Zaposlene mame

Cure, da li se i vi osjećate loše što malo vremena provodite sa svojom dječicom?
Mene nekako već par dana pere užasan osjećaj krivnje da sam premalo sa svojim dijetetom. Pogotovo nakon što je neku noć u snu plakao i vikao NEĆE, NEĆE MAMA JADI (radi) :cry:
Srce mi se podrapalo od tuge.
Jutros kada sam ga odvela u vrtić, pokazivao mi je na izlazna vrata i govorio MAMA JADI, JADI MAMA, TUNE (kune).
Baš se užasno osjećam.
Tako mi fali vrijeme koje ću posvetiti samo njemu.
Radim 6 dana u tjednu. Dolazim doma oko 18.30 i čini mi se da je to premalo i njemu isto kao i meni.
Znam da si ne mogu pomoći nikako osim da to vrijeme koje imamo provedemo što kvalitetnije, samo me zanimalo da li se i vi osjećate ponekada tako loše zbog toga. :(

Nažalost, osjećam se jako često tako, stalno.... :cry: :cry: ...radim 5 dana u tjednu i nikad nisam doma prije 17h, ni MM. A onda treba nešto i skuhati, stalno negdje trčati, obavljati neke gluposti (iako svugdje on ide s nama)....hoću reći ne možeš se uvijek kvalitetno ni pozabaviti s djetetom jer ti se cijeli život svede na ta 3 sata do odlaska na spavanje....užas. Ne znam šta napraviti....idealno bi bilo raditi 4 sata, ali kako to izvesti?!

Joj Brundice kao da sam ja pisala post! Nemoj bit žalosna, važno je da si ti uvijek tu za svoje dijete ( u srcu, u glavi)! Moja Luce viče to isto, mama radi, tune, neće, plače i budi se..Ma stvarno je to horor, ali mene još više muči nešto drugo! Ponekad mi se čini da mi to nije nejveći problem, tj. više me muči što ponekad kad dođem s posla nemam živaca za nju, nemam strpljenja za njenu grintavost, izluđuje me..Čini mi se da u stvari traži još veću pažnju baš zato što me ne vidi do 16 h, ne smijem ništa drugo raditi, samo moram biti usmjerena na nju..A ja toliko želim, ali padam s nogu, šta od posla, kompića (oči mi iskapaju), nespavanja, posla u kući...Imam ponekad toliku grižnju savjesti, da se rasplačem iz čista mira ili se (u zadnje vrijeme) iskalim na jadnom MM. :cry:

Ups, zaboravila sam ti napisati...OBVEZNO nam vrati staru sliku Svena na avatar! Ovdje uopće ne vidim mog slatkiša!!!!

Citiraj:

---

MajaMajica prvotno napisa

...Imam ponekad toliku grižnju savjesti, da se rasplačem iz čista mira ... :cry:

---

Joj kako poznato....kada navečer legnem u krevet razmišljam kako sam možda mogla bolje i kvalitetnije provesti vrijeme sa Nikom, a onda opet se sjetim da nemam nikoga tko bi to sve drugo što sam obavljala napravio umjesto mene...i tako stalno, u krug sa istim gropom u želucu i stalnom grižnjom savjesti....moja mama kaže da najveću grižnju savjesti ima zadnjih godina...dakle cure, taj će naj osjećaj pratiti zauvijek, naučimo se... :/

Da, i to.
Od silne želje da to zajedničko vrijeme provedemo što kvalitetnije, stalno se preispitujem šta ćemo raditi taj dan da slučajno niti jedna minuta ostane neiskorištena.
Stalno ga promatram, upijam svaki pokret, riječ, mislim si možda bi već trebao ovo ili ono.
Onda legnem u krevet i razmišljam o tome kako se pretvaram u preambicioznog roditelja koji želi da njegovo dijete savlada sve moguće za tu dob.
Ali to jednostavno ne može tako.
Onda ga malo pustim na miru, onda me opet peče savijast da ne provodimo dobro vrijeme, i tako u krug :roll:
Znam da sad možda brijem (opet :roll: ), ali imam takvih dana kada sam baš nezadovoljna.
A sve ustvari zbog silne želje da ga u nečemu ne zakinem zbog toga što smo malo zajedno. :?

Ma već malo briješ previše... ;) :D ..iako šta je previše....
A ja sam mislila da sam ja control freak.... :D :D
Nemoj ga toliko proučavati već uživaj u njemu, spusti se na njegov nivo , ne očekuj previše...

Mene ne peče savjest - raditi se mora!
Drugo bi bilo kada bih ja svoje vrijeme provodila po frizerskim i kozmetičkim salonima i ostalim mjestima gdje dijete ne može sa mnom.
Pa čak je ni bakama ne ostavljam, osim ako je bolesna!
Niti crtć joj ne pustim, da bih ja mogla... nešto!

I koliko god smo najsretniji kada je svaki tren sa nama, pa makar i ne proveli kvalitetno to vrijeme, moram priznati da je ponekad jako naporno sve raditi s djetetom...svaki odlazak u dućan, svako čišćenje, svaki shopping.....oduvijek sam se divila samohranim majkama, kakva to hrabrost mora biti, snaga, živci, energija.....skidam im kapu!! Skrenula ja s teme... :D

Mene ne peče savjest, ne osjećam se kriva, ali tužna da. Fali mi dijete/djeca (Jan mi je vec dovoljno velik za tolika odvajanja- i da sam doma dala bih ga u vrtic s 3). Baš mi fali vrijeme provedeno s njima po cijeli dan. I, što dalje, to manje vjerujem u koncept quality timea, vjerujem da je korisnije upijati svoju djecu( i da oni upijaju nas) cjelodnevno dok su tako mali, pa i uz kucne poslove i obaveze.

Citiraj:

---

apricot prvotno napisa

Mene ne peče savjest - raditi se mora!
Drugo bi bilo kada bih ja svoje vrijeme provodila po frizerskim i kozmetičkim salonima i ostalim mjestima gdje dijete ne može sa mnom.
Pa čak je ni bakama ne ostavljam, osim ako je bolesna!
Niti crtć joj ne pustim, da bih ja mogla... nešto!

---

Ne peče mene savjest zato što radim. Na kraju krajeva, to sam studirala i htijela raditi.
Mene ponekad peče savjest jer sam npr. išla kuhati odmah poslije posla, a nisam se s njim igrala i kuhala kada zaspi.

Citiraj:

---

Brunda prvotno napisa

Mene ponekad peče savjest jer sam npr. išla kuhati odmah poslije posla, a nisam se s njim igrala i kuhala kada zaspi.

---

I mene....

Ali tužna jesam.
Tužna sam što mi je takvo radno vrijeme, što nemam slobodne vikende...
Ali to na žalost ne mogu mijenjati.

Citiraj:

---

Brunda prvotno napisa

Mene ponekad peče savjest jer sam npr. išla kuhati odmah poslije posla, a nisam se s njim igrala i kuhala kada zaspi.

---

iako da bi nešto pojeli to isto treba prvo skuhati, a bilo bi poželjno da se pojede 'ručak' prije 20h.... :/ :D

Ja sam tri tjedna doma s njih dvoje i ponekad mi je teško (plakanja u duetu), ali uglavnom uživam. Nisam već dugo ovoliko vremena provela s Grgom.
I divno mi je što sve radimo zajedno, mislim da je pogrešno zajedničko vrijeme s djetetom usmjeriti isključivo na igranje, jer djeca mogu nekako sudjelovati u onome što radimo i sve im je igra.
Grozan mi je onaj pritisak koji sam osjećala kad sam rodila- kada bih uspavala bebu navalila bih na Grgu da nam nadoknadim, što sada vidim da je bilo bezveze jer on nije nešto strašno žudio zamnom ...
Mislim da je zgodno (jedina nova stvar iz Flanderičine knjige) da djeci ponekad bude i dosadno, tj. da im ne moramo osmisliti svaku minutu u danu.

Citiraj:

---

MamaAna prvotno napisa

I divno mi je što sve radimo zajedno, mislim da je pogrešno zajedničko vrijeme s djetetom usmjeriti isključivo na igranje, jer djeca mogu nekako sudjelovati u onome što radimo i sve im je igra.

---

E, tocno to sam i ja osjecala na porodiljnom i zato se ovako bezveze i osjecam otkad sam se vratila na posao.

Potpisujem vas sve od riječi do riječi..ponekad čak mislim da nisam normalna, jer bi mi sigurno bilo zgodnije a i luci bolje da je ostala s nekim drugim doma, nego da je ja vučem svigdje sa sobom..ali čini mi se da joj, iako je ja uključujem u sve što i ja radim (tipa ja svoju krpicu, ona svoju, pa mi kao skupa čistimo kuću i pričamo), poprilično falim, jer je toliko sretna kad sam usmjerena samo i isključivo na nju, makar je samo gledala dok nešto radi. Sad ima i novi uzvik: "Mama radi, mama tuuuuuuuuu!!!!!!! :love:

Mene je malo prošla ta grižnja savjesti jer se i Patrik zadnjih par mjeseci ponaša nekako hmm "zrelije" :heart: , s radošću ide u vrtić, zna da mama i tata moraju ići raditi da zarade kune, veseli se zajedničkom vremenu ali često ode i sam se igra u svojoj sobi...
Baš se osjećam nekako rasterećeno. Znam da mu posvećujem sve vrijeme koje mogu. Bili smo doma dva tjedna jer je imao vodene kozice i već me pri kraju svaki dan ispitivao kad će u vrtić i točno sam osjetila da mu je doma sa mnom već dosadilo(s kozicama nismo mogli van). :D

Citiraj:

---

Brunda prvotno napisa

Ali tužna jesam.
Tužna sam što mi je takvo radno vrijeme, što nemam slobodne vikende...
Ali to na žalost ne mogu mijenjati.

---

Jesi probala to promijeniti? Mislim da zavisi i od toga koliko si spremna "podnijeti" za slobodne vikende i normalnije radno vrijeme.

Ja sam prije malo više od godinu dana pukla. Isto su bili radni vikendi, ostajanja do nekog doba noći, nošenje posla doma svakodnevno, odgovornost na poslu me ubijala jer i to malo vremena što bi imala sa Majom, ja sam bila luda zbog posla. Onda sam naletila na oglas za ovo radno mjesto. Karijera - deset koraka unatrag, plaća duplo manja, ispod RH prosjeka, odgovornost daleko manja. Ponekad zažalim zbog love, al se brzo sjetim svih pozitivnih strana. Puno sam više s Majom, još bitnije je da nisam živčana i luda dok sam s njom, imam vikende i praznike, bolovanja, godišnji i ne sanjam posao! Vrijedi svake kune!

Smokice, ne mogu mijenjati.
Prvenstveno zbog financija.
U kreditu smo, plaća koju imam zaista nije za odbaciti samo tako, a radno mjesto mi je relativno sigurno.
Baš sam neki dan razgovarala s mm-om i dogovorili smo se, pošto je moje radno vrijeme specifično (od 12.30 do 18, 18.30, tu i tamo sa iznimkama-u zadnje vrijeme sve češće :/ ) i 6 dana u tjednu, da jednom tjedno Svena nećemo odvesti u vrtić.
Prije podne ću se ja (ili oboje, ako je mm slobodan- jer i on nema određeno radno vrijeme) posvetiti njemu (ili ćemo negdje ići), a kad ja moram na posao mm preuzima.
To me je za sada malo smirilo :/

Citiraj:

---

Maja prvotno napisa

I, što dalje, to manje vjerujem u koncept quality timea, vjerujem da je korisnije upijati svoju djecu( i da oni upijaju nas) cjelodnevno dok su tako mali, pa i uz kucne poslove i obaveze.

---

Potpisujem.

Cula sam da je netko od tih nekih stucnjaka, valjda psihologa, znanstveno potvrdio da je u obiteljskim odnosima vaznija kvantiteta nego kvaliteta.
Moje iskustvo je isto takvo.
Radim jedan cijeli dan tjedno i tada je Shantana sa tatom koji taj dan radi par sati od kuce (dok sam ja doma) a ostatak dana nadoknadjuje prekovremenim radom u ostale dane u tjednu. Radim jos jednu vecer kada je ona opet s tatom. Jedino je jednom tjedno vodim kod tete cuvalice na tri sata kada imam poslijepodnevno predavanje i to mi je najstresniji dan u tjednu. Prosli tjedan je teta bila bolesna a nije bilo zamjene pa sam je dovela na posao i odrzala predavanje s njom u marami (bilo je malo skraceno i studenti nisu puno paznje obracali na mene nego na nju :D ).
Bilo je to vrlo zanimljivo iskustvo koje me nanovo ponukalo na razmisljanje kako je nase drustvo (moderno) vrlo child i mum unfriendly; posao je odvojen od djece i to se smatra dobrim i pozeljnim i kako ta kultura odvajanja beba od mama u rodilistima je samo jedan mali odraz svakog buduceg odvajanja. Vjerujem da je moguce uspjesno zivot organizirati i na drugi nacin, ali treba se mijenjati, smanjivati potrebe, povecavati kreativnost kako od staroga napraviti novo (kak' bi neki ekoloski Englezi rekli reduce, reuse and recycle...) itd...I naravno izboriti se za mogucnost skracenog ili fleksibilnog radnog vremena, dobro placenog porodiljskog, mogucnosti rada uz dijete kada je god to moguce (a moguce je puno cesce nego sto se mi usudimo pomisliti....).

Kako bi to izledalo da vise radim i da sam vise od nje odvojena, imali smo prilike vidjeti za ove praznike kada nas je posjetila moja mama i kada je Shantana pocela govoriti svoje prve recenice koje su znakovito bile:to je moja mama, di je moja mama? a sve to kao posljedica mojeg cesceg izbivanja iz njezinog vidokruga. Primijetili smo da je postala i vise clingy i da je stalno htjela da budem uz nju, kada sam i bila kod kuce. Tocno sam osjetila da je postala nesigurnija i nezadovoljnija. Mislili smo da je to mozda pocetak dobi kada se javlja separacijska anksioznost, ali vraga...baka je otisla, mama je opet dosla u prvi plan i sve je opet po starom. A meni ostaje sumnja u taj koncept separacijske anksioznosti kao neceg nuznog; ako se dijete uopce ne odvaja od mame ili nekoga tko mu je u funkciji mame sve dok nije spremno da se odvaja, mozda SA uopce ne bi ni postojala?

saradadevii, maja, potpuno se slazem.... i mene to pitanje kvantitete i defaultne odvojenosti majke i djece u nasem drustvu muci...
:(
i nekak sam sigurna da je djetetu veci dobitak ako sudjeluje sa mnom u svakodnevnim stvarima (kuhanje, spremanje, odlazak u grad) nego iskljucivo i samo igranje i odvajanje od ikakvog 'stvarnog' zivota roditelja. nije igranje lose, nego mislim da i ono sto su nama poslovi djeci mogu biti igranje i zabava... ;)

ja sam sretna što radim posao koji volim i što zarađujem dovoljno za nas dvoje.
Kad dodjem doma zaista sam samo sa Franom. ne kuham, ne perem , ne čistim.To radim kad on legne.Istina je da se zbog toga ja ne hranim baš kako bi trebalo, ali zato je Franu sve kako mora biti.

Bila bi tužnija da sjedim doma i nemam mu za dati jesti.
Istina je da se bubamarca jako zazelim, a i on mene. Vrijeme koje nismo zajedno nadoknađujemo popodne, preko noći,ujutro (on se budi sat vremena prije no se ja počnem spremati za posao) i vikendima.

Red, rad i radno vrijeme će ga pratiti cijeli život, pa sam ja odlučila prihvatiti ono što ne mogu promjeniti.

P.S. Maknula sam Franovu sliku sa radne površine na računalu i nije mi više tapeta na mobitelu, jer čim bi ga vidjela zamislila bi se i ostala sat vremena u razmišljanjima.

ja jos dugooooooo necu radit, ali me interesuje da li vas sa posla dekoncentrise razmisljanje o djeci.. Mislim da ce mi sve misli biti preokupirane djecom.
Dok sam bila slobodnjak (bez muza i djeteta) radila sam sa jednom 35-godisnjom kolegicom koja ima dva klinca. Zvali su je na posao po 10 puta. I cesto me je zamolila da zavrsim nesto sto bismo trebale zajedno, jer je djeca traze da ide kuci. I stvarno to mi nije smetalo. Sama sebi sam govorila da ce i meni jednog dana biti isto. Bit cu razapeta izmedju djece i poslovnih obaveza. :angel:

Radim od Lovrinih 6 mjeseci i od tada je on sa tetom čuvalicom doma.
Bilo mi je užasno početi šljakati. Prvih mjesec dana sam koristila pauze za dojenje (oko podneva), a dojimo uspješno i danas od mojeg povratka doma do sutradan ujutro.
Moje vrijeme posvećeno mojoj obitelji (moj miš i MM), je od trenutka kad dođem doma. Ako nisam (nismo) klopali negdje drugdje spremim brzi ručak za nas starce. Sve ostalo čeka vrijeme nakon što Lovro zaspe (pranje suđa, peglanje, brisanje ili pranje podova, pranje veša itd...), a Lovrina papica priprema se ujutro kako bi je teta čuvalica stavila kuhati i dovršila za Lovru.
Sav ostatak mojeg vremena (i MM) mi se igramo, šetamo, plešemo i moram reći provodimo vrlo kvalitetno.
I kao što su cure rekle: Raditi se mora...

Raditi se mora. Ja sam samo htjela naglasiti da postoje razlike između rada i rada. Kod nas je još uvijek previše "rada" koji ubija sve u čovjeku. I šta da onda možeš pružiti djetetu?
Inače se isto slažem da je kvantiteta previše zapostavljena. Za djecu sama blizina roditelja, prvenstveno majke, ima ogromnu važnost. Gledanje i pračenje, poslije i "pomaganje" u svakodnevnim poslovima podjednako je važno kao i igranje, to je druga dimenzija odnosa. Mi igrom i aktivnostima primjerenim njihovoj dobi ulazimo u njihov svijet, ali to je nedovoljno ako ih ne pustimo da i oni uđu u "naš" odrasli svijet i budu njegov dio svakodnevno.
Ponekad kad radim doma, Maja se igra kraj mene i kad me pogleda i pročitam joj u očima "Tu si, kraj mene i to mi daje sigurnost i čini me sretnom" znam da je sve ok i da joj puno više znači takvih 6 sati kad joj se ne mogu sasvim posvetiti, al sam uz nju nego sat-dva igranja s njom nakon što me ne vidi cijeli dan.

I ja se slažem da je najbitnije kvalitetno provedeno vrijeme sa djetetom. Moje radno vrijeme je od 7-15,15, od MM je još gore, skoro pa cijeli dan, nekada i dio večeri. No, kada dođem po Taru u vrtić krene naše zajedničko vrijeme, ako smo doma, zajedno radimo krevete, stavljamo robu u mašinu, ako pravim kolač Tara miksa kremu, sve radimo zajedno. Kada MM dođe s posla, potpuno se posvećuje Tari, zajedno crtaju, plešu, gledaju crtiće ili razgovaraju. Ako je vrijeme lijepo onda smo vani, ili u parku, ili u naselju u šetnji obavimo kupovinu, pričamo i tako. Jednostavno raditi moram, znam da je njoj u vrtiću dobro, i naravno svaki dan jedva čekam da ju vidim, kao i svaki roditelj.

Smokice svaka čast.
I ja sam svašta promjenila u svom poslu radi djece. Imala bi možda više novaca da sam učinila drukčije, ali mislim si i sad ga imam dovoljno. A ako ovako više neće ići, skresat ću sav standard koji imam samo da budem više s djecom.

Ja počinjem uskoro raditi i još ne vjerujem da je godina prošla tako brzo! Srećom, radno vrijeme mi je dosta fleksibilno. Ali ja ni sad ne stižem obaviti sve, ne znam kako će to biti kad počnem raditi. Svaki dan kuhanje za Niku, za nas, pranje, peglanje, čišćenje..., i sve to ugurati u nekih 2-3 sata kada Nika spava!
Većina zaposlenih mama mi kaže da se bolje organiziraju otkad rade!?
Istina?

S obzirom da radim u vlastitoj firmi, radno vrijeme si na sreću mogu sama organizirati; za sada /od Vidovih 4,5 mj./ radim od 10 do 14 h. Ostatak dana sam s njim. Za sada si nekako ne mogu zamisliti da je drugačije; ali ja sam u situaciji da sam sama odgovorna za svoj posao, koliko ću dugo raditi skraćeno, sve..i znam da mogu biti sretna zbog toga.Ali onoliko koliko sam ja svojim skraćenim vremenom pošteđena posla, toliko je MM više opterećen...
MM i ja zajedno imamo privatni posao i on mi kaže da bi i on po čitave dane samo bio s mališom /kad god može eskivira s posla i s nama je/. Mene Vid otkako se rodio inspirira na puno puno toga, a istovremeno sam potpuno "opčinjena" s majčinstvom i s njim i ne mogu se još uvijek baš 100% skoncentrirati na nešto drugo.
Htjela bi i upisati neko vježbanje par puta tjedno predvečer, da se malo protegnem, a istovremeno mi je nekako žao 2 večeri u tjednu biti bez mališe. Tako brzo raste, mijenja se i napreduje da kao da se bojim da ću nešto propustiti. Samo je jednom ovako mali :love:
Znam da ću i ja u budućnosti morati raditi 9-5, ali za sada još ne razmišljam o tome..