Dobre strane Yu-gi-oh karata (kad i vi igrate) ;o)

Evo jednog poluozbiljnog topika ... sjecate li se jos Yu-Gi-Oh karata? :mrgreen:
(vec dugo nisam vidio temu o njima na ovom forumu, mozda zaista vec pomalo izlaze iz mode? :? )

Vedran ima jedno 100-150 tih karata koje uglavnom skupljaju prasinu u nekom kutu sobe i onda kad ih nekim slucajem primjeti onda ih preslaguje pola sata ili sat i najcesce ih opet odlozi u neki drugi kut gdje opet strpljivo cekaju tjednima da ih ponovo otkrije. No, u nekim jos rjedjim trenucima pita on MZ ili mene hocemo li se kartati sa njime ... mi obicno izbjegavamo te karte i najcesce odgovaramo da ne zelimo, nego da bi se radije kartali s njime Crnog petra, snaps, memory ili bilo sto drugo ... dijelom zato sto su nam te karte nemile zbog svih tih cudovista, a drugim dijelom (priznali mi to ili ne) i zato sto ne kuzimo pravila.

No, jucer sam ipak, pomalo i preko volje, pristao kartati s njime i nakon jedno pola sata kartanja (u stvari "kartanja", to i nije bas prava kartaska igra) skuzio da to iam i svoje prednosti:
- Vedran je dobar dio vremena zabavljen svojim kartama, preslagivanjem, proucavanjem itd tako da imam dovoljno vremena za odmoriti se, procesljati vlastite misli, baciti oko na neki clanak u novinama koje su slucajno :mrgreen: otvorene bas pored mene na podu
- obzirom da su svi natpisi na kartama na engleskom, onda to vrijeme dobro dodje i za ucenje pojedinih engleskih rijeci, a nije lose ni za matematiku ono zbrajanje napadackih i obrambenih snaga
- Vedran voli biti "autoritet" (ja to zovem "sindrom ucitelja ili turistickog vodica" :) ) i objasnjaviti i poducavati nekoga. Obzirom da sam ja tudum za ta pravila i strpljivo slusam njegove upute, onda se i on osjeca vaznim u tim trenucima
- u preslagivanju karata po podu (u sto se uopce ne kuzim, vec to radim samo po svojim estetskim kriterijima :lol: ) se isto nadje pokoja zgodna tema za razgovor, od matematike ("gle, dobio sam pravokutnik!") pa do drugih tema ("poredao sam karte kao dugine boje") ...

Evo, ja sam nasao 4 dobre strane, ima li mozda jos koja? ;)

Moji nećaci su neko vrijeme bili ludi za tim kartama i gnjavili da se kartamo, a ja bi ih uvjerila da je zanimljivije graditi kule od karata (a stvarno su ih imali na stotine). To je onda bio izazov, a zanimljivo i meni i njima.
Dakle, peta dobra strana bi bilo vježbanje koncentracije i preciznosti ruke gradeći kule od karata.

krepat ću :lol:
ja nikad nisam time se zabavljala, a sad vidim da bih trebala (moj je stariji dosta sličan V.)

Ja sam obozavala taj crtic, ali imam cure kojima su zanimljivije princeze.

O da i mi se kartamo s tim čudovištima i moram priznati da mi je to turbo dosadna igra, ali strpljivo slušam pravila i vrlo me veseli kad pravilno pročitaju brojeve napada i obrane u tisućicama. A ujedno sam već najmanje tridesetak puta svaki naziv karte prevodila na hrvatski i puno smo naučili :/ rijeći, istina pokušavam preskoćiti one Devile i ostalu kompaniju, ali ima i nekih zgodnih. Uz sve to i dobro se nasmijemo nekim nazivima od kojih nam je favorit (napisat ću zdravoseljaćki): kućika kakaćiku.
I da, nesmijem zaboraviti da uće brojati dok se prepucavaju koji od njih dvoje ima više karata, tako da moj M.sa svojih nepunih pet godina, uredno izbroji do 130 i još napiše na papirić (uz moju pomoć) koliko ih ima da ne zaboravi.
Tako, ja baš i nisam oduševljena i rađe bi da ima 130 Jagodica bobica, ali to je sad IN i najveći si "seljak" u školi ako neznaš ko je dabar ratnik :/ .

Dobre strane Yu-Gi-Oha (o da postoji i to).
Ukoliko se igra po pravilima odigrana partija doprinosi razvoju kombinatorike (zasto je bolje odigrati ovo cudoviste u ovom trenutku, a ne neko drugo, zasto je ova trick karta bolja od one druge...).
Isto tako slaganje decka (spil od 40 karata) zahtijeva promisljanje (sto zelim da moj deck radi - hocu li pobijediti protivnika sa svojim ogromnim cudovistima ili cu upotrijebiti neke trikove).
Iako se cini da je svaka odigrana partija ista one se razlikuju po redoslijedu odigravanja cudovista i taktici koja se upotrebljava protiv raznih deckova (deck A pobjedjuje deck B, deck B podjedjuje deck C, deck C pobjedjuje deckove A i D - razlicite taktike za razlicite deckove).

:/ hmh mozda sam malo zakomplicirala

Losa strana Yu-Gi-Oha - SKUPO JE. Nove karte izlaze svako malo, cilj proizvodjaca je da se kupi cim vise njih... a za par godina izadnje neka slicna igra pa onda sve ispocetka.

Zato preporucam drustvene igre u kutiji. Kad ju jednom kupis ne treba vise kupovati dodatne paketice :mrgreen: no paznja i one izazivaju ovisnost ;)

Mi igramo slično kao tatek. M. smišlja svoja pravila (to mu je i inače svojstveno :roll: ). Podučava me o vrijednosti svake karte, što kod njega ide po estetskim mjerilima i po još nekim kriterijima koje se nisam ni trudila shvatiti. Uglavnom, to vrijeme koristim za razgovor s njim, jer se kroz kartanje otvaraju i druge teme o kojima inače ne želi govoriti. To je još jedna dobra stvar s tim kartama. Još nešto dobro što vidim u njima - one potpomažu socijalizaciju, jer, kad ih dječaci počnu nositi u vrtić/školu, međusobno komuniciraju, sprijatelje se, razmjenjuju, tapkaju i barem dio vremena se mirno igraju.

ja uredno izbjegavam te karte jer uopće ne kužim pravila, ali mm se jako trudi da ih skuži i onda podučava stribija.

ja iskreno mislim da je on premali za tu igru, ali najbolje u svemu mi je da mali bez problema zbraja, oduzima i množi bodove do 10000! naravno ne sad 345x36, ali 150x3 i slične okruglaste da.

Da pravila su u pocetku zbunjujuca :/
Sjecam se kad sam ja ucila svoju prvu igru (Magic the Gathering). Sve mi je bilo tesko popamtiti, mijesala sam faze u kojoj se odredjene karte odigravaju ... ma bilo mi je muka i pomisliti na neko opusteno igranje.
Sad par kartaskih igara dalje(Lord of the Rings, Game of Thrones, Versus, World of Warcraft...) dovoljno mi je pogledati osnovna pravila i sve znam (jednostavno se "presaltam" u tu igru - vrijedi i za drustvene igre). Isto tako je i s mojim necacima i necakinjom (11, 9 i 8 godina) s Yu-Gi-Ohom su imali malih problema, a Magic su savladali tako reci iz jednog objasnjavanja iako je kompliciranija igra.

moj brat igra magic i kaže da je you-ghi-oh nedorečen i pun nelogičnost u odnosu na magic.

problem je i to što klinci kupuju one karte s placa koje nisu nego za gledanje i slaganje kula i kvadrata po podu (takve mu dam za po vani jer ih često poslije skupljam metlom po zgradi). one prave su definitivno preskupe, ali bez njih nema prave igre po pravilima.

ne vidim ništa loše u tim čudovištima - moj se sin dan-danas strese kad čuje da su vuku rezali trbuh da izvade crvenkapicu - yugia ne doživljava kao mogućeg pa tako ni kao strašnog.

igra razvija kombinatoriku, pamćenje, uči se engleski, pojmovi iz mitologije i znanost,.... ima puno vrlina. a i sam yughi u crtiću je jako plemenit, uvijek se bori za neke više ciljeve, štiti svoje ciljeve - klinci to prepoznaju i vole se identificirati s njim.