Moj mali vanzemaljac (lijepo iskustvo sa Svetog Duha)
Dok sam bila trudna, čitala sam priče s poroda na forumu, i sada bih željela podijeliti svoje lijepo iskustvo s poroda – za buduće mame koje se kao i ja prije njih pribojavaju onoga što ih čeka. A ispadne prekrasno.
Bruno je odlučio doći na svijet jedinog hladnog i kišnog dana u ovom mjesecu – 10.07. Oko 4,00 ujutro probudile su me munje i grmljavina, i baš sam pomislila, fino da sam u krevetu i da ne moram nikuda. I skupa s jednom munjom meni prsne vodenjak, samo krene topla voda u velikoj količini i mlazu i ne staje. Probudim muža i kažem krenulo je. Znala sam da ne trebam odmah juriti u bolnicu, tako da sam se prije istuširala, muž me obrijao, onda smo doručkovali čokolino i bananu (nije mi bilo do jela ali ne mogu gladna ići rađati) i još smo stigli na internetu malo prosurfati po rodinim stranicama, da vidimo kolko imamo fore od pucanja vodenjaka. Ja još nisam osjećala trudove i već sam se vidla u bolnici na dripu.
Oko 6 smo došli u bolnicu, do pola 7 sam obavila papirologiju i klistiranje, došla sam otvorena 4 prsta i sa slabim trudovima. Čim smo došli, kažu gužva je, promjena vremena i svima pucaju vodenjaci. Pustili su me da sat vremena šećem po predrađaoni. Tako sam prehodala svoje prve trudove i otvorila se za još prst. A onda sam ipak morala leći na krevet priključena na CTG. U ležećem stanju trudove je teže podnositi, ali opet nije bilo tako strašno kao što sam zamišljala. Nisam ni primijetila kad su krenuli jači trudovi, samo sam odjednom skužila da više ne pali duboko trbušno disanje i počela disati plitko. Ranije sam vježbala tehnike disanja, ali nisam znala da mogu toliko plitko disati. To je bilo to. Cura u krevetu do mojeg čula je kako dišem, pružila mi ruku i rekla da se super držim. Ne znam joj ni ime, ali lijepa gesta koja mi je dosta značila.
Dobro sam se otvarala i u 10 sati premjestiše me u boks, došao muž, i da skratim priču, slijedeća 4 sata smo prodisivali trudove,između kojih sam ja bila u nekom polusnu, a muž mi je davao vode i mazao mi usne melemom. Uglavnom smo bili sami, tu i tamo bi nas došli pogledati, a atmosfera je bila dosta opuštena. Premda je taj dan bila gužva, nekako sam u to vrijeme jedino ja bila u boksu. Najteže je bilo zadnja 2 sata, kada sam već bila otvorena, ali sam morala čekati da se beba spusti. Ali i to je prošlo. Vrijeme je stvarno brzo prolazilo.
Oko 13.30 došlo je doba izgona, i tu sam tek dobila drip, jer mi trudovi nisu bili dovoljno jaki i dugi. Kod tiskanja više nisam ni znala da li imam trud. Cijelo vrijeme sam tiskala krivo, sva sam se ukočila od struka na niže i mislila sam da neću nikad uspjeti. Nisam čula ni doktora ni babice, samo sam čula muža kako govori da ne tiskam nogama nego trbušnjacima i to je bilo to – Bruno se našao na mom trbuhu u 13.45. Pravi momčić, 3980 g i 52 cm.
Bilo je kao u snu, dragali smo i mazili naše dijete, koža mu je bila neopisivo glatka. Ne znam kako da opišem tu sreću, to treba doživjeti. Divili smo se rukicama, nogicama...pričali mu...gledali ga u oči...Kad je prestala pulsirati, muž je prerezao pupčanu vrpcu. Čak su mu dali i čast da mi stavi narukvicu s brojem na ruku. Primio je bebu, slikali smo se. I ostao je pored mene još skoro sat vremena.
Slijedeća 3 sata ostala sam ležati u boksu. Bila sam puna energije i presretna, telefonirala sam cijelo vrijeme, sve dok mi se nije mobitel ispraznio. Usput sam dobila i 3 šava, premda nisam rezana, ali nije bilo strašno. Meni je ustvari jedino smetala ona igla koju sam imala cijeli dan u ruci.
Doktorima svaka riječ hvale, jer gotovo da i nisu intervenirali (osim tog dripa na samom kraju), atmosfera je bila opuštena i gotovo ne-bolnička. A prvi put sam tada bila u bolnici i nisam imala nikakve zahtjeve. Moje tijelo sve je odradilo kako treba i premda boli, sve je podnošljivo, a sreća neizmjerna.
Oko 5 su me odvezli na odjel babinjača, i odmah su mi u sobu donijeli moju bebicu. Tako me bistro gledao svojim okecima, a ručice isprepleo ispred lica i prvo što sam mu rekla je „Dobrodošao, moj mali vanzemaljac“. Izgledao mi je tako nezemaljski. I sve drugo u životu postalo je relativno. I shvatiš koliko je sve u svemiru nebitno, osim tog čuda: stvorili smo život.
