Printable View
Kada bi znali, a sigurno znate, da li vasi malisani imaju biolosku bracu i sestre, da li bi voljeli da odrzavate kontakt s njihovim roditeljima (u slucaju da su posvojeni), odnosno da djeca međusobno budu u kontaktu od malena.
Htjela bi cuti vasa razmisljanja.
Znam, nije lako pisati o tome.
No situacija je sljedeca.
1. Zakon nama kao posvojiteljima i ne daje mogucnost upoznavanja brace i sestara nase djece, nasa djeca ih mogu upoznati UKOLIKO ZELE tek nakon napunjenih (ne znam tocno ali najmanje 15,16 godina starosti) kontaktirajuci centar iz kojeg su posvojena.
2. Zeljela bih upoznati posvojitelje i bracu i sestre svoga sina, ukoliko ih ima, kako bi njemu na neki nacin olaksala taj korak, koji ce se najvjerojatnije jednom dogoditi.
3. Mozda moje ili vase dijete nece nikada pozeljeti upoznati svoju biolosku brace i sestre pa bi u startu pogrijesila i nametnula mu nesto sto bi bilo pogresno.
sve u svemu, govorim cisto hipotetski, ali cesto razmisljam o tome, pa vas stoga pitam za misljenje.
Hm tema je zanimljiva, meni tim više jer u obitelji imam rodicu koja je posvojena kao mala beba, ona sad već 30 godina živi kod svojih roditelja - posvojitelja.
Kad se ona rodila ja sam imala 4 godine i ne sjećam je se, ali po pričama znam za nju, njena je mama imala 17 godina kad ju je rodila. Biološki otac je nije htio priznati i eto sticajem raznoraznih okolnosti curicu je posvojio jedan par.
Često mi padne na pamet ona, pitam se gdje živi, kakva je osoba, kako izgleda, je li se udala, ima li djecu... Voljela bi da nas potraži jer smo bliski rod ali eto nikad nije. Ni njena mama ne zna za nju, ona se udala kasnije.
Ne znam što ona misli ali nikad se nije javila, možda stvarno ne želi imati ništa s tim dijelom njenog života kao i nama rodbinom. Vjerojatno je njen život tamo gdje je sad.
Ali volila bih je upoznati...
Znam da moji klincovi imaju još jednu sestricu koja je posvojena. Ostala djeca su u ustanovama, ali imaju kontakt s biološkim roditeljima, tako da se tu ne bih petljala.
Međutim, ova malena me kopka. Znam da roditelji i ona posjećuju ekipu u Centru, i mislila sam pitati soc. ranicu da ih pita da li bi imali nešto protiv da se klinci upoznaju.
Ne očekujem dolaske na proslave rođendana (iako ne bih imala ništa protiv ako izraze želju), ne očekujem neka redovita druženja (ne znam u kojem gradu žive), ali mislim da bi bilo lakše kada bi se upoznali kao klinci nego kada će imati 18-19-20 ... .
S obzirom da se MM jako protivi ovoj ideji, nisam detaljnije razradila scenarije "što ako ..." i "što kada..." :mrgreen:
E ovo i mene upravo kopka.Citiraj:
otocanka prvotno napisa
Htjela bi mu na neki nacin sto prije i sto vise i sto normalnije prilbliziti situaciju u kojoj jesmo. ne mogu stavljati povez na oci do neke njegove 15, 18,20 godine i onda ga gledati kako grize nokte i muci se razno-raznim pitanjima i sumnjama.
Po meni bi bilo prirodnije da se upoznaju kao mali pa da kroz zivot idu koliko toliko upoznati. Cini mi se da bi njemu bilo lakse.
Koliko znam, Keti je jedino dijete koje je njena biološka mama rodila. Za tatu nemamo nikakvih informacija.
Kad bi njena biološka mama ponovo rađala (i dala dijete na posvojenje), mi bi naravno bili presretni da dobijemo priliku posvojiti ga (znam da je običaj da Centri pokušaju smjestiti biološku braću/sestre u istu obitelj).
Nisam razmišljala o kontaktu s eventualnom biološkom braćom. Mislim da ne bi inicirala, jer smatram da bi ti kontakti ionako za sada bili površinski. A "spajanje" te i naše obitelji mi je "čudno".
Ako bi jednom poželjela upoznati ih, naravno da bi joj to omogućili - dali joj podršku, otišli s njom, "dozvolili" joj međusobne posjete. Isto kao i s biološkim roditeljima.
a mozda bi i ona voljelja da vi potrazite nju :)Citiraj:
kikic prvotno napisa
zamisli se na njezinom mjestu - mozda si ona misli - ako nitko tolike godine nije za mene pitao... mozda me ne zele upoznati, mozda me se srame, mozda ih je bas briga, mozda nikom nije stalo...
ocu rec - nije sve bas crno bijelo i ne znam zasto cekas da ona trazi TEBE.. kad vec toliko razmisljas o njoj - potrazi ti NJU...
Mukica, kikic nema mogućnosti saznati gdje joj je rodica.
Isključivo dijete/osoba koja je posvojena može dobiti uvid u dosje koji se nalazi u centru preko kojeg je posvojenje napravljeno.
A pitanje je i da li njena rodica uopće zna da je posvojena. Ne bi bili ni prvi ni zadnji posvojitelji koji su to odlučili prešutjeti :/
Mukice ja sam o tome uvijek razmišljala na način da je nju obitelj njezine mame ostavila i da će ako bude htjela ona potražiti nekog od nas... Znači ja mogu dobiti podatke o njemoj adresi i prebivalištu u Centru iz kojeg je posvojena? To je bilo 1976.g.
Da, Otočanka je u pravu. Mukice zato je nismo ni mogli nikad ni tražiti, kako si ovo napisala ja sam mislila da se nešto u zakonu promjenilo pa da mogu tražiti njene podatke prebivališta
kikic, možda bi se ipak mogla javiti centru iz kojeg ti je rodica posvojena. Oni imaju njen dosje, i možda bi mogli u taj dosje navesti, recimo činjenicu da se netko od krvnih srodnika raspitivao za nju. Pa ako ona jednog dana odluči saznati nešto o svojoj obitelji, možda će joj to biti poticaj... ne znam...
Ja sam, kako sad razmišljam, protiv toga (naša malena nema braće ni sestara...koliko nam je poznato). To su dvije obitelji, dva različita života i svijeta, uostalom što znači "krvna veza"? Čemu još dodatno zbunjivati dijete, pogotovo ako je još nezrelo da shvati sve razloge? Što dijete može osjećati prema polusestri koju je upravo upoznalo i vidi je jednom-dvaput godišnje...nekako mi to ne sjeda. U zrelijoj dobi jasno mi je da mogu tragati za korijenima i to bih im svakako omogućila.
U potpunosti se slažem sa Čokoladom. Moje dijete ima svoje roditelje, svoje bake i dide, svoje rodake i rodice, svog ujca i ujnu, tetu i inu drugu rodbinu koja ga voli i obožava, bez obzira na "krvnu vezu". Naravno da ću mu omogućiti i pomoći kad to poželi (i ako bude moguće ) kontakt sa biološkom obitelji.
Ja sam u drugačijoj situaciji, jer je klinac došao već velik, i jako vezan za svoju braću. To je neusporedivo jer su oni zapravo odrasli ljudi, iako mladi.
Ali recimo, zbog njegove želje da održi vezu s jednim prijateljem, mi tog malca zovemo sebi jednom-dva puta godišnje, i s njegovim roditeljima održavamo kontakt koliko je potrebno da se dogovore posjeti, a povremeno svratimo do njih.
Tako da mogu zamisliti hipotetsku situaciju u kojoj bih isto tako, povremeno odlazila u posjet posvojiteljima brata ili sekice mog djeteta. Tim više što znam da posvojitelji moraju proći "kontrolu" pa je u principu manja šansa da naletim na nekog s kim se nikako ne bih mogla složiti, tko maltretira dijete ili slično.
Manje blagonaklono gledam na susrete s biološkim bakama i tetama - vjerujem da bi to moglo jako zbuniti dijete.
Meni osobno je od najranije dobi bila strašno važna pripadnost obiteljskim korijenima. Zato ne bih rado lišila dijete kontakta i spoznaje o biološkoj obitelji. Sigurna sam da poznavanje biološkog brata/sestre može doprinjeti tome da se dijete usidri u ovom svijetu, bez obzira na to hoće li se poslije voljeti i družiti. Osim toga, u situaciji da su i biološka braća posvojena, dijete bi imalo dobrobiti od još jednog primjera posvojiteljske obitelji kao normalne obitelji.
Ovo si jako lijepo rekla i moram reci da mi je to zapravo i bila misao vodilja kada sam otvarala ovaj topic.Citiraj:
Vlvl prvotno napisa
Potpisujem ovo i Sanju74. Zapravo do sada nisam ni razmišljala o tome, ali ne vjerujem da bi se upuštala u tako nešto, moj miš će ako Bog da pred Božić dobiti svoju seku ili bracu. :heart:Citiraj:
čokolada prvotno napisa
Ima bratiće, sestrične, bake, dede, tetke, stričeve koji ga obožavaju. Za tako nešto je definitivno prerano, kad sam bude dovoljno zreo i odluči li tako, naravno da ćemo mu biti podrška.
Jednako razmišljam.Citiraj:
sanja74 prvotno napisa
Sanja, sad sam saznala za bebicu (javljam se s mora, jedva se spajajući), jako mi je žao i držim vam fige za dalje.
Inače, i mi smo još jednom izvisili, a razlog je taj što imamo M. Čini mi se da je ovo što je predloženo u topiku praktički jedini način da mi obični smrtnici posvojimo drugo dijete.
[quote="Zdenka2
Inače, i mi smo još jednom izvisili, a razlog je taj što imamo M. Čini mi se da je ovo što je predloženo u topiku praktički jedini način da mi obični smrtnici posvojimo drugo dijete.[/quote]
Jednom prilikom sam pitala soc.radnicu (onako malo izdaleka) da li bi imali sansu za drugo posvojenje, na sto je ona odgovorila da bi to bilo tesko izvedivo jer ima vec ionako dosta posvojitelja koji cekaju na prvo dijete, pa cak i kada bi nas sin imao bioloskog brata i sestru tesko da bi usli u razmatranje i za to dijete, iako su braca jer bi prednost dali drugom paru koji ceka na prvo dijete.
Mi cemo ipak predati zamolbu za drugo posvojenje, nadati se, moliti, zeljeti, i nadam se jednom posvojiti jos jednog misica ili plincezu.
Zdenka, nije ohrabrujuce, ali ipak vrijedi pokusati i boriti se.
Zdenka,
Stvarno mi je :cry:. Mislim da me neuspjesi posvojenja drugog djeteta i obeshrabruju da napisem i ja ponovo molbu.Citiraj:
Inače, i mi smo još jednom izvisili, a razlog je taj što imamo M. Čini mi se da je ovo što je predloženo u topiku praktički jedini način da mi obični smrtnici posvojimo drugo dijete.
Potpisujem.Citiraj:
leonessa prvotno napisa
Ah, cure. :cry:
A ja sam bila uvjerena da netko tko godinama uspješno savladava zahtjeve roditeljstva mora soc. radnicima biti bar donekle zanimljiviji.
To sam i ja mislila, pogotovo kad se radi o starijem djetetu kakvo mi tražimo. Ali sam ipak i od osobe koja mi je mjesecima govorila da je u njezinim očima prednost to što sam ja već odgojila jedno dijete ipak čula da nas nisu izabrali zbog toga što imamo dijete. Malo je vremena prošlo i ne ljutim se više na nju, ona samo radi svoj posao, a moji osjećaji ne spadaju u opis njezinih poslova, ali sam ipak razočarana. Ne obeshrabrujem nikoga glede nove molbe, ali morate znati da je ta borba mnogo teža nego borba za prvo dijete. Rijetki su oni koji uopće žele razgovarati kad kažete da imate dijete. Ne bi mene smetalo što je to teško, kad ne bih pomišljala da je uzaludno. Kako sam ja od onih koji se uvijek dočekuju na noge, već razmišljam o reorganizaciji svojih želja, na način kako je to učinila Mareena (gdje si Mareena?).Citiraj:
Vlvl prvotno napisa
Inače, nama su u centru gdje smo posvojili M. rekli da bismo mi bili prvi koje bi zvali kada bi neko od njegove biološke braće ili sestara išao na posvojenje. Ta prednost mi se čini sasvim u redu. Ja, kao što je poznato, ne dijelim opće oduševljenje genetikom, ali to ne znači da ne poštujem i ne vrednujem biološke veze.
I mi smo razmišljali o tome, ako naš sinak ne bude sklon prihvatiti još jednog brata ili sestru.Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
Nisam u toku, ako mozete prisapnite i meni... :)
I meni.. i meni.. Uf, jesam baba! :mrgreen:Citiraj:
leonessa prvotno napisa
P.S. Mi smo sve bliži odluci da poslije sezone godišnjih uputimo novu molbu prema Centrima. Ni prvi put nismo bili turbo.optimistični, ali smo željeli "otvoriti vrata" djetetu. I ono je došlo - samo i nenadano.. upravo onako kako i treba biti. Otškrinuti još neka vrata zvuči jako privlačno.
I ja sam radoznala, pokusala sam naci nesto preko pretraznika, neugodno mi je bilo pitati :oops: , ali evo vidim da nisam jedina neupucena, pa se i ja pridruzujem radoznalicama.
I mi razmisljamo poslije godisnjih uputiti jos jednu zamolbu i kako Sanja lijepo kaze "otvoriti vrata" jos jednom djetetu.
I da napomenem, bez obzira kako nam sada izgledalo nemoguce ostvarenje jos jednog posvojenja, ja iskreno vjerujem da su cuda moguca.
Svaka priča i svaka obitelj na ovom podforumu su prekrasno čudo. :heart:Citiraj:
emanuel prvotno napisa
Kad sam već prozvana... tu sam. :)Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
Prošle godine u ovo vrijeme odlučili smo se za još jedno posvojenje.
U matičnom CZSS su nas vrlo lijepo primili i rekli da s novom obradom neće komplicirati pošto se kod nas nije mnogo toga promijenilo (osim što nas je ovaj put troje). Odmah su nam rekli da su nam, kako već imamo dijete, šanse jako male. No, to smo znali i sami. Nadali smo se da nema puno onih koji bi posvojili starije dijete, ili ono sa zdravstvenim poteškoćama.
Napisali smo molbe, isprintali ih i većinu poslali.
Paralelno s tim, kopajući po internetu, naletjela sam na ove stranice. :love: Radujem se svakom novom posvojenju. Ovdje sam vidjela da ima ljudi koji su, makar nemaju djece, spremni posvojiti i starije dijete.
Zašto bi netko, pored toliko potencijalnih posvajatelja koji još nemaju dijete, izabrao nas, koji ga imamo? Zato što smo iskusni roditelji... zato što bi to dijete imalo i brata... Onda mi je jedna forumašica ( :heart: ) napisala: Naša bi sreća bila dvostruka, a oni je nebi imali.
Preostale molbe nikad nismo poslali.
Počeli smo razmišljati o udomiteljstvu i nakon nekog vremena odlučili se postati udomitelji. To je posebna, duga priča, koju ću vam u cijelosti ispričati onog dana kad nam dijete dođe kući.
S popisa čekalica nisam se izbrisala, jer nada (ipak) još uvijek postoji.
Mareena :*
Jedva čekam nastavak priče..
I mi razmišljamo o udomiteljstvu, ali tek kad Keti bude dovoljno "velika" da shvati razliku između posvojenja i udomljenja.
Mareena hvala ti :) .
Da odgovorim na početno Emauelino pitanje. Kad bi Kikić dobio biološkog brata ili sestru koji bi išli na posvajanje, nadam se da bi MI bili ti posvojitelji. Ne znam da li je to zakonski riješeno, ili je samo običaj da se biološka braća i sestre daju na posvojenje istoj obitelji. To bi mogla znati Ivančica.
Ako bi ga (ju) posvojila neka druga obitelj, voljela bih ih upoznati i omogućiti Kikiću da održava vezu s njima.
Potpuno se slažem s ovim.Citiraj:
Vlvl prvotno napisa
Ako Kikićeva biološka majka bude imala djece koja će ostati živjeti s njom, upoznavanje dolazi u obzir tek kad on postane punoljetan, ako pokaže interes.
Mareena, baš mi je drago da si se javila nakon dugog vremena. (Cure, mene hvata nostalgija za našim kavicama. A da se mi nađemo negdje u rujnu?)
Evo, ja sam počela jako razmišljati o avanturi udomljenja - to je ono mjesto gdje smo stvarno potrebni, a možda i ta priča može završiti posvojenjem.
Može kavica. :)Citiraj:
Zdenka2 prvotno napisa
I ja bi voljela vidjeti kako su "naši maleni" narasli.. Uostalom, sve nas je više..
I ja sam za druženje uz kavicu. :) Dugo se nismo vidjeli.Citiraj:
sanja74 prvotno napisa
ja mislim da je jako bitno znat da li posvojena djeca imaju brata ili sestru, pa što ako se slučajno sretnu kroz život.
Ne bi bilo prvi put!
a možda nažalost nezna da je posvojena. :(Citiraj:
Mukica prvotno napisa
moja mama ima prijateljicu-posvajateljicu koja ima sina. taj dečko ima negdje cca.30 godina i znam pouzdano da nezna da je posvojen.
Evo drage moje da vam se javim nakon duljeg vremena ja sam svoj porodiljni iskoristila tako da sam sa svojim curicama bila cijelo ljeto na našem moru vidim da se u ova dva mjeseca puno novosti dogodilo na ovom forumu pa da vam se sad javim bila sam gore spomenuta. Kad smo Niku posvojili znali smo da ima posvojenu sestru pa sam razmišljala o tome da li je bolje da se one i kao male upoznaju i mislila sam da bi to za nju bilo dobro jer u razgovoru ljudi koji su bili posvojeni naj više ih je mučilo to da li ono negdje imaju svoju biološku braču pa sam u centru se dogovorila da nek pitaju ljude ali su oni izrazili želju da ne bi tako da nismo ništa dogovorili imaju ljudi valjda razno razne razloge dobro sad me to toliko ne muči kad je Ema tu pa znam da će jedna drugu uvijek imati.
Inače bile smo u njihovom centru da ih vide i dobile su na poklon slikovnicu Medvjedić Srećko, ali su rekle bar za Emu jer sam im ispričala kaj je Nika rekla pa ću i vama sad ispričati jer je i veliki udio i vaš drage moje forumašice kad sam čitala po forumu da je dobro reći djetetu što ranije da je posvojen (mislim da je Zdenka o tome detaljno pričala)ja sam mislila da ne treba prije 5-6 godine o kako bi se prevarila
Moja Nika je bila sa tatom kod prijatelji od MM i onako da ju nitko ništa ne pita počela je govoriti znate da mene nije rodila mama Ivančica mene je rodila jedna druga teta (po vašoj preporuci sam joj pričam teta ne mama da se tako mali ne bune) i onda sam vam ja bila u dječem domu i onda su po mene došli moji mama i tata i vidjeli su najljepšu i najpametniju curicu (to je jako naglasila) i onda smo išli u naš dom i mama mi je rekla da je jako sretna da sam ja nju odabrala da je moja mama svi su bili u šoku a ja naj više kad je MM došao doma i to mi ispričao nisam mogla vjerovati da u tim malim glavicama već stvaraju neku sliku života.
Evo da se i ja sa zakasnenjem ukljucim u temu.
Zakon, kod nas, kaze da se usvajanjem deteta prekidaju krvne veze sa bioloskom porodicom. Znaci ako vase dete ima (polu) bracu ili sestre, oni mu to nisu, po zakonu.
Naravno, zakon je jedno, a zivot nesto sasvim drugo, da ne kazem ono cuveno "krv nije voda".
Dalje, po nasem zakonu dete sa navrsenih 16 godina ima pravo da vidi svoj dosije u maticnom centru za soc rad.
Na "skoli roditeljstva" smo razradjivali temu - sta ako se desi da dete i pre te starosne granice pozeli da vidi biolosku majku ( narvno i bracu i sestre, ako ih ima) ?
Ta odluka ostaje na roditeljima, ali mi ( nas cetvoro., tj. 2 para potencijalnih usvojilaca) smo se slozili da je bolje da se detetu omoguci da vidi majku, nego da mu se brani ili odlaze susret.
Pre svega, treba biti oprezan. Svi znamo da ta deca dolaze iz nesredjenih porodica, siromastvo, alkoholizam, nasilje, poroci i sl.
Mi bi se prvo u centru za soc rad dobro raspitali o "teti" koja je rodila nase dete, gde i sa kim zivi, u kakvim uslovima, da dobijemo sve moguce podatke i dobro pripremili dete na to sta moze da ocekuje, da bi smanjili kolicinu stresa koju moze da dozivi :shock: .
Razmislja sam :? o tome sta ako dete tu zelju izrazi u pubertetu kada je moguce da MM i mene negira na razne nacine, pa i kao roditelje :x , a s druge strane u svojoj glavici glorifikuje biolosku majku ? :saint:
Tako sam dosla do zakljucka da je bolje sto pre primpremiti teren i suociti ga, nego da se nastavljaju beskrajna pitanja o bioloskoj porodici i srodnicima i nase prolongiranje susreta.
Ako bi dete imalo bracu i sestre, ne bi imala nista protiv toga da se druze, tj. osluskivala bih njegove zelje, pa prema mogucnostima organizovala sustrete, naravno, ako i druga strana to zeli. :love:
Jos nesto sto smo culi od psihologa, a moze biti korisno. Mnoge majke koje su rodile i napustile decu ili im je oduzeto roditeljsko pravo nisu "obradile" taj cin do kraja u svojoj glavi i ne zele da vide dete. :/ Jednostavno one nisu psihicki spremne, pa pretpostavljam da bi branile i svojoj deci ( ako su ih dobile posle), da se vide/vidjaju sa nasim detetom.
U tom slucaju verovatno svojoj "novoj" deci nisu ni rekle za postojanje starijeg deteta koje je usvojeno. :roll:
Ovo je za mene hipoteticko pitanje, jer tek smo krenuli u postupak, pa su i razmisljanja malo nabacana, ali na samo pitanje koje postavlja emanuel, odgovorila bih da ne bi imala nista protiv da se nase dete vidja sa (polu) bracom i sestrama i da zabrane obicno jesu kontraproduktivne.
Evo da i ja malo prenesem svoju situaciju (koja je u zadnjih nekoliko tjedana intenzivnija). Našu smo djevojčicu usvojili s njenih navršenih 4 godine (u Dom nije stigla kao beba) i sad je točno godinu dana kako smo obitelj. Ja sam bila na usvojiteljskom 9 mjeseci te sam krenula ponovo raditi nekako u vrijeme kad je i ona krenula u vrtić. S prilagodbom vrtiću nismo imali nikakvih problema, dapače, ona je jako društvena i jedva je dočekala biti okružena s drugom djecom. Inače, ona ima biološkog brata i sestru (mlađe od nje - brat je posvojen i ranije od nje, a za sestru nemam nikakvu informaciju) i u zadnje vrijeme, kako je krenula u vrtić, sve više se vraćaju sjećanja na bracu i seku (to me zapravo ni ne čudi jer u grupi ima jako malo jedinaca). Neki dan mi je rekla: "Mama, tako mi fali moj braco." I tako mi bude teško jer joj, osim ljubavlju i pažnjom, ovoga trena zaista nikako ne mogu pomoći jer ne postoji način da taj teret prošlosti preselim na sebe i MM. I onda dođu ljudi s nekim morskim idejama (ja ih barem smatram morskim) da ništa o tome ne pričam s njom, da je bolje uvjeriti ju da ih nema (helou! pa ona je živjela s njima i voljela ih!), a to je po mom mišljenju totalno okrutno jer je laž i jer ju ne želim radit ludom. Ima li koja od vas mama i tata iskustva s ovakvom situacijom? Muž i ja joj nikad nismo tvrdili da nema braću, samo joj kažemo da znamo da joj fale, da ju volimo, a kad pita mogu li se doći k nama igrati, velimo da mi ne znamo gdje su oni i da je braco isto usvojen, ali da vjerujemo da su s mamama i tatama koji ih isto neizmjerno vole kao i mi nju.
Chriss, ja bih se na tvom mjestu obratila CZSS kojem je vaša djevojčica pripadala. Preko njih bih pokušala stupiti u kontakt s obitelji koja je posvojila njenog brata.