Kako je na svijet došla (ne baš tako) mala TONKA
Moj prvi porod prije gotovo četiri godine ostao mi je u jako lijepom sjećanju iako u biti i nije bio u potpunosti onakav kakav je mogao biti. Prvi porod krenuo je neočekivano nakon pregleda u bolnici na sam termin, na kojem je liječnik ustanovio da sam otvorena pet centimetara, a ja do tada nisam osjetila niti jedan trud. I iako mi je na porodu bio liječnik koji mi je vodio trudnoću što mi je puno značilo, i za kojeg sam mislila da zna da želim prirodan porod, nije baš sve ispalo tako. Na mom prvom „prirodnom“ porodu muž je gotovo od početka bio samnom, šetala sam se skoro do samog izgona i nisam, osim na početku, bila priključena na ctg, nisu mi napravili epiziotomiju, nisu mi nalijegali na trbuh, porod je kratko trajao (oko četiri sata), a opet, čim su ustanovili stupanj otvorenosti prokinuli su mi bez pitanja vodenjak, vrlo brzo su utvrdili da moji trudovi ne zadovoljavaju pa sam dobila drip (isto bez pitanja). Inekciju protiv bolova jedva sam uspjela odbiti. „Prirodno“ sam rodila u pet do dva jer je u dva moj liječnik imao neku drugu obavezu. No bio je to prvi porod. Nisam znala što me čeka i vrlo teško je u takvoj situaciji uopće znati što želiš, a pogotovo kad se za to moraš boriti i bojati da ćeš biti ismijan ukoliko promjeniš mišljenje i želje u pola poroda. No, Matija je bio prekrasan i ja beskrajno sretna.
Za drugi porod odlučila sam se ipak malo drugačije pripremiti. Nisam a-priori protiv niti jedne metode koja se primjenjuje u rodilištu, ali sam htjela postići to da na porodu ne budem čisti objekt rutine, već sa me se sve pita i da sudjelujem u odlukama.
Nisam se nadala da ću ponovo imati svog liječnika na porodu (jer je i prvi puta to bila čista slučajnost), ali ovaj puta mi to i nije bilo tako važno. Dugo sam razmišljala o tome da li i kako napisati plan poroda. Bojala sam se da, kao i papiri od mog liječnika kod kojeg sam privatno išla, tako i plan poroda neke babice i liječnike može dodatno razljutiti. Čitala sam naravno na portalu puno priča s poroda pa tako i priču o drugom porodu Lutonjice.. i rasplakala se nad njenim planom poroda... upravo zato što ona nije zahtjevala ništa posebno i što bi trebalo biti uobičajeno da te prije poroda netko pita što želiš (umjesto da te pitaju za datum rođenja muža, struke i slično)... Na kraju sam uzela njen plan poroda, modificirala ga malo prema svojim željama i priložila uz svu ostalu dokumentaciju.
Cijelu nedjelju imala sam trudove, lagane, pravilne, ali ne češće od svakih petnaest minuta. Navečer sam otišla spavati i trudovi su se smirili. Već sam bila lagano nervozna jer je ponedjeljak bio treći dan kako prenosim. Željela sam da moj odlazak u rodilište Matiji prođe sa čim manje stresa, a odugovlačenje tu nije pomagalo, ali nije ni bilo izbora nego čekati.
U ponedjeljak se ništa nije događalo, sve do navečer. U šest popodne započeli su trudovi na svakih desetak minuta. Nastavila sam sa svojim uobičajenim aktivnostima i Matijinim rutinama. Dala sam mu večeru, otuširala ga i uredila za spavanje, pročitali smo Petra Pana, spremila sam ga za krevet i objasnila da ja sada moram ići u bolnicu i da će ga baka čuvati, a da će ga ujutro tata voditi u vrtić.. i do devet sati već sam bila na 6-7 minuta. Stigla sam naravno obaviti i zadnje pripreme za bolnicu (tuširanje, završni pogled u torbu...). Matija je zaspao prije nego sam otišla u bolnicu, a otišla sam nešto prije deset sati jer su trudovi tada bili već na svake tri minute. Grad je bio prazan i brzo smo došli do bolnice. (I stvarno, tijekom trudova se osjeti svaka rupica na cesti...) I muž i ja smo bili prilično smireni. Jedna moja frendica je točno rekla.. trudovi su kao kad ti neko kuca na vrata, stigneš se lijepo pripremiti..
U bolnici (KB Merkur) i nije bila neka gužva. Moj liječnik je nazvao u bolnicu da me najavi kao svoju pacijenticu i zaprimio me neki profesor koji se kasnije, tijekom cijelog poroda, više nije pojavio. Bila sam otvorena 6-7 cm.
Iako sam mislila da će plan poroda (možda) pročitati, prevrnuti očima i ostaviti ga uredno sa svim papirima, to je bio jedini papir koji su uzeli, i naravno odmah u svemu prepoznai Rode. Babica Kristina je bila mlada, zanimljiva i pričljiva i to je bilo super! Htjela je komentirati plan poroda, vidjela sam da ju je smetalo što u njemu iznosim svoje želje, a opet odgovornost ostaje na njoj. Pokušala sam ju uvjeriti da ja samo želim aktivno sudjelovati u porodu i da ne želim biti samo jedna u nizu s tretmanom kao na traci i da sam napisala svoje želje, ali da ćemo se o svemu dogovarati u hodu. Na početku nisam sigurna da li si je mislila „čekaj dok te trudovi ne zgrabe, pa ćeš onda vidjeti da li ćeš još željeti porod bez kemikalija“ ili joj je dijelom bilo krivo što ne radi negdje gdje bi mogla koristiti sve razne tehnike rađanja (čula sam ju da spominje stolčić u razgovoru s dežurnim doktorom) i gdje ima vremena posvetiti se svakoj rodilji, što na Merkuru nažalost nema jer je posla previše.... Kako god bilo, za promjenu od prošlog poroda, uredno me pitala da li želim klistiranje.. da li želim!!!!! Wow!!! Koja razlika u pristupu. Na klistir sam pristala. Babica se čak potrudila objasniti zašto ona smatra da je klistir potreban, ali i bez tog objašnjavanja bih pristala jer se prirodno nisam očistila, a bila mi je neprihvatljiva ideja da pri izgonu izlazi bilo što drugo osim djeteta. Brijanje sam obavila sama doma i nije bilo „popravljanja“, kao na prvom porodu. Iza toga me babica pitala da li mi može staviti brunilu... Pitala me!!! I to sam pristala jer mi je jasno da na porodu nešto može krenuti po zlu i da je pametno imati venski put. I onda su me stavili u box, priključili na ctg i rekli da moram neko vrijeme ležati dok me ne snime. Za to vrijeme se muž uredio i došao k meni, tako da praktički nisam bila ni malo sama u boksu. Cijelo vrijeme od kad smo stigli u bolnicu osjećala sam da su trudovi slabiji i rijeđi nego doma. Još su gori bili dok sam ležala. Zamolila sam babicu da me pusti da stojim i onda snima trudove. Razlika je bila više nego očita. Trudovi su u ležećem položaju dosezali do 60 i bili nepravilni, a u stojećem su bili pravilni i to redovito 127 (što je ujedno najveći broj koji uređaj može zabilježiti). Na jedan prešutni način i babica i doktor su zahtjevali da budem stalno vezana za ctg. Imam osjećaj da imaju povjerenje u trudove jedino ako si pod dripom. Ali sve dok su mi dozvolili da stojim i cupkam bilo mi je svejedno. Ionaklo se nismo mogli šetati po hodniku kao pri prvom porodu... kako moj muž ne bi narušavao intimu ostalih žena... i to mi je bilo ok.
Za razliku od prvog poroda, gdje babicu nisam ni upoznala prije samog izgona, ova babica je bila super! Stalno je dolazila, očitavala ctg, mjerila tlak, dolazila čisto vidjeti kako sam. Nije mogla vjerovati kako dobro podnosim trudove jer bi se čak i zezala i u trudovima od 127. Inače, trud od 60 u ležećem položaju je dva puta bolniji od 127 u stojećem! Barem meni. Komunikacija s babicom je bila super, bila je vedra, vesela i cijela atmosfera je bila vrlo ležerna. U jednom trenutku, nedugo nakon ulaska u box, osjetila sam da mi je muka, kao jača žgaravica i onda je povraćanje krenulo samo. Ne mogu reći da sam povraćala od silnih bolova jer me nije tako silno boljelo, nije niti od umora, napora... Babica je odmah dotrčala i objašnjavala mi da je to prirodno i da je to zbog otvaranja da se ne brinem i to mi je bilo super od nje, iako sam i sama znala da je normalno povratiti tijekom poroda i da se to nekim ženama događa i u biti me nije brinulo.. više mi je bilo neugodno što sam povratila po hodniku i što ona gleda dok „grlim školjku“. Cijela ta situacija je bila pomalo i smiješna, jer sam prvo pogledom tražila u što bih mogla povratiti u boksu, a kad nisam našla ništa prikladno, muž i ja smo na brzinu išli skidati sonde ctg-a da ja mogu odjuriti na wc.
Da li zbog samoće (ni doktori, ni babica se tada nisu pojavljivali do samog kraja), više straha ili zato što je bilo prvi puta, u prvom porodu sam bila više okrenuta sebi, imala više osjećaj nekih iskonskih nagona.. a sada sam bila više okrenuta prema van.. značajno više nestrpljiva, čak više skeptična da li ću sve moći izdržati.
Negdje dva sata od dolaska u bolnicu došao je doktor i pogledao koliko sam otvorena. Razočaravajuće, otvorenost se nije promijenila. I iako sam bila svjesna da je to zbog dolaska u bolnicu, zbog ukupno dosta ležanja, nepravilnijih trudova, ipak je bilo obeshrabrujuće. U boxu do mene bila je jedna žena koja je konstantno vrištala i derala se i to me prilično smetalo. Konačno sam čula da su rekli kako će joj dići ručke (pripremiti krevet za izgon), ali žena nije surađivala i izgon je trajao puno dugih trudova dok konačno dijete nije izašlo. Ona je bila gotova, a ja još daleko.. i to me opet obeshrabrilo.
Trudovi se nisu niti pojačavali niti postajali češći... osjećala sam stagnaciju. Čak sam tada osjetila i umor i pospanost (ipak je bila noć).
Za narednih oko sat vremena (u boxu nisam imala sat pa je pojam vremena vrlo relativan) došao je ponovo doktor (on je u biti sjedio ispred boxova i isto bio dostupan cijelo vrijeme poroda, iako puno manje spreman i voljan komunicirati). Ovaj put sam bila otvorena 8 centimetara. Kako mi je doktor objasnio (a i sama sam to vidjela) ctg baš nije bio idealan. Otkucaji srca bebe nisu „plesali“ u ritmu trudova već su postali konstantni. Doktor je objasnio da bebi ovakvo stanje više ne odgovara i predložio prokidanje vodenjaka. I meni se činilo da nigdje ne napredujemo.. Kako prokidanje vodenjaka i nije neka preinzvazivna metoda, i što mi je bilo najvažnije ne uključuje nikakve kemikalije, a uz to sam bila već jako otvorena i s pravilnim i jakim trudovima, pristala sam. Uvidjela sam da to sada nije rutina, već nešto što bi meni, a još više mojoj bebi, u tom trenutku bilo najbolje. I bila sam u pravu. Doktor je prokinuo vodenjak (pregled otvorenosti prilično je neugodan, a ovaj je i trajao malo dulje jer je doktor htio vidjeti kako je glavica smještena). Nije izašlo puno plodove vode. I opet sam morala ležati „dok me ne snime ctgom“, ali babica mi je obećala samo petnaest minuta ležanja.. Nakon prokidanja vodenjaka trudovi su postali stvarno bolni i jedva sam čekala da mogu ustati nadajući se da će u stojećem stavu i opet biti manje bolni. Babica me nije prevarila, i stvarno je došla nakon petnaest minuta i pomogla mi da se ustanem, čak me potaknula da odem na wc, ako mogu. Tijekom trudova sam mogla samo stajati. Pokušavala sam disati „kao pesek“, ali nije bilo značajnog olakšanja. Između trudova sam normalno mogla hodati. Bolovi su sada bili jaki, čak sam imala osjećaj da nije bilo manje bolno u stojećem stavu.. pomalo me hvatala malodušnost, ali odlučila sam se i dalje stajati .. prodisavati.. ostati prisebna. Na moje ogromno iznenađenje, svega nešto više od pola sata nakon bušenja vodenjaka osjetila sam prvi trud s nagonom za tiskanjem. Onaj trud u kojem ti se cijela utroba grči. Kako sam stajala relativno blizu ulaza u box u sljedećoj pauzi između trudova pozvala sam doktora i rekla da mi se čini da bi to moglo biti to. Odmah je došao. I babica se stvorila odmah. Rekli su mi da legnem i da ne tiskam dok ne vide koliko sam otvorena i gdje je glavica. No, sve je bilo na svom mjestu. Beba je bila spremna za porod!! U sljedećoj pauzi smo se točno dogovorili kako ja trebam ležati. Gdje držati ruke, gdje noge... U prvom porodu nisam uspjevala istovremeno tiskati i paziti da su mi noge raširene (nelogično, ali stalno sam pokušavala skupiti noge) pa sam ih zamolila da mi slobodno drže i šire noge jer mi tako pomažu. I u sljedećem trudu su mi rekli da tiskam. U prvom porodu sam se bojala i prvi trud nisam tiskala svom snagom. Ovaj put sam otprilike znala što me čeka i da mi je bolje tiskati čim efikasnije kako bih bebu istiskala u čim manje trudova i tako poštedjela i sebe bolova i bebu patnje. U prvom porodu nisam osjetila prolazak bebe, samo strašno grčenje cijelog trbuha. Ovaj put je to bilo drugačije... Ipak sam osjetila točno kako beba prolazi kroz mene, ali ne kao neku silnu bol, više neugodu. Cijela utroba se grčila, ali bila sam skroz skoncentrirana i davala sve od sebe. U izgonu sam slušala skroz babicu jer sam znala da ona ima bolji pregled situacije. Doktor me držao za trbuh, ali ne mogu reći da je nalijegao na njega ili tiskao, više mislim da je htio vidjeti gdje je beba. Kada je trud prošao i dalje su i babica i doktor govorili da tiskam i to mi je bilo skroz zbunjujuće. U prvom porodu Matija je izlazio u par trudova i ja bih se između uvijek mogla odmarati. Zašto sad ne čekamo sljedeći trud? Ništa mi nije bilo jasno. Nisam više mogla zadržavati dah i tiskati. Nisam znala da li su svjesni da je trud prošao. I onda sam udahnula, upitno ih pitala „trud?!“ i vidjela prizor koji nikada neću zaboraviti. U tom kratkom trenutku vidjela sam Tonkinu glavu kako je izašla iz mene!!! Babica ju je držala i ona i doktor i dalje su govorili da tiskam i da ne čekam trud. Nastavila sam tiskati, osjetila prolazak ramena i za još koji trenutkak imala malu, ljubičastu, mirnu, sluzavu bebu na trbuhu, još uvijek za mene spojenu pupčanom vrpcom!!!! Bila sam sretna što je gotovo, zbunjena... Bebica me gledala.... I onda su (ne brzo) presjekli pupčanu vrpcu, Tonka je samo kratko zaplakala. Babica ju je okupala, zamotala u pelenu i vratila mi ju natrag. Nisam imala poriv da ju odmah dojim. Samo sam ju gledala, a ona je bila skroz mirna. Nema veće sreće od novog života, nove bebe... trebalo mi je ipak nekoliko dana da se ful zaljubim u to malo biće. Tonka je imala 4070 g i 52 cm, a ja sam prošla bez epiziotomije (to je bila jedna od želja s plana poroda). Popucala jesam nešto, ali površinski... I nakon šivanja (od svega par unutrašnjih šavova) bila sam u hodniku „na promatranju“.
Jedna od želja s plana poroda bila je da se pupčana vrpca ne reže odmah i to su također poštivali. No, moram priznati da se o tome i nisam dovoljno informirala (zato.. informirajte se dobro o svemu što poželite u planu poroda). Znala sam da je to za bebu bolje, jer joj je manji šok i da na taj način dobije više krvi, ali nisam znala da s tim viškom krvi povećavam vjerojatnost pojave žutice (koju je na kraju i dobila u rodilištu)!
Nakon ovog poroda mogu reći da sam prezadovoljna. Moje želje su se u potpunosti poštivale, ovaj porod sam ja vodila, a babica i doktor su mi pomagali. Uvažavala sam i ja njihovo znanje i iskustvo, ali nisam bila samo jedna u nizu... Babica Kristina je stvarno bila predivna, zabavna, ulijevala je povjerenje... čak mogu reći da mi ovaj puta, zbog takvog pristupa babice, prisustvo muža nije bilo onoliko važno kao prvi puta. Tome također pridonosi i velika razlika – prvi put sam rađala po danu pa smo i muž i ja bili budni, a sada je bilo gluho doba noći – ja sam naravno bila budna i osjećala se kao da je podne, ali mužu se vidno spavalo pa je bila ogromna razlika u tome kako smo se osjećali... naravno kako se izgon bližio tako se i on razbudio! No, možda sam i u krivu,... možda sam samo prisutnost muža ovaj puta prihvatila kao zdravo za gotovo, kao nešto najnormalnije....
Mislim da je isto tako babica bila na kraju zadovoljna, jer mislim da je i njoj lakše raditi sa ženama koje kažu što žele, koje su kooperativne pa cijeli porod svima bude umjesto sati boli, jada i neugode jedno izrazito pozitivno i prekrasno iskustvo...
Tu završava moja priča s poroda... ali još bih samo htjela reći da sam Tonku dobila već nakon četiri sata od poroda (dosada se ponekad isplati.... svaku sestru koju je banula u to vrijeme u sobu sam pitala kad ću dobiti svoju bebu) i da sam uživala u rooming-in-u. U Merkuru beba nije baš cijelo vrijeme s mamom. Dnevno ju tri puta odnose po jedno sat vremena, ali to mi se čak i sviđalo jer na taj način se rodilja ipak u miru može otuširati, imati posjete (i svako tko ima starije dijete znat će koliko je to važno)... Kako je dojenje vještina koju sam jako dobro savladala s Matijom, početak s Tonkom bio je značajno lakši. Tonka je dobila žuticu i to bih prije bila prihvatila kao tragediju (pogotovo što su mi to priopćili točno ono jutro kad mi je navrlo mlijeko). Ovaj puta sam se (i još uvijek se) svim silama borila protiv depresije jer mi je to bio jedan od najvećih problema nakon prvog poroda. Pokušala sam zadržati hladnu glavu, i tražila sam dozvolu da ju dojim i tijekom sunčanja. Pedijatar koji je bio u viziti nije bio presretan (kao beba će se onda manje sunčati.. svaka tri sata pola sata bez lampi), ali ipak sam uspjela. Otprilike svim sestrama, svaki put kad bi mojim cimericama nosile klince bi naglasila da me zovu ako se Tonka probudi, jer ju dojim i da joj ne daju nikakvu drugu hranu. Kako je tada bila jako uspavana, svaki budni trenutak provele bi zajedno i to me tješilo. I tu su se sestre pokazale jako dobre, čim bi se Tonka probudila ili bi me zvale da ju dojim u dječjoj sobi ili bi mi ju noću čak donjele (iako to kao nije baš po propisima „ali znate, i ja imam djecu i znam da je lakše dojiti ležećki“... osjećala sam se presretno kad mi ju je sestra donjela te noći). Shvatila sam da plakanjem i ispadom neću ništa postići pa sam se počela zezati da je curka shvatila da u bolnici ima besplatni solarij... na taj način i ja sam lakše prihvatila i odvojenost i grozno povezane oči i infuziju u onoj maloj rukici, a i sestrama je to bilo fora...
Nakon ovog iskustva bolnice, jer sada sam bila puno više svoja, a puno manje podložna depresiji, uvidjela sam da ni sestrama koje rade u bolnici nije lako. Nekako sam stekla osjećaj da s jedne strane žene očekuju da im sestre nude pomoć i da ih ispituju kako im ide, a sestre očekuju da ih žene ispituju... Jednu noć su sve žene odbile svoju djecu navečer pa je dječja soba bila skroz puna plačuće novorođenčadi. Rooming in sestrama znači prilično više posla, a ima ih relativno malo, a žene stvarno imaju različite pristupe. Ovaj puta sam malo više pokušavala razumjeti sestre, a ne samo očekivati razumijevanje od njih... i na taj način sam i dobila više razumijevanja.
