Priča o mom prvom porodu ( http://www.roda.hr/forum/viewtopic.php?t=7306 ) se zove Ugodno iznenađenje zato što sam bila ugodno iznenađena svime: ljubaznošću sestara, babice, doktora, nerezanjem (ne,ne :nono: nisam imala rutinski epi) i prije svega brzinom i nebolnošću poroda. I što su bez problema pustili MMa na porod, a nije završio nikakav tečaj. Ustvari, zbog ljubazne doktorice koja je sama ponudila tu mogućnost je i bio na porodu. Kad god bi prije pričali o tome ja sam bila protiv toga da bude na porodu, dok me pri uzimanju podataka doktorica nije pitala hoće li on biti na porodu, a ja u toj sekundi odlučila da. A ova priča o mom drugom porodu je ugodno iznenađenje... hm, otkrit ću vam na kraju 8) .
Nakon duge i teške trudnoće, naša bebica je odlučila doći na svijet. Možda ne zvuči lijepo duga i teška- kao na osmrtnici, ali sad kad razmišljam meni je bila i izgubila sam živaca i živaca, ne znam da li bi imala snage ponovno proći sve to. Za one koji ne znaju par redaka o trudnoći:
Od samoga početka sam dobivala razne dijagnoze i činilo mi se da nikad kraja problemima. U jednom trenu mi toliko bilo dosta i doktora i pretraga da sam čak nakratko odlučila da više nejdem nikuda, neka trudnoća bude kakva bude bez kontrola, neka beba bude kakva god bila i htjela sam roditi sama, doma, bez doktora i ikoga. Ne jer mi je prvi porod bio ružan i ne bi ga ponovila (baš naprotiv, ostao mi je u lijepom sjećanju) niti što bi htjela iskusiti prirodan porod nego zato što mi se gadila pomisao na bolnicu i doktore i strah što li će mi sad izmisliti, što će ovaj put pronaći. Iako sam ja sklona radije otići na pretragu više pa potvrditi da je sve u redu nego se zavaravati i odugovlačiti pa prekasno otkriti da nije dobro, ovo je bilo previše i za mene.
Prvo su me strašili da je vanmaternična trudnoća, pa da je kemijska trudnoća bez bebe, stalna vađenja bete, sto ultrazvuka, kod mog doka pa u bolnici... Kad se napokon činilo da je sve u redu išla sam na put u Švicarsku i zaradila bronhitis- morala piti antibiotik, kašljala, naprezala trbuh... Naravno, bile su tu i nezaobilazne mučnine, gađenje prema hrani i povraćanje, mršavljenje...
Na pola trudnoće stari doktor koji mi je bio drag i uz kojega sam se osjećala sigurno (bez obzira što je na početku pogriješio zbog starog UZV aparata) otišao u penziju. Novi doktor je čini mi se pretjerivao, slao na razne pretrage i strašio preranim porodom, prepisivao strogo mirovanje, pa nezadovoljan mojim premalim dobitkom na težini (kasnije sam to dobro nadoknadila i imala viška kao i prvi puta), pa bebinim zaostajanjem u razvoju (IUGR) i to taman kad muža nema mjesec i pol u Hrvatskoj- na službenom putu... Ja u bolnicu, tata na putu, a jadno malo dijete siroče kod bake i dede.
Ne mogu se svega ni sjetiti ali nema valjda dijagnoze koju nisam dobila, pretrage na kojoj nisam bila, sto (kasnije ustanovljeno) nepotrebnih ultrazvuka i mislila sam da tome nema kraja i zato mi je trudnoća bila posebno duga. Teška jer sam ju proživljavala uglavnom sama- muža zbog posla često nije bilo, uz malo i zahtjevno dijete... Imala sam bolove, razna bockanja, probadanja, kontrakcije, omekšan i uloživ cerviks- ali sam odbijala hospitalizaciju da mi dijete ne bude siroče i bez mame i bez tate, a i još je dojila (bez obzira što je velikim crvenim slovima u trudničkoj knjižici pisalo prekinuti dojenje). Puno puta sam radila gluposti kao nošenje djeteta iz parka doma, pa nošenje uspavanog djeteta po stepenicama na drugi kat skupa sa stvarima iz dućana, pa vožnja auta s bolovima da sam jedva papučice stiskala...
Srećom, sve je prošlo dobro, ja sam vjerovala u mojeg malog borca i da mora biti OK i stvarno sve dijagnoze od početka do kraja su bile lažne i ja sam izgurala 40 tjedana :D , po mome i koji dan više
04. travnja 2006. godine:
Kao u pjesmi, rano jutro pola 6, svakog dana putuje...- moj muž na posao ustaje. A mene nešto probudilo prije njega i ja spavalica ustala u 5.20 i znala sam da ću taj dan roditi. Jednostavno sa znala, probudila sam se s tim saznanjem. Počela sam osjećati nešto za što sam ubrzo shvatila da su pravi pravcati trudovi (nisam ih odmah prepoznala jer prvi puta nisam imala trudove). Ne jaki, ne bolni ali su trudovi, koji se javljaju u pravilnim vremenskim razmacima i postaju sve češći. MM nije vjerovao da je već došao taj dan kad ćemo upoznati našega sinčića jer sam par dana prije govorila da ću roditi- bez veze, samo zato što je bio 1. april, pa iz štosa. A danas sam baš znala da će naša Stella dobiti bracu. O da, dečko je, dečko. Zadnja tri mjeseca na svakom UZV je dok rekao da je dečko, 100%. Ne bi govorio da nije siguran. Gledao je na 3D UZV. Pokazao mi je pišu i jajčeka, pa mama nakupovala svašta plavo...
Ionako sam bila naručena na kontrolni pregled u Vinogradsku pa smo Stellu večer prije ostavili na spavanju kod bake da ju ne budimo rano, jer MM ide autom na posao, a ja- ne znam još. Ne mogu odlučiti jel bi se gužvala u tramvaju ili da uzmem taksi. Kad je MM otišao zovem susjedu da se malo posavjetujem (inače- najbolja susjeda na svijetu :love: , kad ćemo seliti rado bi i nju povela) Pitala ju što misli koliko bi ti trudovi mogli trajati dok se otvorim, dal da čekam da mi pukne vodenjak ili da idem na taj dogovoreni pregled- a znam da će me odmah poslati u rađaonu. Veli ona neka se spremim i da će me ona odvesti u bolnicu kad ide na posao. Da ne ostajem sama u zgradi, nemam nikog pri ruci ako zatreba, bez auta sam- inače bi se sama otpeljala... MM ne može izaći s posla- makar rađam :evil: , svekar se boji da mu ne rodim u autu, ma došao bi da treba, ali radi pa dok dođe, sveki čuva malu... moji daleko...
I tu negdje počinjemo s odlaskom u bolnicu. Uzmem nužne stvari u poveću torbicu, a MMu spakiram putnu torbu koju će mi donijeti kasnije. Susjeda me otpelja u bolnicu i ode na posao, a ako budem bilo što trebala dolazi odmah, bliže je od svekra. Dođem najnormalnije u trudničku ambulantu, dam papire- nisam rekla da imam trudove, čekam svoj red i da mi pukne vodenjak a trudovi postanu jaki ali nikako da dočekam, još su slabašni, jedva ih osjetim... Manje boli i manje osjećam kontrakcije nego kad sam imala mengu. Dođem na red, odgovaram najnormalnije na pitanja, usput velim da imam trudove. Kaže da sam na pola otvorena (4.5 cm ili prsta) i neka idem odmah gore u rađaonu. Napiše i prokidanje vodenjaka. Nakon pregleda odem na wc i skužim da malo krvarim, kao iscjedak samo, vjerojatno sluzni čep ili je od pregleda. Srećom strpala sam u torbu i vatene uloške.
Kako me poslao samu na treći kat naravno da nisam otišla odmah, pa tek sam na pola, a trudovi slabašni, potrajat će to još. Otišla sam šetati oko bolnice, najesti se, napiti, zivkati mobitelom sve žive. A ponajviše sam pričala sa MMom, valjda sat vremena, koji je bio :evil: što ga ne puste s posla i bojao se da neće stići na porod. No više od svega smo razgovarali o imenu, nikako nismo mogli smisliti i odlučiti kako će nam se sin zvati. Nijedno ime nam nije "sjedalo". Kad mi se činilo da sam obavila sve što trebam, kad sam se išetala, posunčala i nadisala zraka krenula sam lagano na treći kat.
Tamo klasika, uzimanje podataka itd. Zadnji UZV, doktorica je procjenila bebinu težinu. Kaže 3310, možda koji gram više (i stvarno je bilo samo mrvicu više-3360g, ne znam jel mogla točnije). Zamolila sam ih da sve odugovlačimo jer tata može najranije stići oko 2, a ja ne želim roditi bez njega. Pustili su me da šetam uokolo. Popričala sam s babicom, rekla sam joj da me ni prvi puta nisu rezali i da ne želim da me režu. Stvarno su svi bili OK. Oko 13.30 kaže mlada doktorica (specijalizantica valjda) da ne može više odugovlačiti jer što ako se dr. vrati iz trudničke i vidi da ne da nisam rodila nego da još nisam ni u rađaoni...
I tako im se smilujem jer su stvarno otezali i pustili me da šetam pa uđem u rađaonu, prikopčaju me, daju drip, u 13.45 prokinu vodenjak... Koliko god se htjela hvaliti brzim porodom ne želim roditi bez MMa. Oko 14.00 počnu malo jači trudovi, jači od prirodnih ali ništa strašno... Dolazi i MM. Tada mi je laknulo: "E, sad mogu roditi." Jedino još nemamo ime za sineka, ali možda nam dođe samo kad ga vidimo. Babica dovodi kolegice, stavljaju mi tople obloge, masiraju i rastežu međicu (da, da :yes: i to je bilo moguće doživjeti u Vinogradskoj- a nisam ih tražila, podmitila niti vidjela ikad prije u životu. Same su tako odlučile biti stvarno predivne) Par trudova je bilo dosta jako pa sam čak rekla nek mi daju nešto za bolove, ali valjda nije ni bilo potrebno jer smo bili na samom kraju. Ja otvorena, pa ajmo malo tiskanja, moram priznati čini mi se bolnije nego prvi puta i "Čestitamo, evo vaše curice." Šok! :shock: Curica! :shock: :? A što se dogodilo s dečkom kojeg je doktor viđao na UZV zadnja tri mjeseca? Gdje je pišo i jajčeka? :? Nema veze- doktori griješe. Ali baš po stoti put u jednoj jedinoj trudnoći. Ma više uopće nije bitno što se događalo proteklih 9 mjeseci jer imamo živu i unatoč svim ranijim dijagnozama potpuno zdravu bebu, imamo ime koje joj savršeno odgovara i ne možemo ni zamisliti ni dečka ni nijedno drugo ime
Ova priča se zove isto Ugodno iznenađenje jer smo očekivali malog, kao i starija seka ćelavog, svjetloputog dečkića, a iznenadila nas preslatka :zaljubljen: , tamnoputa curica, duge crne kose. Bila nam je ugodno iznenađenje. Bilo mi je stvarno drago jer smo odmah imali ime, koje je seka još na početku trudnoće izabrala: Mia. I što su odmah različite i neće joj govoriti ista seka. I što ne znam što bi s pišulincem. Ma stotinu je razloga što sam presretna da je doktor pogriješio i što smo dobili curu
Vrijeme rođenja: 14.45 (ja bi radije pisala 14.44)
Dužina: 48cm
Težina: 3360g
Apgar 10/10
I eto to bi bila moja priča s poroda. Ništa posebno spektakularno, ne posve prirodno, malo kemije, malo rutine ali puno ljubaznosti... Meni su moji porodi bili skroz OK, bez obzira na drip i iako obični
-" Vinogradski", bili su mi lijepi
Bebu su mi prvo odmah položili na prsa pa odnijeli na kupanje, vaganje... Tata je naravno sve to fotografirao, ali to je samo za privatan album. Onda smo ju dobili još malo umotanu u rozo, pa tata otišao kući po stvari, ja dobila jedan šavić što sam pukla pa dva sata promatranja. Nisu me još pošteno ni smjestili u sobu a već je bilo vrijeme za bebe i dojenje. Za razliku od prvi puta krenulo nam je odmah i naravno, još uvijek dojimo :) (i starija seka je dojila dok sama nije rekla da više neće, ali prvi puta mi je trebalo vremena da shvatim i naučim, a bila je u igri i flašica)
