Kako je 11.09. polako odmicao, polagano je i odmicala nada da će naše malo zlato doći na termin. Najgore tih par dana uoči i poslije termina bilo je stalno zapitkivanje sa svih strana "Još nisi?! Pa šta čekaš?" i tome slično. Ionako ogromnu napetost koju sam osjećala dodatno su povećavali takvi upiti, tako da sam se nakon što sam se vratila s drugog pregleda plodne vode odlučila ne izlaziti kako bi smanjila pritisak koji sam tih dana intenzivno osjećala.
U petak, 14.09. sam otišla do svog ginekologa i pitala ga za uputnicu za pregled p.v. jer mi je u subotu trebao biti treći put.
Cijeli sam dan za divno čudo, bila nekako smirena, a popodne sam počela osjećati trudove u malo jačem intenzitetu. Nisam se baš previše uzbuđivala, no MM je već bio u panici i svako malo je pitao je li mi dobro.
Iskreno, bilo mi je malo smiješno to što sam ja bila ta koja je bila smirena, a ne on, jer je inače obrnuto.
Oko 21 h razmak između trudova je bio oko 10 minuta, i da se njega pitalo, on bi me već tada odveo u rodilište, jer je stalno ponavljao "Šta ako je neki sudar na cesti? A šta ako bude gužva na putu pa ne stignemo na vrijeme?".
Ali ja sam čekala imajući na umu da sam prvorotkinja i da to neće ići tako brzo. Bilo mi je lakše pripremiti se na čekanje. Oko 23 h već je bilo svako 5-6 minuta, pa sam zaključila da je vrijeme za krenuti.
SPremila sam u torbu još par sitnica koje sam smatrala da bi mi mogle biti potrebne, i krenuli smo. Uz trudove, koji su tad već bili poprilično jaki, morala sam mu stalno govoriti da uspori, jer cesta je bila prazna, naravno, i znala sam da ćemo brzo stići.
U 23:30 sam se presvukla i dala svom već tad izbezumljenom MM odjeću (koju je on negdje uspio izgubiti), i ljubazna sestra me odvela u rađaonu.
Dežurni doktor me pregledao, (bio je jako drag i simpatičan), rekao sestri da mi da klizmu i rekao da bi do jutra sve trebalo biti gotovo.
Više od samog poroda, užasavala sam se klizme i epiziotomije. No, iako sam taj dan samo doručkovala, i bila tri puta na wc-u, znala sam da je bolje surađivati. I tako, nakon bolnog pohoda wc-u, (trudovi su bili sve jači i jači), stavili su me u boks, priključili ctg i ostavili samu.
Bila sam uistinu tiha, disala sam pravilno unatoč bolovima. Razmak među trudovima je već bio svake 2-3 minute.
Mislim da mi je tu cijelu noć, do jutra, teže padalo zapomaganje i urlanje u boksu do mene, nego sami trudovi.
Oko 7 sati ujutro, na pregledu mi kažu da su trudovi dobri, ali da sam i dalje samo tri prsta otvorena.
Mislila sam da ću se onesvjestiti od muke, jer sam već bila poprilično umorna. Tad su me poslali šetati hodnikom, jer imaju manjka kreveta, a nadali su se da ću se početi otvarati. I tako ja šetam hodnikom, subota je jutro, 12 žena dolazi u predrađaonu, mislim se "Šta je meni ovo trebalo?", zovem MM koji je cijeli u čudu kako to tako dugo traje, i dok ja lagano gubim živce, gledam kako doktorica A. u posebne, nove boksove smješta svoje dvije privatne pacijentice koje je naručila za porod to jutro i nudi im epiduralnu. U tom trenutku zovem ponovno MM i govorim mu da zove nekoga, bilo koga, neka me dođe pogledati, jer ću se inače skupiti iz rodilišta i doći roditi kući.
On me smiriva i oko 11 i 15 s odjela dolazi dr. B. i s hodnika me povede do boksa (čudo kako je bio slobodan tada), pregleda me i da drip, jer su trudovi već jaki, ali se ja i dalje ne otvaram.
Oko 13 i 30 sam već klečala na krevetu i trudila se disati kroz trudove.
Tada ponovo dolazi dr. B. i kaže da sam skroz otvorena i da je vrijeme za tiskanje.
No, tad mi je već bilo teško skoncentrirati se na disanje, bila sam preiscrpljena i pomislila sam da ako od tih bolova ne umrem, da neću nikad. U boksu je u tom trenutku bila sestra koja me ispitivala koješta nastojeći me održati prisebnom. Sjećam se samo da sam joj na pitanje "Šta vam je muž?" odgovorila, bolje rečeno, odvrištala, "Budala!".
Zahvaljući dr. B. koji je cijelo vrijeme bio u blizini, i koji me vodio kroz sami porođaj, uspjela sam i bez epiziotomije, koju se babica već spremala učiniti, rodila sinčića.
Moje se zlato smirilo čim su mi ga stavili na grudi, i pogledao me najljepšim okicama na svijetu.
I kao da me nikad ništa nije ni boljelo, preplavio me osjećaj sreće, i shvatila sam da sam zacijelo Bogu jako draga čim me blagoslovio takvim darom.
Gledajući ga sada dok spava kraj mene, uvjerena sam u to.
