Kad vam je bilo najteze?

bez obzira jeste li roditelj 15 mjeseci ili 15 godina, pitanje je isto: kad vam je bilo najteze?

i - ne mislim financijski niti fizicki, nego bas ono, u ODGOJU kao takvom.

meni prije otprilike 2 godine, dok se obitelj povecala,a ja nikako nisam izlazila na kraj sa starijom djecom. tada sam imala i velikih problema sa ponasanjem L. (mog sineka), a beba je trazila svoje. postaviti se pravilno u svim situacijama tada se cinilo nemogucim, STALNO su me testirali svi od reda, a posebito L. i to je rezultiralo u vrlo, VRLO frustiranim danima za cijelu obitelj. kod malog je to bila "E BAS NECU" faza, a kod cura "mi smo sad vec ODRASLE" faza.

uf. gadno.i vrlo zanimljivo koliko se stvari mogu promijeniti na bolje u nesto vise od godinu i pol dana! ;)

Najteže mi je bilo kad mi je sin pao sedmi razred!Uz svu njegovu i moju upornost,volju i učenje nije išlo! :cry: :( Bilo mi je UH!A tek njemu!Jadničak!Bili smo jako pažljivi i nismo ga kritizirali jer se stvarno trudio!Tek poslije smo uvidjeli da je imao veelikih problema sa praćenjem programa koje nastavnici nisu uočili!Mislili su da je lijen a on se toliko mučio bez rezultata da je na kraju postao jako emotivno potresen(psihologica kaže skoro depresivan)Ali sad je uz prilagođeni program jako zadovoljan i sve mu je puno lakše! :)

Kada sam bila sama sa bebicom od 7 -19h prvih godinu dana, a dobila 4 mastitisa unutar 14 mj.dojenja. Sva 4 mastitisa, temp. 40 i treskavicu koja ide kao nježna nuspojava, sam odradila sama u stanu, kuhajući pritom i dojeći malenu. A nije za baciti ni soor koji sam dobila 2x, pa se tamo negdje spojio 3.mastitis sa soorom, ma milina..
Da ne spominjem carski, šavove koji su gorko jecali kod nošenja i teglenja svakodnevnih kućanskih stvari već nakon 7 dana od dolaska doma itd..
Ali sve to brzo zaboravi da se razumijemo. Danas se više ne sjećam 80% stvari radi kojih sam plakala i mislila da ničiji problemi nisu veći od mojih.

02. 04. 2004. 08:30 - 10:30

dok sam na stepenicama čekala da mi se beba od 6 mjeseci vrati s operacije lubanje i probudi iz opće anestezije...

ajme Imga :love:
podsjetilo me na moj najteži dan, kad je sestra rodila pa istu noć u drugoj bolnici operirali njeno nedonošće satima, ja i NJM na hodniku cijelu noć čekamo i drhtimo, a ona u drugoj bolnici ošamućena nakon carskog.. Ma joj :cry:

nema veze s odgojem, ali eto ima s najtežim trenucima u životu..

Citiraj:

---

sandra123 prvotno napisa

Najteže mi je bilo kad mi je sin pao sedmi razred!Uz svu njegovu i moju upornost,volju i učenje nije išlo! :cry: :( Bilo mi je UH!A tek njemu!Jadničak!Bili smo jako pažljivi i nismo ga kritizirali jer se stvarno trudio!Tek poslije smo uvidjeli da je imao veelikih problema sa praćenjem programa koje nastavnici nisu uočili!Mislili su da je lijen a on se toliko mučio bez rezultata da je na kraju postao jako emotivno potresen(psihologica kaže skoro depresivan)Ali sad je uz prilagođeni program jako zadovoljan i sve mu je puno lakše! :)

---

:love:

joj cure, zapale ste mi u teske teme bolesti i slicnog... a ja pitala o odgoju :P ! pliz, vratimo se na temu. do sad je jedino Sandra napisala nesto na temu...

definitivno sam previse puta upotrijebila rijec "tema" u gornjem postu :oops:

najteže mi je svaki put kad se ponaša kao derište a ja nemama pojma što ću :)

Sad mi je najteže :) jer dođu trenuci kad obične stvari postanu noćna mora (oblačenje, davanje ruke na opasnim mjestima itd) i što god da pokušam nekad ne ide ...treba čekati da prođe žuta minuta.

Najteže mi je u odgoju bilo dok M. nije progovorio. Kad je progovorio, postao je podložan razumnom argumentu i to mi je donijelo veliko olakšanje. Druga faza najtežeg prošla je s 4. godinom, od onda mi više nije najteže. Sad mi je dosta teško, jer sam se odjednom našla s dva djeteta, ali već nakon tri dana primjećujem olakšanje, tako da mislim da nećemo dosegnuti one prve dvije najteže faze. E sad, dva puberteta su ispred nas...

Najteze i najnapornije mi je bilo s njim prije nego je prohodao. Bila sam cijele dane sama s njim, on jako ziv, zahtjevan, trazi max paznje, sve hoce vidjet, svukud ici, sve istraziti, a ne moze jos nista sam, treba ga gledati svake sekunde, i ja sam doslovno od 0-24 bila uz njega, apsulutno nista drugo nisam mogla dok ne zaspe. S 10,5 mj. napravio prve korake, sa 12 hodao potpuno cvrsto i sigurno sam. Nije da je od onda lako, trci, juri, ima ga svugdje, ali bolje mi je nego prije

Sad ima 15 mj.,i "debelo" već hoda a niš ne priča i ima je svugdje i stalno nešto traži i hoće,i vješa se po meni cijeli dan,i samo traži šta da uzme a ne smije..ali definitivno mi je najteži period bio prvih par mjeseci dok se nismo upoznale,kad je plakala a nisam ju mogla utješiti,tj.nisam znala.
Iako su mi svi tada govorili..ma što ti je starija gore će ti biti,kad ti je tako mala lako je..meni je sad super a kad se sjetim tog perioda poslije poroda hvata me jeza!

a ja se često sjetim one "malo dijete mala briga veliko dijete velika briga"

Anima, totalno si u pravu, ali to skužiš tek kako dijete raste, a dok je malo svejedno si stalno u brizi (barem kod prvog djeteta) ... i u biti se ne osjećaš kao da imaš "malu brigu" nikad!

potpisala bi Imge.Samo mi na kraju nismo završili na operaciji,al smo strepili na neurokirurgji na biti ili ne biti.. 18.6.2007. pad i šok od kojeg se još nisam oporavila. :(
Djaba činjenica da 20mjeseci nisam spavala i imala mastitise,upaljene šavove,a M kolike....To je mila majke,to su slatke muke...

Najtezi mi je bio Zorkin polazak u vrtic i period nakon Jaseninog rodjenja. Polazak u vrtic je sam po sebi tezak i roditeljima i djeci, a nakon sto se Jasena rodila sam bila totalno van sebe. Previse sam paznje poklanjala bebi, premalo Zorki, onda je ona na sve moguce i nemoguce nacine trazila svoj dio paznje....sve u svemu nisam ponosna na sebe, mogla sam taj period puno bolje "odraditi". Ali, lekcija je naucena.

danas mi je najtezi dan! bas zato i jesam tu. uglavnom vec 6-ti dan smo sami doma. MM od srijede na putu, a u utorak dosao samo prespavati. vani snijeg, s njih dvoje se ne usudim van, jer ne mogu s BC-om kao iznimno zivim djetetom upravljati ako nije na biciklicu :roll: . nju moram u kolica, a snijeg pada li pada. uglavnom vec dva dana doma. ludi i on i ja. a ona sve to osjeti. danas sam pukla. jer na sve moje molim te i ne to radi BAS TO!!!!! uglavnom doslo je do toga da je prvi put dobio po peleni. stidim se i evo placem vec dva sata, ali ne pomaze. srecom evo on je sad vani s tetom igralicom, bit pol sata sat. MM slece za sat i pol. mislim da brojim minute. a ona isto nervozna pred spavanje. strasno. uglavnom pokusala sam sa svim mjerama razgovora, objasnjavanja a on tvrdoglavo se suprotstavlja svemu.
uf mogla bih sad satima, koliko mi je tesko, sjecam se jednog topica od mislim snorki kad su edita i sami se probudili oko tri ujutro a ona ne naspavana. eto tako sam i ja sad luda. nadam se da se nece ponoviti.

Citiraj:

---

Najteze i najnapornije mi je bilo s njim prije nego je prohodao. Bila sam cijele dane sama s njim, on jako ziv, zahtjevan, trazi max paznje, sve hoce vidjet, svukud ici, sve istraziti, a ne moze jos nista sam, treba ga gledati svake sekunde, i ja sam doslovno od 0-24 bila uz njega, apsulutno nista drugo nisam mogla dok ne zaspe. S 10,5 mj. napravio prve korake, sa 12 hodao potpuno cvrsto i sigurno sam. Nije da je od onda lako, trci, juri, ima ga svugdje, ali bolje mi je nego prije

---

Magnolija27 potpisujem te od riječi do riječi, samo je moj sin prohodao sa točno 11 mjeseci.To stvarno mogu odrediti kao najteži dio doduše više je bila frka fizički to izdržati....A drugo ne znam baš šta bi izdvojila kao najteže, svako razdoblje u odgoju ima svoje faze i zahtjeve... :joggler:

Mi smo jos mali 8 mj. pa do sada nista nije bilo tesko :mrgreen:
A dalje ko zna ...

Potpisujem animu (jer mi je to palo na pamet čim sam pročitala naslov) zato što nekako imam osjećaj da sada trenutno "to" i nije tako strašno. Ivan ima 31 mjesec (za koji dan), izrazito je tvrdoglav, bilo je teških dana (baš me znao izluditi), ali nekako imam osjećaj da oni pravi izazovi tek slijede. Ne znam to baš dobro objasniti, ali za sada smo sve "veće probleme" ipak dosta lako riješili - sve bismo (ljutnju, inat,...) brzo zaboravili i krenuli dalje. Sutra o tome više ne bih ni razmišljala.

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Najteže mi je u odgoju bilo dok M. nije progovorio. Kad je progovorio, postao je podložan razumnom argumentu i to mi je donijelo veliko olakšanje.

---

Tako je bilo i meni. Zapravo, imam dojam, što je stariji, lakše je s njim. Širi se vokabular, lakše mu je mnogo toga objasniti, komunikacija nam je bolja. U stvari, najteže nam je bilo prvih mjesec dana dok smo se navikavali jedni na druge.
Ali baš i nemam dugi roditeljski staž (tek 3 godine i nepuna 3 mjeseca), pa i ne znam kakvi me izazovi još čekaju...

Uvijek mi je teško i nikada mi nije teško.

Primjerice, sada sam 35 tj. trudna, a ona je The Dvogodišnjakinja, koju je nemoguće obući, pa onda kada se obuče nemoguće svući, ili trči ili se želi nositi itd. S druge strane je često i vrlo razumna, objašnjava što želi.

jedini trenuci za koje se sjećam da mi je bilo teško su oni kad su bile bolesne
kroz maglu se sjećam da je bilo još faza kad mi je bilo teško, ali nekako sam ih zaboravila ;)

Najteže mi je kad sam preumorna a moram se igrati i brinuti o Filipu. Kad sve teče dobrojoš je ok, ali osjećam kako sam nervozna kad se ne uspijevamo dogovoriti, a znam da je problem u mom umoru. Teško mi je boriti se s vlastitom nervozom, suzbiti želju da dreknem i nastaviti pribrano s dogovorima ili umirivati ga. Tim više što znam da se moja nervoza prenosi i na njega-pa nam je svaki dogovor tim još teži.

meni su bila najgora prva tri mjeseca, ona je neprestano plakala, trebalo se priviknut na sve, nisam znala kako pomoći ni sebi ni njoj

sad se razgovaramo ko velike i sve se dogovorimo (uglavnom)

Najteže mi je bilo kad se poklopilo njegovo "otrežnjenje" od posvojenja s prelaskom u peti razred. Počeo je dobivat loše ocjene, nije bio u stanju učiti, pamtiti, prihvaćati informacije, imao je stalno negativan stav prema školi i svemu vezanom uz nju. Nakon svega što smo poduzeli bez ikakvih rezultata jako smo se bojali da je to put bez povratka i da će on naprosto ostat izgubljen za školu i učenje.
Istovremeno je stalno bio nezadovoljan, nezadovoljiv je prava riječ, što god je dobio uskoro je rekao da ne valja, što nije dobio zbog tog nas je pilao i radio grozan pritisak, omalovažavao je sve što jesmo i što imamo, bio je vidljivo nesretan ... Činilo nam se da će zauvijek ostati nesretan i uvjeren da su okolnosti i drugi krivi za to.
Kad smo potražili stručnu pomoć pomalo se izvukao iz tog gadnog razdoblja, i u školi i doma, naučio je pregovarati, veselit se uspjesima, ne padat u depresiju ili ljutit se na sebe i svijet zbog neuspjeha... Bar do neke mjere. ;)

Još uvijek mi je najteže svaki put kad mi uputi podcjenjivačku primjedbu.

Najteže mi je uvijek kada sam nenaspavana, umorna, neraspoložena, a dijete to osjeti pa kao da to moje stanje kopira, pa ja uz sve osjetim i grižnju savjesti...

bilo mi je teško:
1. kad je bio beba, plače a ne znam zašto, pa šizim.
2. kad je prohodao, ljut je na samog sebe jer pada, a ja ne kužim pa šizim
3. kad je počeo tražiti sve, jer ga sve zanimai želi učiti, ja ne dam, pa on plače, a ja ne kužim, ja šizim
4. kad nije naspavan, mora u vrtić, a u krevetu je lijepo, toplo, vani zima, zakijalo, a ja ne kužim pa šizim
5. kad mu sto puta kažem da nešto učini (kako kad je bio skroz mali, tako i sada) a njemu se gleda crtić, ili mu se spava, a ja ne kužm pa šizim
6. kad se rodio L, D je željan pažnje, traži je na čudne, samo njemu shvatljive, načine, a ja ne kužim pa šizim
7. kad napada L iz čiste ljubavi, pa se malo zanese, a ja ne kužim pa šizim
8. kad neće da jede jer on jednostavno nije dijete koje voli jesti, a ja to ne kužim pa šizim
9. naravno svaki put kad ih boli, a ja ne mogu pomoći, pa šizim.
10. kad sve ovo gore shvatim

Kao šta vidite puno puta šizim, jer ne znam. Krivim samu sebe. Sa L sam puno opuštenija jer više slušam. A bome sam dosta i naučila, ali je duug put ispred mene...

[quote="Hana_Sara"]
meni prije otprilike 2 godine, dok se obitelj povecala,a ja nikako nisam izlazila na kraj sa starijom djecom. tada sam imala i velikih problema sa ponasanjem L. (mog sineka), a beba je trazila svoje. postaviti se pravilno u svim situacijama tada se cinilo nemogucim, STALNO su me testirali svi od reda, a posebito L. i to je rezultiralo u vrlo, VRLO frustiranim danima za cijelu obitelj. kod malog je to bila "E BAS NECU" faza, a kod cura "mi smo sad vec ODRASLE" faza.

Upravo se nalazim u takvoj fazi, starija je ove godine krenula u peti razred i nikako ne izlazim na kraj sa objema. Mlađa je sad ok ali frustracije starije nikako da prožvaćem i kanaliziram u pozitivu. Baš je sad otišla u školu i osjećam se kao izcijeđeni limun, i što je najgore mislim da su i moje ne primjerene reakcije krive za ovu situaciju ali nikako da posložim kockice na mjesto.
Eto, upravo mi je najteže

Citiraj:

---

jadranka605 prvotno napisa

bilo mi je teško:
1. kad je bio beba, plače a ne znam zašto, pa šizim.
2. kad je prohodao, ljut je na samog sebe jer pada, a ja ne kužim pa šizim
3. kad je počeo tražiti sve, jer ga sve zanimai želi učiti, ja ne dam, pa on plače, a ja ne kužim, ja šizim
4. kad nije naspavan, mora u vrtić, a u krevetu je lijepo, toplo, vani zima, zakijalo, a ja ne kužim pa šizim
5. kad mu sto puta kažem da nešto učini (kako kad je bio skroz mali, tako i sada) a njemu se gleda crtić, ili mu se spava, a ja ne kužm pa šizim
6. kad se rodio L, D je željan pažnje, traži je na čudne, samo njemu shvatljive, načine, a ja ne kužim pa šizim
7. kad napada L iz čiste ljubavi, pa se malo zanese, a ja ne kužim pa šizim
8. kad neće da jede jer on jednostavno nije dijete koje voli jesti, a ja to ne kužim pa šizim
9. naravno svaki put kad ih boli, a ja ne mogu pomoći, pa šizim.
10. kad sve ovo gore shvatim

Kao šta vidite puno puta šizim, jer ne znam. Krivim samu sebe. Sa L sam puno opuštenija jer više slušam. A bome sam dosta i naučila, ali je duug put ispred mene...

---

Hvala Jadranka! Tako istinito!

sad mi je najteže, a bit će mi i gore.
trudna sam 10 tjedana sad. i veselim se bebi, prvi put u životu zaista i želim dijete. ali mi je koma jer MM ima dvije kćeri iz prvog braka od kojih starija ne želi ni čuti za polu brata ili sestru i ja neznam kako ću održati sebe i cijelu našu dosadašnju harmoniju na ovom nivou.

a mislim da će mi teško tek biti kad se dijete rodi, jer sa starijom nikako neću uspjeti doći do stupnja barem prihvaćanja bebe ako nemože nikako ljubavi.

1. najteze mi je kad znam sto mu je i sto zeli od mene a ja iz nekih svojih razloga (fizickih, psihickih, umnih) mu to nisam sposobna dati...
nekad toliko nesposobna da mi ni neka konstruktivna alternativa ne pada na pamet - kad se osjecam totalno zaglavljena...

a jos mi je gore kad znam da to nije samo hir nego potreba... luka je stvarno dijete koje nije jako hirovito...

onda se osjecam jadno i nesposobno...


2. kad PONOVIM nesto sto vidim kao gresku...

[quote="grace"]

Citiraj:

---

Hana_Sara prvotno napisa

meni prije otprilike 2 godine, dok se obitelj povecala,a ja nikako nisam izlazila na kraj sa starijom djecom. tada sam imala i velikih problema sa ponasanjem L. (mog sineka), a beba je trazila svoje. postaviti se pravilno u svim situacijama tada se cinilo nemogucim, STALNO su me testirali svi od reda, a posebito L. i to je rezultiralo u vrlo, VRLO frustiranim danima za cijelu obitelj. kod malog je to bila "E BAS NECU" faza, a kod cura "mi smo sad vec ODRASLE" faza.

Upravo se nalazim u takvoj fazi, starija je ove godine krenula u peti razred i nikako ne izlazim na kraj sa objema. Mlađa je sad ok ali frustracije starije nikako da prožvaćem i kanaliziram u pozitivu. Baš je sad otišla u školu i osjećam se kao izcijeđeni limun, i što je najgore mislim da su i moje ne primjerene reakcije krive za ovu situaciju ali nikako da posložim kockice na mjesto.
Eto, upravo mi je najteže

---

:love:

ako ti kaj pomaze, cisto sumnjam da si ti kriva za bilo koji dio situacije u kojoj se nalazis. neke faze su upravo to: faze, a mudrost je izgurati ih uz najmanje moguce trzavica i frustracije (za tebe i dijete). kao sto sam rekla na kraju svog prvog posta, bit ce bolje, stvari se jako promijene u kratkom vremenu. samo ustraj! :heart:

(':heart:')

joj, ovo je ko naručeno za mene! Meni je sad u ovom trenutku definitivno najteže, s tendencijom rasta!!
Imam dijete od 15 mjeseci koje traži svu moguću pažnju i brigu,a ja sve teže izlazim na kraj sa svime, a čini mi se najviše sa živcima i energijom jer sam trudna i trebam rodit za cca 3 mjeseca. Trenutno smo kod moje stare jer je slomila kuk pa joj pomažem. Muž non-stop radi pa imam osjećaj da sve moram sama .....

joj, ovo je ko naručeno za mene! Meni je sad u ovom trenutku definitivno najteže, s tendencijom rasta!!
Imam dijete od 15 mjeseci koje traži svu moguću pažnju i brigu,a ja sve teže izlazim na kraj sa svime, a čini mi se najviše sa živcima i energijom jer sam trudna i trebam rodit za cca 3 mjeseca. Trenutno smo kod moje stare jer je slomila kuk pa joj pomažem. Muž non-stop radi pa imam osjećaj da sve moram sama .....

kad smo ostali sami-jednostavno se nisam znala okrenuti,nisam znala kako da mu pruzim sebe kao mamu-strasno

sad mi je najteze kada urla i inati se i histerizira-ja ne mogu naci razlog pa puknem i urlam-to mi je koma-znam da grijesim a ne stajem

najteze mi je ne biti onakva kakva sam mislila da mogu ili da cu biti-savrsena mama

Citiraj:

---

jassi prvotno napisa

sad mi je najteze kada urla i inati se i histerizira-ja ne mogu naci razlog pa puknem i urlam-to mi je koma-znam da grijesim a ne stajem

---

ja ću kod ovog tvog samo prominit vremenski period na zadnju godinu dana.
meni je prestrašna.
imam osjećaj ko da L. cilu ovu godinu samo urla, plače, histerizira uz tek pokoje dane sa smješkom i finim ponašanjem.
nastavi li ovako ja ću se ubit.

ma neces se ubiti-odtrpiti ces to kao i svi mi. to je strasno kad su ko male ose a ne znas zasto to rade, pa jos si ti hebeno umorna i krenes i ti tako-iako je krivo i onda bude zacaran krug....meni je doslo masu puta da se ubijem jer nisam vidjela kraja i izlaza-pomalo ignoriranja i odlucnosti kod dogovora s malcem daje male pomake-jasno nastavljaju periodicno s osinjim ponasanjem :mrgreen:

S malom mi još nije bilo najteže, a sa sinom mi je najgori njegov pubertet. Fala bogu, sada smo se valjda oboje navikli na njegove promjene raspoloženja, pa u kući uglavnom ipak vlada mir, ali lani je bila katastrofa. Sreća da sam bila na porodiljnom, pa sam mu se mogla posvetiti jer da sam radila nisam sigurna bi li naš odnos bio isti kao sada.