, crtati, plesati - ma što god poželiš...

pedagoški, nepedagoški - ne znam. ali su rezultati bili dobri, i bez trauma :mrgreen: .

(zato me sad ne ferma kad dreknem :x ... kaže - znam ja tebe :P . ti vičeš, jer me voliš ;) )...

Baš sam prije par dana opisivala sličnu "fazu". Negdje s 18 mj. se moj nasmijani anđelak pretvorio u malo čudovište, što je trajalo nekih mjesec i pol, pa faza (mog) oporavka, pa opet s 21 mj. počelo.... I prošli tjedan bilo na vrhuncu pa se opet smirilo i opet mi je jako sladak.
E, sad, definitivno je to normalna faza u razvoju (kao što sam i ja čitala u svim knjigama, ali kad te stigne, izbezumiš se i misliš - samo moje dijete to radi... :roll: )... I vezano uz skok u razvoju (s 18 mj. je A. progovorio sto na sat)... Al bitno je kako postupiti. Super mi je knjiga "Najsretnije dijete u kvartu" koja opisuje način, ali teško je uvijek tako reagirati. Nisam za ignoriranje u potpunosti. Ja sam kod tih vrištanja i bacanja uglavnom reagirala tako da bih digla A. na ruke, govorila mu nešto ili šutjela, a nakon što bi se malo "ispuhao", obratila mu pažnju na nešto drugo. Kod njega je to palilo. Ali to bih radila samo kad je ljut zbog nekog mog "ne".
I frustrira ga sigurno što puno toga može, ali ne može sve što bi htio... i bilo bi super kad bi onda prihvatio pomoć, ali to ga još više frustrira jer samo potvrđuje da ne može sam. Tako da ga u tim situacijama pustim na miru, on nakon nekog vremena prihvati da ne može pa se zainteresira nečim drugim.

E, da, i kad izađemo van - drugo dijete... Jedino što mi je problem što je presiguran pa ode od nas bez problema. :/

http://www.roda.hr/forum/viewtopic.php?t=45551

To je taj topic od prije par dana...

veselim se što već imam dvoje djece jer da sam čekala ovu fazu , vjerovatno bi ostali samo na jednom potomku.
Ponekada me izludi frekvencija njegovog glasa dok vrišti :no:
nadam se da će jednog divnog dana i to proći.

Evo još jedne mame jednog anđelka koji se polako povampirio

ne grize,ne udara baš direkt ali mlatara rukama i vrišti li ga vrišti

najgore mi je kad padne i udari se nema šanse da mi dozvoli da ga dignem i vidim šta mu se desilo

ili kad ulazimo u zgradu a on bi bio još vani,susjedi otvaraju vrata da vide šta se događa :mrgreen:

nije mi to radio prvi sin pa mi je ovo novina ali sigurna sam da je faza u pitanju

sigurna sam,sigurna sam,sigurna sam,ommmmmmm :mrgreen:

uh i mi smo u klubu...
samo kad razmislim nemam pojma kad je to počelo.
cijeli dan smo u borbi: hoće jest samo s rukama, neda se obuć, kad ju zovem da dođe ona bježi na drugu stranu, sto puta dnevno bi jela sir i samo sir, kad ju zamolim da se ne valja po zamazanoj terasi i da se ustane cereka mi se u lice i namjerno se još više ispruži... i kad ne može dreka i bacanje po podu.
uglavnom ja joj kažem da se može ljutit koliko hoće i da je to ok,al to i to nemože zbog tog i tog i dalje uglavnom ignoriram i kad vidi da mislim ozbiljno nakon nekog vremena se ipak predomisli. ili ak imam strpljenja i volje pokušam razgovarat i dalje i odobrovoljit ju. diranje i dizanje ne pali jer se dere još više.

tješila bih se i ja da je to faza koja će proći al trenutno sam toliko iscrpljena. zbog trudnoće sam teška samoj sebi i stvarno sam na izmaku snaga u tim borbama.
bojim se samo što sve više i više imam neodoljivu želju da ju nalupam po guzici jer ima trenutaka kad stvarno neznam što bi drugo :oops: :(

i zaboravila sam napisati da sam jučer pol dana plakala mm na telefon i govorila kak su sva druga djeca divna da je ona divljakuša i neodgojena i pitala se gdje smo pogriješili.
i onda eeeeh, sad čitam ovaj topic.
malo mi je ipak lakše.

bubimira :love: da samo znaš kako te kužim

bubimira, prvo jedan :love: , mogu si misliti kako ti je kao trudnici s malim i živahnim djetetom.

No, ajde probaj to sagledati drugim očima: što je od tog što radi opasno za nju ili ugrožava druge?
Klopanje s rukama? Ok, nije baš pristojno, ali u svoja četiri zida mnogi od nas jedu pred kompjuterom :oops: ili slično, možda je ovo njezin gušt. S vremenom će naučiti koristiti jedaći pribor. Nije smak svijeta.

Valjanje po zamazanoj terasi? Ok, više robice za pranje, ali osim toga? Ništa joj se neće dogoditi, ja bih je pustila da se izgušta.

Hoću reći - nema smisla da se daš svime isprovocirati, jer ćeš stvarno doći do toga da ćeš je nalupati po guzi. Odvoji ono što je zbilja bitno od nebitnog. Mene je to spasilo...Puno toga dozvoljavam i lakše je i meni i njemu. Ne bojim se da će izrasti u neodgojeno derište - od početka imamo neke granice koje poštujemo, pogotovo u odnosu prema drugim ljudima. Ali, skužila sam koliko toga branimo djeci po nekakvoj inerciji (tipa, to svi brane). Uvijek se sjetim blatne lokve u parku i Kaleba koji u njoj sjedi i vrišti od veselja pljeskajući ručicama po vodi dok ga nekoliko mama prijekorno gleda, brani svojoj djeci da mu se pridruže i ispod glasa komentira kako njegova mama nije normalna. Shvatila bih da je bila zima, ali koja je šteta od valjanja u blatu na +25? Roba se baci na pranje, dijete u kadu...Big deal.

Isto tako, smije jesti s rukama. Ne smije bacati hranu na pod, ali rukama jesti smije. Ne namjeravam ga voditi u restoran u skoroj budućnosti, a u sljedećih 5-10 godina će sasvim sigurno naučiti kulturno jesti.
Smije rovati po blatu, valjati se po podu, po zmazanom pločniku. (Kod kuće) smije dirati daljinske i liniju (u gostima, naravno, ne smije - daljinske odmah sklonim i izbjegnem scenu). Smije pljeskati rukama po vodi kad se kupa i pošpricati cijelu kupaonu. Smije plaziti jezik i vikati.

Ne znam, možda nekom pomognu takva razmišljanja...Ja sam se preporodila od kad sam shvatila da mu ne moram braniti stvari koje većina brani. Postavila sam mu granice koje su meni bitne (u principu se sve svode na "ne dovedi sebe u opasnost - ne ugrožavaj druge"), ostalo je sve podložno dogovoru. Čak i tako bude scena (jednostavno ne može prihvatiti da ne smije na cestu, npr.), ali daleko manje nego što bi ih bilo da sam kruća.

ako te grize - kriva si (mu) za nesto
ako te udara - ljut je na tebe ili je frustriran, ne moze se nositi sa osjecajima i puca i ne zeli te blizu u tom trenutku
ako se baca po podu - puca po savovima

to sto se ne da na tutu i obuci a do sada je maksimalno suradivao- mislim da je na pragu nekog velikog intelektualnog/motorickog skoka

ja sam to mm-u jednostavno objasnila - mora sizit dok se ne resetira. i tako se resetirava vise puta dnevno/nocu, do jednog jutra kada se probudi i dogodi se X a meni vilica do poda :mrgreen:

felix obrati paznju na to zasto te ugrize. mozda prijedes njegovu granicu, ili on prijede granicu do koje se moze sam kontrolirati.
i ako se nece obuci/presvuci, pa nek bude gol/zmazan/debelo obucen, do tocke kada ce biti spreman na suradnju. cuvaj zivce za vaznije stvari, npr kada pukne i sizi, da budes smirena uz njega i zagrlis ga kada prode.

inace potpisujem lunu.

bubimira, ako joj ne das "stofa" za reakciju, prestat ce. nije zanimljivo prkositi ako drugoj osobi to nesto nije vazno, zar ne? doduse ne odmah, jer je mala pa joj treba vremena heh.

leonisa - pratiti i reagirati u skladu s novonastalim situacijama.

vasa djeca se mijenjaju, i reagiraju drugacije. naucite kada, zasto i kako.

da ne mislite da sam filozof ili supermama, i anita ima fazu +zub+temp+puni mjesec....luda sam :mrgreen: al svaki put skuzim, i svaki put rijesimo, i vidim da ona ima veliko povjerenje u mene - zna da cu joj ja pomoci. super osjecaj.

ma loona dozvoljavamo mi njoj puno puno toga što neki drugi roditelji ne bi. ja ju čak puštam da se penje po stolu i stolicama, hoda bosa po svim mogućim terenima jer tako ona hoće, penje se po stepenicama, jede cornflakes i kekse svugdje i gdje stigne, crta po zidu, trči, zabija se, pada...stvarno nisam roditelj koji stoji nad svakim djetetovim korakom. i sve samo zato što ju volim pustiti da tako samo upoznaje svijet i stvari oko sebe. uživam ju gledati kako to radi!

možda sam ovdje navela pogrešne primjere.
ali - jedenje rukama ne bi bio problem da mi dozvoli da joj pokažem kako upotrijebiti žlicu, osim toga juhu baš i nemre jest s rukama a ne da si dokazat, valjanje po podu je meni koma kad operemo ruke i noge (nakon pol sata natezanja i trčanja po kući za njom) i spremimo se na popodnevno spavanje, ustvari više me smeta ono cerekanje u facu...

mislim da je možda u velikoj većini slučajeva ipak problem u meni, jer ja imam sve manje i manje snage, umor me rastura i možda reagiram na neke stvari na koje inače i ne bi.

Citiraj:

---

bubimira prvotno napisa

mislim da je možda u velikoj većini slučajeva ipak problem u meni, jer ja imam sve manje i manje snage, umor me rastura i možda reagiram na neke stvari na koje inače i ne bi.

---

Ovo potpisujem. Trenutno zračim optimizmom jer imamo sve bolje noći, ali u fazama kad imamo noći iz pakla uz neprekidno nacicavanje sam koma, jadna, netolerantna, nespremna na suradnju, živcira me svaka sitnica...I onda pucamo oboje. Jako je važno biti toga svjestan, da nije dijete krivo.

Storma je rekla - ako grize, krivi smo za nešto.

Da se nadovežem na ovaj topic s pitanjem - da li vas djeca grizu, ali iz vica ?
Našem N. je to postalo prava igra - ugrize, i kad vidi šok na licu, udri u smijeh :) A grize sve šta mu je na putu - rame, ruku, nogu, obraze, ...
Možda misli da nas to ljubi, kao i mi njega ?
E sad par ugriza nije problem izdržati, ali baš svakoga, i baš u svakoj prilici ? :?

eh i mene Luki grize iz razno raznih razloga :mrgreen:

ponekad jer je ljut. Ponekad iz ljubavi, onako ne zna što bi pa me čvrsto stisne i zagrize. Ponekad da privuče pažnju...
definitivno ne samo kad je ljut!