Printable View
bez obzira šta mislila strowberry shortcake :mrgreen: ,
da li vaša(roditelji sa troje i više djece)djeca imaju svako svoju sobu?
jedna prijateljica ima dvoje djece i kaže da je četvorosoban stan najniža opcija što se tiče soba :shock:
ja imam trosoban i opet mislim da bih mogla imat troje ili četvoro.
Iako! ja imam i mogućnost dogradnje tj. dorade viskog potkrovlja ...
Mi smo u dvosobnom i već nam fali još jedna soba :(
viš :/
Šta ću kad mi dijete ima radar, i u dubokom snu skuži da bi i mama zaspala, pa se iste sekunde probudi :/
Čekaj, ovo je pitanje samo za one koji imaju troje ili više djece ili za sve?
Ja eto, ništa ne mislim. Ja sam cijeli život živjela sa sestrom u sobi i bilo nam je i lijepo i grozno i sjećam se koliko sam maštala o samo svojem kutku, no eto, dok nisam odrasla nisam ni dobila svoju sobu. Sad je imam, ali to je radna. Eh... život.
Mislim da za malu dječicu nije nužno, a možda niti poželjno da svako bude u svojoj. Negdje poslije 10, 11 godine (kako koje dijete, s početkom puberteta), posebno ako su suprotnog spola i velike dobne razlike mislim da je potrebno da svatko ima svoju sobu. Ne nužno, ali vrlo poželjno.
Mislim da vlastiti mir za trenutke introspekcije može donijeti jako puno. Da ne govorim o koncentraciji za obavljanje radnih zadataka itd itd...
S druge strane, mislim da kod brojnih (sa više od 2 djece) obitelji vlada nešto posebno što nadomješta to nešto što imaju manje brojne obitelji, isto tako i obrnuto.
A mjeriti sobe brojem djece i broj djece sobama mi je besmisleno. Što mi uopće znamo u kojim uvjetima će koje dijete razviti svoj puni potencijaln, a u kojima neće? Ja nekako vjerujem da to može evenutlano samo roditelj osjetiti i procjeniti i da ne postoji neka općenita formula.
Općenito su mi sve te materijalne stvari smiješne... jedan dan imaš ideju kako nema šanse da živiš bez nečega, drugog dana shvatiš koja je to besmislica...
eto vidiš,ti mene razumiješ zašto ja imam neki osjećaj duboko u srcu da bi ja to sve i u ovom trosobnom mogla :*
ja bih voljela da svako dijete ima svoju sobu. ako je 2 djece u jednoj onda bi soba trebala biti veća.
nas je bilo 5 (roditelji + 3 sestre) i jedna kupaonica. E, to je problem kad svi moraju ujutro u isto vrijeme na posao/školu.
Mi imamo soba ko u prici pa su opet Lovro i Andrija zajedno u jednoj, a Vid s nama. Slozila bih se s Anitom da treba neki kutak u kojem svatko moze imati malo mira. Medjutim ne mora nuzno svatko imati SVOJ kutak. Moze to biti neki prostor koji svi povremeno koriste.
Kad sam ja bila dijete mi smo imali mirni kutak u koji se odlazilo recenicom: "idem ja malo cijepat drva u supu". :mrgreen:
Mi imamo trosobni stan, dnevna i dvije spavaće sobe. Za sada je sasvim dovoljno, s vremenom, za koje tri godine faliti će mi jedna soba za Andriju. Da se rodio kao curica ne bi bilo potrebe, ali ovako mislim da bi bilo dobro da kad Ema uđe u pubertet Andrija ne bude s njima u sobi. Za sada, ustvari, njihova soba, a i naša spavaća služe isključivo za spavanje, osim što Ema piše zadaću za radnim stolim. Sve ostale aktivnosti, igre, ludiranja, ples, pa i vika i svađa, događaju se u dnevnoj sobi i to mi je ok jer ima 20 m2 pa svi stanemo.
Kada dođe to doba da ćemo morati Andriju odvojiti onda ćemo malo preurediti raspored, ali ne ništa radikalno jer će opet jako brzo doći vrijeme da netko od njih ode na faks, u kampus, inozemstvo, ... pa što ćemo MM i ja ustanu punom soba?
Iskreno, lijepo je imati puno prostora, ponekad stvarno dobro dođe, ali večinom smo svi zajedno, jedni na drugima, na podu ili krevetu pa nam je i par kvadrata dovoljno. Nekako mi je žao ljudi kao što je tvoja znanica, ja više volim gužvu jer tada bolje osjetim ljubav i toplinu koja struji među nama. Eto, takva sam.
Naš stan je dvosoban i ima nekih 55 m2.Stariji sin i kćer spavaju skupa u sobi a najmlađi s nama u krevetu.Kad malo poraste uopće ne znam di ću ubaciti krevet za njega u dječjoj sobi jer i sad je sve na knap.Općenito,tih 55 kvadrata nam je prepremalo.Ali u nekakvoj budućnosti imamo u planu graditi kuću pa mi ostaje nada :mrgreen:
moji susjedi imaju 8 djece i čekaju 9.-to
žive u 45m2
ne pitajte me kako...ne usuđujem ih se pitati...
moji bivši susjedi su imali 9 djece 5 muških i 4 cure
živjeli su u kući od 50m2
uvijek sretni, uvijek zadovljni, uvijek nasmijani...
nikad se nisu požalili da im je tijesno...
Ma svi mi smo se pomalo "razmazili"i hoćemo svojoj djeci pružiti ono što mi nismo mogli imati ili nam jednostavno nisu dali.
Ja sam bila u sobi s bratom do njegove srednje škole kada se on peselio u preuređenu ljetnu kuhinju jer jednostavno nije mogao više izdržat derište od svoje sestre. Napominjem da je razlika među nama 7 godina. Zato razumijem takve probleme s kojima se susreću moji prijatelji. S druge strane ne treba srljati u bilo kakve brzoplete odluke o povećanju tj. promjeni stana ... Iako mi se ipak čini da su obitelji s više djece nekako povezanije, bliskije pa rekla bih i sretnije baš možda zbog skućenog prostora u kakvom najčešće takve obitelji žive.
Moram priznati da spadam u ove "razmaženije" jer i ja planiram u dogledno vrijeme djeci omogućiti svakom svoju sobu.
Izgleda da svatko hoce obrnuto od onoga sto je sam imao (nemao). Ja sam odrasla u kuci s dosta soba i kupaonica, kao i MM, i hocemo da nase curke dijele sobu. Bar sljedecih 15 godina. :D Mislimo da (i) to pridonosi bliskosti :love:
ja sam u fazi da bih radije da imamo 3 kupatila nego 5 soba :lol:
neki dan sam pisala kako zivimo u 56 kvadrata. mozda nadjem gdje je to...
evo teme: http://www.roda.hr/rodaphpBB2/viewto...%2A+56kvadrata
i mog odgovora:
Citiraj:
evo nas u 56 kvadrata
imamo kuhinju i dnevni spojen (cca 20kvadrata), dvije sobe po 12 kvadrata i kupatilo.
u jednoj sobi su dva kreveta (na kat) i radni stol. u drugoj je bracni krevet 2x2m.
spavamo najcesce ovako: ida na svom krevetu na katu. noa zaspe s tatom na kaucu (tata ga poslije prebaci u njegov krevet - ispod idinog, on se tokom noci opet doseli ili na kauc ili na bracni krevet). leo i ami zaspu samnom na bracnom krevetu. mm najcesce zaspi gledajuc tv na kaucu pa kasnije dodje do bracnog ili, ako je prevelika guzva, ode u noin krevet odmorit
ida ide u drugi razred, pise zadacu u svojoj sobi ili u kuhinji (to rijetko, ako se noa i leo bas necim zaigraju u sobi).
imamo dvije terase, jednu ispred kuce (cca 15kvadrata) i jednu iza (cca 40kvadrata) i dvoriste na raspolaganju. svo lijepo vrijeme provodimo vani.
ne razmisljamo o povecavanju kuce (bar ne jos). meni je to trenutno samo - vise ciscenja i spremanja
Ja imam tri kupatila, ali vjeruj mi, ni to nis ne znaci. Jer ima samo jedno koje im je omiljeno....Citiraj:
litala prvotno napisa
wow, bogme imaš plodne susjede. :lol:Citiraj:
brane prvotno napisa
mi kupujemo 3-sobni....cca 65 m2 i to nam je dosta....gdje ima mjesta za jedno ima i za 2....a i za 3. će se nać mjesto, a za 10-ak godina dok dođe 3. možda kupimo i veći stan...
Ja sam blizu mišljenja tvoje frendice
Slobodno :shock: , ja sam za svatko svoju sobu + dnevni (ako je 5 djece znači 7 soba), a naravno i više od jedne kupaone (znate ono: dužina jedne minute ovisi o tome s koje strane vratiju kupaone se nalaziš)
Trenutno to nemamo ali planiram(o)
Sad imamo samo 1 spavaću gdje je bračni krevet i dnevni u kojem je trosjed.
Kad MMa nema onda sam ja s curama na bračnom, kad je on tu ili svi 4 na bračnom ili cure na bračnom, on na trosjedu, a ja šetam pola noći amo-tamo...
Mislim da je potrebno da u neko školsko doba, najkasnije pubertet, svatko ima svoj kutak koji je samo njegov...
Jer znam da je meni trebao i često sam boravila zatvorena sama u miru i tišini: pisala, čitala, gledala TV, slušala muziku... lijepila/crtala po zidovima onošto se meni sviđalo
Što ne bi mogla da sam morala dijeliti sobu sa bratom ili više braće/ sestara.
Također mislim da je jako nezgodno ako su djeca suprotnog spola ili veće razlike da su prisiljeni dijeliti jednu sobicu...
Za bliskost i zajedničke trenutke postoji dnevni boravak, zajednički ručkovi, izleti, odmori...
Ako jednom uspijem sagraditi kuću kakvu želim ja bi imala i za sebe jednu samo svoju sobu (+spavaću bi dijelila sa mužem)
Možda smo svi različiti, meni je nekad strašno potreban mir, tišina, samo moja prostorija. Ne osjećam se dobro ako smo tada svi u boravku, recimo ja na trosjedu nešto bi pisala, djeca mi se igraju pod nogama, MM za kompom...
Trebam svoj prostor koji je odvojen zidovima i vratima od ostalih. Nekad kad je MM doma zatvorim se u kupaonu i sjednem na pod i pišem ili legnem u punu kadu i razmišljam
Mene ubija ovaj naš premali stan, to je najmanji prostor u kojem sam ikad živjela i jedva čekam da ga se riješim- nekad sam ljuta što sam se uopće dala nagovoriti kupiti to. Iako znam obitelji koje cijeli život provedu tako u dvije sobe, zapravo jednoj...
Da baš moram, ako financije ne bi dopuštale, preživjeli bi mi i u ovom stanu. Spavaća bi postala dječja, mi bi u dnevnom na trosjedu... Kad bi trebala taj svoj mir ili kupaona ili balkon ili u auto pa na neko mirno mjesto...
Ali ako finacije dopuštaju ja sam za više, opet ne previše. Ako nas ostane ovako četvero, vjerojatno ne bi išla na više od 4 sobe i da imam za dvorac od 20 soba i 20 kupaona
Jesam odužila...
Ukratko svakom svoja soba + veeeliki boravak u kojem bi bili zajednički trenuci
Neka curke budu u jednoj sobi iako postoji mogućnost da bude svaka u svojoj (uz malo našeg žrtvovanja koje nam ne bi teško palo). Sjećam se čestog višesatnog "brbljanja" sa svojom svojom sekom onda kad su starci mislili da odavno spavamo. Ne bih to htjela uskratiti svojim curkama.
Da, tu imaš pravo, ta noćna brbljanja i ispovjedanja su super i stvarno zbližuju braću/sestre (nekad sam sa bratom dijelila sobu u kojoj smo spavali, ali sam imala i svoju- duga priča..., a sjećam se i spavanja kod frendica koje su mi bile kao sestre), ali opet mogu one spavati u zajedničkoj sobi da budu bliskije, a imati neki prostor na tavanu, u garaži, kućicu na drvetu ili već negdje nešto samo svoje u kojem ne moraju nužno i spavati...
Možda nekima nije to potrebno ali ja se zalažem za neki bar minijaturni prostorčić- recimo jedna frendica imala pod stepenicama svoj kutak sa vratašcima, a spavala je u normalnoj sobi sa sestrom. I to je možda još i bolje, imaš i noćna čavrljanja, a i mir kad ga zatrebaš
Jer druga strana medalje, tzv. "bratska ljubav": stalna svađanja, čupanja, tučnjave, uništavanje stvari, trganje postera koje je brat/sestra polijepila nekad jer ti se ne sviđaju, nekad iz inata. Pa ti na to mjesto staviš svoje a onda onaj drugi podere, pošara... Čitanje tuđih dnevnika... kopanje po tuđim stvarima, uzimanje omiljene odjeće iz zajedničkog ormara koju želiš obući subotu navečer a sestra ju ukrala u petak i propalila cigaretom... Može se to sve i uz dvije i 10 soba, ali ako imaš samo jednu onda ne možeš zalupit i zaključit svoja vrata nego moraš navečer spavat s neprijateljem... A ovisi o temperamentu i količini mržnje može biti i ozljeđenih
Da ne dužim... odjava
Ja se sjećam toga... a sjećam se i bacanja bilo čega što je bilo pri ruci jedne na drugu kad bismo se posvađale usred noći... Pa bi tada došao tata utjerati nam strah u kosti i onda bi lijepo "mirno" zaspale.Citiraj:
mmmama prvotno napisa
Moja seka i ja definitivno nismo trebale ostati zajedno u jednoj sobi. :mrgreen:
CURE MOJE JE RAZMIŠLJANJE DA O ODLUCI O BROJU DJECE IMA PUNO VAŽNIJIH STVARI NEGO BROJ SOBA.AKO STE U MOGUČNOSTI DA IMATE SOBA KOLIKO I DJECE OK ,ALI UKOPAVANJE U KREDITE ,NERVOZA,RANIJI POVRATAK NA POSAO ,PREKOVREMENI I SVE ŠTO KREDIT NOSI SA SOBOM ...VJERUJTE MI DJECI STE BITNIJI VI ,A NE SOBA.DJECA IONAKO PREBRZO ODRASTU
CURE MOJE JE RAZMIŠLJANJE DA O ODLUCI O BROJU DJECE IMA PUNO VAŽNIJIH STVARI NEGO BROJ SOBA.AKO STE U MOGUČNOSTI DA IMATE SOBA KOLIKO I DJECE OK ,ALI UKOPAVANJE U KREDITE ,NERVOZA,RANIJI POVRATAK NA POSAO ,PREKOVREMENI I SVE ŠTO KREDIT NOSI SA SOBOM ...VJERUJTE MI DJECI STE BITNIJI VI ,A NE SOBA.DJECA IONAKO PREBRZO ODRASTU.
ja imam dvoje djece različitog spola. zajedno će spavati u sobi barem do Dianine 12 godine. kasnije će (nadam se) imati svatko svoju sobu.
trenutačno živimo u 46 kvadrata. moram reći da sam ponekad samo milimetrima udaljena od klaustrofobnog napadaja panike.
treba mi veći prostor. želim se imati gdje okrenuti a da se ne udarim uz sve što je rekla i mina.
MA niti to nema veze s kvadratima... nas četvero živi u 93m2 pa se ponekad preteško pronađe kutak za pobjeći... možda nije problem u zidovima.... ja prije mislim da je meni moja koža pretijesna... :mrgreen:
mina, ja te skroz-naskroz razumijem ;)Citiraj:
mina prvotno napisa
I dodala bih da dosta ovisi i o temperamentu roditelja i djece.
Ja sam s bratom dijelila sobu do 12. godine, iako smo već 4 godine živjeli u velikom stanu, ali pasalo nam je tako. Ali u nekom trenutku je "bratska ljubav" postala neizdrživa, a i pubertet na vratima... i tako smo se civilizirano razdvojili, svatko u svoju sobu, i ja sam se preporodila!
Trenutno živimo u dvosobnom stanu, i razmišljamo o većem, iako smo sentimentalno vezani za ovaj stan i zgradu i lokaciju... ali već vidim po Andrejevom ponašanju da će biti izraziti individualac i da će mu vlastiti prostor biti prijeko potreban - zasad još funkcionira, ali i sad ima tendenciju zatvaranja u kuhinju, ili povlačenja u neki kut... a ako budemo imali još djece, vjerojatno će mu ta potreba postati još izrazitija.
nemam djece (jedno je u stomaku tek) ali imam dva primjera
ja sam bila jednica i imala sam svoju sobu... mogu reći da sam uglavnom kako bi se reklo nesocijalizirana i potrebno mi je s vremena na vrijeme da sam sama....
a MM i sestra su dijelili sobu do neke 26-27godine, normalno da je bilo i svađa i svega, ali kaže da mu nekad tako fale razgovori sa sestrom i vidim da su oni povezaniji. Ustvari cijela njihova obitelj je povezana jer je bilo njih 5 u dvosobnom stanu (kuhinja je bila posebno odvojena od dnevne), MM i sestra u jednoj sobi, tata, mama i druga sestra u dnevnoj i mogu reći da među njima postoji neki osjećaj zajedništva, povezanosti.
Kad smo se vjenčali (živimo u tom stanu, starci i sestre su odselile) MM je jako bilo čudno priviknuti se na činjenicu da stan zjapi prazan.
Djeca brzo odrastu, moji su cijeli život ulagali u kuću da bi je prodali kad sam se ja udala, jer je bila prevelika.
zamislite to ovako.... dođu djeca- mali stan..... djeca malo porastu, dođe još koje-selidba u veći stan ili kuću...... djeca odu-selidba u manju jer smo baba i dida i nemamo snage ko prije.
Eto vidiš da se slažemo :)Citiraj:
white_musk prvotno napisa
Ja sam imala 12 godina kad je nas 5 (roditelji, nana, sestra(8g) i ja) iz trosobnog preselilo u 4 1/2 sobni stan, gdje smo nas dvije dobile ono 1/2 sobe :mrgreen: ali sa WC-om (gdje smo se mogle šminkati). Naša sobica je bila odvojena od ostatka stana što je našim pubertetskim potrebama savršeno odgovaralo. Mislim da nema većih problema dok su djeca mlađa, odnosno do perioda kad krenu potrebe za "vlastitom intimom". Sviđa mi se kako je to niccoleta postavila.
Moji roditelji su odmalena imali sobu predviđenu za mene, ali sam ja bila preveliki priljepak i nisam se dala.....
Prvo sam spavala s njima, onda su me preselili k starijem bratu. S njim sam bila do svoje 11., tj. njegove 13. godine - onda me protjerao u moju sobu. I sjećam se da mi je to teško palo.
Ja sam dugo vremena u svojoj sobi imala radni stol, a u njegovoj spavala.
Ali znam da mi je kasnije bilo drago što imam svoju sobu.
Ma to je sve individualno. Moje sestrične su spavale skupa do nekih 25 godina dok se jedna odselila, a imale su kuću s prizemljem i dva kata - ogromu s hrpom soba.
nasi prijatelji zive u 45 m2 sa dvoje skolske djece 11 i 13 gdina , različitog spola..svi veseli, sloga i uvazavanje...sad, kako djecu polako drma pubertet, ipak razmisljaju o povecanju stambenog prostora, sve bez nervoze..
sestra i ja smo skupa živjele u sobi 25 m2, i stalno žicale i gnjavile starce da nam ju pregrade...i odmah prvo jutro poslije pregradjivanja smo molile tatu da nam napravi u novoj pregradi "bar jedan maaaaali prozorcic da mozemo po noci pricati"
možete zamislit reakciju :)