Vlastiti angažman u procesu posvojenja
Evo lijepim zadnju stranicu naše rasprave na ovu temu, pa nastavite :)
uporna
Svako usvojeno dijete za mene je uspijeh jer je jedno manje koje će biti prepušteno odrastanju u domu u kojem nisu najidealniji uvijeti, ali su nekada puno bolji nego u nekim nesređenim i problematičnim obiteljima.
Javila sam se zato da pružim podršku Metvici koju sam osobno upoznala i da iznesem neka svoja mišljenja i nedoumice koje još uvijek imam vezano za posvojenje (zato nisam niti predala molbu jer smatram da ja moram biti načisto sama sa sobom kada odlučim predati molbu).
Iz posta, meni osobno drage i pozitivne osobe Zdenke2, proizlazi slijedeći zaključak a to je da se u postupku posvojenja treba služiti sa slijedećim:
- zvanjem centara i provjeravanjem da li je koje dijete u postupku za usvojenje (ovo toplo preporučate i dajete kao jedan od savijeta i meni je osobno OK)
- osobnim obilaskom centara kako bi se čim bolje predstavili i na taj način dali do znanja koliko je jaka želja za usvojenjem djeteta (mislim da ovo baš i nije standardna preporuka kao zvanje telefonom ali se unaprijed ispričavam ako sam tu preporuku negdje preskočila)
- traženje poznanstava i veza koje bi nam bile osobne preporuke (ovo sigurno nitko nije javno preporučio ali očigledno je uobičajeno i kako se kaže "cilj opravdava sredstvo kojim se do njega dolazi" i vi ga ne osuđujete)
- novac - svi osuđujete ali na žalost on je sigurno prisutan u nekim posvojenjima (ne mislim na niti jednu priču sa ovog podforuma).
Znam da Zdenka2 sigurno to nije mislila, ali meni je nekako između redova ispalo kao da se oni koji pošalju molbe, prođu testiranje i redovno zovu centre dovoljno ne trude jer eto treba se ipak čim bolje prezentirati i osobno se predstaviti centrima, potruditi se oko preporuka.
Žao mi je ali kao što sami kažete da su hrpe molbi po centrima visoke "do struka" na što bi to ličilo kada bi svi ti parovi pohrlili da se osobno prezentiraju i pokažu u centrima jer oni zbilja žele usvojiti dijete (zato su i poslali molbu, prošli testiranje, zovu centre) ali eto samim dolaskom i osobnim upoznavanjem žele ostaviti bolji dojam i biti motiviraniji, a ne da ispadne da su manje zainteresirani jer smatraju da možda nije pristojno toliko navaljivati jer bi se time mogao napraviti kontraefekt tj. nekim socijalnim radnicima će to biti minus kao što je Vlv napisala.
Svi smo mi samo ljudska bića sa svojim osjećajima i babysoft je iskreno napisala što misli o svemu onako iskreno, neupakirano i mislim da je to OK. Možda su neke rečenice krivo napisane i optužujuće (osobno sam protiv toga da bilo tko napada drugoga) ali sam uvijek za to da svatko iznese svoje mišljenje.
Isto tako leonessa je iskreno "u jednom dahu" napisala svoju sretnu priču bez uljepšavanja i to mi je također OK (cijenim istinu mrzim laži). Još jednom čestitam leonessi na njenoj dječici što sam već učinila i nakon prvog i drugog djeteta.
Zato mislim da nije OK da se "drvljem i kamenjem" napada na babysoft.
Vjerujte mi da sam sretna sa svakom novom trudnicom na MPO ali uvijek neki sitni glasić u meni zavapi a kad ću ja uspjeti i osjetim žalac ljubomore i sretna sam zbog tog žalca ljubomore jer mi on govori da sam još uvijek živa i normalna i da nisam otupila nakon svih ovih godina pokušavanja ostvarenja, svima nama zajedničkog cilja, SVOJEG DJETETA/DJECE. Hvala bogu nisam se pretvorila u osobu koja jednom rutinom ulazi iz postupka u postupak i gura se samo naprijed i ne gleda ni lijevo ni desno već srlja samo naprijed prema cilju. Ljubomora je normalna i normalno je da se neki tako osjećaju kada netko uspije usvojiti i drugo dijete a ti čekaš još na prvo i meni to nije za osuđivanje.
Nije mi isto za uspoređivati veze kod doktora za postupke MPO i veze za posvojenje, jer veza kod doktora ti ne garanitra da će postupak uspjeti (tu veću ulogu igraju sreća, zdravlje, Bog). Leonardi ni veze ni novac u MPO-u nisu pomogle da na taj način ostvari majčinstvo - kad već spomenuste Bobanove (bez daljnjeg im čestitam na svoj njihovoj djeci).
Tako shvaćam i Metvicu koja je napravila sve ono što je potrebno za posvojenje: predala molbu, prošla testiranja, nazivala centre i čekala da neko dijete izabere njenu obitelj za roditelje. A da li je to dovoljno i da li to znači da se ona manje trudi i manje želi dijete? Očigledno NIJE dovoljno i sigurno to NE ZNAČI da se manje trudi i da manje želi dijete.
Draga Metvice želim ti čim prije da jedno dijete pronađe vas, ali možda ipak treba i osobno obići centre i potražiti preporuke jer eto taj dio je očigledno sastavni dio postupka posvojenja koji se prakticira i ne smatra se manje moralnim, a ako Centri za socijalni rad čitaju ovaj podforum mislim da realno mogu očekivati veći broj posjeta motiviranih budućih roditelja (jer eto očigledno je dolazak u Centar znak veće motiviranosti) i hrpa preporuka (jer svi ljudi imaju nekoga ko za njih može dati lijepu preporuku) i samim time iz one velike hrpe "do struka" nastat će nova "hrpa do struka" koji će osim poslane molbe, obrade i telefonskih poziva još i osobno obići Centre, poslati preporuke i tu bi bili svi izjednačeni u želji za posvojenjem (izuzev onih što će iskočiti sa kovertama kod socijalnih radnika kod kojih je to jedini način za posvojenje-na žalost toga ima i ne treba to negirati) .
Mislim da ovim postom nisam nikoga izvrijeđala (što nikada ne bih svjesno uradila) samo sam rezimirala sve što se napisalo nakon Metvičinog iskrenog posta.
Svima želim da se čim prije ispune želje i da usvoje onoliko djece koliko žele.
Na žalost novodonešeni zakon osim pomaka gornje granice neće pridonjeti većem broju djece koja se mogu usvojiti samo će biti još više zainteresiranih posvojitelja jer mnogi zbog godina su i odustajali od posvojenja.
Sretno svima.
čokolada
Uporna , proces posvojenja je jako stresan i frustrirajući, imaš osjećaj daništa nije pod tvojom kontrolom, da ninašto ne možeš utjecati i da su svi oni koji su uspjeli, imali nekakav put "mimo". Upravo je zato meni bilo važno "preuzeti stvar u svoje ruke", pa bilo to telefoniranje ili posjeti.
Ključ problema leži u debelom provjetravanju načina rada centara i u konačnom preuzimanju odgovornosti za domove prepune djece.Kad neki socijalni radnik bude odgovarao za propuste, neproveden nadzor, neoduzimanje rodit. skrbi, kad bude neki sudac odgovarao za otezanje donošenja presude itd., tek onda će i broj posvojenja porasti. Samo, kako u našoj državi sve to ide - znaš i sama.
Do tada ćemo se i mi tu prepucavati i razmišljati trebamoli poduzimati "ekstra-korake" ili je dovoljno poslati molbu.
Sve olvo što sam gore bila napisala, nažalost sažetak je razgovora s brojnim socijalnim radnicima - oni našu zainteresiranost jednostavno mjere našom angažiranošću.
_________________
Zdenka2
Citat:
Znam da Zdenka2 sigurno to nije mislila, ali meni je nekako između redova ispalo kao da se oni koji pošalju molbe, prođu testiranje i redovno zovu centre dovoljno ne trude jer eto treba se ipak čim bolje prezentirati i osobno se predstaviti centrima, potruditi se oko preporuka.
Apsolutno sam mislila to što sam i napisala. Nije dovoljno poslati molbu i proći testiranje i čekati da nas netko pozove. Treba zvati centre redovito, uspostavljati kontakte, osobno se predstaviti, truditi se što je moguće više. Apsolutno se treba čim bolje prezentirati i po mogućnosti se predstaviti centrima, a moguće je i potruditi se oko preporuka. Da ste vi djelatnici u centrima, što biste činili? Biste li više vjerovali molbama i obradama ili biste se više pouzdavali u osobni dojam o ljudima? Meni je djelatnica Centra, osoba predana svom radu u najboljem interesu djece rekla da se često iza lijepih riječi u molbama ne kriju tako divni ljudi. Prema tome, logično je da će ona više vjerovati ljudima koje je osobno upoznala.
Uporna, u svom postu si spomenula novac kao sredstvo za dolaženje do djeteta: ja te uvjeravam da nikada nisam na tako nešto naišla niti čula za to. A dugo se bavim tom problematikom. Što se tiče veza i poznanstava, sve dok je nešto preporuka, u redu je. (Iskreno odgovori, bi li ti nazvala svoju sestričnu koja radi u ustanovi koja se bavi djecom, kao što je to učinila leonessa?) Ako se radi o naredbi iz visine protiv koje povjerenstvo u centru ne može ništa, nije u redu, jer dezavuira njihov stručni rad i još mnogo više od toga, takvo posvojenje nije u najboljem interesu djeteta. Svih ovih godina koliko sam u toj problematici, znam za jedan takav slučaj. Pretpostavljam da ih ima još i to osuđujem.
Sistem posvojenja nije najbolji mogući, ali je dobro u njemu to što polazi od djeteta, a ne od posvojitelja. Svim potencijalnim posvojiteljima treba biti jasno da posao centara nije da njima nađu djecu nego da djeci nađu roditelje. Dakle, svakome paru ostaje zadaća da sami traže dijete i da uvjere djelatnike centra da su upravo oni ti najbolji roditelji. Sve što je u granicama zakonski dozvoljenog i moralnog, dopustivo je.
ina33
Uf, uf, uf . Ne znam što da kažem na sve ovo.
Cure moje - Metvica, Uporna, poznajem vas dijelom, razumijem isto skroz, a neću se sramtiti reći - i iskreno volim ! Zdenka2 - poštujem i poznajem, Čokolada - nadasve poštujem, Sanja74 ...
Po svom karakteru sam prije iskreni pragmatik, nego idealist, iako nisu mi ni etička razmatranja, ajmo reći', skroz "strana". Pa sam tako, a propos "self-marketinga", imala sam i ja svoje dvojbe a propos tog nazivanja centara - mislila sam se - pa ako svi krenemo nazivati morat će uvesti i plaćati radno mjesto "odgovarač na pozive potencijalnih posvojitelja". Ali, čokoladina predivna i iskrena i pragmatična priča o tome mi je puno pri tome pomogla.
A propos "konkurencije" - osobno sam upoznala ljude koji su u potrazi za dijete sami drugoj "konkurenciji" javljali informacije o tome, iako su oboje bili "zainteresirane strane" ! Ja računam ipak da smo svi prije "braća po oružju", nego neprijatelji koji se gledaju preko vatrene linije. Osim toga - što nego altruizam i motivira npr. leonessu i čokoladu i zdenku na pričanje o tome kako su došli do npr. 1. djeteta u situaciji dok su žudjeli za drugim, nego želja da se nekom pomogne, da se savjetom skrati put...
Mislim da je ključ u ovome što je napisala Zdenka, što smo osobno ja i MM najbolje shvatili druženjem na Školici i razgovorom s potencijalnim posvojiteljima - postupak je prilično volatilan (ali dijelom jest i svaki drugi izbor), a i puno toga u životu ide na dojam, jedino što je nekim ljudima karakterno teže "prodavati sebe" na bilo koji način, jer dijelom se stvar svodi na "osobni marketing", ako se to može tako nazvati. Želim vam svima sreću i ostvarenje sna, ma, to znate ! I ne mogu se ne sjetiti otočanke u kontekstu Bobanovih i razmatranja posvojenja više djece i onda nakon par mjeseci - najljepši zamislivi hepiend za otočanku .
Zdenka2 je napisala/o:
Naše molbe i obrade pri centrima ne tvore nikakvu rang listu niti se daju objektivno razvrstati. ....Mislite da te molbe netko razvrstava po listi prioriteta? Ma kakvi! ....Kako uopće postići objektivnost u sustavu koji toliko počiva na voluntarizmu? U atmosferi takvog voluntarizma treba li zbilja nekoga osuditi zato što je tražio preporuke? Izbor roditelja vrši povjerenstvo koje odluku donosi na temelju svog radnog iskustva, ali ipak velikim dijelom i na temelju dojma.
i ja ću biti tata
Zdenka2 je napisala/o:
Svim potencijalnim posvojiteljima treba biti jasno da posao centara nije da njima nađu djecu nego da djeci nađu roditelje. Dakle, svakome paru ostaje zadaća da sami traže dijete i da uvjere djelatnike centra da su upravo oni ti najbolji roditelji. Sve što je u granicama zakonski dozvoljenog i moralnog, dopustivo je.
slažem se u potpunosti
ina33A propos toga što je "lakše" - ići na MPO ili se upustiti u posvajanje... Odgovori su individualni. Meni osobno se činilo isto koji put "lakše" MPO jer tu ne postoji onaj dio gdje te neka komisija procjenjuje, važe, pa onda emotivno teški djelovi s užim izborima, pa iskustvima ponovljenih užih izbora na kojima se ne uspijeva. Ali, kako to prosuđivati, što je teže, to neka svatko za sebe odgovori jer sve ima svoju tešku stranu, ima i na MPO i na ovom dijelu predivnih, a i teških životnih priča s višekratnim gubicima poodmaklih trudnoća, ne postoji neka "objektivna vaga" za to i svaki par tu mora doći do svog odgovora. Netko pokušava na oba načina, netko se odlučuje za jedan, netko ima etičkih problema s MPO-om, nekome je posvajanje "humani" čin ja poštujem svačiji stav.
-
uporna
Dobro ali onda bi trebalo u nekakvim osnovnim smjernicama za posvojenje napisati i to da je poželjno i osobno odlaziti u Centre i tražiti preporuke jer eto često iza samih molbi koje mogu biti divno upakirane stoje parovi koji možda i nisu tako divni, ali to meni govori da onda za njih nije napravljena dobra procjena zar ne? Pretpostavljam da su ta testiranja tako napravljena da te mogu uloviti ako lažeš tj. nisi dosljedan u odgovorima (nemam iskustva konkretno sa testiranjem za posvojenje, ali sam imala priliku proći razna psihološka testiranja gdje ti je isto pitanje postavljeno na različite načine pa ako si neiskren u odgovorima onda se to i otkrije).
Meni je to i logično da možda osobni obilasci po Centrima će dati možda veću sliku o paru, ali ako pogledamo ishod toga biti će jako puno ljudi koji dolaze u Centar u želji što boljeg prezentiranja i zar to neće izazvati odbojnost kod socijalnih radnika koji će to možda smatrati napasnim? Da ne spomenem ljude koji jako dobro glume a u stvari su prazne ljušture koje se ne bi baš svidjele svakome.
Testiranja su univerzalna i po meni bi ona trebala biti osnova za procjenu podobnosti pojedinog para za određeno dijete, a ne molba, telefonski poziv, osobni posjeti itd.
Čokolada znam da je posvojenje jako kompleksan, težak i trnovit put. To sam i naučlila zahvaljujući ovom podforumu i zahvalna sam na svim informacijama jer su me potakle da razmislim koliko sam spremna upustiti se u taj postupak. Govorim o sebi jer MM ne čita Rodu i nije toliko uključen u problematiku posvojenja, nešto više je u MPO-u jer konkretno i sudjeluje tu, ali mene su pomalo i zastrašile sve te informacije i zbog saznanja kako je to trnovit i težak put, još uvijek nisam spremna upustiti se u te vode.
Da li ću iskoristiti veze? Ne znam iskreno, možda i hoću pogotovo što vidim da to tako funkcionira (naravno ne uvijek i vjerujem svima koji kažu da su jednostavno bili odabrani a da nisu dodatno obilazili Centre i tražili veze).
Naime moj otac je cijeli život bio pošten i nikada nije iskoristio situacije koje su se pružale za promaknućem, zaradom, koje su se nekoliko puta otvorile jer su značile da je promaknuće uvjetovano nekim uslugama koje nisu bile u skladu sa svim zakonima, zarada se odnosila na zaradu na nepošten način i tome slično, ali zato on kaže da mirno spava. Ja ga jako volim i u mene je usadio te svoje vrijednosti da čovjek pošteno radi i da svojim poštenjem će uvijek sve postići. Moje iskustvo je da ako si pošten imaš samo korist da zbilja mirno spavaš, a u stvarnom svijetu preskaču te svi ostali koji su spremni zaigrati na kartu više i malo izokrenuti igru u svoju korist. I tako ja lijepo kročim kroz ovo naše društvo i učim se na svojim greškama i znate uvijek su mi u čekaonicama išli na živce ljudi koji su ulazili preko reda dok sam uredno sjedila i čekala na svoj red. Sada gdje god mogu i ja iskoristim veze, poznanstva da obavim nešto čim prije jer eto uvijek se juri na posao i nema se vremena sjediti po cijele dane u čekaonama. Ali tu se radi o pregledima kod doktora.
Još nisam došla u fazu posvojenja, ali sudeći po svemu očigledno ću i ja posegnuti za poznanstvima, preporukama i osobnim prezentiranjem jer jedino ću tada znati da sam eto dala sve od sebe, a ne da se zbog kućnog odgoja jednog dana pitam da li sam mogla biti sretan roditelj (jedan od onih koji će uspjeti posvojiti ) da se nisam striktno držala procedure koju Centri propisuju za posvojenje (ne znam da li je to propisano ali sam se tako izrazila jer koliko sam shvatila Centri ne daju preporuke da ih se obilazi i zasipa sa osobnim preporukama). To je očigledno borba za dijete i "cilj opravdava sredstva".
Oprosti Metvice čini mi se da ću se možda jednog dana grebati rukama i nogama za posvojenje. Oprosti mi unaprijed.
ina33
Mislim da je zdenka to savršeno sažela gore u postu. Stavite se u ulogu soc. radnika - kako biste npr. vi odabrali u situaciji hrpetina molbi - ne stignu se sve niti pročitati, vjerujem, a posvajanja su zadnja u rangu prioriteta od stvari kojima se bave, kako sam razumjela. Meni su preporuke isto OK, ako nisu, kako je zdenka definirala, "instrukcije s vrha". I sami smo jednom koristili preporuku i predstavili se u jednom centru da smo zaintneresirani potencijalni posvojitelji, jer oni uistinu baš i nemaju nekog drugog načina i kriterija kako odabrati i ta nam je preporuka bila i dana u Školici - idite, kad god ste u nekom mjestu nastojte se javiti centru, osobno se predstaviti itd. I ja sam bila u situaciji par puta birati ljude i sigurna sam da se velik dio toga sveo i u mom izboru na dojam, jer je drugačije teško...
A propos doktora, da sam imala preporuka, isto bi ih koristila za skraćivanje bolničkih putova, ali kako tu u pravilu ne bih imala , orijentirala sam se na legitimno plaćanje privatnih usluga (legalno, s računom, u priv. klinikama, ako nešto ne mogu obaviti u meni normalnom roku - tj. da se ne čeka godinu dana na neku pretragu jer je to po meni besmisleno, prošao vlak za godinu dana za većinu stvari). U stvari, lažem, jednom sam pokušala iskoristiti preporuku - izazvalo je, kako vlvl gore kaže, kontraefekt - a, Bože moj, ništa, ja sam krenula dalje - privatniku. Nisam, opet kažem, takav idealist da bih razmišljala - zašto bih ja morala plaćati ako već plaćam socijalno itd. Ja sam po karakteru, ako sam u prilici, tip od zaključka - tako je, kako je, riješi kako možeš, ako možeš. Idealno bi bilo da postoje neki razrađeniji sustavi... ali, ne postoje. Ja ovo sve govorim kako ja o tome razmišljam.
A dio ljudskih izbora, u ma kako uređenom sustavu, uvijek će se svesti na dojam.
ina33
Naravno, ne opravdavam davanje novca, vjerujem da to ne bih napravila... tj. da bih to napravila eventualno u slučaju da mi je život ugrožen... Govorim o prezentiranju sebe u najboljem svijetlu, o tome da čovjek bude sam sebi lobist, a ne laganju - ni sama nisam prešutila u razgovoru nešto što mi nije išlo u korist (bolest majke), jer sam smatrala da je to nedopustivo.
Uporna, a propos "mirnog sna" i ja sam tako odgajana i ni za što ga ne dam.
Metvice, sjetit ćeš se onoga što si pričala o skromnosti .... Većina nas je odgajana na taj način i nekome teško ući u samomarketing jer to percipira i osjeća "silovanjem sebe" na neki način, tj. to da čovjek nije vjeran sebi. Zato u bankama i drugim institucijama postoje tečajevi asertivnosti i tih "modernih, soft vještina" - otočanka, - jer se moramo tome učiti. Svaka tvoja odluka je u tom smjeru dobra i ja je podržavam .
Nadam se da razumijete što sam htjela reći, nisam ja baš toliko spretna s riječima... Volim vas, cure .
-
Trina
Pratim sve vaše priče odtak sam naišla na ovaj forum i svaka je posebna,nježna,dirljiva i prekrasna.Isto kao i ova.Međutim,i meni je,čitajuči sve ovo,palo napamet isto što i metvici,da neke stvari,ako su već i išle takvim tokom kavim jesu,možda nije trebalo napisati.Iz poštovanja prema onima koji čekaju,nadaju se, mole Boga i- nemaju nikakvu vezu.Ja znam tri para koji su krenuli u čitav proces posvajanja.To su sve predivni ljudi koji se godinama bore sa neplodnošću i sve svoje nade usmjerili su ka jednom malom biću koje ih negdje čeka.Jedan par je dobrostojeći,suprug je direktor velike,poznate firme.Njihovo posvojenje je trajalo toliko da je vijest o njihovom "traženju" jedva dospjela među nas ( a dosta smo bliski) i dijete je došlo.Druga dva para nisu ni utjecajni ni bogati i nažalost još ništa.Meni je to tužno i nije fer.Iako znam koliko su ovi prvi dobri,puni ljubavi prema svom sinu i koliko je jaka ta želja za posvojenjem bila,isto tako znam koliko je ogromna tuga onima koji još čekaju
čokolada
ina33Tužna je istina da u Hrv. ima 9x više zainteresiranih posvojitelja od broja djece koja se mogu posvojiti, zdenka i druge iskusne cure višekratno su obrazlagale zašto, a delimitiranje dobne granice za posvojenje će, i po mom mišljenju, još više dignuti taj broj i ne znam kako će to biti moguće za odrađivati. Inače, ne ide se po nekoj "listi čekanja" jer ona ne postoji. Internacionalna posvojenja kod nas još nisu zaživjela. Vjerujem da bih ja kao soc. radnik bila na sto muka pri tim izborima. Suosjećam s tvojim prijateljima koji još čekaju i želim im svu sreću. A propos pisanja-nepisanja - ja sam uvijek ZA pisanje, jer, najlakše je odšutjeti. Smatram da je dio leonessine motivacije da to napiše bio da da drugima savjet kako do željenog djeteta, kao što je to dio motivacije i većine sretnih posvojiteljskih priča.
pahuljičica
i samo bi htjela reći svima (koji su u zabludi) da se dijete može dobiti i ako si čekalica samo godinu dana i ako nemaš nikakve veze i preporuke...
Mi smo čekali godinu i mjesec dana i jedino je naša UPORNOST bila naša veze...
Centre smo zvali 2 puta mjesečno, a ako smo saznali za koji postupak u tijeku njih smo zvali češće, slali slike, molbe....i to je sve....nismo obilazili centre ni tražili veze...
ina33
uporna je napisala/o:
Dobro ali onda bi trebalo u nekakvim osnovnim smjernicama za posvojenje napisati i to da je poželjno i osobno odlaziti u Centre i tražiti preporuke jer eto često iza samih molbi koje mogu biti divno upakirane stoje parovi koji možda i nisu tako divni, ali to meni govori da onda za njih nije napravljena dobra procjena zar ne?
....
Meni je to i logično da možda osobni obilasci po Centrima će dati možda veću sliku o paru, ali ako pogledamo ishod toga biti će jako puno ljudi koji dolaze u Centar u želji što boljeg prezentiranja i zar to neće izazvati odbojnost kod socijalnih radnika koji će to možda smatrati napasnim? Da ne spomenem ljude koji jako dobro glume a u stvari su prazne ljušture koje se ne bi baš svidjele svakome.
...
Testiranja su univerzalna i po meni bi ona trebala biti osnova za procjenu podobnosti pojedinog para za određeno dijete, a ne molba, telefonski poziv, osobni posjeti itd.
Draga uporna,
evo da ti kažem opet neka svoja razmišljanja na temu, a sve u cilju da ti pomognem prelomiti ono nešto što mi je i samoj bilo teško.
Osnovne smjernice.... misliš neke institucije? Izlišno je reći da je sustav manjkav, sjeti se samo HZZO rasprave na pravnim pitanjima, različitih tumačenja. Nije realno da bi centri, ministarstvo ili tako neko pisao u smjernicama da ih se mora obilaziti jer bi im situacija, koja je već sada teško upravljiva zbog siline interesa, bila nemoguća za ishendlati i obraditi. Meni su "osnovne smjernice" bile čokoladina priča koju je velikodušno podijelila s nama i ono što sam čula od soc. radnika u razgovorima i u Školici iz raznih iskustava - iz tih "smjernica" proizlazilo.
A propos napasnosti... Da, definitivno postoji taj rizik, i veliki broj posvojitelja, kako opisuje i čokolada, i kako sam čuo iz iskustava, se lomio sam sa sobom nastojeći balansirati po nekoj kakvoj-takvoj granici nečega što bi moglo biti percipirano napasnošću, ali i zainteresiranošću. Nema univerzalnih odgovora - vjerojatno će neki soc. radnik nešto percipirati kao napasnost, a neki drugi kao zainteresiranost, tako sam ja sebi odgovorila.
Testiranja.. Nama su rekli da je PRESUDAN psihotest (nismo još obavili). Ali, da je situacija takva da tipa ima 6-7 parova s odličnim psihotestom za recimo neko konkretno dijete, svi uvjeti zadovoljeni... Osim toga, nema apsolutno objektivnog psiho testa, po meni. To je vjerojatno jedna univerzalna baterija testova koja otkriva neke poremećaje ličnosti, laganja i sl., ali većina ljudi prođe te testove - kako za radna mjesta pri testiranju za poslove, tako i za posvojenje... Kako onda? I onda su kriteriji neki drugi - ajmo ih svesti pod "osobni angažman". Koji put par neće imati sreće ili će možda biti na neki način ispreskočen, kako Metvica misli ili zna da se njoj dogodilo. To su teške stvari.
U stvari, lako je i meni pričati jer ja nisam bila u situaciji da smo ušli u uži izbor i bili odbijeni. To bi mi sigurno bilo užasno teško, blago rečeno. Nisam bila još niti u situaciji zvanja. Ovo ti pričam jer sam sve te stvari, sve te scenarije, pokušala kako sam čitala forumi i slušala priče posvojitelja, prelomiti u sebi i vidjeti imam li snage za to sve i koji je moj put. I jer ti pokušavam pomoći da dođeš do neke svoje odluke, opisivanjem moga nekog procesa odlučivanja krenuti ili ne u tom smjeru.
Sretno, uporna, i sretno, metvice !
ina33
A propos smjernica..., sistematizacije, objektivnosti lista... samo da ti dočaram. U jednom od centara za soc. rad u kojem smo bili (radi se o jednom većem gradu), ako smo dobro shvatili, i možda malo karikiram, ne postoje npr. računala, osim tajnice ravnatelja, koja navodno i jedina ima pristup internetu. Rekla nam je u šali ta soc. radnica "A šta ćete... mi smo... socijala". Ako su lagali mene i ja lažem vas, ali nekako mi je to izgledalo autentično.
Vlvl
A za upute kod posvojenja... već sam negdje napisala: mi smo, bez nazivanja centara, u nekoliko mjeseci nakon slanja molbe dobili desetak poziva na razgovor, neke i za malu djecu. Tek kad sam se pridružila ovom forumu vidjela sam da to nije uobičajeno. Ok, posvojili smo pred skoro pet godina, ali ipak.
Ne mogu preporučiti strategiju jer se i dalje pitam: jesmo li našom molbom (vrlo kratkom i jako posebnom) takli žicu ljudi u centrima, jesmo li dobili fantastične rezultate na obradi, ili je presudno bilo što smo napisali da prihvaćamo i starije dijete.
Zdenka2
[quote="Vlvl"] Citat:
A za upute kod posvojenja... već sam negdje napisala: mi smo, bez nazivanja centara, u nekoliko mjeseci nakon slanja molbe dobili desetak poziva na razgovor, neke i za malu djecu. Tek kad sam se pridružila ovom forumu vidjela sam da to nije uobičajeno. Ok, posvojili smo pred skoro pet godina, ali ipak.
Ne mogu preporučiti strategiju jer se i dalje pitam: jesmo li našom molbom (vrlo kratkom i jako posebnom) takli žicu ljudi u centrima, jesmo li dobili fantastične rezultate na obradi, ili je presudno bilo što smo napisali da prihvaćamo i starije dijete.
Tako je bilo i kod nas prije 6,5 godina. Nazvali su nas prvo za M., a poslije za još nekoliko djece. Ali, sada je drugačije, mnogo je više interesa, a djece je manje. Zato smo se za drugo dijete morali mnogo više angažirati. Mi nismo išli po centrima (osim kad su nas pozvali na upoznavanje bez obaveza) niti po domovima (osim kad su nas pozvali za određeno dijete). Ali smo zvali, uporno i uporno. Mnogo puta sam dobila košaricu ili grub odgovor, ali sam prelazila preko toga, zvala ponovo, interesirala se, pričala o sebi. To savjetujem i drugima. Kod mene je to trajalo tri godine, vama svima želim mnogo kraće vrijeme čekanja.
sanja74
Potpisujem Vlvl i Zdenku.
K. smo posvojili ne okrenuvši ni jedan broj, maltene čim smo poslali molbe. Svjesni smo da smo imali ogromnu sreću. Gotovo da ne prođe dan da u mislima ne zahvaljujem timu koji nas je odabrao.
Sad smo na početku procesa drugog posvojenja. Idemo korak po korak. Iskreno, meni je i nazivanje Centara previše. Ne zato što to smatram neetičnim, već što jednostavno nisam osoba za takve kontakte. Al čini se da mi ništa drugo ne preostaje (na svu sreću, MM je rječit ).
Mislim da je dosta objašnjavanja tko je što rekao, i koga povrijedio. Tu smo da pružimo potporu, razmjenimo iskustva i pomognemo našoj djeci da izrastu u sretne ljude.
Iskreno vjerujem da će svaki par koji stvarno želi dijete, BAŠ NJEGOVO pronaći.
Cure čekalice, znam da nije jednostavno, ali... kad vas vaše maleno zagrli, poljubi, ma samo pogleda, osjećati ćete se kao najsretnija osoba na svijetu. Želim vam to što prije.
Zdenka2
Stvarno postoji i taj faktor sreće - poziv, informacija o nekom djetetu, splet sretnih okolnosti. Teško je reći je li tu riječ o dobro sročenoj molbi ili stvarno o spletu sretnih okolnosti. Moja prva molba je bila po mom mišljenju daleko lošije sročena od druge - iz nje se osjećala nesigurnost i hod po jajima, dok je druga bila rječita i puna samopouzdanja. Ipak, funkcionirala je prva, dok bi druga bez mog nazivanja potonula u hrpi. Ja još danas ne mogu shvatiti što se to moralo dogoditi da taj centar dobije našu molbu na stol i odmah se odluči za nas. Meni je isto kao i Sanji bilo jako teško nazivati, jer jako zazirem od telefonskih kontakata, da ne kažem da imam fobiju od razgovora s nepoznatim ljudima. Dugo vremena sam mislila da će mene netko nazvati. Tko bi mogao preskočiti moju lijepo sročenu molbu? Ali, ipak, svi su je preskočili. Dok nisam uspostavila osobni kontakt, telefonom, nitko me nije uočio. Vjerujem da se i danas nekome može dogoditi sretan slučaj da ga iz centra nazovu samo na temelju molbe, ali mislim da se ne bi trebalo u to pouzdavati, jer je vjerojatnost mala.
A što se tiče prepucavanja, još jednom želim reći da nisam htjela napasti ničije mišljenje, a pogotovo ne neku osobu. Htjela sam samo uspostaviti pristojnu razinu komunikacije i odstraniti iz nje općenite argumente i argumente ad hominem.
Sigurno je da postoji pitanje dokle se smije ići u preporukama i da granica mora postojati. Malo je teže točno odrediti gdje je ona. Za mene je ona negdje tamo gdje i za Metvicu, ali se pitam može li možda biti i negdje drugdje. Za mene odlaženje po centrima i po domovima nije dolazilo u obzir, jer sam jedva podizala i telefonsku slušalicu, ali Čokoladine odlaske po centrima smatram primjerom predane borbe žene odlučne da dobije dijete. Mislim da nije dobro ni u interesu djece ići po domovima - mnogi domovi isto tako misle, pa zabranjuju posjete potencijalnim posvojiteljima. Njih ne primaju niti za volontere. Što se tiče preporuka, shvaćam da smo tu na skliskom terenu - koja preporuka je samo preporuka koja bolje upoznaje djelatnike centra s dotičnim ljudima, a koja preporuka je nemoralna intervencija? Mislim da o tome treba prosuđivati u svakom pojedinom slučaju.
Za potporu i razmjenu iskustava ja sam i dalje ovdje. Isto kao i Sanja, vjerujem da će svi oni koji stvarno žele posvojiti dijete u tome i uspjeti, a ja vam svima mogu samo poželjeti da što prije zagrlite vašu djecu.
otocanka
Nisam se htjela javljati na ovu temu jer sam bila mišljenja da joj je prvenstvena namjena "još jedno iskustvo", a ovom raspravom je to prestala biti .
No, šta je tu je.
Zdenka2 je napisala/o:
Što se tiče preporuka, shvaćam da smo tu na skliskom terenu - koja preporuka je samo preporuka koja bolje upoznaje djelatnike centra s dotičnim ljudima, a koja preporuka je nemoralna intervencija? Mislim da o tome treba prosuđivati u svakom pojedinom slučaju.
Složit ću se s ovim Zdenkim riječima i s onim što je već nekoliko cura napisalo. Svaka od nas ima drugačiji odgoj i drugačije moralne norme, pa ćemo u identičnim situacijama različito postupiti.
Moje moralne norme kažu da se slažem s Upornom i Metvicom, ali kao što je Zdenka rekla - to je vrlo sklizak teren. Znam da nikada nisam bila spremna nekome ponuditi novac (po "cijenu" toga da nikada ne postanem roditelj), a da li bih nakon xy godina čekanja pokušala iskopati neku "vezu" - ne znam (ne mogu kategorički tvrditi da to ne bi došlo u obzir).
Osvrnula bih se i na Metvičinu rečenicu: Citat:
... (Ili će moći posvojiti djecu koju nitko drugi ne želi. A tada nismo u istoj poziciji za sretno roditeljstvo.)...
Griješiš
I to ovisi kako su kome posložene "kockice u glavi". Ne smatram da sretno roditeljstvo uvjetuju godine starosti djeteta ili njegove povijesti bolesti već koliko smo mu mi spremni i sposobni pružiti.
Djeca kojima je nužna njega 24/7 većinom niti ne idu u postupak posvojenja, a sve ostale bolesti i "stanja" se uz dobru volju, trud i puno, puno ljubavi mogu sanirati, a većina i trajno izliječiti.
Puno ljubavi, trud, briga i odgoj = sretno dijete = sretan roditelj
Jedna baka
Nisam se već dugo javljala, iako vas redovno čitam
Mislim da bi vam koristio i jedan pogled "s druge strane".
Kao što neke od vas možda već znaju, cijeli radni vijek radila sam u Centru za socijalni rad kao psiholog i naravno, između ostalog i na posvojenjima.
U vremenu prije rata imali smo molbe iz cijele Jugoslavije, s time što su možda prednjačili Slovenci.
Nije bilo mogućnosti da upoznamo potencijalne posvojitelje, uglavnom smo se rukovodili obradom njihovih centara i nekakvim redoslijedom čekanja.
Budući da je to bio ipak manji grad, nekako smo htjeli da dijete bude usvojeno u neku drugu sredinu zbog zaštite djetetovog identiteta.
Kada bi imali dijete koje je bilo spremno za usvojenje iz dostupne dokumentacije stručni tim bi izvršio odabir budućih roditelja pozvao ih.
Mnogo puta se desilo da je par već usvojio dijete, pa je sreću imao slijedeći na listi; ili moj zadnji slučaj pred rat, prvi na listi nam je bio bračni par, potencijalni usvojitelj je bio oficir JNA, rat je visio u zraku i neka mi bude oprošteno, žarko sam želila da taj par ne dobije dijete.
Nazvali smo ih na kućni broj, ali se nitko nije javio.
Priznajem, to mi je olakšalo savjest i nisam se više trudila da ih dobijem, odmah smo nazvali slijedeće, i iako je bio petak pred vikend, ljudi su došli iz Slovenije i cijelo vrijeme bili sa djetetom u bolnici.
U ponedjeljak je usvojenje završeno i roditelji su sa djetetom došli kući pred samo zatvaranje granica.
Zašto sam ovo napisala?
Zato da vam kažem da su i djelatnici u Centrima samo ljudi i da i oni imaju svoje karakterne osobine, stavove, različite percepcije i nesvjesne simpatije i antipatije.
Naravno da se emocije isključuju maksimalno, ali između dva, tri para koji imaju podjednake reference i osobne simpatije igraju veliku ulogu.
Bilo je stvarno parova koji su zvali, stalno se interesirali i nekada je i to imalo utjecaja, ali isto tako poneki su bili toliko agresivni da su si zatvorili vrata.
Što se tiče preporuka, ne vidim ništa loše u njima ako me ne obvezuju na nešto.
Svako osobno svjedočenje od strane osobe kojoj sam mogla pokloniti povjerenje o potencijalnim posvojiteljima su uvijek dobrodošle, jer sama obrada ipak ne daje potpuni uvid o osobnosti i životu pojedinca.
Intervencije koje nisu bile opravdane nikada nisu uvažene, a možda smo imali sreću što su nam ostavljene odriješene ruke.
Novac nam nikada nitko nije nudio, niti ga je ikada itko tražio, tako da u to baš ne vjerujem previše, a da materijalni status ima svoju težinu u odluci, to je istina, jer pod istim uvjetima, ako potencijalni usvojitelji imaju bolju materijalnu situaciju, imat će i blagu prednost.
U tome ne vidim ništa nemoralno, jer se i na taj način djetetu daje bolja šansa za život.
E, sada o intervencijama.
Možemo o tome voditi filozofske rasprave, ali moje mišljenje je da je sasvim ljudski i normalno poduzeti sve što je našoj moći da se na pr. upišemo u školu koju želimo, dobijemo posao, sredimo termin kod liječnika, pa da i iskoristimo neka poznanstva da uđemo u postupak posvojenja.
Svatko tko kaže da je to nemoralno, jer je na uštrb drugoga, složit ću se sa njim, ali isto tako ću reći da je to moguće samo u nekoj državi Utopiji.
Poštujem one koji žive po tim svojim moralnim principima, ali i oni moraju biti svjesni da će biti zakinuti, jer ostatak svijeta tako ne živi.
Sve dok neki vidovi preporuka teško ne ugrožavaju interese i integritet druge osobe, u ovakvom nesavršenom svijetu nisu nešto strašno loše.
Jako loše bi bilo da je moj tim samo radi preporuke dao dijete bračnom paru koji je nepodoban ili lošiji izbor za dijete, ali ako su po svemu izjednačeni, mislim da je preporuka samo jezičac na vagi.
U životu je sve sreća, u slučaju mog oficira njegova nesreća je bila da nije taj trenutak bio kod kuće, ali je to ujedno bila sreća za druge roditelje.
Htjela bih još samo reći da je većina djelatnika Centara ipak dobronamjerna i nama je uvijek bio sretan dan kada smo mogli usrećiti dijete nalazeći mu roditelje i to nam je bila uvijek nagrada.
Isto tako mi je osobno drago što ima roditelja koji i mnogo godina nakon usvojenja još uvijek pošalju čestitku za Božić i Novu godinu.
Možda sam se malo nespretno izrazila kada sam govorila o intervencijama, pa kako ne želim da budem krivo shvaćena, samo da pojasnim:
Budite iskrene same sa sobom, pa si odgovorite da li bi potegle sve veze da smjestite nekog svog, veoma bolesnog, u bolnicu, iako bi to značilo da netko drugi ne će dobiti mjesto?
Da li bi vas više bilo briga za život onoga koga poznajete ili nekoga koga nikada niste vidjele?
Da li bi pristale da nikada ne budete majke, jer ne želite kod nekoga "pogurati" da baš vi budete izabrani?
Volite li više sebe ili nekoga za koga niste uopće čuli da postoji?
I kako ste sigurni da će baš taj, kome ste vi "oduzeli" prednost biti bolji roditelj od vas ili da i on nije izabran preko "veze"?
Znate, na testovima osobnosti upravo odgovori na ovakva pitanja pokazuju koliko se želite prikazati u socijalno prihvatljivom svijetlu i pokazuju da niste bili iskreni, čast izuzecima.
Ni jedno ponašanje koje je ekstremno u ovoj našoj kulturi nije "normalno", zato je najbolja zlatna sredina.
Malo sebičnosti pokazuje da volite same sebe i to je garancija da možete voljeti i druge.
Ipak, ja previše ne vjerujem u altruizam bez granica, to je više odraz nekih drugih čimbenika, ali to nije tema.
Zdenka2
Jedna baka, zahvalna sam vam što ste nam predočili iskustvo s druge strane- to je dobro, jer baca svjetlo na isti problem s druge strane.
Jako mi je zazvonila sljedeća rečenica Citat:
Svako osobno svjedočenje od strane osobe kojoj sam mogla pokloniti povjerenje o potencijalnim posvojiteljima su uvijek dobrodošle, jer sama obrada ipak ne daje potpuni uvid o osobnosti i životu pojedinca.
Upravo na tom tragu su s nama razgovarali djelatnici centra u kojem smo posvojili našu kćer. To su ljudi koji moraju nekome doživotno povjeriti dijete i osjećaju se strašno odgovornima za budućnost tog djeteta. Što oni znaju o ljudima koji pišu molbe? Rekli su nam da nerijetko iza lijepih riječi u molbi ne stoje dobri ljudi i da su se u to mnogo puta osvjedočili. Jednom im se dogodilo da su posvojitelji nakon tjedan dana vratili dijete. A molba je bila divna, kao i nastup tih ljudi. Zbog toga oni osjećaju potrebu za višestrukim provjerama ljudi, a dio toga su i preporuke. Ne govorim o intervencijama nego baš o preporukama. Tamo su nam izričito stavili do znanja da su im preporuke ljudi od povjerenja dobro došle, kako bi bili što sigurniji da su učinili najbolji izbor. Treba se samo pokušati staviti u poziciju tih ljudi, u poziciju da odlučujemo o doživotnoj sudbini jednog malog čovjeka. Ja sam razmišljala, koliko ima ljudi koje poznam za koje bih mogla dati ruku u vatru, biti potpuno sigurna da ih mogu samo preporučiti da budu posvojitelji, a kamoli da doista i odlučujem. Mislim da bi si svatko od budućih posvojitelja trebao postaviti to pitanje i u tom svjetlu gledati na preporuke.
Što se tiče intervencija s nekog položaja moći, to smatram nemoralnim i doista se postavlja pitanje ne samo pravednosti nego prije svega je li to najbolji mogući izbor za dijete. Po mom mišljenju nije, jer takvi postupci govore loše o ljudima koji se njima služe. O novcu da i ne govorim, no ponavljam, na tako nešto nisam nikada naišla. U "moja" dva centra jedva da su i bombonijeru htjeli primiti nakon svega, a rekli su nam da je za njih najveća nagrada osjećaj da su dobro obavili taj posao i sreća djeteta u budućem životu.
ina33
Jedna bako, uvijek mi je drago pročitati vaša mudra razmišljanja. Po meni, misilm da je ključ u ovoj razlici koju navodi zdenka - dolazi li preporuka s pozicije moći ili ne. To sam se osvjedočila i u svom radnom iskustvu kad sam par puta u poziciji biranja - preporuke smo znali i zanemarivati, tj. one su bile jedna dodatna informacija, ali smo birali po drugom/drgim krirterijima, ali jednom kad je došla s pozicije moći onda je to bila druga stvar.
čokolada
Jedna bako, hvala što se povremeno javite i "bistrite" naše dileme .
mama courage
Citat:
Da li bi pristale da nikada ne budete majke, jer ne želite kod nekoga "pogurati" da baš vi budete izabrani?
to što bih ja to u velikom očaju uradila, ne znači da moj gest nije u konačnici (i u najmanju ruku) moralno dvojben.
inače, prema priči jedne poznanice, njena sestrična je godinu dana bila u postupku za usvojenje djeteta (koliko sam shvatila, a da sad ne idem u tančine, dijete je čak bilo kod njih doma, čak i kod te poznanice) da bi samo jednog dana saznala da više nema(ju) pravo viđati dijete i da je dijete dano na usvojenje drugoj osobi (javnoj ličnosti)....
Zdenka2
Citat:
dijete je čak bilo kod njih doma
Po kojoj pravnoj osnovi je dijete bilo kod njih doma? Ako je bilo udomljeno znači da se nije radilo o postupku posvojenja. Ako se je radilo o postupku posvojenja, ne postoji pravna osnova po kojoj bi dijete moglo biti kod njih prije završetka postupka.
mama courage
Zdenka2 je napisala/o:
Citat:
dijete je čak bilo kod njih doma
Po kojoj pravnoj osnovi je dijete bilo kod njih doma? Ako je bilo udomljeno znači da se nije radilo o postupku posvojenja. Ako se je radilo o postupku posvojenja, ne postoji pravna osnova po kojoj bi dijete moglo biti kod njih prije završetka postupka.
raspitam se, pa ti javim.
imenica
drago mi je što su loše vibre prestale. iskustvo jednebake izneseno ovdje je jako dobro došlo. nadam se da su si posjetitelji ove teme dali truda i pročitali to.
u mom slučaju preporuke i veze nisu bile potrebne niti je itko išta od mene tražio. mislim da preporuke nisu ništa loše, osim u slučaju kad služe tome da bi netko pokazao svoju nadmoć. ipak, kaže jednabaka, ne živimo u zemlji koja se zove Utopija. pozdrav svim čekalicama. ne gubite nadu ni vi koje imate prepruke ,a ni Vi koje ih nemate. Vaše sunčeko čeka baš Vas.
MetvicaRed je da se i ja javim jer sam „zakuhala“ cijelu priču, no nemam puno za dodati.
Nisam željela da preraste u prepucavanje. Razumijem frustraciju Babysoft i emocionalno stanje u kojem je pisala, iako se u mnogim stvarima koje je napisala ne slažem s njom. Da ja nisam duboko disala dva tjedna i čekala da se skuliram i razmislim što da napišem, i moj bi post imao drugačiji ton i možda bih u afektu napisala nešto što zaista ne mislim.
I ne, nisam pisala „u rukavicama“. Samo sam nastojala ukloniti optuživanje (i iz glave, ne samo iz pisma), jer s njim ne možemo u dijalog.
Hvala vam svima na dobrim željama
(Osobito tebi, Leonessa, drago mi je da me razumiješ. I važno mi je da si bila iskrena u svojim opisima dolaska do djeteta.)
Očito je da ovdje imamo bitno različita shvaćanja etičnosti. I izgleda da se oko njih nećemo složiti. Vjerojatno i ne možemo, jer temeljna uvjerenja i vrijednosti ne mijenjamo zbog nekoliko drugačijih mišljenja na nekom forumu.
Odlučim li promijeniti svoje ponašanje, neću nužno promijeniti i stav, tj. i dalje ću misliti da to što činim nije OK. Neću nešto smatrati etičnim samo zato što to svi čine i zato što to (možda) opravdava cilj.
Zdenka2 je napisala/o:
Sve što je u granicama zakonski dozvoljenog i moralnog, dopustivo je.
Osim što se nismo složili što je moralno.
Ako je kriterij „uobičajeno“ + „većina smatra da je moralno“, onda je ovo o čemu pišemo svakako moralno. (Čemu se ja i dalje čudim.) Pitanje je samo da li je širokorasprostranjeni moral ujedno i etičan.
Što se zakonitosti tiče, bilo koja intervencija u redovnu proceduru ne može biti zakonita. Ako nigdje službeno nije predviđeno prilaganje preporuka kao kriterij odabira, onda su preporuke kršenje procedure. Kao i prikupljanje informacija neslužbenim putem o tome gdje ima djece.
Ina33 je napisala/o:
Metvice, sjetit ćeš se onoga što si pričala o skromnosti .... Većina nas je odgajana na taj način i nekome teško ući u samomarketing jer to percipira i osjeća "silovanjem sebe" na neki način, tj. to da čovjek nije vjeran sebi. Zato u bankama i drugim institucijama postoje tečajevi asertivnosti i tih "modernih, soft vještina" jer se moramo tome učiti.
Draga moja Ina , nije meni problem samozatajnost – znam se itekako izboriti za sebe i za druge kad smatram da je to OK. Ne nedostaju mi vještine, već uvjerenje koje bi ih aktiviralo.
Zdenka2 je napisala/o:
Što se tiče veza i poznanstava, sve dok je nešto preporuka, u redu je. (Iskreno odgovori, bi li ti nazvala svoju sestričnu koja radi u ustanovi koja se bavi djecom, kao što je to učinila leonessa?)
Evo, iskreno ti odgovaram da ne bih. Vjerovala ili ne.
Naime, iz nekih drugih okolnosti poznajem neke ljude koji rade po Centrima. Pa ih izbjegavam nazvati već dugo, da ne pomisle da ih trebam zbog toga. Našu su molbu dobili, budu li smatrali da smo za preporučiti, to će i učiniti. Preporučuje me ono što znaju o meni, ne ono što činim da ih na to podsjetim.
Također, moja bliska prijateljica je ravnateljica jednog dječjeg doma. Nikad mi nije palo na pamet pitati je da nešto učini za nas. Niti mi je to ona ikada ponudila, iako znam da me voli, sudjeluje u mojoj priči i dijeli moju tugu.
Neki frendovi i znanci su se spontano, čuvši da želimo posvojiti, ponudili da nam „to srede“ (već iskusni u 'sređivanju', na prijateljskoj bazi, bez mita). Rekla sam „hvala, nemoj“. Misleći na sve one ljude kojima nema tko 'srediti'.
(OK, slobodno recite da sam luda.)
Jedna baka je napisala/o:
Da li bi pristale da nikada ne budete majke, jer ne želite kod nekoga "pogurati" da baš vi budete izabrani?
Bako, još uvijek ne znam odgovor na to pitanje.
(Da znam, ne bih uopće potezala ovu temu.)
uporna je napisala/o:
Oprosti Metvice čini mi se da ću se možda jednog dana grebati rukama i nogama za posvojenje. Oprosti mi unaprijed.
Draga draga Uporna… Pa tko sam ja da opraštam?! (A ni ja ne tvrdim da neću nikada učiniti nešto protivno svojim uvjerenjima.)
Budeš li odlučila kršiti svoja uvjerenja najviše će ti biti potreban oprost od sebe same. Iz sveg srca vibram da ti roda stigne puno prije nego što dođeš u tu dilemu
I na kraju, „disclaimer“:
Ne želim se prikazivati kao „moralna vertikala“. Kojiput se švercam u tramvaju, gledam kako da platim što manji porez državi i bez grižnje savjesti bih potegnula vezu u gruntovnici.
ina33
Metvice, ! Sasvim si razumljivo iznijela svoj stav. Vjerojatno je ovo tvoj put do djeteta koji je tvoj jer je vjeran tebi i ja iskreno vjerujem da ćeš i bez kršenja svojih moralnih načela doći do djeteta, a da ćeš sama sebi biti najbolja preporuka ! Mogu ti samo od srca poželjeti sreću i brzinu!
AdioMare
Draga Metvice,
ako ikome išta ovog trenutka želim jako, onda želim tebi da ne čekaš još dugo zagrliti svoje dijete.
_________________
Metvica
Hvala cure!
Rasplakale ste me...
sanja74
draga Metvice,
želim ti da uskoro pronađeš svoje maleno.
[/b]
