Odlazak kod dede

Ima problem i molim upućene (koji su imali slični situaciju), da mi pomognu savjetom.
Naime, kako sam već prije pisala, moju curicu staru 2,8mjeseci, jako malo (gotovo nimalo), čuvaju baka i deda.
Recimo da je pričuvaju vikendom 1x u 4 mjeseca, deda se često nudi ali rijetko bude prilika da se organiziramo..
Dogovorili smo ovaj vikend (danas), da je deda pričuva na par sati, da mi možemo ići u kino. No, kad je došlo vrijeme da odemo kod njega, T. se rasplakala, odbija ić kod njega.
U vrtiću se jedno 2x rasplakala kad je došao po nju, nače je sve do sada bilo u redu.
Da malo pojasnim dinamiku njihovih susreta; djed i baka su razvedeni, međusobno već godinama ne komuniciraju,svatko ima nove partnere. Baka kupi malenu 3x tjedno, deda je kupi 1xtjedno. KAd je pokupe, pričekaju nas cca sat vremana u stanu dok dođemo s posla.

Svi kontakti se manje više svode isključivo na kupljenje iz vrtića. Nema čubanja preko vikenda, nema nekog zajedničkog vremena provedenog u šetnji, kazalištu, itd s unucima, ne postoji šablona po kojoj dijete zna da je to i to vrijeme, taj i taj dan rezerviran za baku ili didu.. Oni naprosto nisu takvi tipovi kojima je baka servis na primarnom mjestu. Ja ih stoga ne osuđujem.
Osobno mislim da dijete ne treba forisrat na odlazak kod dide/bake ako neće, dok muž misli da je ne treba slušati, da joj je to samo faza. meni takav izlazak di ostavljam dijete koje se ne veseli susretu s didom,neće bit opuštanje i odmor.
Muž je totalno suprotnog stava,tako da se večer, zamišljenja kao večer izlasaka i opuštanja, pretvorila u večer teže svađe, u kome me MM optužuje da sve popuštam malenoj, a ja mislim da je rijetko druženje unuke sa bakom i djedom (radi se o mm starcima inače, moji su 500kn daleko), naprosto rezultiralo ovim stanjem.
Ko je u pravu?

Po meni, ti.

Joe, hvala.
BAš me znaima da li je moguće da dijete do treće godine stvara otpor prema ljudima koji se ne bave punog srca s njim, ili sam ja sve umislila.
Neće da ide didi, a nevoljko se sprrema i kod bake. Moju mamu naprotiv, jako voli iako je vidi cca 2x na goidnu, ostavila sam je prvi put ovo ljeto na 10 dana, proteklo je sve bez problema. Kad je pitamo, želi li baki na Korčulu, odma joj zacakle okice i radosno klima glavom.
Ne znam što ću. Iovako smo imali 1,2 izlaska na godinu, izgleda da ćemo i to otkačiti.
Meni ne smeta, ne znam samo kako da muža urazumim.

Ja imam 0 izlazaka na godinu, i tako već 6,5 godina (od kada imam djecu)!
Moja Mia je negdje do 4-te godine odbijala MM-ovu mamu, i meni nikada nije na pamet padalo da je ostavljam tamo. Unazad dvije godine se baka malo "otkravila" u kontaktu s unukom i Mia je ove godine bila dva puta po 3 tjedna kod bake s velikom radošću, na vlastito inzistiranje.
Ima sigurno nešto u tome "da se ne bave njom punog srca" kako kažeš. Kod nas je još dodatno bio i vrlo loš odnos mene i svekrve, a djeca to sve kuže, koliko god se mi trudili sakriti.
Poslušaj ono što ti srce govori. Nadam se da će tvoj muž shvatiti kad hladne glave razmisli o tome.

Citiraj:

---

Ita prvotno napisa

BAš me znaima da li je moguće da dijete do treće godine stvara otpor prema ljudima koji se ne bave punog srca s njim, ili sam ja sve umislila.

---

Naravno! I to ne od 3 godine, već puno ranije (od prvog dana maltene).
Kad su tako maleni oslanjaju se isključivo na vlastite vibr i instinkte, ali i na one koji ti "širiš".
Npr. ako si ti živčana, i oni postaju. Isto tako, ako se tebi neka osoba ne sviđa, ni oni im neće trčati raširenih ruku.

Sanja 74, prema svojim svekijima nemam nikakvih emocija, ni poz.ni negativnih. Prilično sam ravnodušna spram njih, jer su oni takvi prema nama. Neće puno pomoć-no nikad se u ništa ni ne petljaju. To su obrazovani i priličbno distancirani ljudi, sa svojim specif.stilom života koji ne osuđujem, niti stignem ih osuđivati, jer donekle cijenim pristup - ništa ti ne dam-u tvoj život se zato ne petljam. Pošteno.

Razmišljala sam o tome da li sam posesivna majka. Nisam, jer bi nekad silno htjela imat klasične svekije, naporne ali tople.
Nije mi nekad baš napeto kod ginekologa bit s djetetom, ili skup s njom kod frizera listat Gloriju, dok mi povlači folije s glave (bilo je i toga :))
Ali ponosna sam na svoju samostalnost i našu prekrasnu povezanost, rođenu iz te upućenost jedne na drugu..
ne znam jesam zakompliirala ovim pojašnjenjem. sve valda ima svoje prednosti i mane.
Ukratko, ostali smo kući, MM se u međuvremenu otkravio.
Hvala svima na doprinosu. :heart:

Ako dijete neće, ne mora ostati kod bake ili djeda ili bilo koga drugoga na čuvanju.To je moje ne samo mišljenje, nego je tako svih ovih skoro 5 godina.Ma kako bilo naporno ili mi tužno zbog ne odlaska u kino ili kazalište, ali ako ne želi ostati, ne ostaje.Djeca znaju kada i kod koga tj.sa kime ostati, naravno da imaju i svoje faze odbijanja, ali, za godinu,dvije, krenuti će u školu, pa onda još više narasti i sami početi izlaziti i itd.Mislim da treba iskoristi ovo vrijeme dok su mali i dok smo im jako potrebni,dok smo najbolji,najpametniji i najnaj roditelji, jer će se ubrzo (nekoliko godina,koje meni prebrzo prolaze)pubertet.....

Na prvom mjestu mi je uvijek djetetovo mišljenje/osjećaj. Ako neće kod nekoga ići ne bi forsirala.
Ako mi je stalo do nekih osoba i druženja s njima onda se potrudim da ta druženja budu češća i ugodna za sve. Pokušam dijete animirati prije i pričom pripremiti...
Nema ništa od forsiranja i na silu. Pa ni ja ne bi voljela da me negdje odvedu na silu isto tako ne želim priuštiti to svom djetetu. Čak mi je ponekad drago kad pokazuje na taj način svoj stav i osobnost.

mala djeca imaju sposobnost viđenja nečeg što mi odrasli obično svrstavamo u "alternativu". njihova intuicija i instinkti su posve drukčiji od naših.

kikica je prema svima bila pristojna, ali samo prema osobama koje su joj se (iz nekog razloga) svidjele - bila je jako otvorena. kod kuće je to pokazivala na način da je toj osobi donesla neku od svojih slikovnica :mrgreen: .

puno puta sam se "ravnala" po njoj, kad nisam sama bila sigurna u to da li je osoba iskrena ili ne... reakcije su joj bile nepogrešive.

Potpisujem Sorciere!
Mislim, što reći na to kad ti dijete, prijateljicu, koja me posjećuje jednom u dva mjeseca na sat vremena, pogleda ravno u oči, uzme za ruku, dade joj papir i olovku da mu crta :shock: ??!!
Samo slušaj svoje dijete.

ako nije sretna s određenim ljudima onda to definitivno bez iznimke treba poštovati i pitati se zašto je to tako i što učiniti da se to promjeni na bolje

Citiraj:

---

Ita prvotno napisa

Sanja 74, prema svojim svekijima nemam nikakvih emocija, ni poz.ni negativnih. Prilično sam ravnodušna spram njih, jer su oni takvi prema nama. Neće puno pomoć-no nikad se u ništa ni ne petljaju. To su obrazovani i priličbno distancirani ljudi, sa svojim specif.stilom života koji ne osuđujem, niti stignem ih osuđivati, jer donekle cijenim pristup - ništa ti ne dam-u tvoj život se zato ne petljam. Pošteno.

Razmišljala sam o tome da li sam posesivna majka. Nisam, jer bi nekad silno htjela imat klasične svekije, naporne ali tople.
Nije mi nekad baš napeto kod ginekologa bit s djetetom, ili skup s njom kod frizera listat Gloriju, dok mi povlači folije s glave (bilo je i toga :))
Ali ponosna sam na svoju samostalnost i našu prekrasnu povezanost, rođenu iz te upućenost jedne na drugu..
ne znam jesam zakompliirala ovim pojašnjenjem. sve valda ima svoje prednosti i mane.
Ukratko, ostali smo kući, MM se u međuvremenu otkravio.
Hvala svima na doprinosu. :heart:

---

U potpunosti imam istu situaciju sa svekijima, samo me to nekad tišti i boli. Jako dobro si je opisala, kao da su roditelji mm u pitanju.

Kad pomislim da unuče nisu vidjeli mjesec dana duša me zaboli.
Ali trudim se biti ravnodušna, mada me nekad emocije savladaju.
Moj sin ima samo osam mjeseci, vidjeli su ga ukupno možda osam puta.

Je li to normalno?
Ita ja ponekad imam jaku želju da im nešto kažem vezano za tu indolentnost, ali prešutim. Mislim da ne bi imalo efekta.
Šta vi mislite?

Ne znam, ja sam od starta odbijala svaku pomisao na to da decu ostavljam nekome da bih ja išla u provod (kakav god). Jeste bilo izuzetaka, sva tri puta u pitanju su bila venčanja jako dragih i bliskih osoba pa smo jednom prenoćili van grada a njih ostavili mojoj mami (te noći je Boris po prvi put zakurio pošteno), jednom otišli ujutru a vratili se pred kupanje opet ih ostavivši mojoj mami (tad po povratku sam videla najtužnije suze na svetu iz okica mojih dečaka koji su ih celog dana junački skupljali) i treći put ih uspavali i vratili se na slavlje na 2h ostavivši sveki da pazi na njih (najbezbolnija situacija).

Svejedno, nije da ih nisam 'uvaljivala' ali je to bilo ekstremno retko i na jako kratak period, kad baš moram negde sa mm a ne vode mi se i oni (lekar, kupovina nameštaja i sl). Meni se čini da ih baš uvaljujem bakama, imam utisak da im smetam i remetim rutinu svima i sama činjenica da se obe jaaaako retko same ponude (praktično svaka po jednom ili dvaput do sada) dokazuje mi da sam delom u pravu. Na stranu to što one tvrde da vole svoju unučad - vole ih ali bez obaveza. Moja mama je daleko pa i ne mogu mnogo da je cimam ali sveki mi je stan do nas pa eto ''ne želi da mi se meša u odgoj'' (ima ona čudnu definiciju 'mešanja' ali o tome već razglabasmo na zilion tema o svekrvama)


Ali da se vratim na Itinu situaciju...Ja bih postupila kao i ti. Verujem svojoj deci i ne želim da im ni u kom slučaju bude neugodno da bi meni bilo fino. Kod mene ne pali ono 'to je samo 1/2/3h', meni je i 5sek plakanja mog deteta previše. A ukoliko ono ne želi da ostane sa nekim pa nema sile da me neko ubedi da ga ostavim :/

Ja ne bi forsirala ostavljanje djeteta kad ono to ne želi. Mi nismo izašli već 12 godina bez Filipa (u stvari jesmo jednom na koncert za 10. godišnjicu braka). Možda bi bilo bolje da budete svi kod dede jednom tjedno nekih sat vremena.

Citiraj:

---

Ita prvotno napisa

BAš me znaima da li je moguće da dijete do treće godine stvara otpor prema ljudima koji se ne bave punog srca s njim, ili sam ja sve umislila.

---

Potpisujem.
Jedna baka je s Nevom znala provoditi vrijeme ponekad, dok ova nije počela žestoko odbijati da ide kod nje. Pa mi je sinulo dok sam slušala kako se ta baka čudila: "Ne znam zašto ne želi, nikad nemamo nikakvih problema. Ona se lijepo igra ili crta, a ja u miru peglam, perem kosu,.. što god. S njom se stvarno sve može.". Nažalost, takva situacija traje već gotovo godinu dana. Ako je deda doma, onda želi ići (jer se deda igra s njom ko lud), a ako je samo baka, nema šanse. Premda smo u međuvremenu razgovarali s bakom i ona se neko vrijeme i trudila više se igrati s njom, ali jok. Kao da se ne da izbrisati taj dojam koji je Neva stekla o njoj.
(Srećom, ovo nebrisanje pali u oba smjera. Druga baka se oduvijek kao da je i sama klinka igrala s njom i bila nepresušno vrelo priča, pjesmica, igara.. Pa zato sada kad ta baka neki put nešto drugo radi umjesto igre, mala joj uopće ne zamjeri..)