ne slažemo se u odgoju

Situacija mi već izgleda alarmantno pa molim pomoć.
Nakon dva tjedna godišnjeg i mora djeca su kod kuće s tatom, a ja radim.
Već u ponedjeljak je B. plakala ujutro kad sam išla na posao. Nekako sam je smirila, ali je tražila da je probudim i sutradan ujutro prije nego odem na posao. Danas - kulminacija. Nazvala me na posao i kroz jecanje sam uspjela razumjeti da je plakala od kad sam izašla iz kuće, a kad se MM ustao, zabranio joj je crtiće do kraja ovog tjedna i idući cijeli tjedan :shock: !
Tražila sam MM na telefon i on mi je objasnio da je tražio da se smiri i prestane plakati, da mama mora raditi itd. i rekao joj da će dobiti zabranu crtića ako bude dalje divljala.
Mislim da je kazna previše stroga, ali nisam ništa rekla jer već neko vrijeme imamo problema s kaznama i općenito, ne slažemo se oko odgoja naših curica. MM smatra da sam previše popustljiva i da treba s njima malo strožije. S druge strane, ja mislim da on prebrzo plane, nema strpljenja u kriznim situacijama i da ne razmisli prije nego "odreže" kaznu.

Primjer, kad je MM sam s curama doma, on gleda televiziju, čita novine, prčka po laptopu i sl., a cure su prepuštene same sebi. Nekad se super zaigraju i nema problema, a nekad se svađaju i cendraju, a on onda po nekoliko puta upozorava da se smire i kad to ne uspijeva, kazni B.
Rezultat je da bi B. radije išla u vrtić nego bila doma s tatom, a vrijeme koje provodimo zajedno svodi se na nervozu, galamu, cendranje, i prijetnje batinama. Primjećujem da je situacija puno bolja kad je tata na putu :/
Moram napomenuti da MM nije negativac, voli djecu samo mislim da ne zna puno o odgoju, a sluša svoje starce koji su njega odgajali "vojnički".
Kako da ga više približim djeci, da shvati da odgoj nisu samo zabrane i kazne.

Uh, nezavidna situacija jer ljudi teško mijenjaju svoje uvjerenja i navike, ali ako zaista voli svoju djecu, mora uvidjeti da njegova metoda jednostavno ne daje dobre rezultate.
Pokušaj ga privoljeti na jedno razdoblje, kak da velim, ekperimentalno, da pokuša svjesno promijeniti pristup i da vidi kako će nakon samo tjedan dana neke stvari krenuti na bolje.

Prije svega, neka se prije svake svoje reakcije pokuša staviti u djetetovu kožu. Meni je zaista tužno čitati da on djetetu koje plače za mamom razreže kaznu od dva tjedna :shock:

Sam bog zna kako je Leona znala plakati za mnom kad bi otišla na posao ali Mireku nije padalo na pamet da je zbog toga kažnjava, iako mu je bilo fest naporno izlazit na kraj s njom.
Zapitaj muža jel on zaista želi u svojim djevojčicama ugraditi čip da su tuga i ljutnja, nešto što se ne smije pokazivati? To su emocije kao i svake druge, umjesto da ih brani, treba uložiti trud da ih nauči kako ih izraziti na prihvatljiv način. Ali za to se treba truditi i baviti djecom, a ne čitat novine i surfat i mislit da će djeca sama od sebe postati "lijepo odgojena".

Kod djece, kao i kod odraslih, lijepa riječ i pohvala čuda rade, a kazne samo stvaraju bunt i što je još gore, zatvaraju dječje srce. Nek se zapita želi li to, želi li on zaista da ga se njegova djeca boje i izbjegavaju ga?

objasni mu da voljeti djecu ne znači da ih voli samo kad su "dobre", nego da se prava ljubav očituje baš onda kad ta ljubav, tolerancija i suosjećanje treba pobijediti nervozu i ljutnju :heart:

Sam osjećaj ljubavi nije dovoljan, treba je znati pokazati na pravi način, a to se, srećom, da i naučiti i vježbom usavršiti :)

mislim da te čeka puno razgovora, a korisno bi bilo posjetiti i dječjeg psihologa... ja sam konzultirala psihologicu kad nisam bila sigurna u svoje postupke, i žena mi je puno puta pomogla.

tvoji svekiji su odgojili svog sina (očito s premalo pažnje i nježnosti), i treba im onemogućiti da se petljaju u odgoj vaše djece. jasno i glasno im postavi granice. baka i djed mogu uvijek biti - a zna se što je "zadaća" baka i djedova... biti bolji prema unucima, nego prema vlastitoj djeci :mrgreen: . (moja stara je probala drukčije - i izletila je dok si rekao keks...)

neće ti biti lako, ali vjerujem da se s vremenom možeš (i moraš) izboriti za drukčije ponašanje tm-a. tvoje curke se ne spremaju postati američki marinci, ili pripadnice antiterorističke jedinice...

mene moj tata odgajao kaznama i batinama i danas nemam razvijenu samosvijest i nemam samopostovanja. ne znam se zauzeti i izboriti za sebe i trpim razne stvari i toleriram ruzno ponasanje prema meni samo zato jer sam i dalje sva prestrasena, jer sam tako odgojena.
pitaj ga zeli li da mu djeca izrastu u takve osobe.

Citiraj:

---

kloklo prvotno napisa

Sam osjećaj ljubavi nije dovoljan, treba je znati pokazati na pravi način, a to se, srećom, da i naučiti i vježbom usavršiti.

---

x. i mene je tata volio, pa evo sta je meni napravio. :/

kako bi moja nana rekla:
mati odgaja ,a otac pomaže il odmaže :mrgreen:

Citiraj:

---

antinica prvotno napisa

Primjer, kad je MM sam s curama doma, on gleda televiziju, čita novine, prčka po laptopu i sl., a cure su prepuštene same sebi. Nekad se super zaigraju i nema problema, a nekad se svađaju i cendraju, a on onda po nekoliko puta upozorava da se smire i kad to ne uspijeva, kazni B.
Rezultat je da bi B. radije išla u vrtić nego bila doma s tatom, a vrijeme koje provodimo zajedno svodi se na nervozu, galamu, cendranje, i prijetnje batinama. Primjećujem da je situacija puno bolja kad je tata na putu :/
Moram napomenuti da MM nije negativac, voli djecu samo mislim da ne zna puno o odgoju, a sluša svoje starce koji su njega odgajali "vojnički".
Kako da ga više približim djeci, da shvati da odgoj nisu samo zabrane i kazne.

---

mislim da je ovo korijen problema. da li on uopce zeli biti s njima?
kaznjavanje i ostalo je samo nus produkt.

Evo da se i ja požalim na odgoj svojih roditelja,možda nekome pomogne.Kad sam bila u nižim razredima osnovne škole tata me tak prebil da su mi noge od gležnja do kukova bile u svim ljubičastim tonovima.Razlog? Našla sam novce koje je sestra dobila za rođendan i kupila sebi i svim prijateljima pred zgradom sladoled.Ne moram vam ni reći da sam odrastala u kroničnom strahu od njega.Mama,s druge strane,je jedamput izjavila da joj je žao kaj me rodila i da proklinje dan dok me rodila.Kasnije sam se školovala za istu profesiju ko i ona a njena izjava je bila da ja njoj nikad ne budem mogla parirati,da nikad nebudem dobra u tom poslu ko ona.Rezultati takvog odgoja kod mene su slični ko i kod Mikke,s tom razlikom da ja nemam ni trunkicu tolerancije prema nekome ko je prema meni loš.Sa samopouzdanjem sam na debelom " VI ",samopoštovanje sam isto negdje putem ostavila i moram priznati da sa takvim ožiljcima nije lako probijati se kroz život.Zato,mame i tate,kad vam dijete iščupa i zadnji živac,sjetite se nas i recite samom sebi:moje dijete to nije zaslužilo.Nije lako uvijek održati samokontrolu ali vrijedi se potruditi.Nemojte svoju djecu kažnjavati zbog lošeg odgoja svojih roditelja.Njima treba odmah na početku pokazati mjesto.Oni su šansu za odgojiti dijete imali.

Citiraj:

---

white_musk prvotno napisa

kako bi moja nana rekla:
mati odgaja ,a otac pomaže il odmaže :mrgreen:

---

:mrgreen:

Happynes, Mikka :love2:

Velika stvar je što ste vi uspijele sagledati di je problem i prekidate nesretni lanac zlostavljanja, na veliku sreću i vas samih i vaše djece :love: :heart:

[quote="sorciere"]

tvoji svekiji su odgojili svog sina (očito s premalo pažnje i nježnosti), i treba im onemogućiti da se petljaju u odgoj vaše djece. jasno i glasno im postavi granice. baka i djed mogu uvijek biti - a zna se što je "zadaća" baka i djedova... biti bolji prema unucima, nego prema vlastitoj djeci :mrgreen: . (moja stara je probala drukčije - i izletila je dok si rekao keks...)

Moji svekiji su u mom životu kao slijepo crijevo: imam ih i ne znam da ih imam, kad skužim da ih imam to me užasno boli. Jedina je razlika što ih ne mogu odstraniti. :lol:
Iako izvana izgleda da se ne petljaju, mislim da MM-u napune uši kad ode kod njih. Ja sam s njima prekinula odnose i već dva mjeseca ni slike ni tona.Ovo proljeće smo dobili kozice, prvo B., nakon dva tjedna ja i MM!
Bili smo u totalnoj komi, oboje u plikovima i temperaturi, nismo mogli ni jesti ni spavati, a djeca bila OK i trebalo ih je voditi u vrtić. Nikada nisam svekije zvala u pomoć dok je postojalo bilo koje drugo rješenje. Tada nije bilo druge pa je MM tražio starog da nam pomogne. Od početka je to sve nekako štimalo i MM je onako sav sretan rekao starom kako su cure super prihvatile što ih dida vodi u vrtić i da bi mogao češće nekamo ih odvesti. Odgovor je bio citiram: "Zaj...i ti tu priču, ovo me viša sila natjerala inače ništa od toga." I još nešto u stilu "tko ih je pravio neka ih i čuva". Sve kao neka zafrkancija pa se nisam toliko obazirala. Dok jedan dan nije direktno spočitnuo meni zašto nisam B. još prošle jeseni upisala na engleski. Smireno sam pokušala objasniti da je A. bila još mala i tek se privikavala na jaslice, bolesti, a MM stalno na putu i nisam bila u stanju skupljati iz vrtića jedno po jedno dijete svaki dan. Na komentar da se sve može kad se hoće, puknuo mi je film. Stari se pokupio ko furija i od tada ga nisam vidjela.
Ali B. traži da ide kod dide i ja joj to nikada neću zabraniti, samo što je tada MM mora tamo odvesti, i eto prilike da ga obrade.
Znam da on svoje starce voli i znam da dok su živi neće s njima sjesti i razgovarati jer ga nisu tako odgojili. On nikada nije smio reći svoje mišljenje.
Upravo je to ono što želim izbjeći u našem odgoju!

Uh, baš sam se izjadala. :roll:

Antinica,
Sta bih ja uradila?
Na fin nacin muzu dala do znanja da postoji problem u komunikaciji i neslaganju vaspitnih stavova, te se zarad dobrobiti dece i braka zaputila sa njim nekom dobrom porodicnom psihoterapeutu.Mozda se njegova iracionalna uverenja o vaspitanju daju lako dekontaminirati?
Srecno :heart:

cuj, jedno je odgoj i neslaganje u odgoju, a drugo je provoditi vremena s djecom, njih nekako i donekle zabaviti, tj. biti s njima. a mislim da je to u ovom tvom slucaju TAJ PROBLEM. imas dvije curke i fino je kad se zajedno same zabave. evo i moja koja je sama kad se sama zaigra u sobi, ja je pustim i ne kvarim joj igru (presretna sam kad se sama zaigra a ja malo mogu surfati po netu :mrgreen: ). u nekim trenucima kad joj se ne igra sama, ja joj pustim crtic, al bome ima i doba kad ona zeli se igrati sa mnom i kad joj tu zelju moram ispuniti. ne mislim igrati se od jutra do mraka. al ne mislim ni visiti na kompjuteru, dok dijete pored tebe zvjernja okolo. zavisno kakav je tvoj suprug inace covjek ja bih sjela s njim fino i rekla mu da ne kaznjava djecu za nesto za sto je ON sam kriv. a to je da nema interesa il volje il NE ZNA kako se u nekim trenucima zabaviti s djecom, il njih zabaviti da se znaju sami dalje igrati. TO JE NJEGOV PROBLEM, a ne problem djece.

vama treba organizirani dan. tj. plan. u tom planu treba odvojiti i vremena kad se tata moze posvetiti sebi i citanju novina il cega vec, al i vremenu kad ce se on SAMO posvetiti svojim curama. i onda ce svi biti zadovoljni, i uopce nece biti situacija kad ce morati kaznjavati. mozda da svo cetvoro navecer sjednete i za sutradan dogovorite si sto ce njih troje raditi. pokusajte. pokusaj tm animirati time da mu velis da mu sigurno ne moze biti u interesu da mu djeca cijeli dan cendraju na uho i da on bude lose volje i da im on nabaci kazne do punoljetnosti. barem je sad jos lijepo vrijeme, pa moze malo izaci s njima i na polje.... napravite plan. :*

pitaj ti njega, da nema on novine, internet, tv pored sebe, i nikog da se s njim zabavi, jel bi njemu bilo dosadno? :mrgreen: ;)

mama courage, mislim da dolazi do neslaganja u odgoju baš zato što MM ne provodi aktivno vrijeme s djecom jer da se posveti više njima znao bi kako izbjeći stresne situacije.
Npr. da je jasno djeci dao do znanja da će se s njima igrati pola sata, a onda u miru želi pročitati novine, ne bi bilo potrebe za kaznama.
Osim toga, znao bi da je zabrana crtića tjedan dana kazna i za njega jer
crtići uvijek pomažu da se djeca malo umire dok se doručak stavi na stol.
To uvijek funkcionira kad smo same doma. Ako im kažem da ćemo ići u park za pola sata, ali do tada moram oprati suđe i želim popiti kavu, one to i poštuju. Za to vrijeme moraju pripremiti cipele, šešire, loptu, stvari koje nosimo van. Naravno da im uvijek pomognem oko toga, ali se barem nečim zabave dok ja sve završim.
Kad ovako s MM analiziram neku situaciju, on sve to odsluša i odobrava, ali kad se ponovno nađe pred sličnim problemom, stvari izmaknu kontroli.

antinica

pa nista drugo ni ja nisam rekla, nego upravo ovo sto si napisala. da si on zna organizirati dan kako treba, ne bi morao posezati za takvim kaznama koje se na kraju ipak i njemu obiju o glavu. samo se vrte u krug.

sad mu samo to treba objasniti :mrgreen: sretno!

Tako si to lijepo sročila da sam već i isprintala tvoj odgovor i danas nas čeka obiteljsko vijećanje! :D

Puno hvala! :heart:

Taman sam neki dan htjela podići ovakav topik.
Naime,strašno me nervira kad se mm recimo ne naspava dovoljno i onda šta god malac naprvi on viče na njega.Već sam mu par puta objasnila da nije djete krivo što je on sinoć do pola 2 gledao tv i da se ne dere na njega,ali to baš nema nekog efekta.Ne događaju se takve stvari često,ali se događaju i to me žalosti.
Mislim i ja nekad kad sam umorna pretjerano reagiram na neke nestašluke da ih tako nazovem,ali vrlo brzo skužim da sam pogrješila i da to nema efekta,pa posvetim djeteu malo pažnje i onda u miru nastavim ono što sam započela.Ali toga kod mm nema,on kao da se onda zainati.
Raspravljamo i o ne po guzi,i znam da to mm ponekad prakticira,a ja objašnjavam i objašnjavam,samo ne znam do kad ću imati strpljenja objašnjavati obadvojici.Ne znam više kako bi ga uvjerila da se sve može rješiti bez toga,samo treba strpljenja,a njemu baš to fali!! :cry:

meni se smrači kad mm u jednom momentu čuva Ninu i ona ga ne posluša pa viće "ne Nina", "mama daj joj reci" "pa mora se počet odgajat, ti joj moraš govorit zato me neće slušati" i tome slično. Sad mi treba onaj smajlić/gun. Inače trudimo se, učimo još :/

barbara1
ja sam jučer mm-u dala u ruke papir s odgovorom mame courage i već dok je čitao bilo mu je neugodno! Zatim sam ga lijepo zamolila da sjednemo za stol i razgovaramo. Obećao je da će se više potruditi oko djece i da ćemo se unaprijed dogovarati kako ćemo provesti popodne i večer. Npr. ako želi navečer gledati utakmicu, popodne treba odvesti djecu u park.
Uglavnom, dala sam mu do znanja da mora shvatiti da su djeca na prvom mjestu i da se oko njih treba puno truditi, a mi ćemo opet imati više slobodnog vremena za sebe kad njima ne budemo toliko trebali.
Mislim da mm i tm uopće nisu svjesni koliko smo mi mame žrtvovale vremena i živaca za dobrobit djece! To sa spavanjem i gledanjem TV-a do sitnih sati mi je :lol: ! Pa ja se nisam naspavala već šest godina, nisam pogledala film bez prekidanja, popila kavu negdje u gradu, ma znaš već..., ali kad sam odlučila imati djecu s tim sam se unaprijed pomirila.
Probaj i ti na ovaj način otvoriti tm-u oči. Možda upali ;)

Mama courage, super si to napisala :D

A joj ti muški,ko da su od stjene odlomljeni! I kod nas je slično tako.Bolje bi bilo i mom i tvom M da se bace na pod i igraju s djecom nego da bulje u TV,teletekst,laptop, novine itd.................u ja poludim na to!!!!!!! Pa će se pitati kad djeca odrastu zašto ih ne šljive 2% :? [Ja bih isto volila znati kako da ih približim?Kupila sam MM za poklon knjigu (RAZ)Maženo djete ali ništa.Stoji na polici i skuplja prašinu.Dođe mi da plačem :cry:









quote="antinica"]Situacija mi već izgleda alarmantno pa molim pomoć.
Nakon dva tjedna godišnjeg i mora djeca su kod kuće s tatom, a ja radim.
Već u ponedjeljak je B. plakala ujutro kad sam išla na posao. Nekako sam je smirila, ali je tražila da je probudim i sutradan ujutro prije nego odem na posao. Danas - kulminacija. Nazvala me na posao i kroz jecanje sam uspjela razumjeti da je plakala od kad sam izašla iz kuće, a kad se MM ustao, zabranio joj je crtiće do kraja ovog tjedna i idući cijeli tjedan :shock: !
Tražila sam MM na telefon i on mi je objasnio da je tražio da se smiri i prestane plakati, da mama mora raditi itd. i rekao joj da će dobiti zabranu crtića ako bude dalje divljala.
Mislim da je kazna previše stroga, ali nisam ništa rekla jer već neko vrijeme imamo problema s kaznama i općenito, ne slažemo se oko odgoja naših curica. MM smatra da sam previše popustljiva i da treba s njima malo strožije. S druge strane, ja mislim da on prebrzo plane, nema strpljenja u kriznim situacijama i da ne razmisli prije nego "odreže" kaznu.

Primjer, kad je MM sam s curama doma, on gleda televiziju, čita novine, prčka po laptopu i sl., a cure su prepuštene same sebi. Nekad se super zaigraju i nema problema, a nekad se svađaju i cendraju, a on onda po nekoliko puta upozorava da se smire i kad to ne uspijeva, kazni B.
Rezultat je da bi B. radije išla u vrtić nego bila doma s tatom, a vrijeme koje provodimo zajedno svodi se na nervozu, galamu, cendranje, i prijetnje batinama. Primjećujem da je situacija puno bolja kad je tata na putu :/
Moram napomenuti da MM nije negativac, voli djecu samo mislim da ne zna puno o odgoju, a sluša svoje starce koji su njega odgajali "vojnički".
Kako da ga više približim djeci, da shvati da odgoj nisu samo zabrane i kazne.[/quote]

evo i kod mene već duže vrijeme slična priča, mi imamo dvogodišnjaka (2i4mj).
kada mali ima ispade ili ne sluša, ja sam kriva jer sam ga tako odgojila. kaže da je razmažen i da mu sve puštam, da ga trebam lupiti da nauči neke stvari. nažalost i lupim ga po guzi kad više zbilja ne mogu, jer se mm većinom iz teških situacija s malim povuče ili podivlja, tako da sve ostaje na meni, a ja sam već zbilja kratka sa živcima i sram me ali ne znam više kako. :(
ja mislim da je najveći problem taj što mm ne zna kvalitetno provoditi vrijeme s djetetom, on valjda još uvijek nije sasvim doživio što zapravo znači imati dijete.
ne želi ni čuti o tome da se treba više uključiti, jer kaže da oduvijek sudjeluje a to baš i nije tako.
on valjda misli da ga mali treba slušati i samo kimati glavom, da je to, neznam, valjda kanarinac. ružno zvuči ali je.
zapravo je prekomotan kao roditelj.
najgore od svega je to što se gadno posvađamo i pred djetetom, svašta si kažemo!
danas je došlo do toga da mi je rekao da idem svojim roditeljima da mu je dosta da se mješam u njegov odgoj. a ja ih samo hoću zbližiti više i pokazati mu da nije riješenje da ga se J boji, ali uzalud. čak je htio zvati i vrtić jer ga "nas dvoje očito ne možemo odgajati", na što sam rekla da mu ne pada na pamet da ide u vrtić dok smo mi kod kuće. ja sam na mirovanju do 3.g. a on radi kod kuće, i kaže da on neće moći biti s njim uvijek, a to nije istina.
ja bi i počela raditi, ali nemam pojma kako će njih dva funkcionirati kad se većinom svađaju, mm mu se prijeti, onda ovaj vrišti i tako ukrug. žalosno, ali čini mi se da bi bolje prihvatio vrtić.
on je također odgajan "vojnički" i valjda ne zna za drugo. a što da radim i kako da ga preokrenem bar malo?

Probaj malo pročitati ovo: http://www.unicef.hr/upload/file/369...no_web11MB.pdf

To je priručnik koji se koristi u Unicefovim programima podrške roditeljima. Ja sam završila tu školicu davno, 2004, i nikad požalila. NIsam sigurna da je tekst namijenjen roditeljima - vjerojatno je to tekst za VODITELJE, ali kako god bilo, vrijedi u njemu pronaći stvari koje se tiču odnosa roditelj-dijete. Nije bitno u kojoj stručnoj knjizi su našli podlogu.

Inače, možda ne bi trebalo olako odbaciti ideju o vrtiću, ako ne sada, onda slijedeće godine - ne možda 10-satni program, ali malo socijalizacije djetetu ne bi škodilo, a roditeljima malo predaha. Druga pozitivna stvar kod vrtića - oni imaju stručne službe, psihologe i pedagoge koji vam tada stoje na raspolaganju i za ovakve dileme. Uostalom, možda da potražite savjet i bez upisa u vrtić... Pitaj djetetovog pedijatra gdje bi se to moglo dobiti na uputnicu. A s mužem porazgovaraj da li bi volio da se neki šef ili druga odrasla osoba prema njemu ponaša na način kako on tretira dijete... Što daješ - to dobiješ. Uzrok problema su uzori. Ako dijete vidi da su odrasli agresivni i nasilni, ono će reagirati strahom i/ili nasiljem. Sretno!

Još ideja - pronađi nekoga ravnopravnog da razgovara s tm-om o odgoju djeteta... nekoga koga ON cijeni, a da mu može ukazati da se dijete može odgajati i na drugačiji način. Princip je vrlo jednostavan - što daš, to dobiješ. AKo psuješ - dijete će psovati. AKo vičeš - dijete će vikati...

Eh, sad, što učiniti... S djetetom - ništa. Trebamo nešto činiti sami sa sobom, truditi se biti što bolji ljudi - baš onakvi kako zamišljamo da bi trebalo biti naše dijete. To je moje iskustvo i pali... Djeca su naše ogledalo. Dok su moji išli još u vrtić, zapisala sam si ovo:

Citiraj:

---

Da bi djeci bilo dobro, mora NAMA biti dobro. Da bi oni bili (ostali) sretni i bezbrižni, MI im moramo to pokazati. Mi moramo srediti svoj život ili težiti tome da on bude baš onakav kakav želimo. Da da, to znači da čovjek mora raditi na sebi, tj. djeci primjerom pokazati i truditi se biti onakav kakvo dijete si sam želi. Tja, nije to uvijek jednostavno jer ne možete ih sačuvati od parazitskih utjecaja okoline. Neće živjeti u savršenom svijetu. Ono što ih je važno podučiti jest da i oni mogu puno napraviti da taj svijet za njih i za nas bude bolji. U savršenom svijetu ne bi bilo nikakvih izazova. Hvala, to nam ne treba! Za sreću treba kopati, i još uvijek nemate garancije da bu sve ispalo kak treba. Ali taj rad na sebi i u korist vlastite djece jest ono što životima roditelja daje velik udio smisla. Dakle, opustimo se - sve bu bilo dobro... To je proces, a često traje čitav život. Sutra je novi dan.

---

Držim fige da uspijete. Mene je roditeljstvo definitivno promijenilo na bolje, mm tvrdi to isto. Da je išlo glatko - nije išlo. Da je gotovo - nije gotovo, ali zadovoljni smo napretkom, a to želim i vama.

Hvala na pomoci. Danas je situacija vec bolja, mm kao da se malo trgnuo,valjda mu treba malo dok shvati kako i sto raditi. Evo danas je bas puno s njim i jos nije bilo svađe. Znam da ce opet biti ovakvih faza,ali slazem se da smo mi odrasli problem. Valjda cemo napredovati pomalo.
sto se tice vrtica ja bih ga volila u dogledno vrijeme upisati bar na par sati, jer bi i njemu i nama dobro doslo malo promjene. Nas dvoje smo ko dva priljepka, dosta smo vezani ali svejedno si dosadimo a i ovdje bas nema puno njegovih vrsnjaka..

dvogodišnjaci traže puno živaca, i meni se s mojim znalo činit ko da zidu govorim, kao da ništa nikakvim plodom ne urađa, i onda odjednom skužim da smo svladali neke stvari. ali, mislim da nije mala stvar ako osjećate da ne možete uspostaviti neku kontrolu s njim. Ja bih na tvom mjestu potražila mjesto gdje komotno mogu razgovarati o konkretnim situacijama i dobiti konkretne povratne informacije, osim Peterlininih prijedloga, pada mi na pamet i Telefončić (http://telefoncic.hr/).

U komunikaciji s mužem, moj ti je savjet da pokušaš izbjegavat situacije gdje mu govoriš što radi krivo, tj. da odabereš samo baš one najvažnije, i njih ostaviš za mirne trenutke, a ne kad ste oboje živčani zbog scene koju dijete upravo radi. To nije uopće lako, ali moje je iskustvo da ako u žiži događaja mu kažeš nešto što u podlozi znači "ti radiš krivo, ja znam bolje", dobiješ samo svađu, pa i da si stoput u pravu. i onda još maknete fokus sa djetetovog ponašanja jedno na drugo, i skupi se još šteta.

Ja nisam sigurna za ovo s upisom u vrtić, može ispast dobro ili loše, ali načelno ne bih se oslanjala na to da će tete odgojiti dijete gdje vi ne uspijevate. To može upalit za male trivijalne stvari da ga tete nauče da samo skine i obuče majicu, jede vilicom, ali čak i ako uspiju uspostavit red i disciplinu, lukavi su to stvorovi, dobit ćeš situaciju da tetu sluša, a vas doma i dalje ne sluša.

slažem se što se tiče komunikacije s mužem, na tome bih mogla još poraditi. greška je što šutim pa puknem i kažem što mi smeta onda kad je krivo vrijeme za to, umjesto da u miru razgovaramo. problem je što on baš ne shvaća da je nešto problem dok se ne posvađamo, mada mu neke stvari tupim od početka i pokušavam ga milom uvjeriti.
u biti smo problem nas dvoje.
ne znam kako je u prvom postu zvučalo kakav je J, ali on je zapravo ok dijete, malo tvrdoglav, dosta zahtijeva energije i vremena ali da se s njim i dogovoriti. nas dvoje se zapravo razumijemo i nađemo se na pol puta. u biti je on drago dijete, ovi usputni "problemi" su meni nekako očekivani i normalni.
do konflikta dolazi često u ovakvoj situaciji; ja moram kuhati, zovem mm da bude s njim, mm ga zove da odu negdje, mali neće nego se hoće igrati s autićem ili sl. onda ga mm vuče da idu, ovaj počne plakati, ovaj viče na njega da ne plače, ovaj još jače plače i počne trčati meni za utjehu, ja ga neću tješiti jer je to konflikt između njih dva, nego ga recimo s nečim pokušam odvratiti. ili, npr. ja i mm imamo različito mišljenje o tome što je prikladno za igru a što ne,onda mi on broji što sam ga pustila da se moči ili valja po podu i sl. i tu se posvađamo.
što se tiče vrtića, meni je ružno uopće i pomisliti ostavljati ga da ga netko drugi odgoji, to je mm rekao u afektu. i ne znam kako bi mi vrtić u tome ikako bio od pomoći, čak mi se čini da bi bilo prije gore nego bolje. meni je vrtić u igri tek kada počnem raditi, možda nagodinu kad J već bude malo zreliji i kad ga djeca počnu pravo zanimati, na par sati bar.
na kraju krajeva, nije J problem u ovoj priči, mislim da je problem što ja i mm imamo različita očekivanja od dvogodišnjeg djeteta i to prouzroči nevolje, a kako će dijete reagirati na to nego da iskoristi situaciju jer se mi nerijetko ne možemo dogovoriti što je ispravno.

evo od te svađe je mm zbilja primjenio što sam mu rekla, nije odmah burno reagirao na gluposti kao što inače reagira, već bi se lijepo u miru dogovorili a J je cijeli dan bio kao bebica, a takav je i danas. bez ikakvih problema. dokaz koliko naše ponašanje utječe na djetetovo.