jel vam djeca trce po brdima?

namjerno sam stavila ovakav naslov jer me zanima koliko se uspjevate druziti s prirodom?

citam u knjizi "pametni pokreti" kako preko 50 posto danske djece pohadja "sumske vrtice", zatim koliko je takvo kretanje tipa penjanja po brdima vazno za razvoj mozga.

ja sam dugo bila uvjerena kako moja kcer nije zakinuta u tom smislu jer zivimo u parku, i ona je uvijek jako puno vremena provodila vani.

medjutim kad je navrsila tri godine, to ljeto smo prvo dugo bili kod mojih na vikendici u zagorju, a poslije opet dugo na moru u jednom prilicno divljem mjestu i tada sam shvatila da je park sasvim nesto drugo.

kolko god bio cist zrak i puno zelenila to je ravan i zapravo umjetan teren koji ne omogucuje djetetu sve sto mu je potrebno.

m. se na moru u pocetku popikavala preko svakog kamencica, ali kasnije je postajala sve spretnija i samouvjerenija.
ono sto zelim reci jest da je to ljeto boravka u prirodi na razlicitim terenima i sa razlicitim izazovima bilo nesto najbolje sto se m. dogodilo. naprosto je blistala i nekako se nakon tih dva mjeseca potpuno promijenila (na bolje).

od tada sam sve svjesnija koliko je boravak u pravoj prirodi vazan za djecu - toliko svjesna da cak razmisljam o zivotu u kuci.

kad sam bila mala, svako ljeto sam po tri mjeseca provodila na moru, i svaki vikend u zagorju potpuno sjedinjena s prirodom. moram priznati da svojoj djeci ne omogucujem niti priblizno toliko. sram me priznati da sam m. prvi put odvela u pravu sumu (mislim na onu pustu, gust i mracnu sumu) tek kad je imala tri godine. a da ne velim da sam ja toliko izgubila vezu s prirodom da me u toj istoj sumi (u kojoj sam btw provela pola djetinjstva) bilo strah!!!

sto vi mislite o tome i koliko uspjevate djeci omoguciti boravka u prirodi?

svaki dan barem 1 sat juri po sumi, penje se po drvecu i sl. zahvalna sam do neba na toj nasoj sumi i neravninama.

Sjećam se prije rata, imali smo vikendicu na jednom brdu iznad Sarajeva, nas djece bilo je 6 do 8 (moja sestra, ja i naši rođaci),
skoro svaki vikend išli smo tamo, jurcali po livadama, pentrali se kojekuda, pravili loge i šatore od pruća i koješta drugo,
visili glavačke sa drveća, brali divlje jabuke i jeli, kolutali se niz padine, zimi grudvanje, pravili kućice od snijega, bušili tunele kroz smetove, baš baš sve i svašta.
Danas, nema šanse da bih svoje dijete pustila da radi tako nešto,
mene hvata jeza od trave u Bosni, ja se mina bojim jezivo.
Stoput sam svome sinu rekla da ćemo se već negdje valjati po travi, od Austrijske granice sjevernije.
Tu i tamo odemo na Bjelašnicu, ali i tu mu je kretanje strogo ograničeno.
Možda i pretjerujem, ali moj je strah stvarno veliki.

Na zalost, ne zivimo u prirodi i nemamo vrt, ali zivimo u zgradi koja se nalazi okruzena parkom i 20 metara od ruba grada (citaj polja, livada i sumaraka) tako da smo cesto u prirodi kakvoj-takvoj. A mislim da i nema djece sa ovog Foruma koja su cesce u brdima od nasih, vec su se naplaninarila po Hrvatskoj (od okolice ZG do Velebita), Sloveniji, Austriji ... a bit ce toga i sve vise.

Klinci vole te izlete, vole kampiranje, paljenje logorske vatre, planinarske domove, igre u prirodi, i masovne izlete sa puno drugih klinaca i one samo u obiteljskom krugu.

meni je ispred kuće borova šuma pa more :mrgreen:
tako da se moje dite za dobro jutro prvo popne na orah pa onda
možemo dalje
čak je ispod oraha počeo praviti bunker od nekog starog ormara :roll:

Sva sreća da nam je Maksimir blizu pa recimo da trči po brdima.. doduše, ne onoliko koliko ja mislim da bi bilo dovoljno jer obično vrlo brzo završimo u parkiću, ali ajde...

Super je ljeti kad odemo kod mojih pa se igra oko vikendice i šećemo, no skužila sam čitajući nečiji post iznad da, osim na Risnjaku, a i to smo bili na šumskom putu, nismo bili u poštenoj šumi... Sjećam se kad sam znala ljetovati kod bake i djeda na selu pa smo švrljali po šumama koje su bile poprilično blizu, pili smo vodu iz potočića (bila je čista i pitka), otkrili u šumi neki potok s gomilom fosilnih ostataka školjaka i spužvi, ma super! A s djedom sam dosta šetala šumom u potrazi za gljivama, prošli smo dobar dio podnožja Ivančice.

Možda bismo i češće išli nekamo, ali kako smo bez auta svaka ideja brzo padne u vodu ili zbog nedostupnosti javnim prijevozom ili zato što imamo premalo ideja kamo bismo mogli otići (fali nam dobar vodič i organizator puta).

Moja sestra živi u prirodi, a mama i tata imaju vikendicu u prirodi - to su za djecu prostori slobode u koje oni vole ići. Sad za vrijeme ferija gotovo svaki dan smo ih vozili na sanjkanje u sestrinu idilu.

Budući da živimo u relativno betoniziranom dijelu grada (iako imamo parkić pred kućom), nastojimo što češće ići na izlete, planinariti i boraviti na zraku, izvan grada. Naravno, to nije uvijek moguće onoliko često koliko bismo mi željeli (pogotovo zimi i kad su bolesti u igri), ali bar se trudimo.
Mene više muči nešto drugo, a o tome sam već dosta i pisala: čini se da imam dijete koje uopće ne žudi za boravkom u prirodi, nego naprotiv, preferira zatvorene prostore. I mislim da to nema veze s našim stavom, nego je on jednostavno takav. Pa nas vjerojatno čeka naporan rad na balansiranju želja i potreba (i da izleti i planinarenje ne prerastu u forsiranje i muku po gojzerici :mrgreen: )

mi živimo na moru, kuća nam je na rubu brdovite šume. Svakodnevno po njoj šećemo, penjemo se, igramo i pričamo sa drvećem :) . Lukas cijelo ljeto provodi bosonog, zanimljivo mi je ljetos bilo gledati kako bez pardona hoda po svim vrstama kamenja. Bez razlike po velikim oblucima kao i po sitnom šiljatom kamenju. Meni je to tako super, a mislim i da je jako zdravo s obzirom na činjenicu da ja imam potpuno ravne tabane. Fora mi je i kad bosonogi proelazimo razne podloge - zemljane puteve, pijesak, kamenčiće, lišće.. volim da to sve osjeti golom kožom. Nadam se da ćemo mu uspjet prenjet veliku ljubav i respekt prema prirodi!

Citiraj:

---

Lukas cijelo ljeto provodi bosonog, zanimljivo mi je ljetos bilo gledati kako bez pardona hoda po svim vrstama kamenja

---

isto i kod nas :)

Irma je prilično ljenkasta za hodanje tako da su vikend odlasci na Medvednicu meni osobno mučenje jer se samo natežem sa njom, dok na moru gdje smo cca 2 mjeseca obožava sve. I super mi je kako joj uopće ne trebaju cipele dok Mirta vrišti kad stane na najmanju bubicu nečega.

Da se vratim temi, trudimo se biti što više vani... no to je za moj ukus još uvijek premalo.

Pa recimo da na moru koristi neravni teren. Na plaži je uvijek bosa i obozava hodati i penjati se po stijenama. Sjedenje na ručniku joj je nepoznanica. 8)

A tokom godine idemo na izlete no to je sigurno puno premalo :roll:
Evo sad smo dva dana za redom pjesacili do doma na Glavici :D

Meni je jako, jako žao što je sljemenska žičara izvan funkcije do daljnjega, jer nam je bila idealan povod za izlete.
Vožnja žičarom, brojanje kabina i onda hodanje po grebenu, trčanje livadom, puštanje zmaja... tako smo uživali prošlog proljeća, a sad smo znatno ograničeni. Još je premali da bi pješačio sam od podnožja do vrha, a vožnja autom do gore nam je ubitačna.
Sreća da je Glavica blizu i pristupačna :)

mi živimo 50-ak metara od šume, ustvari na kraju naše ulice je šuma, kojom se za 15 min dodje do Dotršćine, tak da je moj F sa svojom ekipom stalno tam (a tak mu je bio i tata dok je bio mali).
po ljeti rade kućice i cijeli dan su u šumi, a i sad po zimi se idu sanjkati u šumu, po putu ili si naprave stazu izmedju drveća.
I je još premala, ali nadam se da će i ona uskoro tamo. za sada ide samo povremeno s nama, uglavnom kad nekaj trebamo za ukrašavanje, panjeve, mahovinu, grančice, suhe ukrase i sl.
mogli bi i malo češće u šetnju :oops:

Citiraj:

---

Suzizana prvotno napisa

mi živimo 50-ak metara od šume, ustvari na kraju naše ulice je šuma, kojom se za 15 min dodje do Dotršćine, tak da je moj F sa svojom ekipom stalno tam (a tak mu je bio i tata dok je bio mali).
po ljeti rade kućice i cijeli dan su u šumi, a i sad po zimi se idu sanjkati u šumu, po putu ili si naprave stazu izmedju drveća.
I je još premala, ali nadam se da će i ona uskoro tamo. za sada ide samo povremeno s nama, uglavnom kad nekaj trebamo za ukrašavanje, panjeve, mahovinu, grančice, suhe ukrase i sl.
mogli bi i malo češće u šetnju :oops:

---

suzizana, mozda se znamo tvoj muz i ja ;)
Ja sam proveo prvih 30 godina svog zivota na 200 m od Dotrscine i uzivao sam u igri u sumi i kao klinac i kao nesto veci klipan. Radili smo i brane na Bliznecu, klizali se, skakali preko potoka, gradili sklonista u sumi ...