nakon dosta gnjavaže zadnjih mjesec i pol trudnoće po bolnici sa lažnim trudovima i krivim dijagnozama, ponovo sam se javila svom giniću. bio je 29.03.2004. godine oko četiri popodne. nakon dosta temeljitog pregleda i valjda milijuntog uzv-a tješi me doc: ma nećeš ti još dobrih 12 dana ako ne i više......naime još 12 je bilo do termina. mrak mi je pao na oči!!!ljudi, izgledala sam doslovce kao balon,iako sam dobila samo 10 kg. imala sam osjećaj da je trbuh dva metra ispred mene i da ću se raspući, ni hodat više nisam mogla normalno. da sve bude još malo škakljivije ja sam taj dan imala još nekih obaveza i gotovo čitav dan sam provela u autu vozikajući se i obavljajući stvari pa sam tako i na pregled došla sama, autom. vratila sam se kući, uzela djecu od kume, nakon, naravno kavice i mojih suza kako ja više ne mogu a doc kaže da još neću rodit. poslije toga smo otišli kod moje mame, a kako je bilo lijepo vrijeme bili smo kod nje u vrtu, čupkali travu i sadili cvijeće.oko 20 sati sam došla kući, i rekla curama, dok one naprave krevet ja ću se samo malo odmoriti pa ćemo napravit večeru. rečeno, učinjeno...
sjela sam na kauč u 20.15 i samo malčice podigla moje super otečene noge na stolicu...ma u roku dvije minute nešto mi se počelo slijevati niz hlače..toplo.....pogodite gdje mi je bio muž? na poslu, naravno!!!!!! i to drugu smjenu........brzo šaljem ivu po moju mamu i da joj kaže samo da odmah dođe.za to vrijeme zovem muža na mob i kažem mu da je vrijeme da dođe jer će naravno prisustvovat porodu....moš' mislit!
uhvatila ga je panika i kaže da ga ne čekam još sat vremena jer bi mogla i doma rodit.....
dolazi moja mama, pita šta je.. ma niš, pukla mi voda zovi hitnu...ode ona zvat hitnu doma....ja sve fino cool, polako, objašnjavam djeci da konačno moram ić u bolnicu rodit seku al da moraju bit dobre i spavat i da ću ih zvat odmah ujutro kad se dignu...vraća se mama a s njom i sestra i umire od smijeha..
priča kako se mama izgubila i nije znala reć ni kako se prezivam ni točnu adresu hitnoj,pa je sestra morala preuzet...
21 sat- stiže hitna. pita med. sestra oćeš sirenu i svjetla? nema potrebe trudovi su tek počeli.....
u pulu stižemo oko 21.45, na prijemu nikog.....oko 22 sata prima me doktor i traži onu dosadnu anamnezu, kao da mu i tak ne piše sve pred nosom u trudničkoj i povijesti bolesti koju ima ispred sebe.još mi kaže, kao ne treba drip, ni ništa, odi u rađaonu, do jutra imaš vremena....
ja ga pogledam onako samouvjereno i kažem : do ponoći ću rodit!!!salva smijeha u liftu...
u rađaoni, naželost, još uvijek bljak procedura...
konačno liježem na stol i kaže doc samo malo ctg-a da vidimo kako je beba pa ćemo ga maknut..moglo je bit ok 22,45. boks do mene rađa jedna, dere se ko da je kolju a oko nje 3 doktora i tri sestre i još su zvali odjelnu da dođe pomoć....
s njom su tek završili i obilaze mene, a meni se lijepo zahuktalo....rekoh, nemojte doktore nikud, sad ću ja rodit....
opet salva smijeha.....
ponoć....ne mogu više.....zovem sestru, moram tiskat s njom ili bez nje....
ona me gleda, zove drugu: trči po doktora: POROD!!!!
dok je on stigao ja sam u tri truda izgurala moje zlato van i ona se zbog toga bjesomučno derala još cijela dva sata u rađaoni.....bila je ponoć i 25 kad sam je rodila...doc me krpa(fala bogu, samo 4 šava)i priča kako još nije vidio takvu ženu koja točno zna kad će rodit.....
spuštaju me na treći kat, na odjel.bio je 30.03.2004. -utorak....
u srijedu, 31. dolazi vizita i pitaju kako sam.rekoh tako dobro da bi mogla istog časa doma. (puca me adrenalin pa valjam provale). doktori se pogledaju i jednoglasno me otpustiše uz komentar: ona je petorotka, zna ona šta joj je činiti....
tako smo u rodilištu proveli samo jedan dan i došli kući....
nitko nije bio sretniji od mene!!!!!!
