Napad panike ~ posvajanje djeteta

Naša priča seže unatrag godinu i pol dana, kada mi je operativnim zahvatom odstranjena maternica i jedan jajnik. U prvi mah, tadašnji zaručnik (danas suprug) i ja bili smo neutješni, jer smo izgubili mogućnost imati biološko dijete o kojemu smo - kao i brojni mladi parovi - maštali. :cry:

Kada su se emocije malo smirile, uvidjeli smo da postoji rješenje našeg problema... i da naša želja nije potpuno neostvariva.

Dva mjeseca nakon moje operacije udala sam se za, meni, najdivnijeg čovjeka na svijetu. Odlučili smo da je najmudrije pričekati malo s posvojenjem i pokušati srediti vlastiti stambeni prostor. Za nas i naše dijete. Pronašli smo kuću koja nam se sviđa, međutim to nam se malo zakompliciralo zbog dokumentacije oko kuće, pa smo za sada još uvijek na mrtvoj točki - kupujemo tu kuću, ali čekamo da se riješe dokumenti. Dok se to ne riješi, ne možemo početi sređivati kuću.

Budući da sam redovito na Rodi (samo čitam, ne pišem ;)) shvatila sam da postupak posvojenja dugo traje, pa smo se odlučili ipak krenuti u akciju (prije nego uspijemo kupiti kuću).

Kako mi nije bio potpuno jasan postupak, napisali smo zamolbu koju sam poslala na sve Centre za socijalnu skrb u Hrvatskoj, 5. studenog ove godine. Nekoliko dana nakon toga počeli su nam stizati odgovori sa svih strana Lijepe naše, osim iz našeg nadležnog Centra. A prošli tjedan je stigao i njihov odgovor. Gdje nam zakazuju sastanak za ovaj tjedan.

I sad MM i ja imamo blagi napad panike jer ne znamo što možemo očekivati za taj prvi susret?

I da, postoji još jedna bojazan. Naime, MM je kao i puno naših muških s 19 godina otišao u Domovinski rat i cijeli rat proveo na ratištu. Danas, kao i bezbroj njih, pati od PTSP-a... Mišljenja sam da taj podatak ne bi trebalo zatajiti pri razgovoru u Centru. Jesam li u krivu?

Savjetujte me, molim vas!

Makenna, dobrodošla na naš pdf! :love:
Bilo je već sličnih tema, napr. ova http://www.roda.hr/forum/viewtopic.php?t=52507.

Na prvom razgovoru socijalni radnik će pokušati dokučiti vašu motivaciju za posvojenje, ispitati da li zadovoljavate osnovne uvjete za posvojitelje (kakav-takav krov nad glavom, stalne prihode i sl.) odnosno napraviti "obradu" (pročačkaj po postovima, jako se puno o tome pisalo). Razgovor sa psihologom sljedeći je korak. Ne znam puno o PTSP-u, ali razum mi govori da ga vrlo opsežni testovi neće uspjeti prikriti, pa mi se čini mudrije otvoreno porazgovarati o tome.
Pri posvojenju je, inače, potrebno priložiti i liječničku potvrdu da posvojitelj ne boluje od težih psihičkih i fizičkih bolesti, možda bi bilo dobro posavjetovati se i s osobnim liječnikom (kako se PTSP klasificira?).

U svakom slučaju nemate što izgubiti. Sretno! :heart:

Prije svega, hvala na dobrodošlici. :)
Jako sam sretna što postoji ovakvo mjesto, gdje možeš vidjeti druga iskustva i čuti dobre savjete.

Citiraj:

---

čokolada prvotno napisa

Pri posvojenju je, inače, potrebno priložiti i liječničku potvrdu da posvojitelj ne boluje od težih psihičkih i fizičkih bolesti, možda bi bilo dobro posavjetovati se i s osobnim liječnikom (kako se PTSP klasificira?).

---

Nisam sigurna, ali mislim da se to klasificira kao psihički poremećaj. Međutim, liječnik je rekao da dijete, odn. posvojenje, može pomoći MM. I da će mu napisati takvo mišljenje.


Hvala na potpori. :heart:

Makenna dobrodošla :bye: .

Citiraj:

---

leonessa prvotno napisa

Makenna dobrodošla :bye: .

---

Hvala lijepo. :oops:

Nikakve relevantne podatke nije dobro skrivati. Uvijek je dobro ići s istinom van, pa što bude. Vidim da je liječnik dobronamjeran i vama naklonjen, a bitno je i kakav ćete dojam ostaviti kad vas budu zvali.

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Nikakve relevantne podatke nije dobro skrivati. Uvijek je dobro ići s istinom van, pa što bude.

---

Tako smo nekako MM i ja danas i razgovarali.
Nema smisla muljati... a sve se ionako lako može saznati.

U svakom slučaju, hvala vam svima na savjetima. :heart:

nemaš nikakve bojazni i moj je muž krenuo u rat sa devetnaest i ima isti problem i to je nas na početku mučilo ali danas smo roditelji dviju prekreasnih djevojčica i on je naj divniji otac na svijetu. Naravno da smo u našem i u centru naših djevojčica to rekli prošao je sve testove dobio potvrdu od psihijatra tako da nije to nikakav problem čak mislim pošto je centar iz kojeg su naše cure bio pogođen sa ratom bilo normalno da je su dečki krenuli u obranu bilo bi jako nepošteno da su zakinuti sa pravom na posvojenje zato samo hrabro naprijed i želim ti puno sreće

Makenna, dobrodošla! I ja mislim da ne treba ništa skrivati, niti da se može sakriti. Puno sreće!

Citiraj:

---

ivančica15 prvotno napisa

nemaš nikakve bojazni i moj je muž krenuo u rat sa devetnaest i ima isti problem i to je nas na početku mučilo ali danas smo roditelji dviju prekreasnih djevojčica i on je naj divniji otac na svijetu.

---

Ne mogu ti opisati koliko me ovo ohrabruje.

U četvrtak imamo prvi susret u Centru.
Već me sada hvata neka blaga nervoza u želucu. :ups:

znam da ti nije lako to smo i mi sve prošli ti se samo opusti i sve će biti ok, želim ti puno sreće i javi kako je prošlo.

Hvala. Budem se javila. :love:

sretno i uskoro da bude sve iza vas a vase djete kod vas :love:

Puno sreće vam želim.

Sutra u 11 smo u Centru.
Ne znam kako ću noćas zaspati. :ups:

sretno :love: :heart:

Sretno!

Držim fige! :love:

Samo hrabro :* .

Hvala vam. :heart:

sretno :*

sretno :heart:

Makenna, dobro došla!

Kako je prošao razgovor?

Kao što sam vam gore napisala, prije razgovora smo i MM i ja imali blage napade panike. Često mi se tako događa kad želim da sve ok prođe, a kada ne znam što mogu očekivati.

Uglavnom, nakon tog prvog razgovora moram priznati da su napadi panike bili bezrazložni. Socijalna radnica je mlada žena, s kojom smo obavili razgovor otprilike onim tijekom kako ste neke već ovdje i pisale (posebno zahvaljujem otocanki :* ).

Odmah smo dogovorili i razgovor kod psihologice za 13.12.
Btw, i psihologica je mlada žena.

Zašto naglašavam ovo da su obje mlade žene?
Zato što mi se čini da mi je nekako lakše s njima razgovarati, nego za starijima.

U svakom slučaju, napravili smo prvi veći korak. :)

Makenna samo hrabro dalje :D .

Hvala! :heart:

Zelim ti puno srece i da sto pre ostvaris svoj cilj.Ja sam prosla kroz to i znam kako se osecas ali budi jaka i sve ce doci na svoje.Pozzz

Vidi, morate biti hrabri i pokusti da eliminisete tu paniku, zezajte se, razgovarajte, usmerite paznju na nesto drugo.
Vi tek cinite prve korake, a vec panicite, to nije dobro, sta ce biti kad vam nadju dete i zovnu vas iz CSR. :?
Znam da je lakse pricati, nego biti u nekoj situaciji, ali i MM i ja smo prosli sve sto smo trebali, sa strucnjacima svih profila i kao sto sam negde vec napisala ja sam ih tretirala samo kao ljude koji rade svoj posao, ravnopravne sagovornike, pitala sta me zanima, cak smo se na skoli roditeljstva svi zezali i smejali sa jos jednim parom.
Bdw i MM i ja imamo nesto preko 40, a svi u ekipi iz CSR su bili nesto mladji, pa se stvorila dobra atmosfera.
Srecno i sto pre do cilja :heart:

Nisam se javila neko vrijeme...
Uglavnom, prošla sam psiho-test. MM ide sljedeći tjedan, jer onoga dana kada sam ja bila na testiranju on je imao temperaturu i bio prehlađen. Pa ga je psihologica poslala kući, jer se bojala da se neće moći dobro koncentrirati.

I da... malo nas je isprepadala... u stilu da vjerojatno nećemo biti prvi izbor za posvojitelje zbog dijagnoze MM (PTSP). No, jasno sam joj dala do znanja da mi od svoje namjere ne odustajemo, a da u životu djeteta može biti i puno gorih stvari od PTSP-a.

Zvuči malo frustrirajuće kada ti odmah u startu kažu da vjerojatno nemaš šanse. :/

No, nema predaje! ;)

Sretno :heart: !

Meni se sviđa što ste bili iskreni i pošteni u startu. :heart: Borite se, nadam se da će vam se želja što prije ostvariti.

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Meni se sviđa što ste bili iskreni i pošteni u startu. :heart:

---

Tako smo odlučili odmah.
A i ovdje sam pročitala da je najbolje odmah biti iskren.

Iskreno i otvorena srca, MM je kopirao svu liječničku dokumentaciju koju ima od psihijatra (ide redovito jednom mjesečno na razgovor), te mišljenje psihijatra (koji je napisao da misli da bi za njega čak bilo dobro i pozitivno da ima dijete). Vidjet ćemo šta će biti kada i on prođe psiho-test.

dobro ste odlucili! to samo pokazuje vasu kvalitetu kao osoba! samo hrabro i od srca vam zelim srecu! :heart:

Dobro ste postupili. Sretno!

Makeena, samo hrabro naprijed! Panika je relativno normalna stvar koja, cini mi se, uvijek nekako ide PRIJE ovakvih, ali i svih vaznih stvari. No, vecinom, u samom trenutku te situacije čovjek si nekim automatizmom posloži sve kockice (toga niti nismo svjesni) i većinom sve "odigra" kako treba. Kasnije kada analiziramo, sto se dogodilo - opet nismo svjesni koja nas je snaga na to natjerala. Čovjek ima puno snage, to vidimo tek kad prodjemo teške situacije.
Meni se dogodilo da sam noc prije no sto smo MM i ja išli na razgovor s psihologom - cijelu noc bila s mamom u bolnici (bilo joj je jako lose). Iz bolnice sam kratko došla kuci, nabrzinu spremila stvari za posao, otisla raditi i onda poslije posla na razgovor kod psihologa. Kad sam došla na razgovor mislila sam možda i napomenuti što mi se dogodilo noc prije, ali nisam. No, iako sam bila jako pospana jer nisam cijelu noc spavala i u brizi zbog mame, sve je proslo dobro.
Želim vam puno srece! :heart:

Hvala vam svima na podršci. :*


MM je danas bio na psiho-testu. Veli da je mogao i bolje, ali da nije bilo loše. Sad čekamo da vidimo što biti dalje. :)

Makenna, ima li kakvih novosti?

Ima novosti... ali nisam se javljala jer neprestano imam grč u želucu.

Kao što sam vam napisala u jednom od svojih prethodnih postova, bili smo na obradi u Centru.
Moral i poštenje nalagali su nam da budemo potpuno iskreni, pa smo tako odmah iskreno rekli da suprug pati od PTSP-a, predočili svu njegovu postojeću liječničku dokumentaciju... i na tom prvom razgovoru s psihologicom odmah smo isprepadani. Rečeno nam je da zbog PTSP-a vjerojatno nećemo biti prvi izbor za posvojitelje...

No i to smo prošli... nekako... a onda smo u ožujku 2008. godine telefonski pozvani u naš Centar. Mislili smo da nas zovu da dođemo na još neke dodatne razgovore i na dogovor kada stručni tim može doći u naš dom. Ali, dogodilo nam se upravo suprotno. Obaviješteni smo da nismo pogodni za biti posvojitelji, jer moj psiho test nije zadovoljavajuć. No, niti taj moj psiho test, tada se pokazalo, nije najgore što nas je moglo zakočiti. Kao što sam i ovdje napisala, moj suprug ima PTSP i stručni tim se držao samo toga. Toga da on ima PTSP i da zbog toga baš i nismo prvi izbor za biti posvojitelji. Nije ih interesiralo niti mišljenje suprugovog liječnika psihijatra niti išta drugo. Tim je donio svoj sud i od toga nisu odstupali.

Bili smo beskrajno razočarani.
I kada se sjetim da se je cijeli razgovor sa timom vrtio oko suprugovog PTSP-a, nisam se mogla oteti dojmu da bi možda bilo puno bolje ili da nismo priznali taj prokleti PTSP ili da uopće nismo išli zajedno na posvajanje (da sam možda išla sama).

A onda sam postala ljuta. Jer ništa napismeno nismo dobili. Dobili smo tek usmenu informaciju. Koja niti mene niti supruga nije zadovoljavala. Smatrala sam da imamo pravo znati što to s nama nije u redu. Pa sam tražila pismenim putem Centar da nam se službeno, pismenim putem očituje.

Kako nismo dobili ništa konkretno, u lipnju 2008. godine nadležnom ministarstvu sam poslala prigovor na rad našeg Centra. Odnosno, prigovor na obradu. Nakon još jedne požurnice, sredinom prosinca (pred Božić) dobili smo odgovor da je Centar korektno proveo obradu, da shvaćaju našu razočaranost, te da moj suprug nije stigmatiziran zbog PTSP-a, kako se to nama činilo.

Teško nam je pao i taj odgovor ministarstva, ali iskreno nismo niti mislili da ćemo dobiti nekakav drugačiji. I taman kada nas je malo popustilo, danas - 2. siječnja 2009. godine - stiže nam rezultat obrade nadležnog Centra, koja je u Centru provedena u ožujku 2008. godine! Trebalo je SAMO 9. mjeseci da na svoju kućnu adresu dobijemo mišljenje Centra. Čitajući rezultate obrade, naišli smo na nekolicinu netočnih podataka (npr. naša financijska primanja su prikazana znatno manjima nego što ustvari jesu).

Ne znam šta bih vam rekla. Beskrajno smo tužni. I suprug i ja. :cry:
Nemamo namjeru odustati od našeg nauma, ali nekako imam osjećaj da se borimo protiv OGROMNIH vjetrenjača.

Ima li tko od vas kakav pametan savjet?
Kako dalje?

Draga makenna, žao mi je što ste se našli u takvoj situaciji. :love:

Suosjećam s tobom i tvojim mužem, ali mi je teško dati ti konkretan savjet kad ne znam o čemu se konkretno radi, koje su to zapreke koje su se timu u Centru činile nepremostivima. U svakom slučaju, učinila bih sve što mogu da te zapreke uklonim. Na neki način, ne zamjeram im njihov možda pretjerani oprez - mi posvojitelji nismo njihova glavna briga nego su to djeca.

Ja bih na tvom mjestu stala na loptu i ispitala sve mogućnosti koje imam i onda donosila odluke. Mimo vašeg Centra ne možete ići, jer se obrade provode isključivo po mjestu stanovanja. Možda je moguće naći neki zajednički jezik s njima i u nekim novim okolnostima proći novu obradu. Također bih se raspitala i o mogućnostima inozemnog posvojenja - ne znam mnogo o tome, ali mislim da se neke šanse otvaraju.

Želim ti da ne kloneš i da budeš jaka. :love:

Draga Zdenka, hvala na tvome odgovoru.

Znam da je teško išta konkretno napisati, jer svatko od nas ima specifičnu situaciju. Svi smo mi individualci, razlikujemo se kao obitelji...

Ono što sam vjerojatno izostavila napisati riječi su psihologice u Centru... da ovo nije konačno i da se mi možemo ponovo javiti sa svojim zahtjevom u Centar za godinu - dvije. Godina je, evo, već prošla. Ali, kao što si mi savjetovala, konsolidirat ćemo malo svoje redove, pa ćemo tek onda krenuti od početka.

Razmišljam o sebi i svojoj psihi od prije godinu dana.
Bila sam dosta nezadovoljna svime. Prošlo je taman godinu dana od moje operacije (kojom sam izgubila mogućnost postati majkom), muža su prisilno umirovili jer je postao višak na poslu (bio je djelatna vojna osoba), bili smo u fazi kupnje kuće koja se taman u to vrijeme zakomplicirala, ponavljala sam prvu godinu na fakultetu (koju sam pala jer sam bila u bolnici i nisam mogla davati ispite), imala sam trzavice sa svekrvom, neka sitna natezanja s mojim roditeljima...
Vjerujem da je sve to utjecalo da moj psiho test pokaže da sam nezadovoljna osoba.
No, puno se toga od tada promijenilo. Na bolje, naravno. I promijenit će se još.

Međutim, rastužilo me i razočaralo da je moj muž, prema mišljenju Centra, glavna prepreka. Odnosno, njegova bolest. A i ovdje, a i u životu, sam naišla na ljude koji su usprkos toj dijagnozi uspjeli posvojiti i vrlo su dobri roditelji svojoj djeci.

Jedno samo znam. Odustati nećemo. To je sigurno.
Ako su nam se posložile sve druge stvari u životu, posložit će se i ovo. Nekako.

U svakom slučaju, Zdenka, hvala na podršci. :)