večernjak - rubrika otvoreno

OŠTRICA Što sve može smisliti genijalni savjetnički um
Reforma školske torbe
Autor Dr. S. H., Zagreb


Samokritičnost je velika vrlina, ali ne treba u tome pretjerivati. Ponekad se treba i pohvaliti svojim uspjesima, idejama, inicijativama. Evo nekoliko riječi o tome.
Sreo sam neki dan u dizalu malog prvašića koji je stenjao pogrbljen pod teretom zastrašujuće torbetine u kojoj se nalazila gomila veleučenih djela za studij prvog razreda osnovne škole. Pitao sam ga je li mu teško. Da, rekao je, ali za par dana će opet praznici pa će se odmoriti. Tada sam se prisjetio vijesti koju sam nedavno pročitao u nekim našim novinama.

Jedan od domišljatih savjetnika u Ministarstvu obrazovanja, očigledno neopterećen iskustvima dosadašnje nastavničke teorije i prakse, predložio je senzacionalno rješenje ovog problema, ulazeći tako u središte zamršenog labirinta reforme školstva. Rješenje je, misli dotični savjetnik, jednostavno. Kao i sve velike stvari. Napravit će raspored sati tako da đaci nekoliko dana uzastopce uče samo po jedan ili najviše dva predmeta, dva dana matematiku i zemljopis, iduća dva dana hrvatski i muzički, pa će u torbama nositi puno manje materijala. Naravno, time bi se djelomično olakšao samo fizički dio opterećenja učenika. Smanjivanje opterećenja škole neprimjerenom i nepotrebnom količinom gradiva bio bi nakon toga mačji kašalj.

Pri tome se anonimni dosjetljivac nije osvrtao na kojekakva ulična naklapanja o tome da se učenicima nabave kolica, kakva bez problema guramo u Mercatoneu, Konzumu i slično. Ili, ako je riječ o manje razvijenim krajevima, zašto se u tu svrhu ne bi koristile obične tačke, recimo, u raznim bojama za pojedine razrede? Lako je zamisliti kako bi povorke učenika bezbrižno odlazile u školu gurajući s lakoćom kolica, tačke pune nastavnog materijala. Ne. Savjetnik je predložio daleko najbolje rješenje. Genijalno, a jednostavno, zar ne? Na žalost, ili na sreću, moj mali supu(a)tnik u dizalu nije mogao ni slutiti kakva ga blistava budućnost čeka.