Kako odradjujete fazu prohodavanja?

Hej, bok, svima,

mi se rijetko javljamo, ali redovito čitamo :-).

Eto, zanima me kao što naslov kaže, vi mame koje ste cijelo vrijeme same s dvije bebe kući (svaka vam čast), a vidim da vas ima dosta, kak ste odradile ili odradjujete fazu prohodavanja beba: dakle, ono - jedna beba se diže i hoće hodati držeći se za vaš prst i vuče na jednu stranu, a i druga to isto hoće, ali na suprotnu stranu.

Mi smo u toj fazi (15 mjeseci) i, iskreno, baš me strah ostati s dvije prohodavajuće bebe sama. Bojim se da se ako padnu ne udare na neki ćošak ili otvorenu ladicu, ne razbiju TV ili slično.

Ja sam otpočetka imala pomoć u kući, od poroda, u vidu dviju baka, tak da sam se zapravo navikla da je još netko samnom. Sad mi jedna baka više neće moći dolaziti - tražim tetu čuvalicu - i dotad me baš frka imalo ostati sama s njima doma. A zapravo želim da hodaju što više jer je i njima to dobra vježba, a nemrem s oboje.

Kak ste vi to riješile?

Pozdrav svima.

Ja sam za taj period bila rezervisala mamu ali mi je ujak imao pretežak moždani udar u međuvremenu pa sam ostala bez oslonca. Kako smo uspeli?

Dugo pre prohodavanja su bili na podu. Sami su se dizali uz nameštaj i nikako se nismo vodali za ruke. Matija je imao kratak period baš pred samo prohodavanje da mi krene u naručje par koraka dok Boris nije ni to. Jednostavno sam samo sklonila sve što je moglo da se skloni (stočić iz dnevne, zaštitila luk od cigala između dnevne i trpezarije) i bila pored njih.

Koliko sam se bojala a ništa se nije desilo. Dešavalo se tek kad su prohodali pa se nije gledalo ko preko čega i preko koga gazi :lol:

Citiraj:

---

clumsy mom prvotno napisa

Dugo pre prohodavanja su bili na podu. Sami su se dizali uz nameštaj i nikako se nismo vodali za ruke. Matija je imao kratak period baš pred samo prohodavanje da mi krene u naručje par koraka dok Boris nije ni to. Jednostavno sam samo sklonila sve što je moglo da se skloni (stočić iz dnevne, zaštitila luk od cigala između dnevne i trpezarije) i bila pored njih.

Koliko sam se bojala a ništa se nije desilo. Dešavalo se tek kad su prohodali pa se nije gledalo ko preko čega i preko koga gazi :lol:

---

Isto ovako. NIKAD za ruku. Sami prohodali i jedan i drugi, s 14 mjeseci.

Naći ćeš svoj način.
Ali slažem se, nemoj ih vodati za ruku. To se niti ne preporuča od strane liječnika, nek hodaju sami kad i kako budu spremni. I ne treba stalno biti u strahu, ali treba paziti. Moji su sad u toj fazi, jedan hoda sam već dugo, drugi tek uz namještaj, i ja sam non-stop nekako stand-by i pazim ih, ali ne desi se ništa strašno. padovi su počeli sad kad je N skužio kako se popeti na kauč ili stolić, ali ubrzo je naučio i kako sići natraške pa je sad okej. Sve do čega ne smiju doći sam zagradili stolicama, u najdoljnju ladicu u kuhinji natrpala plastično posuđe i ono što nije opasno i to je to!
sretno ti - znam kako je to naporna faza! :love:

ja cu samo reci da vam se divim :love:

Hvala, cure za odgovore.

Znači ne vodati ih za ruke? Mi smo inače redovito vježbali od njihovih 2 mjeseca starosti i NIKAD ništa nisam forsirala što sami nisu htjeli, nego samo kako su nam na vježbanju pokazivali. Dugo su puzali, nismo ih niti na noge postavljali na silu, nego samo ako bi se sami digli uz namještaj. Ali kad se dignu sami, onda im netko od nas uvijek da ruku i tako hodaju. Sami se ne usude.

Uh, probat ću im onda ne davati ruku, makar su se sad već navikli.

I idem ladice isprazniti od opasnih sadržaja ;)

Mislim, kad smo već kod ladica - veća ti opasnost preti od njih nego od samog hodanja. Najomiljenija igra moje dvojice je bila da se usprave uz elemenat sa fiokama u kuhinji pa da svaki otvara svoju - više je vrištanja bilo od nagnječenih prstića nego od padova :/

Tvoji su već puzači tako da onaj deo o sklanjanju 'nedodirljivih' stvari već znaš. Čuvaj NE za pametnije stvari (mada će ga svejedno pored dva deteta biti i previše) :love:

i ja sam jos davno cula od mlade mame blizanaca nikako za ruke i bice mnogo lakse. meni su vec uveliko na podu, puzanje, otkrivanje, zavirivanje. Pustam ih, naravno, tu sam i sve kontrolisem. Fioke smo zalepili sirokim selotejpom bas zbog prstica, brine me jos klizav parket. uglavnom devojcica prva krece, a decko za njom. pronasli su i kesetinu punu starih kaseta! AAaaa kakva je to njima radost!

Devojcica se vec sad prilicno ljuti ako nekuda krene, pa se zaglavi, a ako joj pomognem ma samo malo buni se. ok, tu sam onda ako zatrebam. ona vec prica sa zivotinjama, komunicira vrlo slatko, imitira me kako pricam telefonom, salje poljubce, ponavlja jos neke stvari. decko cuti, pazljivo je posmatra sa smeskom i onda za par dana kad mu se slegne i on radi sto i ona, ali uvek oprezno i mirno.

koliko strepnje, a zaista ne bude nista strasno, jer, tu sam uvek blizu njih