Domski sindrom - detaljnije

Može li mi netko detaljnije objasniti što je to domski sindrom?
Mislim da znam ponešto, ali nedovoljno.

Domski sindrom je, jednostavnim rječnikom rečeno, nesposobnost djeteta za izgradnju povjerenja prema drugoj osobi i za emocionalno vezivanje. Ne mora svako dijete koje je živjelo u domu razviti taj sindrom, a ako da, ne mora biti razvijen u istom stupnju. Presudno je da je dijete u svojem najranijem djetinjstvu imalo jednu osobu koja se brinula za njega i na koju je moglo računati za svoje osnovne potrebe. Ta osoba ne mora biti biološka majka - može biti bilo tko bilo kojeg spola iz biološke obitelji, iz udomiteljske obitelji ili doma koji je redovito odgovarao na bazične potrebe djeteta i na koga se je ono moglo osloniti. Dijete koje to nije imalo u prvih 6 mjeseci svog života (kažu stručnjaci) čitav će život imati probleme s povjerenjem u druge osobe. To povjerenje je ujedno i temelj na kojem se gradi emocionalna veza drugim ljudima - povezanost, osjećaj pripadnosti. Onaj bazični osjećaj povjerenja i povezanosti dijete je sposobno prenijeti na drugu osobu, primjerice na posvojitelja. Ako toga nema, pogotovo ako domski sindrom postoji u ekstremnom obliku, dijete raste u čovjeka koji nema povjerenja u sebe i nesposoban je stvarati emocionalne veze. Takve probleme ne mogu rješavati sami roditelji nego s djecom moraju raditi stručne osobe.

U literaturi sam čitala da razvijanje domskog sindroma ne ovisi samo o okolnostima u kojima je dijete živjelo nego i o njegovoj osobnosti, pri čemu će introvertirana djeca koja ne znaju ili se ne usuđuju jasno izraziti svoje potrebe lošije prolaze od onih koji to znaju.

Kod posjete domovima često sam primijetila da manja djeca žele ići svakome i otvaraju se prema svakome tko ih želi pomaziti i pružiti im malo nježnosti. To je pokazatelj njihove emotivne gladi koju zadovoljavaju kako god i s kim mogu. U starijoj dobi to, naravno, može dovesti do problema neprimjerenog ponašanja. Međutim, ako se takva djeca posvoje u mlađoj dobi, takvo ponašanje vrlo brzo nestane.

U nekom ne tako izraženom obliku sva djeca koja su živjela u domu uče oslanjati se u mnogim situacijama sami na sebe. Stručna osoba koja prati više takve djece rekla mi je da se kod njih svih osjeća ta potreba da se pouzdaju prvenstveno u sebe i svi su perfekcionisti. Također, u domski sindrom u ovom širem značenju moglo bi spadati nepoznavanje pravila i strukture obiteljskog života. To je razlog zbog kojeg se promiče udomiteljstvo, odnosno život djece u kakvoj takvoj obitelji. Dakako, najbolji oblik zbrinjavanja djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi je posvojenje kada dijete dobiva vlastitu obitelj koja mnoge ove stvari vrlo uspješno uklanja.

Ja u tome imam dvostruko, vrlo različito iskustvo. Moj sin, proveo je u domu jednu godinu i imao je tu važnu osobu koja je brinula o njemu. U domu je bio miljenik i dobio je svu osnovnu emotivnu popudbinu za život. On je osim toga i otvoreno dijete koje je tako glasno postavljalo svoje zahtjeve da nema šanse da se tome ne odgovori. Međutim, on je osoba sasvim iznimne emotivnosti i tražio je mnogo više, što je dobio tek od mene. Zbog toga je u prvim godinama života pokazivao posesivnost, izrazitu vezanost uz mene i tražio je moje potpuno usredotočenje na njega. Sva sreća, ja sam bila sposobna i spremna da mu to dam, jer je on meni blagoslov s neba, srodna duša u kojoj sam se prepoznala kad sam ga prvi puta pogledala u oči. Vjerujem da će takva duboka emotivnost i zahtjevnost ostati njegova osobna značajka čitav život. Ali, on je socijalno prilagođeno dijete, sposoban za prijateljstvo i ljubav, a istovremeno samopouzdan.

Moja kći je živjela u domu tri godine, ali je prve tri godine provela u biološkoj obitelji, gdje je imala osobu koja je o njoj brinula i koja joj je stvorila temelj za njezin budući emotivni razvoj. U domu je dugo bila najmlađa, kao i njezin brat, mezimica, budući da je vrlo vesele i otvorene naravi. Tijekom svoga boravka u domu razvijala je normalne emotivne veze s pojedinim ljudima i sada tu svoju sposobnost pokazuje povezujući se s bratom, mamom i tatom. Kod nje nije bilo znakova domskog sindroma. Bile su prisutne neke meni neprihvatljive navike iz doma, ali to je sve bilo površinski. Nismo primijetili nikakv dubinski emotivni problem. Nju krasi vedra, suradljiva, istovremeno i samosvjesna osobnost, emotivno je stabilna i ne bojim se za njezinu socijalizaciju.

Sorry na OT, samo mi je divno zazvučalo ovo: srodna duša, jer točno tako i ja osjećam prema svom B.

Hvala najljepša Zdenka.
Što se karaktera tiče, mislim da imamo dupliće.