Koliko se i kako miješate u sukobe između djece?

Evo još jednog novog topika novopečene i neiskusne mame dvoje malo veće djece.

Moja djeca su sličnog temperamenta i zanimaju ih iste igre. Dobar dio vremena se konstruktivno i složno igraju, ali svako toliko frcaju iskre koje završavaju svađom, nerijetko i tučnjavom. On je i inače nemirno dijete, dok je ona kad njega nema kod kuće mirna bubica, poslušna i suradljiva. Kad su zajedno, kao da vulkan izbija iz nje. I iz njega, naravno. U takvim situacijama, ja ih razdvajam svakoga u svoju sobu. Kad se smire, igra ponovo počinje, iskre ponovo frcaju i tako se vrtimo u krugu. Kada dođe do sukoba M. bi htio istjerivati pravdu, to jest htio bi da ja arbitriram u sukobu. Ja sam to i pokušavala ispočetka, ali sada vidim, prvo da ja ne mogu znati tko je počeo, a drugo da mi nije bitno tko je počeo ni tko je više ili manje kriv. Htjela bih da oni sami rješavaju sukobe, a ne da mene pet puta dnevno uvlače u svoje dječje svađe. Je li moguće i kako djecu navesti da sami postižu dogovor i rješavaju sukobe?

baš me zanima kakvi će odgovori stići, jer se ja isto tako ne snalazim. To mi je do sada, definitivno, najteži dio našeg obiteljskog života. Pogotovo jer nemam vlastito iskustvo. Moj brat je dosta stariji od mene i nikada između nas nije bilo sukoba. Ovo sa F. i K. mene totalno izbaci iz takta. I imam osjećaj, kada sam sama s jednim od njih, tako ide sve mirno. A ovo, od vožnje autom (vozimo ih u vtić) pa na dalje. A kako me tek izbezumi njihovo međusobno izazivanje.

Vožnja autom je kod nas posebno poglavlje do te mjere da smo s djecom sastavili poseban ugovor o ponašanju u autu. Za sad funkcionira, ali ne znam dokle će. :roll:

Ugovori su zakon. Moj se Andrija jos uvijek pridrzava onog koji smo potpisali prije godinu dana, a ticao se pisanja zadaca.

Izazivanja ima i kod nas, stalno. Uvijek netko nekoga izaziva. Uglavnom objasnjavam izazivacu da nije u redu raditi drugome ono sto taj drugi ne zeli, a drugog pokusavam upozoriti da jasno izrazi svoje neslaganje. Ponekad izgubim zivce pa se izderem. U rasprave se ne mijesam. Reagiram tek kad netko od njih trojice ulozi zalbu ili ako ima nasilja u igri.

Kad su sukobi manji (čitaj, ne tuku se ili još nije pala treća vrišteća replika), puštam ih da se probaju same izvući. Ako ne uspiju, pa se potuku ili se od vriske više uopće ne čuju, zahtjevam da stanu. Zatim ih uputim da jasno i normalnim glasom kažu što žele jedna od druge. Ponekad uspije, ali najčešće ne. Tada nabrojim par mogućnosti kompromisa. Većina svađa riješi se u nekom od tih kompromisa. Ako ne, arbitriram u smislu da tvrdoglavoj strani prikažem nepravednost njezinih zahtjeva. Starija onda zapne i ode se duriti u kut. To obično znači da je muči nešto deseto od predmeta svađe. Pustim ju da se ispuše, isplače, izbroji nam sve nepravde unazad do četvrtkog koljena, i čekam da si dopusti da se dođe maziti. U tom trenutku predmet svađe (ako je uopće opipljiv) već odavno nije zanimljiv i vjerojatno je (a možda i nije) u rukama "suparnice". Ako je u pitanju mala emotivka, još nedovoljno zrela za razumna objašnjenja, pokušam joj skrenuti pozornost nečim drugim.

Cilj mi je da ih naučim da se same dogovore. Da znaju jasno izraziti što žele i da nauče računati na moguće zahtjeve i planove drugih ljudi. Pokušavam ih naučiti diplomatskom dogovoru. Ako ih odvajam, onda je to na način da se osobno posvetim tješenju povrijeđene strane, ona druga je ionako vjerojatno već zadovoljna. Nemam običaj odvajati ih u različite prostore.

No, moje su mlađe, uzmite u obzir.

Nije moje iskustvo, ali znam za ženu koja je imala običaj, bez obzira šta se desilo i ko je "kriv", da jednako kažnjava oba svoja sina.
To je dovelo do toga da su sami počeli rješavati sve svoje sukobe i probleme, samo da mama ne urgira.
Možda nije najsjajnije rješenje, ali je upalilo

pravila izrazena i formulirana "na hladno" puno pomazu.

u arbitriranje se ne upustam (poucena frendicom koju su isto tako stalno zvali da glumi zandara i koja je stalno ponavljala da joj je to najgore sto od djece dozivljava)

kad predju granicu koju mogu podnijeti - razdvajam ih (ne bas svakog u svoju sobu ;) imaju samo jednu), sacekamo da se smire/umire, predlazem da se netko od njih dosjeti kako rijesiti problem, trazim da netko od njih prvi pokrene rjesavanje...

ja onda samo moderiram rjesavanje, predlozim rjesenje (ako zapnu), pohvalim onog koji je uspio razrjesit, savjetujem svima koji su sudjelovali kako iduci put pokusat rjesit...






juh, kako ovo lijepo zvuci 8) idem si isprintat i zalijepit na frizider :lol:



dakle, ovo gore sve vrijedi ako sam dobre volje, ne pretjerano smozdena, imam vremena, nisu vec 2597 puta taj dan frcale iskre, horoskop je idealan, polozaj mjeseca i ostalih isto, plima oseka optimalne, ne visi mi nitko na cici i nitko me ne vuce da mu brisem guzu jer je upravo kakao... i tako dalje... inace - ko marta - zderem se i presijecem gordijski cvor u dva sloga (do-sta!) :mrgreen: :roll:

Moji kad se pocnu prepucavat i pocnu prelazit granicu (meni) prihvatljivog stupnja svade/prepucavanja/izazivanja/bockanja, idemo na "pet minuta tisine". Tijekom tih pet minuta nema da se ista kaze ili na bilo koji nacin komunicira (nogom u cjevanicu ispod stola ili sl.). To nam je u pravilu dovoljno da se skuliramo. Nekad se pet minuta rpetvori u deset ako se ne postuje prvih pet.

Moji ne vole tih pet minuta tisine (iako ih vole na kraju jer se uvijek smire i ljepse im je) pa je nekad dosta da ih samo podsjetim da, ukoliko se ne znaju lijepo razgovarat jedan s drugim, da cemo morati imat pet minuta tisine da bismo se prisjetili kako se to radi, i smire se i pocnu konstruktivno razgovarat/pregovarat.

Zaboravih reci da, kad su bili manji, onda smo znali prakticirati i fizicko razdvajanje u razlicite prostoije ukoliko je to moguce, al sad to vise nije toliko cesto, a kad je potrebno, oni sami se odvoje (bez naseg utjecaja), znaju prepoznati kad im treba minuta na samo da pregrme ljutnju na brata/sestru (ili roditelja).

Ančice i ja ću uvesti tih pet minuta tišine. Danas sam im rekla da više neću biti žandar i da mi ne dolaze s pričama tko je počeo, jer je za mene "početi" i "sudjelovati" isto i da želim da se sami smire. Razdvojila sam ih u odvojene prostorije (to je zato što su njihovi sukobi prebučni za moje uši) i vrlo brzo su se smirili, pa sam im dozvolila da nastave zajedničku igru. Kad razgovaram s njima na samo, pokušavam im objasniti poziciju i situaciju onog drugog djeteta, a pogotovo M. jer mislim da je njemu sada lakše nego njoj. On je u nekim stvarima manje discipliniran nego prije, jer šuruje sa sestrom, podložan je njezinom nagovaranju i hrabriji su za neke poteze zajedno. Npr. jučer mi je bila u posjeti sestrična koja im je donijela ogromne sv. Nikole od čokolade. Ja sam odmah stavila veto na to, ali dok sam ja pričala sa sestričnom oni su to zdipili i pojeli u svojoj sobi. Danas sam našla samo ostatke staniola. :roll: Radije bih da nisu, ali opet je to nekako prirodno, dječje, kao i sve kod njih.

Nemam iskustva sa starijom djecom, ali predložila bih ti knjigu Siblings Without Rivalry od Adele Faber i Elaine Mazlish.

Još je nisam pročitala cijelu, nego samo dijelove koji su me zanimali i djeluje mi obećavajuće, a recenzije su odlične.

Hvala Sanja. MM i ja smo za vrijeme praznika sređivali knjige i ustanovili da imamo jednu gotovo punu policu knjiga o odgoju djece, a stalno stižu nove knjige. Teoretski smo potkovani, a nadam se da će se to očitovati i u praksi. Pogledat ću tu knjigu, a sad idem čitati djeci.

Meni se isto svidja ovih 5 minuta tisine, ali mislim da bas ne bi bilo provedivo u mojim uvjetima (ne bi svi skuzili sto treba).

Ja isto volim pustiti djecu da nauce sama rjesavati sukobe i mijesam se samo kad mi je prebucno ili ima nasilja. I zato ih saljem u sobu, ali obavezno zajedno - moraju se dogovoriti i naci rjesenje i onda mogu van. To skoro uvijek funkcionira.

Sviđaju mi se neki savjeti, 5 minuta npr. No, moje su još male. Tj. starijoj i mogu objasniti, ali mala ima 14 mjeseci i ne kuži još bilo kakva objašnjenja, pa po potrebi moram glumiti žandara.
Ne znači to da uvijek starije popušta jer mala ne kuži, ali kad vidim da se situacija zagrijava i da slijedi (ili se dogodi udarac), uskačem.

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

imamo jednu gotovo punu policu knjiga o odgoju djece, a stalno stižu nove knjige. Teoretski smo potkovani

---

Točno je tako i kod nas. Nadam se da će ti knjiga biti korisna. :)

Ancica :love: , 5 minuta tišine...pamtim unaprijed...

Litala, umrla sam od smijeha :lol: .

Ja sam ponekad slala Damira na mirnu stolicu za neke stvari, tipa kad bi baš namjerno bacao stvari, vikao i tako bar 15ak min, onda bi dobio jednu mirnu minutu, po mogućnosti i ako procijenim da bi mu to koristilo, bila bih pored njega, jer računam da je još mali...i njega bi jako uzrujao sav taj stres. Nakon toga bi se mogli u miru popričat, tada bi na kraju i tražio zagrljaj i sl.

kod mene je sve skupa katastrofa, jer ja nisam tip cool mame, odnosno ti mjeseci i zvijezde su vrlo rijetko poslozeni kako treba :roll:

ne da mi se igrati suca, pa samo zaurlam kad su preglasne
uglavnom ih pustam da se same razracunaju, nerijetko Leda zavrsi dobro izgrebana i u modricama, a Lana na podu

najveci mi je problem Lana, koja je izrazito agresivna i zna gadno isprovocirati neagresivnu sestru, a ja joj nikako ne uspjevam objasniti da nije u redu to sto radi