Pretjerana povezanost....

Moja Nila je finjak teški...dosta je "teško" dijete kada se radi o socijalizaciji...kada je sa mnom sama onda je neobično dobra...

dakle, Nila ne podnosi nikog, osim mene, u svojoj blizini. kada se pojavi moja mama na vratima ona trči meni i plače, kada mi se pojavi otac - još gore... dečku (svojem tati) ide ali ne voli biti s njim previše...

Totalno je vezana za mene i to me počelo daviti. ja je obožavam ali ona nema nikakvu želju biti niti družiti se s drugom djecom. Imamo prijetelje koji su me upozoravali da je moram malo odvojiti od sebe, pustiti da plače i da je njima strašno neugodno kada oni dođu kod nas a Nila im ne da ni blizu, štoviše, plače kad ih vidi. Drži mi se k'o psić za nogu kad je netko kod nas. Ne odvaja se nikako. Navečer je uspavam (jer još uvijek živimo kao podstanari i ne smijem je pustiti da navečer jako plače) i odem obavljati svoje. Ona tada osjeti da me nema, probudi se i počne me tražiti po krevetu i plakati. Imam osjećaj da je jako opterećena da ću je napustiti i nije nikako opuštena, a zaista nema razloga...gotovo uvijek sam s njom...svaku noć i svaki dan.... (možda je baš u tome problem!)

Ne znam , recite mi vi.... :love:

možda je samo faza?
ti radiš ili si s njom doma?
u svakom sličaju, ja je ne bih pustila da plače.
možda da je probaš malo više ostavljati s tatom, a ti da se udaljiš?

Moj mali je ko priljepak,ko moj nastavak,još jedna ruka ili noga.Stalno je samnom,što god da radim on mi je ili u rukama ili uhvaćen za nogu.Meni je to genijalno.Ja,koja imam još dvoje starije djece i koja zna da će vrlo brzo doći vrijeme kad ću ja trčati za njim i loviti ga da ga poljubim,zagrlim i izmazim,uživam u njemu i toj njegovoj maloj dobi kad sam mu ja sve.Ne smiješ je puštati da plače,zamisli kako bi se osjećala jadno i odbačeno da joj tako nešto napraviš.Briga te što drugi kažu,ta faza zalijepljenosti ionako prekratko traje da bi se zabrinjavala

Citiraj:

---

fegusti prvotno napisa

možda je samo faza?
ti radiš ili si s njom doma?
u svakom sličaju, ja je ne bih pustila da plače.
možda da je probaš malo više ostavljati s tatom, a ti da se udaljiš?

---

radim dva puta tjedno...ostale dane u tjednu posao mogu obavljati i od kuće, dakle, samo dva puta tjedno sam ja po 5-6 sati odsutna od kuće i tada je čuva tata...inače, tata nam puno radi (a malo zarađuje :x ) tako da sam ja zaista puuuno s njom...

i sigurna sam da nije samo faza jer traje od kada se rodila...noću se iz kinderbetića zan spustiti meni u krevet i leći mi na grudi..uglavnom mora me držati za kosu ili me grliti...to jejako nježno i jako lijepo ali istodobno i frustrirajuće.... :/

Citiraj:

---

Trina prvotno napisa

Moj mali je ko priljepak,ko moj nastavak,još jedna ruka ili noga.Stalno je samnom,što god da radim on mi je ili u rukama ili uhvaćen za nogu.Meni je to genijalno.Ja,koja imam još dvoje starije djece i koja zna da će vrlo brzo doći vrijeme kad ću ja trčati za njim i loviti ga da ga poljubim,zagrlim i izmazim,uživam u njemu i toj njegovoj maloj dobi kad sam mu ja sve.Ne smiješ je puštati da plače,zamisli kako bi se osjećala jadno i odbačeno da joj tako nešto napraviš.Briga te što drugi kažu,ta faza zalijepljenosti ionako prekratko traje da bi se zabrinjavala

---

da, Trina, imaš potpuno pravo...ja si o tome stalno mislim i govorim sama sebi "Uživaj dok možeš!" ali isto mislim da je sve to skupa malo preekstremno...mislim, kad mojim roditeljima neće (ne želi ih ni vidjeti) nakon godinu dana onda nešto nije kako treba.... :?

Pokušaj gledati na to kao na nešto što njoj treba iz nekog razloga. Ima djece koja su tako non stop uz mamu, i mislim da je to jednostavno neka njihova potreba koju treba zadovoljiti da bi kasnije sami lakše krenuli upoznavati svijet. Ne vučeš ti nju sebi pa je takva, već ona tebe treba.
oko druge godine bi se mogle lagano mijenjati stvari, budeš vidjela... :heart:

Citiraj:

---

abonjeko prvotno napisa

Citiraj:

---

Trina prvotno napisa

Moj mali je ko priljepak,ko moj nastavak,još jedna ruka ili noga.Stalno je samnom,što god da radim on mi je ili u rukama ili uhvaćen za nogu.Meni je to genijalno.Ja,koja imam još dvoje starije djece i koja zna da će vrlo brzo doći vrijeme kad ću ja trčati za njim i loviti ga da ga poljubim,zagrlim i izmazim,uživam u njemu i toj njegovoj maloj dobi kad sam mu ja sve.Ne smiješ je puštati da plače,zamisli kako bi se osjećala jadno i odbačeno da joj tako nešto napraviš.Briga te što drugi kažu,ta faza zalijepljenosti ionako prekratko traje da bi se zabrinjavala

---

da, Trina, imaš potpuno pravo...ja si o tome stalno mislim i govorim sama sebi "Uživaj dok možeš!" ali isto mislim da je sve to skupa malo preekstremno...mislim, kad mojim roditeljima neće (ne želi ih ni vidjeti) nakon godinu dana onda nešto nije kako treba.... :?

---

Ma normalno da je sve kako treba.Ona je jednostavno takva,treba te,boji se poći drugome jer se istovremeno boji da ti ne odeš.Moj prvi sin je bio takav do negdje godinu i pol(možda malo manje).On nije htio ni svom ocu.I znam da ti to nekad ide na živce jer takav tempo treba izdržati.Ali nek te utješi da bi to stvarno za koji mjesec trebalo proći.A kad baka i djed dođu nek joj prilaze dok je u tvom naručju tako da shvati da kraj nje mogu istovremeno biti i mama i baka,da to što je baka uzme ne znači da ćeš ti otići.A prijatelji nek se strpe

Citiraj:

---

abonjeko prvotno napisa

Moja Nila je finjak teški...dosta je "teško" dijete kada se radi o socijalizaciji...kada je sa mnom sama onda je neobično dobra...

dakle, Nila ne podnosi nikog, osim mene, u svojoj blizini. kada se pojavi moja mama na vratima ona trči meni i plače, kada mi se pojavi otac - još gore... dečku (svojem tati) ide ali ne voli biti s njim previše...

Totalno je vezana za mene i to me počelo daviti. ja je obožavam ali ona nema nikakvu želju biti niti družiti se s drugom djecom. Imamo prijetelje koji su me upozoravali da je moram malo odvojiti od sebe, pustiti da plače i da je njima strašno neugodno kada oni dođu kod nas a Nila im ne da ni blizu, štoviše, plače kad ih vidi. Drži mi se k'o psić za nogu kad je netko kod nas. Ne odvaja se nikako. Navečer je uspavam (jer još uvijek živimo kao podstanari i ne smijem je pustiti da navečer jako plače) i odem obavljati svoje. Ona tada osjeti da me nema, probudi se i počne me tražiti po krevetu i plakati. Imam osjećaj da je jako opterećena da ću je napustiti i nije nikako opuštena, a zaista nema razloga...gotovo uvijek sam s njom...svaku noć i svaki dan.... (možda je baš u tome problem!)

Ne znam , recite mi vi.... :love:

---

Pa ona ima tek godinu dana! To kaj je prijateljima neugodno, njihov je problem, a ne tvoj i Nilin. Pusti je - oslobodit će se već kad bude malo starija. A ako je budeš ostavljala "na silu" samo zato da nauči da te nema, bit će samo još veći priljepak.

Citiraj:

---

tanja_b prvotno napisa

Citiraj:

---

abonjeko prvotno napisa

Moja Nila je finjak teški...dosta je "teško" dijete kada se radi o socijalizaciji...kada je sa mnom sama onda je neobično dobra...

dakle, Nila ne podnosi nikog, osim mene, u svojoj blizini. kada se pojavi moja mama na vratima ona trči meni i plače, kada mi se pojavi otac - još gore... dečku (svojem tati) ide ali ne voli biti s njim previše...

Totalno je vezana za mene i to me počelo daviti. ja je obožavam ali ona nema nikakvu želju biti niti družiti se s drugom djecom. Imamo prijetelje koji su me upozoravali da je moram malo odvojiti od sebe, pustiti da plače i da je njima strašno neugodno kada oni dođu kod nas a Nila im ne da ni blizu, štoviše, plače kad ih vidi. Drži mi se k'o psić za nogu kad je netko kod nas. Ne odvaja se nikako. Navečer je uspavam (jer još uvijek živimo kao podstanari i ne smijem je pustiti da navečer jako plače) i odem obavljati svoje. Ona tada osjeti da me nema, probudi se i počne me tražiti po krevetu i plakati. Imam osjećaj da je jako opterećena da ću je napustiti i nije nikako opuštena, a zaista nema razloga...gotovo uvijek sam s njom...svaku noć i svaki dan.... (možda je baš u tome problem!)

Ne znam , recite mi vi.... :love:

---

Pa ona ima tek godinu dana! To kaj je prijateljima neugodno, njihov je problem, a ne tvoj i Nilin. Pusti je - oslobodit će se već kad bude malo starija. A ako je budeš ostavljala "na silu" samo zato da nauči da te nema, bit će samo još veći priljepak.

---

da, to i ja mislim....

Abonjeko, još je maaaaaala. I moja S. koja je sad punih 21 mjesec gotovo uvijek trči sa mnom i za mnom. Ponekad mi se čini da se sama zaigrala , i onda krenem prema stepenicama za gore kad zaori: mamaaaaaaaa. A najnovija joj je faza da plače kad smo vani pa joj netko (osim mene i tate) dođe blizu i pogleda je. Pitam je zašto plače - kaže ona meni: pa čiko me pogledao.
I razumijem te potpuno kad kažeš da te to frustrira (meni zna doći dan da bih zbog toga iz kože iskočila jer ne mogu sama ni u wc), ali stvarno, sjeti se da će uskoro sve htjeti sama, pa neće htjeti da je držiš za rukicu .... i još sto drugih stvari.

Citiraj:

---

cvijetak prvotno napisa

Abonjeko, još je maaaaaala. I moja S. koja je sad punih 21 mjesec gotovo uvijek trči sa mnom i za mnom. Ponekad mi se čini da se sama zaigrala , i onda krenem prema stepenicama za gore kad zaori: mamaaaaaaaa. A najnovija joj je faza da plače kad smo vani pa joj netko (osim mene i tate) dođe blizu i pogleda je. Pitam je zašto plače - kaže ona meni: pa čiko me pogledao.
I razumijem te potpuno kad kažeš da te to frustrira (meni zna doći dan da bih zbog toga iz kože iskočila jer ne mogu sama ni u wc), ali stvarno, sjeti se da će uskoro sve htjeti sama, pa neće htjeti da je držiš za rukicu .... i još sto drugih stvari.

---

Da...ma sve ja to kužim i Ok mi je to...samo mi je trebalo da mi netko drugi ukaže da je to stvarno tako.... HVALA :heart:

Draga abonjeko, moja je djevojčica skoro 4 godine...otkad se rodila je takva, istovjetno kao i tvoja i ta se sklonost vidi i danas iako se malo prilagodila, ali osjeća se ta "drukčijost". Kad je bila beba, plakala je čim bi joj se netko približio...nekad čak nekontrolirano s vriskovima, zbog kojih smo zavrsili kod neuropedijatra...kad bi nam došli gosti ona bi plakala, cendrala, nervozirala, a o nekakvom diranju ili nosanju nije moglo biti govora niti u snovima. Dugo je vremana trebalo da ostane s tatom dok ja npr. odem kod frizera, a da ne dođe do plača koji MM ne uspijeva smiriti. Došlo je vrijeme mog povratka na posao, prihvatile su je čuvati bake...jedva je nekako prihvatila jednu baku (bilo je i plača), a za drugu je trebalo gotovo godinu dana...(naravno nije to bio čitavih godinu dana nekontrolirani plač, ali je bio plač negodovanja i traženja mame). I dalje joj se osim njih dvije nitko drugi nije smio približiti, a od ljudi i djece u kvartu i na igralištu je doslovno bježala (neki pametni mozgovi su je čak nazvali divljakušom). NA igralištu je plakala kad god bi joj se koje dijete približilo ili kad bi došlo koristiti istu igračku kao i ona. Nikad u njene četiri godine nije ostala niti pola sata s nikim osim sa mnom MM-om ili bakama, a moram priznati da je pri tome ona baka koju je teže prihvatila i danas problem. Stvari se s odrastanjem polako normaliziraju...s puno strpljenja, živaca koji su ipak koji put znali puknuti), postigli smo da ona danas, iako se ne voli razdvajati od mene - sada je to posebno, ponovo izraženo jer smo krenuli u vrtić, normalno funkcionira s gore nabrojanim ljudima, uspostavlja jako konstruktivnu verbalnu komunikaciju sa svima, ali bez bilo kakvog bližeg ili nedajBože fizičkog kontakta, otvorena je u komunikaciji, ali zapravo ne voli ljude - pogotovo puno, ne voli ići iz stana, ne voli ići u npr. trgovine i sl. I dalje ne voli djecu, i u vrtiću kojem se dosta teško prilagođava (no ipak nekako ide) se uopće ne igra s djecom, ali tete si je usvojila i samo s njima komunicira i to u velikoj mjeri...argumentira, zapitkuje, upravo kao da druge djece nema.
Hoću reći da sam ja nakon početnih dilema kakve su tvoje danas (možeš ih naći i na ovom forumu), shvatila da je svako djete individua za sebe i da ona vjerojatno nikad neće biti neki ludo društveni tip, ali zašto bi trebala...
Nikad je nismo ostavljali da plače (osim onog što je bilo neizbježno...naš odlazakl na posao :/ ) i mislim općenito da takvo rješenje postiže kontraefekt. Trudili smo se voditi je među ljude, ali bez prisile za kontaktom...išli bi doma kad bio ona željela ili bi, ako nismo mogli, ona bila kod mene u krilu...i tako...polako. Nije sjajno za mamu i teško je...ja potpuno razumijem tvoje osjećaje i kako je kad nemaš pravo niti na malo sebe...ja sam znala padati u očaj...evo i sad sam blizu te faze jer je polazak u vrtić učinio svoje i ja ne smijem u trgovinu po kruh, a ona čak ni ne želi sa mnom, već želi nas obadvije spremiti u naš mali izolirani idealni svijet...ali eto nekako ide...I tješim se da bude i blažih oblika.
Ustraji i pokušaj ne popustiti pritiscima o tome da je moraš naučiti da bude društvena...zašto ona ne bi imala pravo na svoj izbor kruga ljudi...idi polako i proširit ćeš krug, a za drugo ne znam...možda stvarno prođe kao faza, a možda uvijek ostane zadovoljna s 4-5 pravih prijatelja, ali i to je 8)

Citiraj:

---

BHany prvotno napisa

Draga abonjeko, moja je djevojčica skoro 4 godine...otkad se rodila je takva, istovjetno kao i tvoja i ta se sklonost vidi i danas iako se malo prilagodila, ali osjeća se ta "drukčijost". Kad je bila beba, plakala je čim bi joj se netko približio...nekad čak nekontrolirano s vriskovima, zbog kojih smo zavrsili kod neuropedijatra...kad bi nam došli gosti ona bi plakala, cendrala, nervozirala, a o nekakvom diranju ili nosanju nije moglo biti govora niti u snovima. Dugo je vremana trebalo da ostane s tatom dok ja npr. odem kod frizera, a da ne dođe do plača koji MM ne uspijeva smiriti. Došlo je vrijeme mog povratka na posao, prihvatile su je čuvati bake...jedva je nekako prihvatila jednu baku (bilo je i plača), a za drugu je trebalo gotovo godinu dana...(naravno nije to bio čitavih godinu dana nekontrolirani plač, ali je bio plač negodovanja i traženja mame). I dalje joj se osim njih dvije nitko drugi nije smio približiti, a od ljudi i djece u kvartu i na igralištu je doslovno bježala (neki pametni mozgovi su je čak nazvali divljakušom). NA igralištu je plakala kad god bi joj se koje dijete približilo ili kad bi došlo koristiti istu igračku kao i ona. Nikad u njene četiri godine nije ostala niti pola sata s nikim osim sa mnom MM-om ili bakama, a moram priznati da je pri tome ona baka koju je teže prihvatila i danas problem. Stvari se s odrastanjem polako normaliziraju...s puno strpljenja, živaca koji su ipak koji put znali puknuti), postigli smo da ona danas, iako se ne voli razdvajati od mene - sada je to posebno, ponovo izraženo jer smo krenuli u vrtić, normalno funkcionira s gore nabrojanim ljudima, uspostavlja jako konstruktivnu verbalnu komunikaciju sa svima, ali bez bilo kakvog bližeg ili nedajBože fizičkog kontakta, otvorena je u komunikaciji, ali zapravo ne voli ljude - pogotovo puno, ne voli ići iz stana, ne voli ići u npr. trgovine i sl. I dalje ne voli djecu, i u vrtiću kojem se dosta teško prilagođava (no ipak nekako ide) se uopće ne igra s djecom, ali tete si je usvojila i samo s njima komunicira i to u velikoj mjeri...argumentira, zapitkuje, upravo kao da druge djece nema.
Hoću reći da sam ja nakon početnih dilema kakve su tvoje danas (možeš ih naći i na ovom forumu), shvatila da je svako djete individua za sebe i da ona vjerojatno nikad neće biti neki ludo društveni tip, ali zašto bi trebala...
Nikad je nismo ostavljali da plače (osim onog što je bilo neizbježno...naš odlazakl na posao :/ ) i mislim općenito da takvo rješenje postiže kontraefekt. Trudili smo se voditi je među ljude, ali bez prisile za kontaktom...išli bi doma kad bio ona željela ili bi, ako nismo mogli, ona bila kod mene u krilu...i tako...polako. Nije sjajno za mamu i teško je...ja potpuno razumijem tvoje osjećaje i kako je kad nemaš pravo niti na malo sebe...ja sam znala padati u očaj...evo i sad sam blizu te faze jer je polazak u vrtić učinio svoje i ja ne smijem u trgovinu po kruh, a ona čak ni ne želi sa mnom, već želi nas obadvije spremiti u naš mali izolirani idealni svijet...ali eto nekako ide...I tješim se da bude i blažih oblika.
Ustraji i pokušaj ne popustiti pritiscima o tome da je moraš naučiti da bude društvena...zašto ona ne bi imala pravo na svoj izbor kruga ljudi...idi polako i proširit ćeš krug, a za drugo ne znam...možda stvarno prođe kao faza, a možda uvijek ostane zadovoljna s 4-5 pravih prijatelja, ali i to je 8)

---

Jako dobro BHany...pa čuj, nismo ni mi neki društveni ljudi...jako biramo s kime se družimo i dosta smo izolirani...slobodni umjetnici valjda uvijek traže neke slične sebima... I ja, vidiš, često kažem kako Nila ne voli ljude i to me nimalo ne zabrinjava, već se, čini, zabrinjava ljude koji dolaze kod nas.... neki od njih su zabrinuti i sada već gotovo potpuno svjesni da nas je Nila njima oduzela...ali to tako treba biti... :heart:

mislim da se tu radi ejdnostavno o temperamentu djetea, jer ja sam sa svojim amlim konstantno, ima 15 mjeseci, jos uvijek sam doma s njim, ako negdje idem on sa mnom.par puta do sad je ostao s bakom, ili s tatom, i niakd niej bilo problema. ne boji se drugih ljudi makar smo uvijek bili pomalo izolirani (prva dva mjeseca nam skoro niko nije dolazio u posjete, a onda mso otisli u inozemstvo pa sam opet bila po cijele dane sama s djetetom).

i nakon svega on nema problema kad neko dode, kad smo vani stalno odlazi od mene i trazi izlaz iz parka, restorana, sobe,...gdje vec jesmo, uvijek nade izlaz i ode! non stop moram trcat za njim i preusmjeravat ga. i zavidim onim mamama kojima se dejca non stop drze za skute i sjede u krilu :lol:

Citiraj:

---

meda prvotno napisa

mislim da se tu radi ejdnostavno o temperamentu djetea, jer ja sam sa svojim amlim konstantno, ima 15 mjeseci, jos uvijek sam doma s njim, ako negdje idem on sa mnom.par puta do sad je ostao s bakom, ili s tatom, i niakd niej bilo problema. ne boji se drugih ljudi makar smo uvijek bili pomalo izolirani (prva dva mjeseca nam skoro niko nije dolazio u posjete, a onda mso otisli u inozemstvo pa sam opet bila po cijele dane sama s djetetom).

i nakon svega on nema problema kad neko dode, kad smo vani stalno odlazi od mene i trazi izlaz iz parka, restorana, sobe,...gdje vec jesmo, uvijek nade izlaz i ode! non stop moram trcat za njim i preusmjeravat ga. i zavidim onim mamama kojima se dejca non stop drze za skute i sjede u krilu :lol:

---

Opa, još ćete me uvjeriti u dobru stranu svega ovoga.... :)

mogu misliti da je ipak s vremenom to frustrirajuce... koliko god kao "prava majka" na to ne smijes ni pomisliti, a kamo li glasno izreci... rjesenje ne znam, ipak bi pitala strucnu osobu za savjet. ne toliko zbog misljenja prijatelja, susjeda il cega vec - nego sto vidim da to tebe samu muci. ovako na prvu bih rekla da je ona takva osoba, takav "temparament".... inace bih nastojala sto vise biti u drustvu drugih, posebice onih s djecom negdje njene dobi, tj. pazila bih da ne zapadnem u potpuni ekstrem i da se skroz ne povucem u osamu, znajuci da to mom djetetu (sada) najbolje odgovara. to ne znaci forsirati komunikaciju i socijalne kontakte - nego jednostavno pokazati da su oni dio zivota, i da se bez njih ne moze, niti treba.

naravno ne zanemarujuci cinjenicu da je njoj tek godinu dana (ako se ne varam?) i da je jos prerano bilo sto reci. a jos ne treba zanemariti cinjenicu da djeca negdje u 7/8. mjesecu pocinju "fremdele" - ne znam kako se to veli na hrvatskom, al tada svu djecu, pa i onu najsocijalnu uhvati neka faza da se ne odvajaju od nikoga. moja koja je uvijek bila otvorena za sve opcije i svakome je rado isla... je bas u 7. mjesecu pocela s tim, al to je ubrzo bilo proslo (trajalo 2 u vrh glave 3 mjeseca)

BHany, reci mi, jeste li ikad posumnjali da ipak nešto nije u redu, tražili neko stručno mišljenje (vidim da ste išli neuropedijatru, u kojoj dobi) ili ste od početka bili uvjereni da je jednostavno takva?

Pitam te jer se i sama već dulje vrijeme lomim... Ponekad mi se stvarno učini da nešto nije kako bi trebalo biti, svako malo mi se vraća sumnja na neki pervazivni poremećaj... Onda bude mrvu bolja faza, pa pomislim da je jednostavno takav, drugačiji... U stvari sam non stop rastrgana između potrebe da mu pomognem ako stvarno ima neki problem i potrebe da ga pustim da se razvija u smjeru kakvom sam želi. I stvarno nemam problem s tim da bude skroz drugačiji od druge djece, ali što ako pri tom žmirim na neki postojeći poremećaj?

Evo, pitam baš tebe jer rijetko kad pročitam da netko ima tako osebujno i asocijalno dijete... :love:

Novi je npr. jako odetljiv na to kako mu ljudi prilaze.
To sam primetila jos u ranoj dobi (3 meseca), i snimila, jer mi ovako ne bi niko verovao.
Jedna bliska osoba je pokusava da se igra s njim kao da u najmanju ruku ima godinu dana. Znate ono, unosenje u facu, ponavljanje reci, stipkanje i dodirivanje... Njega je to izludjivalo.
Ja sam bila sa strane, drzala ga je moja sestra, i lepo sam sve snimila.
Samo da vidite tu malu isfrustriranu facu...
Posle toga mi je 3 dana plakao nocu, kao da je imao nocne more.

Zatim, primer broj dva...
Kad je imao oko 10 meseci doveli smo ga kod malih rodjaka koji su tada imali 1, 2 i 3 godine. Bili su jako bucni, tukli su jedno drugo i jako su se grubo igrali... Verujete mi da on ne zeli da udje u njihov stan, pa cak ni u naselje posle godinu i po dana...

Slicno se desilo i sa jednim prijateljima. Zapamtio je i mesto i atmosferu.

Naravno, ne bih sve ovo tvrdila da ne postoje ljudi i mesta na koje ne ide cesto a zeli da ode. I tamo se svega seti, i nista nije nikakva problem, pa cak ni veci broj ljudi (rodjendani npr.).

Inace je jako komunikativan, sa novim ljudima se uvek isprica, ALI, samo ako mu normalno pridju.

Da, i primecujem kad ima hipersenzibiliran u bilo kom pogledu da mu treba da budemo kuci nekoliko dana, i to samo mi najblizi.
Pa prodje.

Mi u zadnje vrijeme imamo problem da se Sara boji djece. Vidim to kad god joj neko dijete priđe, redovito se skriva iza mene. Ako je nedajbože takne ili povuče za odjeću nastane lom. Prije nije bilo tako iako je uvijek bila dosta oprezna. Pripisujem to tome što u našoj ulici ima jedna djevojčica sklona grubostima (starija je od Sare skoro godinu dana) koja ju je par puta ogrebla- čupala-stiskala i uvijek bi počelo isto. Malena bi nam prišla da Saru podraga ili samo zagrli (tako je uvijek govorila) i onda kad bismo se njezina mama i ja opustile i porazgovarale ta bi djevojčica iz čistog mira Saru počupala ili ogrebla ili što već. Svaki put kad nam u gradu priđe neko dijete ja joj kažem da je neće udariti nego da se želi upoznati i poigrati, ali moja curička se jednostavno boji - rasplače se i završi tako da se ne da skinuti s mene.
S odraslima je potpuno drukčija - nakon normalnog parminutnog uvoda počne se ponašati kao da se znaju oduvijek.
Jedino se hoće družiti (kad je o klincima riječ) sa svojom pola godine starijom sestričnom ....

LR...neuropedijatru smo išli u ranoj dobi...negdje sa 3-4 mjeseca zbog nekontroliranih vriskova (nekad i u snu)...radili smo EEg i redovne kontrole kod neuropedijatra nakon toga još skoro godinu dana...uvijek je sve bilo uredu. <kasnije sam te vriskove povezala sa dolaskom gostiju i toga da su je pokušavali dirati, a noću nakon tih većih dnevnih podražaja.

Nisam sumnjala nikad u nekakav pervazivni poremećaj jer je ona izrazito dobro reagirala na sve druge podražaje, razvijala se izuzetno dobro, nisam primjetila nikakve druge sumnjive znakove...izrazito je verbalno, emocionalno i intelektualno jaka (čak ispred svoje dobi)...spretna u fizičkim nastojanjima...jedino što nije društvena. Kad smo mi sami ili kad je u poznatom okruženju...ona je dijete kao i svako drugo...Sada, sa 4 godine, ona verbalno komunicira i sa stranim (ili manje poznatim ljudima), odgovara britko...zapitkuje, traži svoje, ali jasno kaže "neću" ako ne želi komunicirati, družiti se...ona neće baš pobjeći (ili neće uvijek), ali će pokazati (nekad i nepristojno...što je sada sa 4 godine već pomalo i problem) svoje negodovanje.

Evo baš je maloprije izašla s tatom van i nakon što ju je jedna susjeda nešto ispitivala, ona rekla da ne želi razgovarati, a ova ona je u plaču, demonstrativno dotrčala gore u stan...Moja reakcija...smirila sam je i odvela tati nazad dole, uz uvjeravanje da sad ona i tata idu na igralište, ali i upozorenje da lijepo odgovori susjedima što je pitaju i ona i tata nastave dalje kud su krenuli :/ .

Sada ide i u vrtić nešto više od mjesec dana i u sustavu smo nekakve kontrole jer vrtić ima psihologa i defektologa...iako su razgovarale s njom nisu istaknule problem u smislu nekog poremećeja...Ali da sam bila na razgovoru - bila sam...jer ona komunicira samo s tetama, njih stalno zapitkuje, prekida, ispravlja dok čitaju priče, sama im priča priče...traži stalnu pažnju, kao da druge djece i nema, ali problem je npr. što cijela grupa ne može u šetnju jer ona ne želi nikome dati ruku, osim teti...a tete ne mogu uvijek biti uz nju jer ima drugih 28 djece...što ne želi sudjelovati niti u jednoj igri koja uključuje drugu djecu, ali nije sama u kutu, to ne...ona suflira sa strane...govori tetama što i kako trebaju raditi, ali sudjelovati ne...prekida svaku radnju svojim zahtjevom...jednostavno tete su me upozorile da će njezina prilagodba u tom smislu trajati i nekoliko mjeseci i da svi moramo imati strpljenja, a da će one učiniti sve da ona polako prihvati skupinu.

Moram priznati da sam ja zbog njene živosti, mentalne i intelektualne snage te slabe koncentracije posumnjala na jedan drugi poremaćej, ali me defektologica i po tom pitanju za sad umirila i rekla da ona tipičnost istoga još ne prepoznaje te da ćemo vidjeti dalje...

I samo na kraju...ja se slažem sa MC kad kaže da roditelj kojeg to muči i brine, ili vidi neke znakove koji ga zabrinjavaju, svakako treba konzultirati stručnu osobu, ako ništa drugo da se smiri, ili u drugom slučaju, da dobije adekvatnu pomoć...

A što se tiče zatvaranja i udaljavanja od ljudi, ne treba ići u krajnosti...mislim da treba nastojati uspostavljati komunikaciju, ali polako uz potpunu podršku i razumijevanje...i ne nikako uz plač ;)

Citiraj:

---

BHany prvotno napisa

LR...neuropedijatru smo išli u ranoj dobi...negdje sa 3-4 mjeseca zbog nekontroliranih vriskova (nekad i u snu)...radili smo EEg i redovne kontrole kod neuropedijatra nakon toga još skoro godinu dana...uvijek je sve bilo uredu. <kasnije sam te vriskove povezala sa dolaskom gostiju i toga da su je pokušavali dirati, a noću nakon tih većih dnevnih podražaja.

Nisam sumnjala nikad u nekakav pervazivni poremećaj jer je ona izrazito dobro reagirala na sve druge podražaje, razvijala se izuzetno dobro, nisam primjetila nikakve druge sumnjive znakove...izrazito je verbalno, emocionalno i intelektualno jaka (čak ispred svoje dobi)...spretna u fizičkim nastojanjima...jedino što nije društvena. Kad smo mi sami ili kad je u poznatom okruženju...ona je dijete kao i svako drugo...Sada, sa 4 godine, ona verbalno komunicira i sa stranim (ili manje poznatim ljudima), odgovara britko...zapitkuje, traži svoje, ali jasno kaže "neću" ako ne želi komunicirati, družiti se...ona neće baš pobjeći (ili neće uvijek), ali će pokazati (nekad i nepristojno...što je sada sa 4 godine već pomalo i problem) svoje negodovanje.

Evo baš je maloprije izašla s tatom van i nakon što ju je jedna susjeda nešto ispitivala, ona rekla da ne želi razgovarati, a ova ona je u plaču, demonstrativno dotrčala gore u stan...Moja reakcija...smirila sam je i odvela tati nazad dole, uz uvjeravanje da sad ona i tata idu na igralište, ali i upozorenje da lijepo odgovori susjedima što je pitaju i ona i tata nastave dalje kud su krenuli :/ .

Sada ide i u vrtić nešto više od mjesec dana i u sustavu smo nekakve kontrole jer vrtić ima psihologa i defektologa...iako su razgovarale s njom nisu istaknule problem u smislu nekog poremećeja...Ali da sam bila na razgovoru - bila sam...jer ona komunicira samo s tetama, njih stalno zapitkuje, prekida, ispravlja dok čitaju priče, sama im priča priče...traži stalnu pažnju, kao da druge djece i nema, ali problem je npr. što cijela grupa ne može u šetnju jer ona ne želi nikome dati ruku, osim teti...a tete ne mogu uvijek biti uz nju jer ima drugih 28 djece...što ne želi sudjelovati niti u jednoj igri koja uključuje drugu djecu, ali nije sama u kutu, to ne...ona suflira sa strane...govori tetama što i kako trebaju raditi, ali sudjelovati ne...prekida svaku radnju svojim zahtjevom...jednostavno tete su me upozorile da će njezina prilagodba u tom smislu trajati i nekoliko mjeseci i da svi moramo imati strpljenja, a da će one učiniti sve da ona polako prihvati skupinu.

Moram priznati da sam ja zbog njene živosti, mentalne i intelektualne snage te slabe koncentracije posumnjala na jedan drugi poremaćej, ali me defektologica i po tom pitanju za sad umirila i rekla da ona tipičnost istoga još ne prepoznaje te da ćemo vidjeti dalje...

I samo na kraju...ja se slažem sa MC kad kaže da roditelj kojeg to muči i brine, ili vidi neke znakove koji ga zabrinjavaju, svakako treba konzultirati stručnu osobu, ako ništa drugo da se smiri, ili u drugom slučaju, da dobije adekvatnu pomoć...

A što se tiče zatvaranja i udaljavanja od ljudi, ne treba ići u krajnosti...mislim da treba nastojati uspostavljati komunikaciju, ali polako uz potpunu podršku i razumijevanje...i ne nikako uz plač ;)

---

BHany, bogme ti nije lako....ovo je baš malo ekstremno....a čuj, ja podržavam i shvaćam različitosti i svjesna sam da djeca ne mogu biti ista i da se sva ova moja pitanja razvijaju iz jedne trivijalnosti koja proizlazi iz svijeta u kojem su prihvaćene neke standardne mjere i sva odstupanja od tih standarda su podložna posmatranju i blagoj kritici... :/

Ima jos jedna stvar.
Ja sam zakljucila da Novi preferira komunikaciju sa odraslima, jer trazi vise od komunikacije sa decom.
Ja sam mu u medjuvremenu objasnila kako npr. jedan mali rodjak, tj. beba ne zna "da prica", i da zato place da bi nam nesto rekao, ili izgovara ovo ili ono..
Isto tako bih mu pricala da pas laje da bi nam nesto rekao, da koza govori na svoj nacin itd.
Od tada je skroz super u vezi malih beba.

BHany, meni se cini da su nam deca slicna, mozda je ipak kod vas situacija malo ekstremnija.
Novi ne ide u vrtic, pa ne znam sta bi tamo bilo, a i u parku nemamo decu s kojom bismo se druzili.

I da, ja nikad nisam sumnjala na poremecaje, jer je Novi u prvoj godini (a i sada, ali je tada vidljivije) bio izuzetno motoricki napredan, a i veoma rano je progovorio.
Sad ima 2 godine i 3 meseca i prica sve kao odraslo dete.

Nekako ga uvek dozivljavam kao osobu sa nesto pojacanom percepcijom.

Abonjeko,ja ću te opet pokušati uvjeriti da se ne trebaš brinuti.Pa ona je još beba.Djeca su tek sa 3 godine(i to je jako individualno) spremna za socijalizaciju,nekakve bliskije kontakte sa drugom djecom.Rekla sam ti da je moj stariji sin bio strašno vezan za mene i ja sam na njemu vidjela da on nikoga ne prihvaća.Bilo je tu i straha od ljudi i netrpeljivosti bilo koga tko nije mama.Da ga vidiš sad.Otišli smo malo u drugu krajnost pa smo sad,kao 6,5 godišnjaci pretjerano društveno dijete :mrgreen: Negdje sa dvije godine on je tkrio svijet i druge ljude,ljepotu prijateljstva i druženja.Sa 2,5 g sam ga upisala u vrtić na kraći boravak( a nisam morala) samo zbog društva.Hoću ti reći da Nilino sadašnje ponašanje vjerojatno nema veze sa onim kakvo će biti za mjesec,dva..pola godine.BHany,poznajem dijete koje je jako slično tvojoj kćeri.Njegova mama je moja prijateljica i znam koliko frustrirajuće to mora biti.Ja vjerujem da je djeci jako teško.Na njima je težak zadatak da se uklope u ovaj svijet i među hrpu ljudi i djece koji nisu uvijek idealni.Netko ima snage za to a nekome treba malo duže vremena.Tvoja cura će sigurno prebroditi sve svoje strahove i prepreke i sigurna sam da će u vrtiću,uz svoje vršnjake,vrlo brzo postati veselo i društveno dijete

bhany, jesi li uzimala kakve lijekove u trudnoci i kakav je bio porod? medikaliziran?

Ako će nekome koristiti i ja sam bila dijete ekstra vezno za roditelje. Uvijek sam se držala barem jednog roditelja, po mogućnosti oba. Roditelji nikuda nisu mogli bez mene otiči. Do srednje škole nisam nigdje sama prespavala (npr. otišla na praznike). Upis u malu školu i osnovnu školu je bio drama (škola udaljena 6 metara od kuće :lol: ). Ali evo živa sam, zdrava sam i sretna.
Da je bilo nedostataka, bilo je. Uvijek sam bila nesretna jer su pod ljetnim praznicima sva djeca išla barem kod djeda i bake, a ja sam bila doma (jednom smo pokušali, na moj zahtjev, a završilo je povratkom kući u 2 u jutro). Roditelji me nikada nisu na ništa prisiljavali, a ja sam ponekad kao djete razmišljala da mi barem narede da moram ići, jer sama se nikada ne bih odlučila.
I dan danas sam zatvorena prema novim ljudima (nemamo o čemu razgovarati), imam vrlo uzak krug dobrih prijatelja (to su ljudi koje poznam 10-20 godina).
Bez obzira na sve u školi sam bila odlična učenica, svi su me voljeli (nakon što bi me upoznali), nekoliko puta su me birali za predsjednicu razreda (koja titula :lol: ).
Što reči, ove godine sam rodila, nisam imala nikakav strah od poroda, nego od ostanka sama u bolnici, i uspjela sam (bez obzira koliko se taj uspjeh drugima čini minimalan), prvi puta u životu sam negdje ostala sama (bez roditelja, dečka, muža, školskih prijateljica). I preživijela sam! :mrgreen: Istina sa mnom je bilo moje malo zlato. :saint:
Samo da napomenem u poslovnoj konverzaciji nemam nikakvih problema. Sve u svemu, šutim kada nemam što za reči, nema površnih razgovora.
Brat mi je čista suprotnost (dakle nije uvjetovano odgojem, jedino ako su njega vukovi odgojili, a da ne znamo :lol: ), a moj tata je isti tip kao i ja. Šutimo, šutimo, a kad progovorimo čuvajte se.
Zagnjavila sam vas na široko, oprostite, ali imala sam potrebu progovoriti o tom problemu. :love:

Citiraj:

---

Felix prvotno napisa

bhany, jesi li uzimala kakve lijekove u trudnoci i kakav je bio porod? medikaliziran?

---

Porod je bi na carski rez, a obzirom da sam dio trudnoće provela u bolnici...primala sam i neke lijekove :/ . Stvarno bih voljela znati postoji li moguća poveznica između to dvoje.

I još bih samo htjela ponoviti da ja ne mislim da je to tako strašno i stvarno vjerujem da će moje dijete izrasti u divnu, kvalitetnu osobu (kao što je to i Anemona opisala u zadnjem postu), bez obzira na tu karakternu osobinu. Takva situacija je sigurno teška za nas roditelje, ali ja uz puno strpljenja vidim pomake :) . A što se tiče drugih ljudi...ja se stvarno ne obazirem puno na to (više :mrgreen: ) jer sam shvatila da nije stvar ni u tome što abonjeko piše...osjećaju ljudi da takvo dijete staje između njih i roditelja...već mi se čini da prosječno okruženje u kojem živimo traži da se svi uklopimo u prosječnu i općeprihvaćenu sliku...dakle dijete mora biti slatko, nasmijano, mazno, umiljato...može se stiditi jer i to je slatko, ali ne smije imati svoje mišljenje i jasno i glasno ga izraziti jer je onda nepristojno :roll:.

Abonjeko, iako sam ja iznijela svoje iskustvo koje je možda i jedno od rjeđih takvih (što ja znam) želeći reći da, ukoliko se stvar tako razvije, treba ju prihvatiti i postaviti sebi i prema djetetu na pravi način, slažem se, ipak, sa curama koje su napisale da je u vašem slučaju (jer je Nila još vrlo mala) sve još podložno promjenama i razvojnim skokovima koji će se događati :* .

Citiraj:

---

BHany prvotno napisa

... ...već mi se čini da prosječno okruženje u kojem živimo traži da se svi uklopimo u prosječnu i općeprihvaćenu sliku...dakle dijete mora biti slatko, nasmijano, mazno, umiljato...može se stiditi jer i to je slatko, ali ne smije imati svoje mišljenje i jasno i glasno ga izraziti jer je onda nepristojno :roll:. .

---

:lol:
a taman čitam J.Juula: Vaše kompetetno dijete, toplo preporučujem knjigu
slika tradicionalne obitelji gdje su djeca polu-ljudi, polu-bića koa nemaju pravo na osobnost

Abonjeko to je sve normalno...moj bubač je bi veliki sisavac i stalno je bio uz mene kad sam se zaposlila imao je 20 mjeseci i još sam dojila...i čim bi došla s posla dojenje...nije se odvajo od mene...a sad me tjera iz vrtića jer se ide igrat s dječicom...ne brini to je sve prolazno...kad odraste neće više biti uz tebe stalno i falit će ti to...
ne obaziri se na prijatelje...njima je neugodno?kak im nije neugodno uopće reći ti tak nešto?sram ih može biti...bilo bi im i neudogno da je raspuštena,totalno nezainteresirana za tebe,pa kad dođete k njima da im razbaca sve po kući...zar ne?
mojoj frendici nije nijedna muška osoba smjela doć u kuću...mali se plako strašno...kad bi došli kod njih mm je s njm sjedio u kuhinji a nas dvije u dnevnoj sobi...pa joj nisam rekla da mi je neugono i nije mi bilo...već sam joj pokušal pomoći da dijete to prebrodi a i ona s njim
:*

abonjeko, kao da si pisala o mom djetetu. on je bio takva beba da ga je rijetko ko osim mene mogao drzati, kad bi dosli gosti od preslatkog djecaka postajao je plačljivko i samo bi se mene drzao i dojio, ici kod nekoga u goste - nema šanse, muški - plakanje do bola.

komentari su naravno bili da sam ga razmazila, da ga ne dam od sebe pa je zato takav, dojenje je bilo velikim dijelom krivac za to

svaki put kad ja zaplakao - ja sam ga primila, ako nije htio da netko drugi drzi - ja sam ga uzela, uvijek, ali uvijek kad je trazio još fizičkog kontakta, maženja, dojenja - dobio je. veeeelika je sreca da radim sama za sebe pa nisam morala na posao i njega dati u jaslice.

sada? uzasno veselo dijete, samostalno - ide sam kad ga nesto zanima, obozava goste, djecu iz susjedstva, ma svu djecu koju sretnemo jako voli, sam im priđe, čak ga može netko i čuvati osim mene i MD (o da, do ne tako davno bi svaki pokušaj da s nekim ostane bio nemoguć, tako da nismo forsirali - ako je plakao, nije ostao), nije ga više frka muških, mog brata (na kojeg bi prije dobio slom živaca od plača) obožava, čak ga je i on neki dan čuvao bez ikakvih problema; sam se zaigra, ...

puno puta mi je došlo teško, puno puta sam se zapitala da li ipak radim krivo, ali kad sad vidim promjene, drago mi je da sam bila uporna (u biti, da smo mi bili uporni)

nije sve još uvijek savršeno, ali je promjena jako velika i to nabolje.

samo hrabro, proći će :love:

Citiraj:

---

toma_06 prvotno napisa

muški - plakanje do bola

---

ovo mi je zanimljivo
mislim da je povezano s našim životinjskim instiktima koji su kod beba jaki
naime, poznato je da kad dođe do promjene "vlasti" kod (ako se ne varam) npr. gorila ili čimpanza (lavova definitivno) novi glavni mužjak (vođa) pobije svu malu mladunčad od starog vođe, tako osigurava da ženke postanu što prije plodne i spremne na njegove potomke

bebe dobro osječaju nas, ako nam gost stvarno nije drag (bez obzira na srdačnu dobrodošlicu) bebač če to osjetiti i dignuti paniku - osječa da ta osoba nije u redu

mislim da je pogrešno ako se dijete u tim trenucima forsira na blizak kontak s njemu nepoželjnom osobom, ja sam uvijek kad bi Nera negativno reagirala stavljala svoje tijelo/rame između nje i te osobe
trebalo bi joj 15 min da prouči novu osobu i odredi se prema njoj jel joj ok ili ne

nešto što društvo očekuje nije nužno i ispravno

bebe dobro osječaju nas, ako nam gost stvarno nije drag (bez obzira na srdačnu dobrodošlicu) bebač če to osjetiti i dignuti paniku - osječa da ta osoba nije u redu

mislim da je pogrešno ako se dijete u tim trenucima forsira na blizak kontak s njemu nepoželjnom osobom, ja sam uvijek kad bi Nera negativno reagirala stavljala svoje tijelo/rame između nje i te osobe
trebalo bi joj 15 min da prouči novu osobu i odredi se prema njoj jel joj ok ili ne

nešto što društvo očekuje nije nužno i ispravno[/quote]


Iste reakcije ima i moj trogodišnjak i smatram da je to ok. No smeta me kada ti gosti inzistiraju na komunikaciji sa nijm doslovce ga guše u njegovom prostoru, pa iako ne želim moram reagirati.

A vezano uz topic - moja dobra prijateljica ima sina (sada će četiri) i ona je svjesna da je on povučen, najljepše mu je u njegovom svijetu mašte. Npr. uzme si dvije igračke i satima se igra s njima, prića im priće, hrani ih, kupa...
Ona ga shvaća ali je i nesretna jer on ne želi napucavati loptu, voziti biciklić - kako ona kaže "ajde budi malo kao ostali dečki" ali eto našla je nešto za njega. krenuli su na Ribnjak u dramsku skupinu za djecu - ne moram ni napisati da je mali oduševljen!

Imam prijateljicu kojoj je curica isto takva bila i njena mama se isto tako žalila i mislila je da se neće nikada odvojiti od nje, ali sada se curica i druži i sa velikima i malima i počela je od svoje 3.godine....
Odvojit će se....polako....