Ništa mi neće ovi dan pokvarit...
Ova priča počela je davno, prije skoro 4 godine, kad sam prvi put zatrudnjela. Iako sam i tada dosta čitala o porodu i željela da sve skupa prođe što prirodnije, želja mi se ni izdaleka nije ostvarila. Ukratko, prvi porod je počeo pucanjem vodenjaka u 37+1 tjednu, u 2.30 po noći. Prema savjetima s trudničkog tečaja odmah smo išli u bolnicu. Prva greška, koja je samo pokrenula lavinu. Plodna voda je bila prozirna, pa mi je liječnik nakon pregleda (kako to samo boli...) rekao da sam skroz zatvorena pa će odlučiti hoću li na porod ili na odjel još koji dan čuvati trudnoću. Očigledno vodenjak nije skroz puknuo, vode je još bilo dovoljno. P. je procijenjen na 3000 g, poslana sam u predrađaonu na čekanje trudova...koji su se i pojavili oko 10 h. Lagani, pa sve jači, ali skroz podnošljivi. Bila sam sama, što mi je definitivno odgovaralo, jedino me uznemiravala činjenica što mi je liječnik rekao da ležim, a ja sam s početkom trudova htjela hodati i tako ih pojačati i ubrzati otvaranje. Nikoga da ga pitam... Uglavnom, ja se prošetavala po predrađaoni, oko 13 h dođe sestra i hoće me staviti u rađaonu. Znam da tamo moram ležati, to ne želim, pa joj govorim da me nisu klistirali, kupujem vrijeme. Ona to i obavi, pušta me da se „čistim“ sad već počinje ozbiljnije boljeti, stalno trčim između kreveta u predrađaoni i wc-a, dolaze cure sa čuvanja trudnoće na kontrolu ctg-a, čudno me gledaju, ja nastojim što duže biti na wc-u...šarafi ozbiljno, ali veselim se jer se otvaram, tako sebe tješim. Sestra dolazi par puta, hoće da dođem u rađaonu, još kupujem vrijeme govoreći da se nisam skroz očistila...oko 18 h ipak liježem na stol u rađaoni. Sestra me pregleda i govori da sam još uvijek otvorena samo jedan prst. Kakav hladan tuš, ne mogu vjerovati, bila sam uvjerena da je puno više, ali ipak je porod počeo prije termina. I onda kreće neizbježno; drip i ležanje na lijevom boku. Sestre govore da tiskam čim osjetim pritisak na guzu. Nešto osjećam pa tiskam iako mi nikako nije jasno, pa čitala sam da se tiskanje najčešće obuzdava, a ne potiče...Tiskam sa svakim nadolazećim trudom, vičem, boli nenormalno....i traje ....sama sam, tada muža još nisu puštali u rađaonu, sestre su negdje okolo, zbunjena sam, ništa nije onako kako bi trebalo ići...boli, boli, boli...u jednom trnutku vičem da ga vade vanka. To mi je najteži trenutak poroda, kad sam izgubila kontrolu, više nisam mogla. Gubim se pomalo, jedno vrijeme između trudova i spavam. Oko 22.30 se skupljaju oko mene, nešto se dogovaraju, kažu ako ovo potraje još 15 min vidjet ćemo...ŠTO? ŠTO? Meni nitko ništa ne govori, ja nemam snage pitati, boli...Odjednom govore, sad je puno bolje, hajde tiskaj, ne ne iz glave nego iz trbuha, ne znam to pravilno učiniti, nešto mrmljam u trudu, govore mi da ne govorim jer onda ne mogu tiskati nego da se koncentriram i tiskam. I tiskam, i doktor i sestra su mi na trbuhu, i napokon izlazi vani, moj P. (iako tad ješ nisam znala da je dječak). Odmah ga odnose, pupčana vrpca je bila dvaput omotana oko vrata, gledam sa kreveta sestru kako ga čisti iznad umivaonika, odmah ga stavljaju u topli krevetić, ne daju mi ga. Pitam što je, sestra odgovara da je dječak, pa čitavo ti vrijeme govorimo o njemu u muškom rodu. Posteljica izlazi bez problema i veće boli. Doktor me šiva. Rezana sam i još sam popucala, tako da sve skupa dugo traje. I boli gadno. Sestra čavrlja o mojoj starijoj poznatoj kolegici, kako dobiva poslove...ne mogu je slušati, a postavlja pitanja na koja ne mogu suvislo odgovoriti... Šivanje je gotovo, vode me na hodnik i napokon ga dobivam, kako je umoran, gleda me smireno, ne plače samo gleda a u okicama mu vidim neku bezvremenu starost i mudrost. Samo ga mazim, ne stavljam ga na prsa, sakrivam mu oči od svjetla jer mi se čini da mu smeta. Dolaze nas vidjeti MM i mama, voze me na odjel.
I to je prva priča, od koje sam se dugo, dugo oporavljala. Osim fizičke boli, dugo, pa još i danas bolio me odnos osoblja. Ustvari, nisam nikako mogla vjerovati da ulazak u rodilište znači ulazak u takvu rutinu, naivno sam vjerovala da se intervencije događaju samo iznimno, a da se prirodno dopušta dok god je to moguće. Vjerovala sam i da ću imati kontrolu i moć da se dogovorim...mjesecima sam plakala kad god bih se sjetila poroda.
I onda sam, 2.5 godine nakon P.-ovog rođenja opet poželjela jednu malu mrvicu, i krenuli smo u akciju koja se „oplodila“ iz prve. Trudnoća je prošla dosta teže nego prva, sa čestim glavoboljama i mučninama koje su trajale sve do 7. mjeseca. Ali nije to bilo ono što me najviše uznemiravalo, nego pitanje kako ću roditi ovaj put.
Čak sam vagala opcije odlaska u Varaždin, Graz ili Rijeku, ali mi se činilo prekomplicirano ostaviti trogodišnjaka na najmanje 20-ak dana, putovati najmanje 12 h autom do bilo koje od ovih lokacija i onda eventualno naletjeti na ekipu koja nije raspoložena za prirodni porod pa dobiti ono što mogu i kod kuće.
I tako sam odlučila opet roditi u dubrovačkom rodilištu. Jedina razlika je bila što ovaj put MM može sa mnom u rađaonu. Zato smo pohađali i trudnički tečaj (isti kao što je bio i prije 4 godine - i iako sam postavila pitanja i sestrama i liječniku koji ga vode o mogućnosti kretanja prilikom poroda, o izbjegavanju dripa i epiziotomije, dobila sam uglavnom negativne odgovore, s tim „da ću moći potpisati da nešto ne želim“. Ne trebam ni reći da nikakav papir za suglasnost nisam dobila na potpis kad sam napokon došla u rodilište... :evil: )
Ali i to mi je ulijevalo minimalnu utjehu i sigurnost da ću nešto moći izboriti za porod kakav želim.
Od faze totalne ljutnje i panike nakon tečaja, kad sam shvatila da se ustvari tijekom ove tri godine u rodilištu baš ništa nije promijenilo, počela sam prelaziti u nekakvu fazu opuštenosti, kao svejedno mi je, ma bit će dobro. I čekala sam da pređem „fatalnih“ 37 tjedana (s koliko sam rodila P.-a), jer kao da sam znala da će i ovaj put krenuti ranije.
Koliko sam mogla sam sređivala kuću i stvari za bebu, i uvjeravala se kako to još nije ono „gniježđenje“ o kojem se priča. Stalno sam imala nekakve kontrakcije, ali sam se uvjeravala da to još nije to, pa do temina je bilo skoro mjesec dana (28. 10.).
I prošao je moj dan D (09. 10. tj. 20 dana do temina). Mogla sam malo odahnuti, sad sam svaki dan bliže, dobro je. Panično sam se bojala pucanja vodenjaka, jer je tako „sve pošlo krivo“ na prvom porodu i svaka kapljica na gaćicama je bila pomno proučavana, joj nije valjda!
11. 10. počelo me nešto šarafiti u lijevom bubregu (inače imam kamence, pa povremena bol nije ništa neobično), nisam se tome nadala jer me već dugo nije bolilo, ali preživjelo se. Slijedeći dan je prošao relativno mirno. Ali noć sa 12. na 13. 10. provela sam na putu između kreveta i wc-a, ustajala sam svako sat vremena (točno skoro u minutu) i opet sam imala te „lažne trudove“ ali onako snena i umorna uopće nisam obraćala pažnju na to. Međutim, u zoru je počelo ozbiljnije, nisam više mogla ležati, počelo je previše boljeti, i spustila sam se u dnevni boravak. Nešto me ponukalo da počnem gledati na sat, i shvatila sam da ti trudovi dolaze svako otprilike 10 minuta, traju 20-30 sek, ali nisu ništa strašno niti previše bolno. Međutim, bili su redoviti. To me iznenadilo, pa još je 14 dana do termina, vjerojatno su to ti pravi „lažni trudovi“ prestat će uskoro. Prave trudove nisam ni znala prepoznati, jer je prošli put sve bilo pojačano dripom i bolno do iznemoglosti.
Probudili su se i moji momci, i dan je započeo oubičajeno, red Fifi, red maženja, pa ja odem do kuhinje i otpušem 30 sek, pa opet ponovo. Mužu sam rekla da to još nije ništa ozbiljno, da se ne nervira, da će vjerojatno prestati. Ipak sam oko 11 h poslala P.-a baki i objasnila joj da me malo steže, da nije ništa strašno, ali da ga malo pričuva. I krenula čistiti. Pa skuhala ručak, pa složila torbu za rodilište, pa opet malo sređivala neke zaostale stvari...a trudovi se prorijedili na svako 20 min, neki bi i preskočio pa bih imala sat bez truda, a onda bi se opet vratili na 10 min. Ma nije to ništa, uvjeravala sam se, još će to prestati. I došlo je oko 18 h, pošla sam oribati pod, kad me frendica nazvala na telefon. Kako je nisam dugo čula, morale smo pročavrljati o svim novostima, njenom preseljenju, ali mene je počelo ozbiljno boliti i to svako 5 min. Nisam joj ništa govorila, samo sam počela sjediti na lopti (instaliranoj par dana ranije, baš u svrhu olakšanja trudova, preventivno. Lopta mi dotad nije odgovarala, ali sad kad bih sjela na nju trud bi skoro odmah prestao, toliko je bol bivala ublažena. Kad bi završilo, opet bih ustala i nastavljala dalje, telefonirati i čistiti pod. Bila sam samoj sebi smiješna, par zamaha krpom, pa trk na loptu. Trebalo mi je skoro sat vremena da očistim 20-ak kvadrata poda.
MM je čitav dan radio nešto izvan kuće (u neposrednoj blizini) ali ga skoro uopće nisam viđala, nije ništa komentirao, samo mi je rekao da ga zovem kad osjetim da mi treba, ili kad odlučim ići u bolnicu. Ma nema šanse da će to još, samo sam se umorila pa me jače boli i skratilo se vrijeme. Trebam se malo odmoriti...
Došlo je 20 h, trudovi su i dalje bili na 5 min, par njih tako, pa jedan nakon 20 min. Muž je gledao Showtime na tv-u, pisao vrijeme trudova, a ja sam napokon shvatila da je to to, da ćemo vjerojatno večeras u bolnicu gdje ćemo upoznati našu mrvicu. Uh, tu me već uhvatila lagana panika, i sav se strah od bolnice vratio, neka nas još neko vrijeme doma...
Došlo je i 21 h trudovi su postali baš jaki, na 5 min maksimalno, a neki i kraće, na 2-3 min. Počela sam osjećati i lagani pritisak na debelo crijevo (što naravno nisam spomenula mužu, ionako je već bio lagano nervozan pišući vremena trudova i stišavajući zvuk na tv-u kako bi koji dolazio, jer je shvatio da mi je tako lakše, zatvorenih očiju, na lopti). Treba krenuti, meni se ne ide, ali shvaćam da ako sad ne pođem, neću više ni moći hodati. Boli jako, odlučujemo se nositi loptu u bolnicu (jer ih naša rađaonica nema), muž odlazi sa torbom i loptom do auta, a ja se polagano penjem uz tih 100-njak stepenica koliko smo udaljeni od ceste. Subota je, hrpa tinejdžera ide prema Gradu, a ja se suzdržavam da ne pušem baš preuočljivo naslonjena na stup javne rasvjete dok prolaze, sama sam sebi smiješna. Nekako dolazim do auta, sjedam, i krećemo. Nije gužva pa MM ne mora voziti ni prebrzo ni presporo, tako mi odgovara. U autu sam odradila 2-3 truda. Stižemo.
Penjemo se na prvi kat gdje je rodilište, još jedan trud na odmorištu. Zvonimo i ulazimo, sestre su u totalnom čudu kad vide MM s loptom, odlaze negdje i čujem jednu iz daljine kako se smije i govori da je donio loptu koju bi oni trebali imati. Pitaju ga što će mu to. Odgovara im da bi bar one to trebale znati, ja im govorim da mi je doma puno lakše bilo na lopti, one samo kolutaju očima.
Krećemo. Ulazim u predrađaonu, dvije primalje dolaze, još je jedna žena tamo, i nju boli žestoko. Penjem se na stol, primalja CTG-om sluša otkucaje, kaže sad ću pozvati doktora. Dolazi dežurni liječnik, opet je onaj isti koji mi je vodio i prvi porod. Kažem mu da ne želim drip, da mi ne prokida vodenjak. Nato on pita: Zašto? I tko će mi onda mužu kuhati čaj? Odgovaram mu da ću ja, nema problema, samo da ostavi vodenjak na miru. Šalimo se, ali ton je nategnut, ne sviđa mi se to. Pregledava me i kaže da sam otvorena 4 prsta. Ja sam u tom trenutku shvatila da se radi o 4 cm, i naravno, bila razočarana, jer sam se nadala da je čitav dan trudova ipak odradio malo više...
Kreću uobičajene procedure. Sestra mi govori da se skinem, pitam je u što, jer mi ne daje spavaćicu, a ona nervozno odgovara: Skidajte se, dat ću vam...Brijanje smo odradili doma, ali klistir ne mogu izbjeći. Nisam to ni pokušavala, imam veću bitku pred sobom. Ipak kažem sestri da sam tokom dana triput imala stolicu, ali ona tvrdi da se klistir ne daje samo zbog čišćenja, nego i da se ubrzaju trudovi (kud ćeš brže, mislim ja, ali prešućujem). Na stolu sam, druga mi sestra traži zdravstvenu knjižicu i kaže da joj je dam kad primim klistir. Bunim se, želim je donijeti prije klistira, da mogu odmah na wc, ali ne da mi. Mislim, dobro, kako želiš, ako se dogodi „nezgoda“ ja je neću čistiti....Ne dopuštam da me napusti koliko toliko dobro raspoloženje. Primam klistir i odlazim u neki drugi wc, jer je ovog u predrađaoni zauzela ona druga žena...Sa mnom je samo mobitel. Odlučujem se za scenarij iz prvog poroda, ostat ću na wc-u što duže budem mogla, bolje mi je samoj. Čistim se, odlazi i cervikalni čep, izgleda kao sluzava krvava gruda, nekako mi ga je drago vidjeti jer sve koliko toliko ide svojim tokom, vodenjak je još čitav. Trudove odrađujem stojećki, nagnuta prema naprijed, držim se i naslanjam na lavabo. Ponekog odradim samo na jednoj nozi, smiješna sam samoj sebi, ali boooli opako. Odlučujem se istuširati i odlazim po ručnik koji je u torbi u predrađaoni. Sestra me pita jesam li se očistila, nisam još, odgovaram. Kaže da će me pustiti još pola sata. Super! Tuširam se, ali ne pomaže. Boli, boli boli...
Čujem se s MM koji čeka ispred i kaže mi da mu je doktor dopustio da uđe u „prljavi hodnik“ koji povezuje predrađaonu sa rađaonama. Govori da će doći i donijeti loptu. Pristajem, previše me boli. Sjedam na loptu, on sjeda pored mene, trudovi su strašno jaki, rasturaju me, čvrsto zatvorenih očiju, sa svakim novim trudom, mu šapćem: umrijet ću :roll: . Drži me za ruku i samo mi govori: radiš dobar posao. To mi strašno puno znači, iako mu baš i ne vjerujem...Drugom se rukom držim čvrsto za štok vrata koji mi je iza leđa. Iz rađaone se čuje tiskaj, tiskaj i ona druga žena u tišini, samo sa par uzdaha rađa....zavidim joj, kako je to tako lako napravila. Poslije sam doznala da je primila epiduralnu. Njezini mama i muž dolaze na vrata hodnika, slušaju plač bebe, predivan, poseban plač tog novorođenčeta sam tako zapamtila. Ponoć je i pet minuta. 14. 10. Onda opet dolazi novi trud i ne čujem više ništa, pokušavam disati pravilno, udah na nos, izdah na usta. To mi je pomagalo dosad, ali sad mogu samo dahtati i plitko ispuhivati.
Primalja dolazi po mene, ja bih još malo ostala na lopti, ali ne da mi, kaže da nisam ja doktor da odlučujem o tome i vodi me u rađaonu. Tih 10-ak metara sam prošla u tri truda. Stajemo kad svaki od njih dođe, dahćem.
Ulazimo u rađaonu, kažu da muž pričeka dok sašiju onu drugu ženu. Ne dam se, pitam ih gdje im je paravan, jer su ga napokon nabavili. Donose ga uz komentar da ova žena bolje zna za njihov inventar od njih....
Poliježu me na krevet, prikapčaju na CTG, slušam otkucaje, dolazi novi trud, pojačavaju se, 00:20 je, gledam na sat. Dolazi doktor, pregledava me, kaže ovo će brzo, dajte joj drip. Za vodenjak se ni ne stižem pobuniti, već ga buši. Ali za drip kažem da ga ne želim, a primalja pita zašto. Kažem joj da to strašno boli. Ona me pita da otkud znam da boli, da boli li me sada, odgovaram da znam, jer me prvi porod pod dripom užasno bolio.
MM počinje šiziti i odgovara joj da bi trebali znati kako je po Europi ta praksa napuštena, ona mu nešto želi odgovoriti, doktor je ušutkava. Nemam energije slušati svađu oko sebe i jednostavno mužu naređujem da ušuti, osjećam da je kraj tu, da mi se utroba rastvara u tunel, još jedan trud kojeg uz pomoć babice prodahćem. Stavlja mi braunilu i uključuje drip. Muž me pita jesam li svijesna da primam drip, jesam, ali to više nije važno, slijedeći trud moram tiskati, ne mogu više dahtati, kraj je tu... Kažu mi da podignem noge i držim se za koljena, tiskam, ali ne radim to dobro, tiskam iz glave, pa čekamo slijedeći trud... Dolazi, tiskam, peče, imam osjećaj da ću se raspasti, ide, ide i moja mrvica je vani!! Moja ljepotica, 3000 g, 50 cm. :heart:
00.45 je, u rađaoni sam provela 25 minuta, sve skupa desetak trudova u ležećem položaju, od toga 3 ili 4 pod dripom (imam osjećaj da mi nije ni prokolao krvotokom, a već sam rodila). Nisu mi pravili epiziotomiju, imala sam 4-5 površinskih puknuća, koja babica nakon istezanja posteljice šiva. Za razliku od prvog puta, izlazak posteljice je nešto bolniji, ali nije ništa strašno. Ne daju mi bebu na prsa, iako je odmah tražim, govoreći im da prvi podoj olakšava otpuštanje posteljice, ali imam osjećaj da me samo blijedo i u čudu gledaju. Preumorna sam za borbu.
Ali sam presretna što je sve tako brzo prošlo, što nisam sate provela u ležećem položaju, što sam imala MM uza se. On sad mora otići, gleda još jednom bebu koja je u toplom krevetiću, a mene odvode u drugi hodnik na dva sata promatranja. Prvi sat brzo prolazi, pogotovo kad shvatim da nakon njega mogu dobiti bebu na podoj. I napokon, 1:50 je, moja mrvica je sa mnom, sestra mi pomaže da je namjestim i počinje prvi podoj...
Voze me na odjel, molim sestru da mrvica ostane sa mnom preko noći, da je ne odnose, kaže vidjet ćemo, treba se dogovoriti s drugom sestrom. Nasreću to je jedna predivna osoba koja me sa čuđenjem pita je li to stvarno želim, da joj to još nitko nije tražio, neka se odmorim. Kažem joj da želim, a ako bude problema da ću je pozvati. I nakon kratkog kupanja ponovno je dobijam i otad smo stalno skupa.... Ne moram ni reći da sam odmah mogla sjediti bez problema, da je i dojenje krenulo savršeno (drugi dan je već počela dobivati na kilaži...).
I tako sam rođenjem moje cure zaokružila priču koja me dugo mučila i opterećivala. Imam osjećaj da sam u prvom porodu izgubila vjeru u sebe i svoje mogućnosti, ona se tek sada vratila.
I mogu zahvaliti jedino Rodi i vašim iskustvima na sigurnosti i snazi koju sam čitavo vrijeme osjećala (dobro, osim par kratkih pomračenja... :mrgreen: ). Jer bez toga ovaj dan ne bi bio tako savršen.
