zanima me da li ste, u kolikoj mjeri i od koga konkretno imali podrsku u obitelji za dojenje?
na koji nacin ste imali podrsku?
ako niste imali podrsku, koliko vas je to demotiviralo u dojenju?
cija vam je podrska bila bitna ili cak kljucna?
hvala :)
Printable View
zanima me da li ste, u kolikoj mjeri i od koga konkretno imali podrsku u obitelji za dojenje?
na koji nacin ste imali podrsku?
ako niste imali podrsku, koliko vas je to demotiviralo u dojenju?
cija vam je podrska bila bitna ili cak kljucna?
hvala :)
Imala sam bezrezervnu podršku od muža. Od ostatka porodice deklarativnu. MM je obavljao većinu kućnih poslova i sve nabavke, puštao me da odspavam duže dok on zabavlja bebu, uspavljivao je kad ja nisam uspjevala, bio (vrlo široko) rame za plakanje...
Mama je bila za dojenje, kao i svekrva. Obe su dojile svoju djecu. Obe su imale po koji savjet za "više mlijeka" zasnovan na "jedi/nemoj jesti to-i-to"), što sam shvatila kao želju da pomognu onoliko koliko znaju i umiju. Svekrva nije komentarisala, osim, dobronamjerno, čak mislim i sa malo divljenja, kako izdržim kad dijete toliko visi s mene. Mama se silno trudila da mi pomogne. Meni, ne dojenju. Tako da bi na svaki plač, odmah istog trena ispucala "Pa daj joj flašicu, što se patiš!" Ja sam se na to jako ljutila. Do te mjere da sam je jedne prilike izbacila van (:oops: ) nakon što mi je rekla da je ne umijem nahraniti (ja pojila čašom, ona insistirala na kašičici). Tek sam kasnije shvatila, kad se uspostavila ponuda i potražnja da je ona u stvari željela da se JA odmorim. Da se JA ne salomim od nespavanja, brige, suza, kućnih poslova koje sam obavljala sama nakon što je MM počeo raditi... Jer sam ja njeno dijete, koje pati...
Demotivisalo me nije. Inače sam uporna kao mazga, kad nešto zacrtam. Samo sam bila tužna i ljuta što podrške nema u onom obimu i vidu koji sam očekivala, osim od MM. Njegova podrška i trud oko mene, bebe i kuće, u to vrijeme je bila zaista presudna za moje psihičko zdravlje, a time i dojenje naše djevojčice. Bilo mu je dovoljno da vidi koliko dijete bljuca nakon dodanog adaptiranog, koliko štuca nakon toga, i kako ima kisele stolice, da postane jedan jako prodojeći tata. Eto, toliko od mene u ovaj rani sat.
MM mi je bio najveća pomoć i podrška. Mama i sveki su poštovale moju odluku ali nisu baš bile oduševljene što mala cica po cijele dane. Ali me ugodno iznenadio svekar koji je adaptirano spominjao u kontekstu najvećeg zla koje je ljudski rod izmislio :lol: i govorio: Mala, samo ti njoj daj sisu. :lol:
Načelno svi su me podržavali, u praksi jedino MM. Ali iskreno nama je dojenje od početka pesma, niti ragada, niti mastitisa, soora, ničega, samo jedan malo jači skok u razvoju.
Značilo mi je to što je MM svim srcem za dojenje i što i on misli da dojenje nije samo način prehrane već mnogo više. A značilo mi je i to što je razumeo moju nervozu i umor kad je Nađa prva tri meseca bila na sisi 24/7 i hrabrio me da izdržim.
A za sve što znam, i za sve što MM zna o dojenju ...... HVALA RODAMA :heart:
Imala sam ogromnu podršku MM, išao je na tečaj samnom, educirao se o dojenju. Njegova podrška i pomoć mi je bila najbitnija pogotovo prvih mjesec dana koji su mi bili najteži. Prvih mjesec dana je bio na godišnjem i sve što sam ja trebala raditi je dojiti i maziti se s bebom.
Nije ni on imao puno obaveza jer je moja mama donosila kuhani ručak svaki dan, tako da smo se nas dvoje potpuno posvetili djetetu.
Nakon početnih problema, puno mi je značila njegova podrška kod dojenja u javnosti. Nekako mi se čini to također važno jer mi dosta putujemo, šetamo, idemo na cjelodnevne izlete.
Svekrva je bila sretna što dojim jer ona 'nije imala mlijeka jer ima male sise', divila se što mi se da dojiti jer mali stalno visi na meni, jedino je bila uporna da bebi treba voda. Moja mama je bila uvjerena da je A. gladan i da mu treba dati adaptirano, nakon prvog vaganja je zagovarala dojenje. U užoj obitelji imamo slučaj rođakinje koja je poslušala savjet patronažne i isključivo dojila 6 mjeseci. Rodbina koja se čudila tim 'novim' metodama, nakon što su vidjeli da mala raste ko bumbar, sad dijele savjete tipa: nemoj davati čaj, ni vodu, samo doji dušo, kad god traži ti mu daj, to je najbolje za bebu.
Nakon prvog vaganja (nakon mjesec dana) gdje je mali dobio jako puno na kilaži :D , dobila sam ogromno samopouzdanje i nakon toga mi podrška više nije ni bila potrebna.
Nikako ne smijem zaboraviti i veliku podršku Roda. :naklon: U trudnoći sam pročitala sve tekstove o dojenju s portala i bila u školi dojenja.
Čitala sam i ovaj forum gdje sam vidjela da nisam jedina koja ima problema s dojenjem. Na forumu su me ohrabrile priče žena koje su uporne i ne odustaju od dojenja.
imala sam apsolutnu podrsku, dojenje se podrazumijevalo, bilo je par upita na temu "da mu/joj das malo vode?" ili "pa sto ces bas 6 mjeseci cekati da pocne jesti konkretno?", ali nisam u tome vidjela napade, vise znatizelju.
podrska se ocitovala u tome da me ne tlace i preispituju moje stavove. s prvim djetetom, puno puno mi je pomogla mama koja je dosla k nama neposredno nakon poroda, preuzela sve oko prehrane i kucanstva i pustila meni da se iskljucivo bakcam s njim i beskrajnim dojenjima. da je nije bilo, ne znam bi li uspjela - on je dojio STALNO, ja sam i na taj nacin bila umorna, ali mirna i skocentrirana na dojenje.
to mi je ujedno jedna od prvih i najbitnih podrski. s drugim djetetom, ulogu moje mame iz tog prvog iskustva je preuzo mm. drzao se super, osim u jednom trenutku kad me je doslovno molio da ode kupit bocicu i adaptirano jer ce me "to dijete ubit!" ona je imala poseban nered u hranjenju, ali je istodobno bila izuzetno vezana cicu i bas je jasno izrazavala potrebu da bude blizu mene - do dana danasnjeg (navrsila je 2 godine) joj je cici najbolja utjeha - nema problema kojeg ona nije rijesila :heart:
u odnosu na produzeno dojenje, najvise podrske imam od sebe same i male sefice, a zanimljivo i od mojih svekija. njima je to jednsotavno fenomenalno i svima s ponosom pricaju o tome. najmanje podrske trenutno imam od moje mame koja kaze da to jednostavno ne razumije i da mu ne vidi svrhu. ne njurga, ne prica previse, ali baci tu i tamo takve komentare, uz "pa dosta joj je, skini je, bit ces mirnija". nacelno, ne zamjeram joj to, ne obazirem se previse - mi smo sad u fazi u kojoj nam podrska sa strane i nije nesto potrebna.
ja sam od muza, mame, svekrve, sestre, imala podrsku za dojenje, ali nisam imala podrsku za iskljucivo dojenje!
dojenje je bilo problematicno samo prvih dan, dva, nakon toga sve teklo ko podmazano, ali oko iskljucivog dojenja sam se zakrvila s muzem i jos dan danas mi to ne moze oprostiti.
MM bezrezervna podrška u svakom smislu. čak mi prvih mjeseci svaki put kad bi bio u blizini dok dojimo, donio bi mi nešto za popiti... :heart:
okolina nije niti podržavala ali niti ometala.
jedino su me pokušavali nagovoriti da dajem bebi vodu jer je bilo vruće po ljeti ali kad sam objasnila zašto ne dajem čaj ni vodu prvih 6 mj, nitko nije imao više što reći.
u pocetku sam jedinu podrsku imala od mame koja je zarko zeljela dojiti ali nije uspijela. njeno je bilo: ja o dojenju ne znam nista stoga sam uz tebe jer ti znas najbolje.
za iskljucivo dojenje sam se dugo borila i trebalo je vremena da i MM educiram. neke nisam nikad uspijela educirati. zbog toga su mi svaki susreti s tim osobama bili jako naporni. cesto sam bila nesretna s osjecajem da se moram dokazivati jer nisam dobra majka jer ne znam sta radim.
I sa prvim i sad sa drugim djetetom imam podršku od cijele familije (muža, mame, svekrve, tate, dede, bake,........) Ni u jednom slučaju nisu rekli da prestanem jedino su imali neke savjete koji meni kroz jedno uho uđu a kroz drugo izađu npr. moja majka je rekla da mogu mlijeko negdje odnesti da ispitaju da li je dosta jako :lol:
Puno sam čitala o dojenju i to na Rodi tako da nisam imala baš nikakve poteškoće ni upale, ragade, i sl. Moram pohvaliti i Petrovu bolnicu, jer sam tamo dvaput imala carski i sestre se jako trude oko dojenja, sjednu uz tebe na krevet pa te masiraju, objašnjavaju kako dojiti. Ja sam čak po noći tražila da mi dovode bebu na hranjenje jer nisam htjela da ga dohranjuju adaptiranim.
Sve u svemu super!
Podrška od MMa, neke od njegovih izjava: "mi dojimo", "nismo imali problema s dojenjem", "molim vas grudnjak bez žice, može izazvati probleme", "slatka naša mala sisavica" uz raznježeni pogled na Lole dok papa... čak i ponuda za nove cike kod Glumičića :lol:, osim njega tu su bili roditelji, sestra, sveki, M obitelj, sa većinom imam pozitivna iskustva.
U rodilištu mi je najveća podrška bio liječnik koji je pratio trudnoću i pedijatrica te jedna divna sestra koja mi je čak dolazila u patronažu.
Veliku podršku sam imala i od none s mamine strane koja je i sama bila dugodojilica i zamjenska dojilja.
MM je bio najveća podrška.
kak neko reče bilo je dosta deklarativne podrške sa strane, ali i savjeta tipa, voda ne može škoditi, pa ni sokići prije 6 mj.
mm mi je definitivno bio najveca podrska i konkretna pomoc kad sam imala zastoje. masirao, razbijao kvrge, i zvao okolo sve i svakoga tko nam je mogao pomoci savjetom (tad jos nismo znali za SOS :heart: )
mama mi je bila jako ponosna i hvalila me okolo ali se isto uvijek potajno pitala ne bi li malome trebalo bar malo vode, a kasnije i hrane :lol:
definitivno muz :heart: :heart: da on nije bio tako zagrizen tko zna da li bi i ja ustrajala.
super cure :D
Podrška od MM, moje obitelji, mojih prijateljica i svekrve do jedne mjere.
MM mi je tada puno pomagao, obavljao kućanske poslove ,kuhao, čistio, prao, trčao za papirima, i još svoj posao radio, mjenjao pelene, apsolutno mi i u SVEMU POMAGAO I BRINUO. Naravno ZAJEDNO SMO U SVEMU.
L.doji još i sad, meni se količina u tri mjeseca dva puta jako povećala.
Svekrva mi gunđa kak to treba prestati, bla bla..podrska je bila sa njene strane jedno vrijeme, i pomoć sam imala često, a mogu i reči sad isto, ali kaj se dojenja tiče sad samo gunđa. :)
A da od svoje Mame sam isto imala podrsku, i dosta je znala čuvati L. da bi se odmorila, i pomagala i MM da mu bude lakše.
Dok se druga Baka malo previše petljala u sve skupa, i savjetima, odgoju, pa je MM ipak odlučio nekako sve da to Sami rijesavamo. :)
Ali eto sad je sve SUPER, SVE PET. :) 8)
Nekako sam ja imala od početka pomoć od svih svojih bližnjih, i to prvenstveno u moralnom smislu da je dojenje NORMALNO i da je to NAJBOLJA hrana (sve mi se sada vrti u glavi ovaj TBFov jingl :mrgreen: )
Od šogorice sam imala i tehničku podršku - pokazala mi je koliko jako i kako treba stisnuti grude u prvim danima.
Ključna podrška je stigla od MMa koji mi je bio i podrška kada sam već i sama bila u nedoumici što i kako dalje. Tu mislim kada smo stigli do prvog rođendana, a Gabrijel je još uvijek gotovo isključivo dojio. I sada mi je podrška za dojenje u trudnoći. Njegov kredo je "Dok god, dušo, želiš i možeš!"
Za produženo dojenje i dojenje u trudnoći me obitelj nije baš ohrabrila - njima je to stalno nešto čudno, no dobro me poznaju pa su me pustili da radim po svome :mrgreen: A i kad me vide s trbuhom i Gabov lopovski osmijeh sa cicom u zubima - a što bi i mogli reći!
Ovo kod nas još uvijek traje :/ i ne samo obitelj nego komplet okolinaCitiraj:
Olivija prvotno napisa
S tim da nije neki problem kad sisa riješi problem,al je problem što još sisa...MM je nedavno rekao-njene sise, njena stvar. Nije mi baš sjeo taj komentar, al bar ne traži da bude po njegovom.
Odmah po porodu su svi bili jako za i svi su pomagali il nudili pomoć u svakom obliku.
Nakon 4-5 mjeseci su počeli sa pitanjima jel još dojiš, na potvrdan odgovor odobravali i nekako, kao divili se. Nakon godine dana sam počela bit smatrana čudakinjom il tako nekako, kad nisam bila spremna na to čuđenje ljutilo bi me i podršku sam nalazila ovdje na forumu :love: i tu bi se izjadala, ispuhala...ako bi bila dobre volje, pripisivala sam te upitne poglede i nesuvisle i neprimjerene komentare neznanju i nastavila daje po svom.
Ja tek čekam :shock: kada se obojica prištekaju! Već čujem mamu... :roll: čini mi se da joj još uvijek nije jasan kocept. A MM je po pitanju tandema, tako, malo oprezan. Iako mu nisam ništa pričala o mogućim negativnim osjećajima, sam je naslutio da bi mi to moglo biti iscrpljujuće.
MM mi je bio podrška, svekrvi je dojenje ok no nije imala neke savjete i znala bi pitati imam li mlijeka (dobronamjerno). Moj stari o tome nema neko mišljenje.
Mislim da je najvažniji bio moj stav da ću ja dojiti, a na sreću osim početne razdvojenosti nismo imali nikakvih problema.
Podrška u dojenju - DA.
Krivi savjeti o dojenju - isto tako. Dobronamjerni, ali LOŠI. Bolja podrška bi mi bila da su se neki suzdržali od komentara i imali više povjerenja u mene.
Kak su svi dobronamjerni i iskusni, a ja prvi put mama, morala sam slušati sve i svašta, što god bi "susjeda preko plota" izjavila, to bih ja valjda morala isprobati. Te ovaj onaj čaj, te voda, daj vodeee, daj dudu, pa zašto nema dudu? Onda teorije o dohrani s 3 mjeseca i slično. Jedino mm me je onak, istinski podržavao i ohrabrivao kad je bilo teško, kad je bolilo i bilo mi je dosta svega. Naravno, i on je visio na Rodi u to vrijeme :)
A ne mogu reći da nisu bili ponosni :) To mi je baš bilo lijepo za znati.
Npr. sveki se jednom hvalio na poslu kako njegova snaha samo doji, ništa drugo ne daje bebi (mislio na dohranu adaptiranim). A kad bi čuli da neka mama ne doji, odmah bi mene izvadili za primjer da se pohvale :)
podrska...na pocetku sam bila sama sebi
podrska...je dosla kroz srecu hrpe dobrih okolnosti da mi je dojenje bilo u startu uspjesno.
A nije moralo biti kad malo bolje razmislim... Sredila sam si sama kod prvog dojenja natecene grudi, izranjavane bradavice pomocu knjige od Hane Lotrop, a podrska je bila opet cu reci sreca da je kod mene dojenje klapalo ili sto to nikada nisam dovodila u pitanje...i to mi je dalo krila...pa sad zene maltretiram okolo savjetima 8) .
MM se prilagodio, nije ni znao sto ga cega, a ni ja...mozda bi njega trebalo pitati kako me je on uspio tako dugo podrzati...tj. izdrzati...
Moji roditelji i svekrva se nisu mjesali i na tome im se zahvaljujem. I oni su igrom prilikama puno naucili o dojenju. Sad su im sve mame ispod 6 mjeseci dojenja upitne. Sto ti je dril?
Iako kao sto gore rekoh...hrpa dobrih okolnosti...start je fakat jako bitan...kasnije ti dojenje postaje dio kulture i zivota i dojis kao da si oduvijek dojio.
Sad ne dojim tocno 10 mjeseci, a dojila sam preko 7 godina. Rado se sjecam dojenja i to je to...
Mislim da je podrska i u feromonima i u vlastitim hormonima...Mislim da i zene dojilje same moraju podrzati svoju okolicu knjigama ili informacijama ili instinktom koji ih vodi...
Moja mama me nije dojila, svekrva takoder nije dojila, bake su umrle, moje tete nisu dojile, mnogi ocevi nisu bili dojeni, hvala bogu ima ljudi koji instinktivno osjecaju dobru stvar...
Dobar savjet zlata vrijedi...samo treba otkriti koji je dobar?
2003 dosla sam na forum Roda i na par njemackih roditeljskih foruma i to me je okruzilo dodatnom podrskom u produzenom dojenju...kao i knjiga WIR STILLEN NOCH
podrska u pocetku ni od koga, tek sa Ledinih 14 mjeseci sam otkrila Rode
sada u obitelji imam nekakvu podrsku u smislu da mi se nitko ne mijesa niti daje savjete (osim povremenih komentara kako je dojenje vece djece odvratno i kako doji "kao tele")
na prvom mjestu je mm jer mu nije smetalo sto je dijete s nama u krevetu, sto dojim gdje stignem, sto nije slusao tudje savjete (ako ih je bilo), sto me izdajao,... zara je prestala sikiti s 3g i par mjeseci i tek onda je komentirao da sam "po njemu dojila jednu godinu (pre)vise".
tu je i moja mama, onih prvih mjeseci kad sam vise bila na hitnoj pomoci, uzv, antibioticima,... bilo je izdrzati barem jos mjesec dana iako odustati nikad nije ni bila opcija.
imala sam i super patronaznu, koja je u nasem kvartu organizirala i sastanke grupe za potporu dojenja.
... s drugim djetetom je druga pjesma, tra-la-la-la-la,...
Kako se volim informirati unaprijed, tijekom priprema za trudnocu i trudnoce same sam procitala sve sto sam mogla (ovdje, naravno) o dojenju. I o tome trubila stalno svima, a imala sam i uzor u sestri koja je dojila uspjesno i iskljucivo 6 mjeseci te i nakon godine dana koliko je tada necaka imala.
Tako, kad je bebac stigao, svi su znali za moju odluku i nisu se puno mijesali. MM je bio stalna podrska, pomoc i utjeha, iako je nase dojenje (osim prvih par dana cekanja na mlijeko) islo iznimno glatko. Kad je malac prvi mjesec dobio 1600 g, umukli su cak i oni koji su sumnjali u moje metode tipa 'daj mu cicu kad i koliko god zazeli', spominjali vodu, sto su oni jeli s cetiri mjeseca i slicno.
Osim mene i MMa, obitelj i nije bas najsklonija produzenom dojenju, ali ne mijesaju se.
Ma, nase dojenje, iskustvo za 5 :heart:
ključna podrška mi je bio MM, a ostatak obitelji je to prihvacao kao sto je i nas i u ovisnosti o svojoj percepciji dojenja
s tim da je MM odigrao ključnu ulogu kad nam je pedijatrica preporučila dodatka adaptiranog zbog premalog dobivanja na težini
nakon izlaska iz ordinacije krenula sam prema apoteci, a on me je zadržao i predložio da najprije odemo doma i popričamo
adaptirano nismo kupili 8)
negdje nakon dvije godine MMova podrška je opadala, zato jel je L jako malo jela ostalu hranu
S obzirom na to koliko sam mlijeka imala nakon oba poroda (puno, puuuuuno), nikom nije palo na pamet da kaže išta kontra dojenja.
S obzirom na to koliko su mi djeca dobivala mjesečno na kilaži (čak i do 1800 g), svi su pucali od ponosa.
S prvim djetetom su mi stalno ponavljali kako je to divno što imam toliko mlijeka, a usput su se sve žene iz obitelji odmah stale opravdavati zašto one nisu dojile (slabo mlijeko itd).
Mali problemi su nastali tek kod produženog dojenja, kad su svi smatrali da je to apsolutno bez veze i nakaradno.Najveću podršku mi je dala baka, koja je jedina od svih žena u obitelji dojila. I to duuuugo. I moj tata, koji se sjeća svog školskog kolege iz prvog razreda osnovne koje je bježao doma iz škole mami cicati :lol:
podrške NIODKUD!!
mama nudi podršku u boci, nije nas dojila.
MM nesiguran ko i ja. al, bar je naša Rodu i sos!!
okolnim dojiljama je mlijeko ugl uvatilo prvi vlak i otišlo u neke toplije krajeve :mrgreen:
patronažna pojma nema. pedijatri samo znaju vagat, ne poznaju princip ponude i potražnje..
rodilište? koma...
posljedice: mastitis već u rodilištu. još kasnije 4upale....
Rode, savjetnice...HVALA!!!!!!!
uistinu da nije bilo vas, i pravih info..... :love:
najvise mama, makar je i ona imala svojih ideja.
MM podrska u teoriji, no smatram da se mogao puno bolje postaviti u pocetku. kasnije sam ga educirala, i danas je poprilicno zagrizen sto se tice iskljucivog dojenja do 6 mj, i bar do godinu dana. (Imao je krizu sa Anitinih godinu ipo (ispiranje mozga od strane okoline) no skulirao se kad sam mu rekla "ajd joj ti reci da joj nedas vise dojiti", i tu se skrsio i rekao "ma nek doji valjda nece do skole" :hehe:)
jedna prijateljica, duplo starija od mene
pedijatrica je propagirala iskljucivo dojenje na zahtjev do 6 mj.
Bakice po selu koje su dugo dojile ili bile dugo dojenje, Bog ih blagoslovio
i naravno , Rode.
Slaba podrska od strane ostalih ukucana, ukljucujuci neke incidente i ruzne situacije...mrzila sam to. Naime, bila sam stavljena u situaciju da se gotovo moram boriti za svoje pravo da dojim (koma, jelda), ili opravdavati sto jos uvijek dojim...nije me demotiviralo, ali mi je uzrokovalo puno boli i zagorcalo zivot.
Unatoc tome jos uvijek dojim, i apsolutno svi u kontaktu samnom toliko su oguglali na vadenje cike bilo gdje, bez obzira na prvobitne reakcije :lol:
Kao i u svemu imala sam, i imam i dalje, podršku MM, mojih roditelja i moje sestre, kako za dojenje tako i za zdravu dohranu.
Komentari drugih mi ne smetaju, niti me zanimaju - uživam u produženom dojenju i dojit ću dokle god to moj bebač bude htio :heart:
Ja imam selektivni mozak, što se dojenja tiče. Kao što oni koji prate narušavanje Koda stalno vide primjere toga oko sebe, tako sam ja svugdje vidjela samo primjere promoviranja dojenja. Na gimnastici za trudnice u splitskom Klubu trudnica, prije osam godina, pričalo se o dojenju kao prirodnom izboru. Čitala sam časopise za bebe i svuda je bilo dojenje. Čitala sam knjige, i sve su dojenje isticale kao apsolutno najbolji izbor.
Nikad nisam kupila bočicu ni adaptirano. Moj muž je mislio kao i ja. Imala sam sestrino iskustvo neuspješnog dojenja, ali nikad nisam mislila da ja neću uspjeti. Tata je malo pritiskao s čajićima. Muževi su blaženo gledali kako mališ papa i nisu dovodili u pitanje naš autoritet.
Konkretna podrška? Nemam pojma. Meni je dojenje bilo lako. Nikad nisam sumnjala, vagala, pitala se...Bila sam upravo lakomisleno sigurna u to što radim.
I ja sam primala informacije prilicno selektivno.
U svoj literaturi koju sam citala prije poroda pisalo je da je dojenje zdravo.
Pa se podrazumijevalo da cu dojiti, uopce mi nije palo na pamet razmisljati o adaptiranom (opcenito, ja sam streberica, pa ono sto pise shvacam puno ozbiljnije nego ono sto mi netko kaze).
A i moja mama je dojila svo nas cetvoro, pa mi je i to valjda davalo neku sigurnost.
No, ipak, u svoj toj literaturi nije bas puno pisalo o teskocama pri dojenju (a ako i je, ja sam to preskakala), pa sam bila zgrozena kad nam nije krenulo idealno. U to vrijeme, prije rode (2000.) nije bilo ni tako lako doci do kvalitetnog savjeta. Uglavnom, znalo je biti tesko, ali ja sam bila tvrdoglava.
Mama mi je u tome bila podrska, svekrva nije. Muz me podrzavao u onom sto sam ja odlucila, ali nije se sam informirao. Na kraju sam dojila uspjesno, ali ne iskljucivo (pio je vodu i cajeve).
Drugi put sam bila puno sigurnija.
za BC-a
podrsku sam imala od MM-a i od starije sestre, koja nije dojila niti jedno svoje djete :? . sad kad znam dosta o dpjenju nije mi jasna u potpunosti njena odluka, ali dobro. bez njenih rijeci potpore i bez pedijatra koji me je rekao da je oK kad je BC dobio 50g prvi tjedan i pri tome me nahvalio sigurno bih odustala. ovako sam dojila 15 mjeseci s sesiricima.
za balerinu nikom nije palo na pamet da ista kaze jer im je svima bilo jasno da cu je dojiti, jer napokon proslo je par mjeseci od prestanka dojenja i njenog rodjenja.
Jedina, ali zaista jedina podrška mi je bila šogorica. Došla mi je kući u najkritičnijem trenutku (to jutro mi je svekrva rekla ono famozno 'dijete će ti umrijeti ako tako nastaviš' :evil: ), pogledala mi cice i rekla da su to dojeće cice, da je Jana super i dala mi savjet koji mi je SPASIO dojenje. Rekla mi je da probam otići Stanojeviću. :heart: I izdržali smo još tih 6 dana dok nismo došli do predragog doktora, on super zadovoljan, a ja pucam od sreće. (u tih 6 dana je Jana dobila isto koliko u prva 3 tjedna zajedno, eto koliko podrška utječe na proizvodnju mlijeka)
Meni je Miro bio divna podrška. Nije on baš bio nešto potkovan u tematici, ali mi je rekao da zna kakva sam ja štreberica i da on sasvim vjeruje u sve kaj ja po tom pitanju imam za reć :lol:
Pošto je Leona u početku dosta kilavo dobivala na težini, malo se zabrinuo ali, koliko se sjećam nije spominjao dohranu. Mama i sveki su "okolo kere" razglabale "kako nije kraj svijeta ako ne budem imala dovoljno mlijeka" ali sve je to bilo dosta benigno. Uglavnom su poštovale moju tvrdoglavost 8)
Velika podrška mi je bio i dr. Sabol koji isto nije ni spomenuo dohranu, već da samo dojim i dojim i dojim i sve će doć na svoje :heart:
A najslađi trenutak mi je bio kad je moja skeptična mama postala totalna propagatorica dojenja koja svakom ko je hoće slušati deklamira kak je to super i najbolje za dijete.
Svi u mojoj okolini su sad toliko zagriženo prodojeći da na prizor četverogodišnjeg djeteta koje doji i dalje kopaju cmoljave face kak je to slatko :saint:
Ali vjerujem da ogromnu ulogu u takvom razvoju situacije ima mamino apsolutno povjerenje u samu sebe i ispravnost svojih odluka, pa to jednostavno zrači i pobjeđuje eventualne negativne utjecaje. Dakako, ako si sama protiv svih, mora da je pakleno i skidam kapu svim mama koje su glede i unatoč uspjele svojoj dječici podariti te prekrasne trenutke bliskosti i apsolutne nježnosti :heart:
Uh, kako sam mogla zaboraviti.Od mog dojenja ne bi bilo niš da nisam na vrijeme, još za vrijeme trudnoće, nabasala na RODU :heart:
Beskrajno sam zahvala ekipi koja je pokrenula portal i nakrcala ga informacijama i linkovima o dojenju, ne želim ni zamisliti na što bi me rodbina mogla nagovoriti da se nisam oboružala tim argumentima.
Znanje je moć 8)
Sva tri puta od MM, bezuvjetno, jednostavno nije bilo u pitanju išta drugo, a sa svakom sljedećom trudnoćom ja sam obratila u prodojeće ostatak obitelji, i moje i njegove, tako da sad s Andrijom je svima tako normalno da ćemo se dojiti barem do dvije godine, a do šest mjeseci nitko, ali baš nitko, nije pitao niti ponudio ništa mome djetetu poput vode, soka, čaja, kruha...
Ja sam na njih utjecala stavom da ja to mogu i hoću, a oni su na mene svojim ne mješanjem ali i vjerom da će stvarno biti tako!
A u mojoj glavi, oduvijek, osim dojenja nije bilo ništa drugo - rasla sam na selu u obitelji u kojoj se o tome otvoreno govorilo i moja baka i prabaka su pričale o svom uspješnom dojenju, to što moja mama nije dojila ni mene ni brata nije mi bila prepreka, jer sam to jednostavno pripisala tom vremenu i kratkom porodiljnom. Sve moje tete, strine i ine dojile su predamnom i to mi je tako normalno.
Ni mojoj djeci ne pada ništa drugo napamet, Ema već govori da će duže nego ja a Iva će kaže dojiti " do neba i natrag"!
Podržavali su me, a ja sam im pokazala da ja to mogu. :heart:
a meni strine, ujne, tetke govore "blago ti se kad imaš mlijeka"... a kad ih pitaš jesu li davale čaj, vodu, dudu, bocu....onda ostanu :? ... "pa što ti ne daješ??"...i onda se čude nema, nestalo, pobiglo, isparilo, umorilo... a čuh još i fore davanja limunova soka i meda...ono full malim bebonjicama...
Najnajnajveca podrska mi je bio MM. Jos i sad mi zvoni njegov zustri razgovor sa mamom preko telefona, taman kad smo imali suludi skok bez doskoka sa nekih tjedan dana, ona je tvrdila da je moje mlijeko vodeno i da je dijete gladno a on je bez odustajanja smireno govorio 'Mama, mamino mlijeko je sve sto joj treba. Mamino mlijeko je najbolje za nju.' a ja sam dojila u sobi i plakala.
I naravno Rode :D