Tko nam to uči djecu ?
Što je bitnije ,kvalifikacija, završen pedagoški fakultet ili nešto drugo ?
Kakva osoba treba biti nastavnik vašeg djeteta ?
Koji nivo opće kulture mora imati?
Nastavite niz i probajmo konstruktivno razgovarati!
Printable View
Tko nam to uči djecu ?
Što je bitnije ,kvalifikacija, završen pedagoški fakultet ili nešto drugo ?
Kakva osoba treba biti nastavnik vašeg djeteta ?
Koji nivo opće kulture mora imati?
Nastavite niz i probajmo konstruktivno razgovarati!
treba voljeti svoj posao, odnosno rad s djecom.
naravno da je kvalifikacija bitna.
ali što ako ne zna prenijeti znanje i ne nalazi način kako pristupiti djeci?
skidam kapu dobrim nastavnicima jer im posao nije ni malo lak.
...treba istovremeno odrzati disciplinu, znati zainteresirati djecu za svoj predmet i prenijeti im znanje na njima razumljiv nacin. i u tom slucaju :naklon:
mozda se jos necega sjetim...
Maria71, ti vjerojatno pitaš za više razrede o.š. i srednju. Meni je tu jako važna pedagoška kompetentnost i ljudska korektnost, a raznolikost karaktera među učiteljima u predmetnoj nastavi za mene je bogatstvo koje djeci može samo koristiti.
Uz nabrojano meni je važno i da učitelj/profesor zaista ima stručno, a ne samo papirnatu kvalifikaciju. Na visoko mjesto stavljam razumijevanje prema djeci, utemeljeni autoritet i dobru komunikaciju s roditeljima.
meni se podrazumjeva završena advekatna škola i znanje
ali ako nastavnik/profesor nezna prenjeti znanje uzalud mu i škole i
stručnost
npr. imali smo u srednjoj profesoricu fizike koja je imala sistem rada
10sati diktira a mi zapisujemo u bilježnicu pa pismeni test
ona nikad ali nikad nije objasnila ništa i nikada nitko nije odgovarao
usmeno po meni takva osoba se nezaslužuje zvati profesorom
Znanje se podrazumijeva, ali ja recimo pristajem na osrednje znanje - onoliko koliko je dovoljno za predavati određenom uzrastu. Ne mislim da profesor u OŠ ili SŠ mora biti maher svoje struke. Ali ne smije svoje neznanje prikrivati odgovorima tipa "neću vam to objašnjavat jer vi ne biste shvatili".
Evo želje za zlatnu ribicu:
- profesor koji si dopusti reći "to ne znam, pogledat ću pa ću ti drugi put odgovoriti",
- koji je spreman istu stvar objasniti na više različitih načina,
- koji ohrabruje djecu da sama istražuju i uče iz različitih izvora,
- koji voli svoj predmet i pokušava ga približiti učenicima, ali ne uvjerava da je baš to najvažniji predmet,
- koji na molbu da nešto ponovi neće odgovoriti s "trebao si bolje slušati"
- koji pazi na vidljivo poštivanje određenih kriterija i ne daje djeci povod da se bune zbog pravdoljubivosti,
- koji se trudi uvijek saznati više iz svoje struke i pedagoškog pristupa i to primijeniti,
- da istinski poštuje učenike kao sudionike u obrazovanju i kao zasebne osobe,
- da se ne boji priznati pogrešku i pokazati svoju ljudskost,
- da je ljubazan i da se ne da isprovocirati.
moja kikica zove takvo stvorenje - maria71 :mrgreen:Citiraj:
Vlvl prvotno napisa
još samo da ju kloniramo - i riješili smo problem :lol:
...jer djeca to jaaako dobro osjete. To je osnovni uvjet da bi se moglo ovako:Citiraj:
fegusti prvotno napisa
istovremeno odrzati disciplinu, znati zainteresirati djecu za svoj predmet i prenijeti im znanje na njima razumljiv nacin.
Jer ljubav proizvodi strpljivost.
I uvijek i u svakoj prilici ističem da profesore treba dobro nagraditi. To je jedini način da se izbjegne negativna selekcija profesorskog kadra.
Koji, uz želju za obrazovanjem djece, ima želju i volju odgajati djecu (uz većinu ranije navedenog).
Cijeniti ću nastavnika koji, isto tako, ima volje radiit i s roditeljima, koji roditelje doživljava kao partnera u odgoju i obrazovanju djece (i obratno, ali to je za drugi topik...).
Vrlo važno je da je dobar metodičar.
Tj. znati prenijeti znanje na različite načine, imati raznovrsne satove (nema 10 sati obrade pa onda 1 sat ponavljanja pa bum test), kombinirati rad (u skupinama, u paru, individualno i sl.).
Vrlo važno je i znanje, usavršavanje, biti kreativan.
Nastavnici koji nisu kreativni teško postižu dobar odnos sa svojim učenicima.
Ako to sve ponudiš učenicima, oni imaju bolji odnos prema tebi, lako prihvaćaju tvoja pravila i poštuju te.
Radim u glazb. školi, u individualnoj nastavi gdje je međusobna veza puno jača i gdje se puno više stigne razgovarati i upoznati se, a to je ipak sasvim različito od grupne nastave u osnovnim i srednjim školama (zato sam možda i off topic). Ono čega se sjećam iz svog djetinjstva (a i danas vidim to isto kod učenika) jest da najbolje kombinacije dolaze iz situacija kad je nastavnik učeniku veliki uzor u svemu - kad je učenik ponosan na svog nastavnika, kad osjeća njegovu vatru, želju da ga nauči sve što zna, kad vidi da nastavnik stalno uči i ne zapostavlja se, kad može s njim o svemu razgovarati (opća kultura), kad ga iznenadi znanjem koje možda ne očekuje od njega, kad se ljudski i s razumijevanjem postavi u situacijama gdje se očekuje prijekor ili kazna, kad ima veliki autoritet (koji mu onda dozvoljava i "strogoću"), i na koncu kad uči od svojih učenika i prizna pred njima pogrešku.
:mrgreen: Utopija? Imala sam sreću u vlastitom školovanju imati uglavnom takve, a trudim se približiti im se.
Besmisleno mi se činilo razvezivati na onom topicu pa moram napisati bar ovdje: čini mi se važnim da čovjek u svakoj situaciji dostojno predstavlja svoju struku, bilo da čavrlja po "neobaveznom" forumu ili sudjeluje na znanstvenom skupu.
:heart:
dijete će mi ići u muzičku htjelo-ne htjelo
Čoksa, potpisujem u totalu.
Evo jos jedne profesorice..koja bezuspjesno trazi posao ovih dana.
I ja sam jedna od onih koja stvarno volim raditi s djecom i bas uzivam u tome. Trudim se na nastavi (tj.trudila) da im pokazem sto vise zanimljivog konkretno iz kemije i nije mi tesko objasniti po sto puta ako kemijske jednadzbe nisu jasne ili one valencije :)
Al kako do posla :?
evo neki dan navece gledam nema nikakvog natjecaja, kad ujutro osvane natjecaj za profesora kemije i zanimljivo isti taj dan je ujedno i zadnji dan i naravno doci osobno u skolu. I nazovem ja njih da pitam jel imaju nekoga..pa naravno imaju vec jer je natjecaj reda radi jel tako....
i kome da se zalim..mozda vodovodu :lol: :lol:
Uhh zao mi je sto vas davim al moram se malo izjadati nekome
Nažalost svatko.Citiraj:
Tko nam to uči djecu?
Kad smo prošle godine ispunjavali i predavali jedan od milijun obrazaca na vidjelo su došle očajne pravopisne greške mojih kolega.
Č,ć,ije,je,povjest :shock: :shock: -izaberite pogrešku,bilo je svega.
Kriterij za dobivanje posla je diploma i stručni ispit.
Kriterij za zadržavanje posla=nema ga.
velika se većina ljudi učmrlji u neku školu gdje planiraju raditi do penzije.Bitno da ih nitko ništa ne pita,glavno da plaća sjedne svaki mjesec.
Odgovorno tvrdim da 80 %kolega iz moje škole nijednu knjigu iz metodike,didaktike i psihologije odgoja i obrazovanja nije pogledao od dana kad su položili stručni ispit.
Nema kompetitivnosti,svi smo jednako(loše)plaćeni.
Dakle,ja i moj stariji kolega dobivamo jednaku plaću(on dobiva ustvari veću jer ima duži staž),a konkretna osoba na koju mislim do sada nije napisao ni jedan makro i mikro plan,nema izrađene prilagođene programe,ne piše opisne ocjene,ne drži se Pravilnika o ocjenjivanju,informatički je nepismen(sve mu na računalu rade đaci,ne ispravlja testove već mu to rade djeca na satu),ne ide na seminare.
Svi to znamo i on najnormalnije radi.
Rješenje bi naravno bilo kvalitetno vanjsko vrednovanje i česta kontrola prosvjetnih savjetnika.
Kad bi uveli platne razrede i plaćali nas prema trudu i rezultatima i ljudi bi bili motiviraniji.
Ovako smo tu gdje jesmo.
Jednako je bitna i stručnost i talent kako neštoCitiraj:
Što je bitnije,kvalifikacija,završen pedagoški fakultet ili nešto drugo?
prenijeti mladima.Uzalud ti svo znanje ovog svijeta ako ga ne znaš na razumljiv i efektivan način prenijeti onima koje podučavaš.
To je toliko težak i odgovoran posao da ako ti jedna komponenta fali,to nije to.
I kvalifikacija ne znači ništa ako se predavači permanentno ne obrazuju.Konstantno obrazovanje bi po meni trebao biti nekakav standard,no nažalost malo ga se tko pridržava.
Potkovana znanjem,stručnim i pedagoškim.Citiraj:
Kakva osoba treba biti nastavnik vašeg djeteta
Trebao bi voljeti posao koji radi.
Ne bi smio biti društveno degradiran i omalovažavan kao što je sada.
Empatičan i spreman pomoći,no istovremeno realan i pravedan.
Visok.Intelektualci smo,pa bismo tu "titulu" mogli i opravdati.Citiraj:
Koji nivo opće kulture mora imati?
Znači,umjesto 24 sata uzeti u ruke kakvu zanimljivu knjigu.
Ne možeš,ali stvarno ne možeš u 21 stoljeću kad su djeca puuuuno informiranija o svemu nego prije,budući da imaju raznolike izvore znanja,ne imati pojma o nečemu što te učenici pitaju.
Ono,voziti po svom kolosijeku 40 godina ,ni lijevo ni desno.
Eto,to ja mislim.Možda se nećete složiti sa mnom,pogotovo moji prosvjetni kolege,no meni je već pun kufer da nas sve trpaju u isti koš.Zašto bi se ja trebala nekome opravdavati ako je neki moj kolega nepismen ili aljkav na poslu?
Trebale bi se razviti nekakve instance koje će to kontrolirati.
Ja polazim od sebe ,fakat se trudim,radim često do kasno u noć,a živim sama sa dvoje male djece i bilo bi mi puno lakše uzet Gloriju i leći na kauč. A ja,rišem,crtam,režem,lijepim.
Baš sam bedasta. :/
Moja je bivša šefica imala običaj svako malo nekog od nas poslati na seminar ili stručno savjetovanje. Uvijek je govorila da na taj način ljudi, osim obnove znanja, dobiju poticaj za rad, injekciju kreativnosti. Živa istina! Koliko ti samo znači naći se na istom mjestu na nekoliko dana s ljudima iste struke.Citiraj:
ronin prvotno napisa
Toplo preporučujem da se to omogući i profesorima. Samo ne znam kome da preporučim :cry: Ima li netko na forumu iz Ministarstva prosvjete?
Ma ima seminara!!!I to dobrih!
Samo što uvijek na njima viđam iste ljude. :(
A ta činjenica da jedni idu na seminare, a drugi nemaju prilike nimalo ne pridonosi kolegijalnoj atmosferi na poslu i unutarnjem zadovoljstvu profesora.Citiraj:
ronin prvotno napisa
U lipnju sam htjela ići na jedan seminar, poklopilo mi se s maturama u srednjoj.....
odlazak na taj ,obavezni seminar, mi je pojeo pola kile živaca :(
Kak to misliš drugi nemaju prilike?Citiraj:
ljiljan@ prvotno napisa
ja nisam povlaštena ni u kojem slučaju,jedino,za razliku od nekih imam dobru volju pa idem.
Misliš da su kolege ljubomorni?
Prije me smatraju bedastom,rekla bih.
Sorry ronin, krivo sam shvatila. Ne ide mi u glavu da neki ne žele ići. Što imaju izgubiti? Iako nisam u prosvjeti, meni su takvi seminari uvijek pomogli da vidim gdje se trebam više pomučiti da dosegnem razinu struke. Pa i steknu se dragocjena poznanstva s ljudima s kojima možeš razmijeniti mišljenje, pitati ako nešto ne znaš...
zgodna poveznica
http://www.roda.hr/rodaphpBB2/viewto...935&highlight=
Citiraj:
ronin prvotno napisa
potpis
Mogu se slikati sa dobrom voljom kada nemam dozvolu ravnatelja!Citiraj:
ronin prvotno napisa
Potpisujem kolegice na ovom pdf-u.
Podsjetimo se da je riječ zvanje sama po sebi znakovita i u sebi nosi srž i svrhu naše struke, odnosno naše poslanje.
Vjerujem da je u našem poslu sve navedeno važno, ali ljubav prema svome zvanju je odlučujući faktor koji uključuje sve ostalo.
Jer, onaj tko u sebi ima ljubav prema znanju i prema ljudima, uvijek će težiti da se usavršava, radi i svoje znanje i iskustvo radosno i predano prenosi svojim učenicima.
OK,razumijem.Citiraj:
Janoccka prvotno napisa
Govorim konkretno za svoju školu,nas ravnateljica stalno potiče da idemo i sama stalno ide.
Ljubav i znanje predmeta koji predaje podrazumijevam. Kao i to da zna prenijeti to znanje učenicima. A uz pomoć sina pišem dalje:
Držati danu riječ, npr. kada kaže da idući sat pita da to stvarno i napravi.
Svakom učeniku bi trebalo biti jasno što trebaju znati bez obzira zna li to i naučiti.
Imati jasne, unaprijed postavljene kriterije ocjenjivanja.
Poštovati svoje učenike kao osobe, a ne ih samo voljeti kao djecu.
Imati široku opću kulturu da može "pričati o svemu". To uključuje ne samo znanje svega i svačega (dovoljno na razini OŠ) nego i biti u tijeku s onim što njegovi učenici slušaju, gdje izlaze,....
Treba dozvoliti učenicima da ga upoznaju i kao osobu s manama, vrlinama, strastima, hobijima,..., a ne samo kao predavača.
Biti cool (kao Horatio C.) i ne se dati isprovocirati.
Ukazivat i reagirati na nepravdu, odgajati učenike svojim uzornim ponašanjem (pozdravljanjem, oblačenjem, oslovljavanjem kolega,...)
Govoriti i pisati standardnim hrvatskim jezikom i isto tražiti od učenika.
Većinom se slažemo kakav bi idealan nastavni kadar trebao biti.
Što je najgore, takvi ljudi i postoje - ali dvoje koje osobno znam ne rade u školstvu, nego u privredi - za (naravno) više nego dvostruku plaću.
Nažalost i to ovakvu :cry: :cry: :cry: dok god nam učitelji ne znaju osnove gramatike i pravopisa hrvatkog jezka, a osobno se uvjerih da ima i takvih, badava nam sva mila moguća dodatna pshihološka, pedagoška, didaktička i druga usavršavanja, koja doduše smatram isto toliko bitnima, ali sasvim sigurno ne bitnijima od toga da mi netko dijete nauči ispravno čitati i pisati materinji jezik.
Ne znam kamo i može li se takvu osobu nekome prijaviti, niti me to trenutno zanima s obzirom da mi je dijete još puno premalo za školu, ali ne mogu da se ne pitam što će biti kroz tih 4-5 godina kad konačno krene i nedajbože naletimo na nekog takvog. Ne znam, smatram to nedopustivim da mi dijete ne zna razliku između č i ć, da ga netko tome krivo uči, a još mi manje ide u glavu da si netko s akademskim obrazovanjem to priušti. pa pobogu da bi završio bilo koji fakultet ipak moraš i pripremiti koji ispit što znači pročitati i koju knjigu ili skriptu, a da ne pričamo da je to sveukupno 16 godina obrazovanja.
Smatram da ako ja koja nisam učiteljica sebi da jem obvezu pod opće kulturno obrazovanje da znam svoj materinji jezik, onda se ne mogu pomiriti s tim da postoje učitelji kojima je kruh učiti djecu, pa ako već ne znaju zbog sebe, a onda bar da znaju zbog njih.
I da, stvarno, tko nam to uči djecu?
Možda sam malo previše kivna zbog tog jednog slučaja za koji osobno znam, tako da se moj post naravno ne refererira na kvalitetne i drage učitelje koji su profesionalci i dodatno se usavršavaju i u ovim drugim bitnim područjima neophodnim da bi netko bio dobar pedagog.
Sin od sestične donio je doma obavijest roditelju sa tri pravopisne pogreške.
Svi smo umirali od smijeha. I to je bilo to. Ona je mirno potpisala da se ne zamjera...
Da to donese moje dijete, ja bih uzela crveni flomaster i ispravila greške.
Tek onda potpisala.
Ali vele mi - ne možeš se svima zamjerati. To će ispaštati tvoje dijete.
Ako bude tjerao pravdu (kao ja :mrgreen: ) ispaštat će sigurno. Osjetih na svojoj koži još u prvom razredu. Sreća je da sam imala roditelje koji su stali uz mene, ali da je lako boriti se protiv sistema - nije :oops:
Čini se da se svi slažemo otprilike o tome kakve bismo učitelje i profesore htjeli za svoju djecu. I slažemo se da neki (mnogi?) nisu takvi.
Jedan od razloga zašto u školstvu ima nezadovoljavajućeg kadra više nego bismo htjeli jesu male plaće. Uz više plaće u prosvjeti bi ostali raditi neki od stručnih i kompetentnih ljudi koji su pod ovim uvjetima radije odabrali privredu.
Mi kao roditelji ne odlučujemo izravno ni o plaćama, niti o politici zapošljavanja u školstvu. Ne znam koliko zapravo možemo pridonijeti promjeni stanja, ali ima stvari koje možemo učiniti.
Npr. prestati uopćavati (svi su oni loši) uz dopuštanje iznimaka "ima i" kvalitetnih učitelja, dobrih liječnika, poštenih odvjetnika... Svaki put kad lamantiramo ili se složimo s nekim da učitelji dobiju velike plaće koliko rade, nekoliko sati dnevno, i ja bih takvo radno vrijeme, imaju duge praznike, lijeni su i ne trude se, nije im stalo do djece - svaki put tako samo narušavamo dostojanstvo struke, a nikome ne koristimo, najmanje svojoj djeci kao učenicima.
A možemo i (koliko god nam to bilo neugodno i odbojno) uporno tražiti odgovarajući tretaman profesora prema svoj djeci, inzistirati u razgovoru s razrednicom, ravnateljicom...
Ne odustati od toga da ono što nam se čini ideal treba postati pravilo, a ne iznimka.
Naravno da ima i dobrih učitelja. Vjerujem i više nego što se misli, samo što to obično ide po onoj staroj narodnoj - dobar glas daleko se čuje, a loš još i dalje.
Ono što mene osobno bode u oči je činjenica da dobar i loš odvjetnik ne zarađuju jednako. Kao ni dobar i loš pekar, mesar ili automehaničar.
Kod mnogih drugih zanimanja i privatna praksa je razvijena, i imaju izbor raditi u državnom sektoru ili se baciti u privatnike (npr. doktori, pravnici...), a i dalje ostati u struci.
Dok se baš na učiteljima osjeća osnovna mana državnih (javnih) službi, koja je po meni upravo u tome što dobar i loš učitelj zarađuju jednako. I vjerujem da između ostalog i zbog toga nedostaje motivacije za ostanak u školstvu. A kod učitelja je odlazak iz školstva u najvećem broju slučajeva i odlazak u neke profesije daleko od prosvjete općenito.