natjecateljski sport

iako smo mi rod. rekli da ona nece ici na treninge do os, sama nas je preduhitrila silnom zeljom da ide na gimn., kad je probala probni trening nije skidala osmjeh s lica...zapravo dobro da ima usi, i sad nakon 1 mj. treniranja nase seoske gimn. osmjeh joj ne silazi s lica.
jucer nas je trener zvao sa strane (majke mi ja pomislila da je ona napravila neku glupost...koja knegla u grlu) - volio bi da ona nastavi trenirati u gradu u natjecateljskoj ekipi (3x tjedno s ciljem da se ide na natjecanja).
mame sportasa, natjecu li se vasa djeca i kako to ide?

NO SPORTS :D

Mislim da se to razlikuje od sporta do sporta.

A i L treniraju karate. Natjecanja su poslozena tako da prvo imaju "ispit" za pojas, odnosno potvrdu da su savladali neki nivo. Onda ima natjecateljski dio. Pobjednici dobivaju zlatne i srebrne medalje, a svi ostali broncu. Naglasak nije na pobjedi nego an sudjelovanju.

ALI, u gimnastici to moze biti skroz drugacije poslozeno. Mislim da ti je najbolje raspitati se kod trenera ili porazgovarati s roditeljima.

Flo, ako je ona zadovoljna i ako doista zeli, a da joj ti vec mozes (a, i ja imam sina 2002.), objasniti sto natjecateljstvo nosi sa sobom, why not? Ako je stvarno sretna i voli to sto radi, ja bih pustila. Pa ne mogu nam djeca biti pod staklenim zvonom, u stilu da ih nitko nikad nigdje nece razocarati. Ono sto bih ja napravila jest objasnjenje da se nikad ne mozes biti najbolji, uvijek je netko najbolji, nekad ona, nekad netko drugi, a da cete vi uvijek biti uz nju. I kad bude tesko i kad bude slavlja.

Moja starija kći je oduvijek bila sportski tip i jedva je čekala da počne nešto trenirati. S 5 godina upisali smo je na tenis, jer mi je tenis klub vrlo blizu. Sada ima 7 godina i krenula je u školu, a trenira i dalje. Prve dvije godine su bili samo treninzi 3xtjedno po sat vremena, a pred kraj prošle sezone smo imali dva turnira. Na jednom je bila 4 (nije stala plakati pola sata, jer nije dobila medalju, a bila je najmlađa od svih). Na završnom turniru je osvojila 3. mjesto i brončanu medalju, e to je bilo veselje do neba.

Da se razumijemo, nismo ambiciozni roditelji željni slave i novaca, jednostavno pratimo njene želje i volju (dok možemo) i dok je ona s tim sretna i mi smo zadovolji, ali svakako mislim da se dijete treba baviti nekim sportom koji mu naravno paše. (I ja i suprug smo se bavili sportom kroz cijelu mladost).

Koliko vidim, sport je danas jako isprofesionaliziran, i djecu se od starta uključuje u ozbiljne treninge. Na svakom je roditelju da ocijeni koliko daleko će ''gurati'' dijete u nekom sportu.

Citiraj:

---

Blazenka prvotno napisa

Flo, ako je ona zadovoljna i ako doista zeli, a da joj ti vec mozes (a, i ja imam sina 2002.), objasniti sto natjecateljstvo nosi sa sobom, why not? Ako je stvarno sretna i voli to sto radi, ja bih pustila. Pa ne mogu nam djeca biti pod staklenim zvonom, u stilu da ih nitko nikad nigdje nece razocarati. Ono sto bih ja napravila jest objasnjenje da se nikad ne mozes biti najbolji, uvijek je netko najbolji, nekad ona, nekad netko drugi, a da cete vi uvijek biti uz nju. I kad bude tesko i kad bude slavlja.

---

U potpunosti se slažem s tobom Blazenka. Moja M misli da ona uvijek mora biti prva i ono 4 mjesto je njoj bilo strašno razočaranje (iako realno svi su bili ugodno iznenađeni kao i mi), ali ona to nije tako vidjela. Cijeli dan smo joj objašnjavali da je ona postigla jako puno na tom turniru. Drugi put kada je išla već je bilo bolje u smislu da je shvaćala da se nikad ne zna kako će završiti. Kada je izgubila u polufinalu bila je na rubu plača (tu moram pohvaliti trenera) koji joj je odmah prišao i rekao da je ipak osvojila medalju i da je bila super. Onda je sva sretna dotrčala nam to reći.

Koliko je god teško gledati dijete kada gubi, isto tako je i važno da shvati da je to jednostavno tako. I shvaćajući i prihvaćajući poraz u sportu, lakše će se nositi s raznim poteškoćama i problemima u stvarnom životu.

B ide već drugu godinu na natjecanja iz Juda. obozava natjecanja iako jos nikada nije dobio niti jednu borbu na natjecanju. Kako je u najmlađoj i najlaksoj skupini tako ih nekada bude malo pa uspiej dobiti pokoju broncu, kada medalje nema bude malo začuđen ali ipak bez imalo frke prihvati sve skupa.
Ono to je meni najvažnije je da on baš voli ići na ta takmičenja.

Ja baš i ne, nemam ja živaca za to, pa zadnje vrijeme čeće ide tata sam s njime.

Reći ću ti svoje iskustvo-od 4-5 godina sam trenirala gimnastiku,i nije bilo te sile koja bi me spriječila da se time ne bavim. Mama i tata su bili jako protiv (s razlogom) ali ljubav prema sportu je veća i jača :heart:
Ja sam obožavala taj sport i samo maštala o takmičenjima, velik je to trud,rad i odricanje ,kao u svakom sportu,ali ako nešto želiš onda uvijek postoji žrtva. Gimnastika je jako težak sport,imala sam tešku ozljedu vrata sa 10 godina,na sreću bez posljedica,ali svakako upozori dijete što je sve čeka. Ne mora značiti da će joj se i sviđati ići redovno na treninge, vježbati dok se dugi igraju,ali ako je čvrsto odlučila pusti je,.....i sretno!!

to što dijete idena takmičenja ne znači da je cijela ta stvar jakooo ozbiljna. J asam presretna s našim judom jer nema nikakvog presinga, forsiranje treninga, uspjeha i sl. Izostanemo s treninga bez ikakvog problema. To možda znači da B neće nikada biti niti prvak škole a kamoli države ali ne bi bio niti s puno većim presingom :mrgreen: . Meni je vazno da na ovaj način ipak stječe osjećaj obaveze, pripadnosti, školu je upoznao puno prije nego je krenuo u nju a ima i iskustvo javnih nastupa i razbijanja treme.

Eva Marija je talentirana za sport, ide na atletiku i judo. sviđa mi se kako to utječe na njen razvoj.

Robi je poceo igrat hokej. Mislim da cu biti OK s tim dok ne dogura do desetogodisnjaka, kad se smiju pocet mlatit. Poslije neznam. Al tko zna, mozda do tad uvedu zabranu mlacenja.

Mislim da je najvaznije da je okruzenje OK, i tu prvenstveno mislim na psihicku komponentu, a za to ces dobit osjecaj kroz razgovor s trenerom/icom i kroz prisustvovanje na treninzima (nadam se da je to dozvoljeno, zabrinula bih se da nije), a i, naravno, kroz razgovor s D.

Ja mislim da, ako dijete pokaze afinitet i zelju da se bavi sportom, da je to u stvari jedna super prilika, naravno, dok je okruzenje OK.

Citiraj:

---

imala sam tešku ozljedu vrata sa 10 godina

---

napisem vise kad ovo prozvacem :/
u svakom slucaju mm i ja smo odlucili da ovu godinu sigurno nece ici na natjecateljske treninge i takmicenje, a onda cemo vidjeti za sljedecu.

Flower-nije mi bila namjera uplašiti vas.Ja sam se gimnastikom bavila desetak godina i to je jedina teža ozljeda u tako dugom periodu.I u drugim sportovima ima ozljeda možda još i težih. Recimo da je jako bitan trener,općenito stručne osobe koje rade s djecom.
Za početak možete pustiti malenu da proba,pa ćete sami vidjeti kako se sve razvija.Ali ako je talentirana i ako se zaljubila u taj sport istinski,nema razloga da ga ne trenira.
A da je odabrala balet,mislim da bi opet imali nedoumice,i to je normalno,strah roditelja u bavljenju bilo kojim sportom je opravdan.
Polako,sigurno će sve biti ok ,i naravno o svemu treba dobrano porazgovarati sa trenerom i djetetom!
Ali braniti ja ne bi,ni u kom slučaju,barem neka proba.

a kaj kćer veli na sve to?
ja mislim da nije fer da joj to uskratite ako ona to sama želi. neka proba, pa ako joj se ne svidi, uvijek može prestati :/
ja svojim starcima godinama nisam mogla oprostiti kaj su me ispisali sa gimnastike; to mi je bila jedna od većih trauma. oni su brijali da ću ostati mla i nabita ak nastavim :roll:

Ok-ako ćemo iskreno,ono najiskrenije gimnastika uglavnom ostavlja posljedice ali nije nužno .
Visina (ja sam očiti primjer da se ne mora ostati mali,sad sam 175 iako dok sam trenirala bila sam najmanja u razredu,tek sam kasnije kad sam prestala trenirati,izrasla)-uglavnom se ipak ostaje manji od vršnjaka,meni su najgore bile vrlo česte upale mišića,žuljevi na rukama,vrlo česti,gotovo svakodnevni treninzi i rad,rad,rad...
Naravno i dalje sam za to da dijete proba,nikako joj ne bi zabranila barem probati,a za takmičenja i malo žešće treninge uvijek ima vremena,možda i odustane vrlo brzo,pa nemaš brige,a možda i postane prvakinja države :)

Citiraj:

---

a možda i postane prvakinja države

---

a zasto ne i vise ;) pa da pisemo memoare...nas zivot s njom...

zezam se...

gle, ona je jako samouvjerena i moze puno ali...prosle je godine imala nastup - glumila je u jednoj priredbi, ona je sve znala savrseno (koja mimika, dikcija - pali smo na pod) ali...par dana prije nastupa - proljev, nespavanje, nocne more, plac na sam dan, pa je onda otisla na priredbu i sjedila...pa je plakala na priredbi...pa mi nisu dali da je idem tjesiti (teta je to preuzela na sebe) i nagovorila ju je da krene i bila savrsena...

ona je jos emocionalno nezrela za nesto sto ima pritisak.
ona se smije i veseli gimn. ne samo zato sto skoro moze zvijezdu napraviti ili na razboju je skroz samostalna vec zato sto tamo ima i drustvo...koje bi izgubila u ovoj drugoj grupi...

ja osobno mislim da je prerano. mm se slaze. ne znam da li se nju ima pitati nesto za sto ona jos nema pojma sto bi joj donjelo?

pa uvijek imate opciju da i dalje, neko vrijeme koje se vama ucini ok, ogranicite treninge na "selo", pa kasnije opet razmislite o opciji "grada", ne?

svaka cast i odusevljenju i talentu, ali mozda je prerano tako nesto odlucivati vec sad... hocu reci - lako je sici sa sela u grad - to je velik skok unaprijed, ali ako ne "provari" dobro natjecateljski dio gradskog treninga, onda bi povratak na seoske treninge mogao biti gora trauma... :/

m2c

i :* princeziratnicigimnasticarki :love:

Citiraj:

---

flower prvotno napisa

ali...par dana prije nastupa - proljev, nespavanje, nocne more, plac na sam dan, pa je onda otisla na priredbu i sjedila...pa je plakala na priredbi...

---

Treme prije nastupa nisu neuobicajene, ali na srecu cim vise nastupa i treme su slabije ;)

Prije desetak godina isla sam sa klincima na veliki medjunarodni turnir u Italiju. Desetak klinaca od kojih je samo jedan imao kakve takve sanse imati bar dvije pobjede (djeca su tad bila stara izmedju 12 i 16 godina). Svi smo se super zabavljali i bili opusteni osim tog klinca. Dan prije nastupa dobio je proljev... nije spavao cijelu noc ... na kraju nije nastupio na tom turniru. Slijedece godine kad smo isli na taj turnir (ista djeca su isla) nitko nije imao takve probleme iako su ovaj put i ocekivanja bila veca. Tu godinu su isli vise puta na medjunarodne turnire i shvatili su da iako su u Hrvatskoj najbolji da kad odu van mogu i dobiti i izgubiti. :)

Citiraj:

---

flower prvotno napisa

ja osobno mislim da je prerano. mm se slaze

---

Prerano za što?
Za gimnastiku sigurno nije.

Slažem se da ona sam još nije spremna razlučiti što zapravo taj sport iziskuje.

Mia je sa 3,5 počela trenirati umjetničko klizanje. Već šest mjeseci kasnije položila ispit za klizačicu. Nakon toga smo otišli u Pulu i tamo je nastavila trenirati umjetničko koturaljkanje. Nakom četri mjeseca natjecala se na prvenstvu Hrvatske i osvojila četvrto mjesto, a par tjedana kasnije išla na prvenstvo Evrope i osvojila šesto mjesto. Sada smo se vratili i ona nastavlja treninge umjetničkog klizanja. Sredinom 12 mjeseca ide opet na natjecanje. Obožava ići na treninge i sve ju jako veseli...