Printable View
Čitam vas već dugo, ali tek sad se javljam... jednostavno sam dobila neku neodoljivu želju da s vama podijelim put do našeg :saint: . Našeg sina smo usvojili prije skoro 7 god. Sada mu je 7,5 i cijeli je naš život zbog njega dobio smisao :love: Nego, neću duljiti s pričom prije nego vidim da li vas uopće zanima. Pusa svima!
jedva cekam :cekam: :cekam:
:heart: :love:
Rebbeca dobrodošla :D, tvoj sin je samo malo stariji od moga :) , čekamo tvoju priču.
:cekam: :heart:
piši nam piši naravno da nas zanima :*
Jedva ste me nagovorile :lol: Pa da krenem: za početak se moramo vratiti u davnu 1995 g. kada smo se MM i ja vjenčali. Bili smo vrlo mladi, on nepunih 22, a ja nepunih 20 g. Odlučili smo da prvih god. dana nećemo raditi na bebi, da ću se ja prvo zaposliti, malo uživati sami( hm, nakraju baš i nije bilo malo )... Kako ni nakon godinu dana ja još uvijek nisam radila, odlučili smo ipak poraditi na bebi, pa kako bude bude :) Nakon godinu dana upornog rada :mrgreen: ništa se nije desilo, otišli mi na pretrage. Kod MM ustanovljena azoospermia, a kod mene začepljenje lijevog jajovoda :cry: Nakon nekoliko MPO sa sjemenom donora, i jednim IVF, od našeg toliko željenog :saint: još ni traga ni glasa. Negdje vjerojatno još na početku tih MPO, MM i ja smo se dogovorili, da ako ne uspijemo ovako, sljedeći korak nam je svakako molbe za usvojenje :D Kada sam išla posljednji put, molbe su već bile poslane, a ja sam imala nekakav osjećaj, da oplodnja nebude uspjela, i da ćemo mi svoje dijete dobiti usvajanjem :heart: Tako je i bilo... razgovori i testovi u našem matičnom centru prolazili su vrlo dobro, razgovori sa našom obitelji i prijateljima bili su također pozitivni i puni dobrih vibri, iako sada s odmakom od dosta godina, mislim da svi oni nisu vjerovali, ili nisu bili svjesni da ćemo mi to zaista napraviti :mrgreen: Živimo u malom mjestu 30-tak km od Zagreba, gdje svako svakog zna, a jedino usvojenje s kojim su ovdašnji ljudi bili upoznati bilo je nedaleko od našeg mjesta nekoliko godina ranije. No međutim, mi uopće nismo razmišljali o tome što će tko reći, mi smo imali jasan cilj, koji smo pod svaku cijenu namjeravali ostvariti :heart:
Nastavak slijedi...
a mi pratimo i pratimo...
Da malo skrenem na emocionalni dio: ja sam vrlo emotivna osoba, a MM je onako... pravo muško 8) Kroz te sve moje neuspješne MPO vrlo sam teško prolazila, to me je dotuklo :( Sve moje prijateljice, susjede i kume su već rodile, neke čak i 2 puta. Svaku njihovu vijest o trudnoći sam primala sa smješkom na licu i grčem u trbuhu. Noći i noći sam proplakala, ali isto tako zdušno se igrala i nosala te klince kada su se rodili. Psihičko stanje mi je bilo takvo da sam mislila da ću: ili ukrasti dijete iz rodilišta :oops: , ili završiti u ludnici... a svi znamo da bi ovo prvo navedeno bilo nemoguće izvesti... Sanjala sam kako imamo bebu, čeznutljivo zavirivala u svaka kolica, pratila koji auto ima montiranu auto sjedalicu... kažem luda od želje za :saint: Nisam napomenula da smo imena za djecu ugovorili još na početku braka :)
Rebbeca, mene zanimaju sve priče o posvojenju, a tvoja posebno, jer su nam sinovi vršnjaci i posvojeni gotovo u isto vrijeme (tvoj malo prije mog). :heart:
Znači, zamolbe su poslane, obavljeni su razgovori, testovi, obilazak kuće... sve to mi je ostalo u ugodnom sjećanju. Ali, tek sada je nastupio najteži dio: čekanje, čekanje, zivkanje, negativni odgovori, opet čekanje... i tako, činilo mi se unedogled :( Par puta su mi rekli nakon mog poziva, a njihovog odgovora da imaju dijete, da su nas uzeli u obzir, da nas razmatraju, itd. ali opet neuspješno :cry: Kada sam zvala po centrima dobivala sam razolike odgovore: od onih da se jako dugo čeka, i da se još strpimo, pa do onih da kaj bi mi htjeli, jer smo još jako mladi, OK tada smo imali MM 26 god. a ja 24, ali rano smo se vjenčali, i mnoge su nam se stvari već odavno iskristalizirale. Isto tako, ponekad smo dobili odgovor da imaju veću djecu za posvojenje ( 11-14 god. ), mi smo u molbi naveli da bi dijete do 1,5 god. ili da imaju teško bolesno dijete, nama je bio uvijet jedino da bude zdravo... Čekanje nam je teško padalo, ali nekako smo vjerovali da ćemo kad tad ugledati svjetlo na kraju tunela, i da će mo se mi i naš :saint: uskoro pronaći :heart:
Već uljuljkani u fazi čekanja, jer je od slanja zamolbi sada prošlo već oko 2 god. a od posljednje MPO 3 mj. za koju smo odlučili da je posljednja, krajem 1. mj. 2001. stiže poziv iz jednog centra da dođemo k njima na razgovor, da vide koja lica stoje iza zamolbe. Ja to prenesem MM, on nije presretan, jer ima gužvu na poslu ( obrtnik ), ali zaključujemo da smo tamo gotovi za kojih pola sata, pa on nakon ručka još stigne raditi ( e, to je bila varka :lol: ) Kada smo došli tamo pijuckamo kavicu i čavrljamo u jako ugodnom društvu, ništa posebno... Odjednom ulazi ravnateljica i upita: Jeste im rekli? A mi :shock: Upitamo što to trebamo znati, i još nam nije ni na kraju pameti ono što će nam reći. Ona odgovori da imaju dijete za posvojenje, ako smo zainteresirani...... Mi u totalnom šoku, jedva pitamo da li je zdravo, i kad ona potvrdno odgovori :D odgovaramo naravno DAAAA, i tek tada se sjetimo pitati koliko je dijete staro i kojeg je spola. Još neko vrijeme u polubunilu razgovaramo s njima, i dogovaramo se da će one za 2 dana doći k nama doma. Na povratku MM i ja stanemo u nekom kafiću na kavu i gledamo se suznih očiju, zapravo ja sam ronila suze na veliko, konobar nas gleda, a i mi se samo gledamo :heart: i počinjemo shvačati da ćemo postati roditelji. Naravno, soc. radnice su rekle da nakon nas dolaze na razgovor još 2 para, ali nemam pojma kak mi to nismo uopće uzeli zaozbiljno, i bili smo sigurni da je to-to, da je naš :saint: uskoro doma. MM više uopće ne razmišlja o odlasku na posao, odlazimo do svekra i svekrve, zovemo moju mamu, kumove, frendove... i javljamo veliku novost. Svi s nama dijele našu ogromnu sreću i veselje. Kumovi ( kojima smo još prije par god. rekli da budu kumovi našem djetetu ) donose ogromnu vreću robice od svoje mlađe kćeri koja je 1,5 g. starija od B. njenu stolicu za hranjenje, odlaze u Sloveniju i kupuju kindač sa madracom. Mi kupujemo kolica, stolić za premotavanje, pelene, kozmetiku, robicu...
Nastavak slijedi, sada moram po svog školarca :heart:
super Rebbeca drago mi je da si se javila :love:
Za 2 dana uistinu se pojavi nekoliko teta iz tog Centra negdje oko 12 h. MM je napravio lazanje da ih impresionira :mrgreen: , i uspio je :D Prvo što su ugledale bila je hrpa onih stvari po cijelom boravku, kinderbet raskopan naslonjen na zid u hodniku... Nasmijale su se i rekle da smo mi zbilja spremni, a da su se one odlučile za nas odmah nakon razgovora, prije nego su razgovarale sa ostala 2 para. Tek tada je nama došlo do mozga da je zapravo postojala mogućnost da mi ne budemo izabrani :shock: neću ni razmišljat što bi bilo u tom slučaju.
Dakle, ručak je protekao u ugodnoj atmosferi, MM im je dao recept za lazanje :lol: i na odlasku su nam rekle da sutra možemo u Dom i da će nam napisati uputnicu u kojoj će pisati da bebač može odmah s nama doma, što inače kao nije običaj. Mi smo bili presretni, srca velika kao kuća, a uzbuđenje nas je pralo maximalno. Cijela bliža i dalja okolica se veselila s nama. Prijatelji i kumovi su se najavili da će doći štrajiti. Vjerojatno neznate što je to, pa da vam pojasnim: to je običaj u ovom našem kraju, da se kada mama i beba dođu iz rodilišta nabaca po njihovom dvorištu konfeta, traka od papira ili platna, slama, sjeno...
Uopće ne znam kako smo tu noć spavali, ali znam da smo rano ujutro bili spremni za polazak po našeg :saint:
Sada :saint: treba pomoć oko zadaće, pa nastavljam poslije ili sutra
Jedva čekam nastavak.
Hvala što si se javila.
:heart:
dobro došla u "naše" društvance.
Ja sam za nastavk, ako moze odmah :D
:heart: !
Evo, odradili smo zadaću, radionicu u školi i večeru, i sad imam par minuta vremena do tuširanja, pa nastavljam:
Ujutro se mi spremni i sa voljom :mrgreen: pojavljujemo u Domu gdje je bio smješten naš :saint: Prvo odrađujemo jedan razgovor, na kojem se čude našoj uputnici na kojoj piše da naš B. može odmah s nama doma, ali pošto je Centar zakon, oni će to poštivati. Saznali smo i da smo došli samo 2-3 dana ranije, nebi bilo ništa od odlaska doma, :( jer je naše zlato, kao i većina kikača tamo, imalo vodene kozice. Ajde, i tu smo dobro prošli... Na tom razgovoru su nam :heart: kucala ko luda, jer je gospođa zvala gore da donesu mladog gospodina upoznati mamu i tatu, i znali smo da nas samo minute dijele od pogleda oči u oči. Zazvonio je telefon i gosp. s kojom smo razgovarali se je javila, i za nekoliko trenutaka otvaraju se vrata, i ulazi jedna teta noseći njega, preslatku, predivnu, plavokosu i smeđooku bebu, sa trepavicama na kojoj bi mu pozavidjele i mnoge glumice, i to nakon mazanja sa maskarom koja ih povećava 100000 puta, a koje su mu i dan danas zaštitni znak, zbog kojeg mu se obraćaju mnogi nepoznati ljudi. Ta teta je promrmljala da mora odmah gore, i uvalila to malo stvorenjce od 8,5 mj. ravno MM u ruke, koji do tada nije imao često bebe u rukama, za razliku od mene. Kada se to stvorenjce razderalo, mislim da ga je čula cijela šira okolica :oops: , uzela sam ga i ja, zatim se i gospođa skinula s telefona, i ona ga nosala, ali ništa nije pomoglo. Uspjela ga je smiriti tek doktorica u ambulanti Doma, gdje ga je pred nama skinula i pregledala. Još u fazi plakanja su komentirale da ako bude i poslije spavanja tako plakao kad nas vidi, da nemože odmah s nama doma, a da mi odemo na kavu dok se klinci ne probude. Još se sjećam njegovog pogleda, očiju uplašenih kao srnica, sjećam se kako je bio obučen, brrrr i sad se sva naježim. I tako sjedimo MM i ja na kavi, opet bez riječi, njegov mobitel zvoni, zovu starci, kumovi... on objašnjava situaciju. Na povratku u Dom kupimo kompletić sa 3 zvečke, ali to nije bila prva igračka koju smo kupili, zaboravila sam spomenuti da je ponosni tata još onaj dan kad smo kupovali opremu, kupio svom sinku crvenog džipa na daljinski :lol:
:heart:
:cry: :heart:
:( .
Mogu zamisliti vašu zabrinutost i strah hoće li vas prihvatiti, hoće li se prestati bojati...
Mi smo imali sreću da je naš dečkić bio malo veći i po prirodi jako vesel i komunikativan, pa je odmah MM dao peticu, ali i mi smo došli sa zebnjom i znali smo da moramo ostati nekoliko dana blizu i posjećivati ga dok se nas ne prihvati jer je takav način rada.
Dakle: došavši s kave, sjurimo se brzinom munje na staklena vrata njegove sobe, ostala djeca još spavaju,a on stoji u kinderbetu i gleda okolo. MM kaže: uđimo unutra, pa ga izvadi iz kindača! A ja ga pitam: pa neznam dali smijem ( jer nije bilo u sobi ni jedne tete )? On mi odgovori da je to naš sin i da možemo što god želimo :heart: Ajde, uđemo mi sa strahom, ja ga primim, on se smije, uživa kod mene... Stavim ga na strunjaču, i MM ga mami zvečkom, baš da vidimo dali će dopuzati do njega. Ko mali Eustahije Brzić je dopuzao do tatice, uzeo si zvečku, MM ga je uzeo u naručje i poljubio, naš mališa mu se stisnuo ko mali priljepak, i tada smo skužili da se obožava maziti. A o prihvačanju vam je sada sve jasno, mi se volimo ko da smo stoljećima zajedno. Baš se prelomilo nešto nakon tog spavanca, valjda je bio umoran, uvalili su ga MM koji je bio obučen u crno... Mi se još neko vrijeme igramo i mazimo, a onda ulazi teta koja pita dali hoću probati svom sineku dati ručak. Ja s veseljem prihvačam, i on nešto malo popapa, ali ne baš puno. Teta kaže da se vidi da je uzbuđen jer ide doma :D Ona kaže da će ga sada urediti za polazak: mjenja mu pelenu, reže noktiće, donosi stvari da ga obuće, ali mi kažemo da smo mu kupili odjeću za ići doma, pa neka mu to obuće. Ali nismo mogli otići dok nismo prihvatili komplet stvari koje su pripremili da ponesemo doma, kažu: vjerujte, trebat će vam. Mi u dilemi: treba kapu, ili ne, treba šal, ili ne... Ipak smo mu sve stavili. Kada smo njega obukli, uzimamo svoje jakne koje smo ostavili na hodniku, i gotovo zaboravili na njih... dolazi teta čistačica, i pita dali su to naše jakne. Mi potvrdno odgovorimo, ona kaže da već dugo iz njih nešto svira. Mi se pogledamo - joj mobitel, na njega smo potpuno zaboravili :oops:
Bože, Rebecca, ova tvoja priča je toliko napeta kao da čitam neki krimić koji kida živce. Jedva čekam nastavak.
samo pisi, ja gutam
:heart:
Rebbeca, dobrodošla, piši, piši dalje!
Kao i ti, i mi smo na razgovoru za našeg sina čuli da se razgovara s još dva para, i ni najmanje nas to nije brinulo, kao da je nemoguće da ne bude naš.
Sorry ako vas davim tako dugom i detaljnom pričom, ali tako imam neku ludu inspiraciju, navrla mi ta divna sjećanja, i baš uživam pišući...
Dakle: mi se smjestili u auto, on si je uzeo najdražu zvečkicu iz Doma, i krećemo :D Vrlo brzo moje malo zlato meni u naručju zaspalo. Meni suze samo idu, pa moj sin prvi put u životu mi spava u naručju :heart: Kad smo došli doma, samo smo ga stavili u kindač, i on je nastavio blaženo spavati. MM i ja, a i ostatak ukućana ( svekar, baka, deda, šogor, svekrva je jadna još bila na poslu, i kasnije priznala da joj je to bio najduži dan na poslu ) smo izlizali pod kraj kindača, dok smo ga gledali kako spava i čekali da se probudi. Kad se to dogodilo, došla je i svekrva, B.-ova baka s posla kojoj je to bilo prvo unuče, i išli smo ručati. Mali :saint: po prvi puta u svojoj stolici... Svi smo manje jeli, a više promatrali njega, i jedva se dogovorili tko će ga nahraniti :mrgreen: Kao što se i očekivalo, navečer su došli štrajiti ( objasnila sam što je to ), svi su se navirili da ga barem vide, jer je spavao. Kumovi su mu donjeli ogromnog plišanog psa. Došlo je oko, hm, ne znam točno, ali oko 15 ljudi. Ponudi im se jela i pića, i malo se proslavi. E, kod nas je ta mala proslava trajala do 5 ujutro :shock: . OK ženski dio je otišao oko ponoći, ali 5-6 muških se nije moglo rastati od svog frenda - ponosnog tatice. Ja sam se pobrala spavati, ali naravno čula sam ih, i bila sam sretna što se toliko vesele dolasku našeg :saint:
Jednostavno :cry: :heart:
Rebbeca :love: .
Čitajući tvoju priču i meni naviru sjećanja. Piši i dalje pogotovo za naše čekalice da vide da se itekako isplati čekati.
:* dječaku
Naredni dani svi su prolazili kao da smo od rođenja zajedno, nije postojala nikakva faza prilagodbe. Odmah se skompao i s ostalim ukućanima, kojih je , mogli ste primjetiti bilo poprilično. Svi su se borili tko će ga nunati, maziti, igrati se s njim, pjevati mu... Ja sam u toj fazi bila dosta posesivna, i najrađe bi vrištala PUSTITE GAAAA, on je moj, moj... On je bio pravi mali puzavac, ali i ( silom prilika ) naučen igrati se u kimbaču, ili barem, pobacati hrpu igračaka iz njega, pa nisam dozvoljavala da mi ga previše nosaju, jer sam ipak ja bila većinu vremena s njim sama doma, i morala obaviti barem one osnovne kućanske poslove. Svi su se teško pomirili s tim, ali... nakraju su skužili da se mogu i igrati na podu s njim, puzati... Ti prvi dani su nam prolazili u svakodnevnim gostima, skoro 3-4 tj. Dobio je jako puno poklona, ali njega su u toj dobi najviše fascinirali papiri od poklona :lol: Znao se s tim igrati skroz dok smo MM i ja pospremali tragove gostiju. Imao je finu rutinu: spavanje 2x dnevno po 1,5 - 2, lijepo je papao, kakao za vrijeme svakog obroka :lol: Prava obiteljska idila :heart:
Nastavit ću ja, ne brinite 8)
I meni naviru sjećanja na mog slatkog bebača...
Rebecca, :love:
Krasna priča, željno iščekujem još :)!
[joj kako si me rasplakala. čitam tvoju priču i ponovno, po tisućiti put priživljavam svoju. :D
Sve u svemu dobili smo jako dobro dijete :D , ali kako vas sve čitam, imam osjećaj da su sva naša djeca nešto posebno, naravno... nama. Nismo imali nikakvih problema sa prihvaćanjem okoline, svi živi, od prodavačica u dućanu do poštara ili pedijatra ga jednostavno obožavaju, a ako kuda dođem sama obavezno pitaju za njega. Sa 11 mj. i 1 dan je prohodao,a sa 2 god. i 2 mj. ostavio pelenu. Negdje sa 15-16 mj. je počeo povremeno ostajati kad moje mame na nekoliko dana, 3-4 dana, 2-3 puta godišnje. Počeli smo mu vrlo rano ( nešto nakon godinu dana ) pričati pričicu o tome da je on usvojen, tako da se po provlači kroz razne teme cijelo vrijeme, i njemu je to normalno.
Dajte mi recite, vi mame usvojenih školaraca, dali se bojite da će neko dijete u školi nešto reći vašemu u vezi toga, pa ga povrijediti? Kako sam rekla, naš B. stvarno sve zna o tome, ali ponekad mi padne na pamet, da netko ne povrijedi njegovu nježnu dušicu. :heart:
Rebbeca ja ti na žalost nemogu odgovoriti na pitanje jer smo mi u fazi ćekanja našeg leptiriča.Na tvoju priču sam naišla maloprije i pročitala u jednom dahu :heart: .
Dobro nam došla i piši...
Rebbeca, svaku priču o posvojenju čitam bez daha. I mene su preplavila sjećanja na naše iščekivanje, neizvjesnost, sreću...
Piši još o svom školarcu :love:
Zaboravila sam spomenuti da smo posvojenje imali mjesec dana nakon što je on došao kući. Mi smo od doma donjeli nešto za prigristi, tete iz Centra su pripremile hrpu grickalica i sokova. Dok smo mi išli rješavati papire, B. je ostao u Centru s mojom mamom, soc. radnicama i ravnateljicom, i oni su feštali. Tete iz Centra su mu kupile autić - guralicu, i zlatni lančić sa pločicom na kojoj je ugravirano slovo B. Stvarno predivna gesta :heart: Ravnateljica ga je nunajući uspavala, i kad sam joj rekla da jel mi ga hoće dati, da joj je sigurno već težak, nije mi ga dala, rekla je da uživa :love:
On je inače oduvijek jako emotivno dijete, nježno, ali u igri neumorno. Jako mu je stalo do prijatelja, i omiljen je u društvu. Ne želi nikoga povrijediti, pa još nikad, ali baš nikad, nije rekao da više voli mamu ili tatu ( kad ga netko pita ). Uvijek je odgovor: volim ih oboje. Nije ga teško odgajati, ali normalno da je trebalo postaviti neke granice. Mislim da je najteži period bio otprilike od 2 - 4 god. kada je osim onog famoznog pitanja Zašto, bilo i testiranje granica. Sada je među najboljim učenicima u razredu, piše i čita ( ok ne savršeno ) već oko 1,5 g. a matematiku i vjeronauk obožava.
Kad se sjetim još čega, pišem...
prekrasna prica :cry: :love: :heart:
toliko ljubavi na ovom pdf,nemam rijeci,samo knedla u grlu i suza u oku :*
Prekrasna priča i nadam se da će ih biti sve više :love: