...kad vam je teško?

Dakle,što radite kad vam je jako teško?
Jel se i vi ponekad osjećate kao totalni promašaj? Meni je trenutno u duši velika crna rupa,tolika da mi se ne da niti objašnjavati što, kako i zašto.
Oprostite što otvaram ovakvu temu,ali jako mi je teško.
Jedino što me drži je vjera u Boga i molitva. :cry:

Sad vidim da sam ovu temu trebala staviti pod nešto drugo.Ispričavam se.

ja plačem i očajavam dok ne postanem sama sebi naporna do bola, onda primjenim neki šok tretman, to mi jedino pomogne da prekinem začarani krug.

šaljem ti jedan :love:

Mislim da nema osobe koja se bar jedan put u životu nije tako osjećala!Možda da nam kažeš šta te konkretno muči pa da ti pokušamo pomoć?Ako ti je tako grozno da nemožeš niti pisat o tome poštujem tvoju odluku.Želim ti reć da nisi usamljena u svojim osjećajima-svi smo nekad bili bar jednom u tako lošoj naizgled bezizlaznoj poziciji!Ali NIŠTA nije toliko strašno da nema izlaza-osim ako to sama čvrsto ne poželiš!Nadam se da pišući ovo želiš izlaz i to je već jedan napredak ka boljem!
Prvo ako možeš smireno razmisli i odvagni što te najviše muči u životu,zašto se tako osjećaš?Samo određivanje problema je i mali korak ka njegovom rješenju.U svakom slučaju NE PREDAJI SE!NITKO nije totalni promašaj niti to smije bit!Ti puno više jesi i moraš se izdignut iznad toga!Sama tvoja vjera te i uči tome.Zar nas ne uči da smo svi Božja djeca koja smo vrijednija od ičegana svijetu?Ovdje ti mi možemo dat podršku i puuno želja da uspiješ izać iz svoje teške krize ali zapamti ti sama moraš skupiti hrabrost i krenut u borbu protiv toga.Nažalost neznam konkretno što je uzrok tome ali bilo bi dobro da potražiš stručnu pomoć -molitva jest dobra i ne umanjujem njenu pomoć ali potraži i pomoć psihologa oni će ti najbolje pomoć i konkretno te uputit što je najbolje za tebe!Ja ti samo mogu dat :love: :* i želju da ćeš uspjet!Drži se!

Ovisi koji je razlog što se tako osjećaš. Kod mene je većinom razlog moj tata :evil: On zna ubiti svo moje pouzdanje i vjeru u sebe. Nakon par minuta razgovora s njim, kad mi neznam koliko puta kaže kako ja ništa neznam, kako sam glupa, kako sam zločesta i što je još gore, kako je moj brat i njegova cura super, najbolji, najpametniji... upucala bi se. Znam da to što on stalno govori uopće nije istina i svjesna sam svojih dostignuća i mogučnosti ali ipak djeluje na mene. Koji puta ga jednostavno pošaljem u k...c (doslovce), a koji puta, samo plačem i živciram se.

Najbitnije je da budeš svjesna da perfekcija ne postoji i da svi imamo periode kada mislimo da smo "propala investicija". Najbolje možeš pomoći samoj sebi tako da samu sebe pohvališ i budeš ponosna na sebe.

Još nešto, nemoj držati u sebi crne misli. Izjadaj se nekome, bilo kome tko će te poslušati :love:

draga Rosa evo da ti se pridružim i mene "pere" već duže vrijeme, nekad jače nekad slabije, a jutros guši me , bol u prsima, tako sam nekako jadna i očajna ma vrištala bi od muke, dođe mi da se dobrano išamaram da dođem k sebi.
al meni je to već godinama tako sindrom 12 mj. psihički me ubija i onda da bar imam malo utjehe kod nekog . . .
osjećam se ko Pale sam na svijetu
neznam šta da ti kažem i kako da te utješim ja sam se već navikla na ovo stanje, pa se pokušavam isključiti i radim sve ko robot inaće bi pukla ko kokica i samo bi plakala, iako i toga ima dosta.
:love: drži se i nažalost ima nas :*

Cure,hvala vam na podršci.Znala sam da je ovaj forum moja sigurna luka. :heart:
Problem smo MM i ja,a to se onda reflektira i na odnos prema djetetu.
Sve su učestalije svađe zbog neslaganja u odgoju (prijetnje tipa "jednog dana ću ga dobro nalupati pa će me zapamtiti!")...
Činjenica je da je MM u djetinjstvu bio mlaćen i šamaran i da dan danas ima posljedice zbog toga.Ono što je najzanimljivije je to što on to svojim roditeljima jako zamjera i prebacuje. A kad ga pitam zašto se onda on svome djetetu prijeti takvim odgojnim "metodama",kaže da to jedino pali :?
Jučer smo se toliko posvađali,da je rekao da će,ako se ovako nastavi,morati otići.Odmah sam mu rekla da ako trebam birati između njega i dobrobiti našeg djeteta,da odmah može kupiti svoje stvari. Rekao je da mu je to jasno.
Kada se ohladi,zamjera mi što se ja toliko zapalim za riječi, da su bitna djela :?
Ne znam.Istina je da maloga do sada nije nikada udario (dijete ima 2 godine),ali mi je muka od tih prijetnji.
Sve se više povlačim, isključujem ga iz svog života.
O drugom djetetu ne smijem niti maštati.
Jesu li djela doista toliko važnija?
Okolina misli da živimo život iz bajke.Niti majci se ne smijem pojadati jer je njen stav: "Sama si birala, sada se nosi sa svojim problemima." :(

Pliska,jako mi je žao zbog tvog odnosa s tatom. Nevjerojatno mi je sve to što pišeš.Moji roditelji me srećom ne podcjenjuju i ne vrijeđaju,ali mi nisu nikakva podrška u teškim trenucima(pročitaj zadnji dio moj predhodnog posta). Prepuštena sam sama sebi i evo vama.

Mial,žao mi je.Očito nas ima više koje zaspemo i budimo se tužne.Jutros sam toliko plakala da mi se dijete rasplakalo od tuge. :cry: :cry:
Nisam mogla sakriti od njega.
Ja MM još uvijek jako volim i zato se raspadam od tuge kada smo u krizi.
Znam da je tako i s njegove strane,ali se stvari ne mogu samo tako promijeniti,jer smo oboje emocionalno osakaćeni u djetinjstvu.

Uf, draga kako te kužim. Ja sam već zaključila da osim što odgajam svoje dijete trebam odgojiti i mm. On je dijete razvednih roditelja koji je imao super očuha. Odnos s oba roditelja nije bio bajan. Od kada mu je umrla mama, sve se ispretumbalo. U odgoju našeg djeteta se ne slažemo potpuno, ali sam naučila kako da ih usmjerim jedno na drugo. Naša kćer sada ima 2 i pol godine i stvari su sve bolje i bolje, a bilo je koma... Bila sam na rubu da sve pošaljem k v.... Ipak uz trud mislim da smo na dobrom putu...

Želim ti da i ti uspiješ.

Tatu treba educirati i trebaš naći načina kako to postići,očito nije dovoljno to što mu ti govoriš (uvijek treba naći pravi trenutak za to inače nema efekta) ,a možda baš stvara i kontra-efekt. Najbolje bi bilo kad bi pričitao što kaže psihologija,npr:

http://www.ergonet.hr/poliklinika/page.php?id=188
http://www.tesa.hr/
http://www.dpp.hr/hr/modus.php?id=2

Svađate se oko velike stvari,a to je stup života vašeg djeteta i nije ti nimalo lako. Ali imaj u vidu da tvoj suprug ne zna drukčije, primjenjuje ono je što je vidio, zato ti je ključ edukacija. kreni odmah i sretno :heart:

PS Važna su i djela, ali važne su i riječi, nekad gore ožiljke stvara jezik nego udarac.

Pridružujem se Katinim savjetima.

Pliska, rješenje tvog problema je po mom mišljenju jednostavnije nego Rosinog - prestani ovisiti o mišljenju svog tate. Ti si ti, stvorila si neke stvari u životu, spoznaj njihovu vrijednost i vrijednost same sebe, pa te se njegove riječi neće doticati.

Što se mene tiče, kad se približim takvom stanju molitva djeluje, ali to nije sve. Ja stupam u akciju i nastojim promijeniti stvari koje mi smetaju/žaloste me ili se maknuti od toga. Pomozi si, pa će ti i Bog pomoći!

rosa stvarno mi je žao što si u ovakvoj situaciji, a znam kako to sve skupa može utjecati na tvoje samopuzdanje i kako se "promašeno" možeš osjećati.
i ja se ponekad tako osjećam, u zadnje vrijeme sve češće, i to uglavnom zbog vanjskih porblema koji me okružuju a koje nemogu i neznam rješiti.

što se tiče tvog muža, utjecaj iz djetinjstva je duboko usađen i traume nisu prošle, koliko god on to zamjera svojim roditeljima teško mu je ne prepisati obrazac ponašanja svojih roditelja. za to treba puno više snage nego što čovjek misli.

jedan od svjetlih primjera je moj rođeni otac, koji je odrastao doslovce gladan, uz oca alkoholičara. kad se oženio s mojom majkom, rekao je njoj da djeca nikad ne smiju biti gladna, i da on neće dozvoliti sebi da nnjegova djeca žive ka što je on živio. često puta je bio ismijavan od svojih kolega jer nije s njima zapijao plaće nego je išao kući i nas troje rađe odveo na kolače i sladoled, u kino....

da ne dužim, bilo je situacija kad mu je došlo, omaklo se, pa došao kući nacrvljen ali tu je moja mama postupila na pametan način.

uglavnom, nije se svađala s njim, pustila ga je da se otrijezni, a onda drugi dan fino sjela i porazgovarala.

želim reći, u afektu svi smo u stanju svašta reći, bolje je po mom mišljenju, kad počne svađa, povući se, otići sa djetetom u šetnju, a kad se smirite i ti i on, onda mu objasniti što radi i kako to djeluje na vas.

jedan savjet, isproban: u svađama sa MM-om kad sam počinjala rečenice sa Ti ovo, ili Ti ono radiš ili ne radiš, redovito je rezultat bio kontra od očekivanog. on zauzme obrambeni stav i svađa je još već ai gora.
Nakon što sam promijenila taktiku u Meni je teško kad mi kažeš ovo ili ono, boli me ako napraviš to i to....jako me povrijedi ovo ili ono....djeca te tvoje riječi dožive drugačije.... e onda je reakcija drugačija....

Bitno je da shvate da svojim postupcima nanose bol osobi koju vole. Onda im se percepcija mijenja.

I draga, nisi ti promašen slučaj. Promašen slučaj bi bila da si loša majka svom djetetu, alkoholičar. narkoman....a i takvim ljudima treba pružiti pomoć. Promašen slučaj za mene je osoba koja svojim svjesnim ponašanjem ugrožava svoj ili život ljudi oko sebe.

Pliska mislim da bi i tebi možda pomoglo da svom ocu kažeš kako se osjećaš kada se tako ponaša prema tebi, i da mu jednostavno daš do znanja da te to boli i izjeda. Otac ti je, i sigurna sam da bi shvatio, možda ne na prvu, ali došlo bi do njega. Pokušaj, nemože odmoći. nemoj ga optuživati ili napadati, jednostavno mu objasni što se u tvojoj glavi i u tvom srcu dešava kad se on tako ponaša prema tebi.

Drage moje, želim vam puno sreće :* :love:

Pliska :love:

kako te razumijem...nevjerojatno. moj ne koristi riječi (nije baš pričljiv) ali sva njegova djela, čitavog mog života, pa i danas vrlo dobro mi daju na znanje što misli i osjeća prema kome....da stvar bude gora ja sam jedinica, pa baš volim kad mi kažu kako su jedinice razmažene tatine maze...ta mi je najdraža izjava od svih.

jedino što se s godinama dogodilo je da sam nekako prihvatila da je to tako pa su oni periodi tuge vrlo rijetki, ali zato oni osjećaji bijesa...uh oni me znaju itekako uhvatiti. ali nastojim u zadnje vrijeme i to prevladati (ali me baš ne ide)... :)

i moram priznati da sam jednom pokusala razgovarati, bilo je jako jako gadno, ali efekt je trajao mozda, hmmm tjedan dana...


ali zato mi je Bog dao mamu koja je baš ono (kako piše na nekoj sličici što sam pročitala a sad ih ima svugdje za kupiti) "anđeo na tečaju" i zato sam mu neizmjerno zahvalna.

drži se i sretno :*

Draga Rosa
skoro pa identična situacija i osjećaji kod mene. Olakšanje je vidjeti da i drugi imaju slične probleme, a s druge strane, nije li zapravo jadan taj osjećaj da ti je bolje kad vidiš da je i drugima loše (strašno, no to je sad druga tema). Općenito, kod ovakvih međusobnih problema partnera, a ovdje nije riječ o bezazlenim razmiricama, jedino je rješenje razgovor i puno razgovora. No kod mene svaki pokušaj razgovora vodi u daljnje sukobe, ali ne odustajem, dokle god vjerujem da se stvar može riješiti. Moguće je da dođem do točke da rješenja nema. Kako god ispadne, najvažnije je da interes djece bude na prvom mjestu.