djeca koju je teško odgajati

Upravo sam pročitala članak na portalu i uhvatila se za glavu. Mislila sam da nas je netko promatrao toliko je točan opis mog sina. Milijun puta sam se dosad upitala time-out da, ali on nema pred sobom mog sina s kojim to apsolutno ne uspijeva ili ne čuje on milijun protuargumenata na svaki moj zahtjev, ili to što uvijek ali baš uvijek pregovara ma i za najmanju sitnicu. Mislim da ćemo se dobro oznojiti dok ne odraste.
Osim toga uvijek su mi smetali komentari nekih mama koje imaju po prirodi mirnu i poslušnu djecu kako je on neodgojen ili nemiran ili pokazale bi one njemu..., a u stvari nemaju pojma koliko ja ulažem u odgoj svog sina, ali kod njema pali samo i jedino dogovor i mogućnost barem nekakvog izbora (a i to ne uvijek).
Također je u aktivnostima uvijek kolovođa, i što je zanimljivo uvijek je on organizator bez obzira što počesto tu ima i dosta starije djece, ali im se on uvijek nekako prirodno nametne i nimalo se ne libi podijeliti uloge i organizirati igru (osobina koju ja nemam ni za lijeka).
Kako izlazite na kraj vi koji imate takvu djecu?
Meni najteže pada postavljanje granica i poštivanje reda, jer on uvijek sve preispituje i u stanju je beskonačno raspravljati i makar i zaobilazno ostvariti svoju zamisao.

moja ima 16 godina i nije se nešto drastično promijenila. Baš sam joj dala da pročita tekst i veli da to nju jako dobro opisuje i veli mi sažalivo: em sam darovita em sam teško odgojiva. Nije ti lako mama.
Danas sam i opet s njom imala burnu raspravu jer nije pospremila sobu i jer ni danas nije usisala stan. A imala je vremena na pretek, ali njoj se to ne da raditi pa će ili se posvađati samnom ili će reći : "dobro " i zaboraviti cijelu priču čim je to izrekla.
Kako se nositi s time? Teško, pogotovo jer oko tebe takve djece baš i nema, svi ti prijatelji govore o svojim dobrim i poslušnim kćerkama, mene napadaju da sam prezahtjevna majka i da je ona zato takva, ja se osjećam totalni promašeni slučaj i ne jednom sam plakala jer sam smatrala da moja kćer nije zaslužila takvu nesposobnu osobu za majku i da bi ona bila sretnija s nekom drugom mamom.
Trebalo mi je vremena i podrške naše psihologice da počnem mijenjati i svoj pristup njoj i njezin pristup meni. Pa je nakon prepirke i tek nakon odgledanog filma, ona došla meni i ispričala se što je zaboravila napraviti svoje dnevne obaveze. Pa se zagrlimo i izljubimo. :heart:
S njom još samo ja mogu izaći na kraj, mm ne može jer jako brzo ga ona izbaci iz takta. Neko vrijeme sam sumnjala da ona baš i potajno uživa i da broji koliko će njemu trebati da eksplodira.

Ooo, Mariela, ja ti imam jednog istog istog takvog.
I tačno znam koliko bole ti komentari sa strane.
Samo što sam ja nekako naučila da prelazim preko njih.
I naravno da mi zvuči sasvim drugačije kad to čujem kao tuđu priču,
taj tvoj mi se doima kao dobar državnik ili vođa na bilo kojem drugom polju, u budućnosti.

Sad sam u fazi preispitivanja i iznalaženja novog pristupa silnoj energiji koju moj mališa posjeduje.
Sve se nešto nadam da će mi se lampica upaliti i da ću znati nekako svu tu energiju kanalisati u nekom željenom smjeru i kvalitetnoj aktivnosti.

:* i sretno, ima nas još takvih.

Moj sin ima samo 3 god. i ne tako davno je počeo pričati pa neznam kakav će biti po tom pitanju.

Ali je svojeglav ili tvrdoglav ili ja neznam šta osim da me često dovede do ludila jer on mora po svojem.
Moram ako uspijem većinu situacija iscenirati tako da on dodje do ideje a ne da ja kažem. Uglavno se natežemo. Često kažem da je nemiran ali ne bude on miran ali da je po njegovom.
Najgore mi je kad se ja naljutim a on se smijulji da ja nevidim, meni se onda plače.
Kazne ne pale. Nisu nikad. Poslije kazne uradi po svom ili se ljuti na mene.
Ako mi pukne film pa ga pucnem onda je ludnica koliko se uvrijedi,...i tako već danima.
A samo 3 ima! Kako ću dalje ? Često se osjećam da ne mogu više jer me na kraju dana iscrpi i onda borba za spavanje slijedi.

Upravo se vratila iz kupovine. Naraveno prije vremena i bez pola potrebnih stvari, pogodite zašto.
Ne, on se ne baca po radnji, ali uvijek završimo ispred police s igračkama i špočinje, mama vidi ovo, ovo nemam a baš je dobro...
Ja inače volim polako kupovati, pogledati datum, usporediti proizvode, međutim s njim je to nemoguće. Nisam se ni okrenula, a već je odvezao kolica malo dalje, pa prčka po policama, a na sve je odgovor "ali mama + argument". I na kraju mi je toliko dosta objašnjavanja, argumenata i protuargumenata da na kraju izjurim iz radnje. A zanimljivo je da on uvijek ima smislen argument i protuargument (jednostavno ga ne možeš nadgovoriti - za odvjetnika dušu dao ili nedajbože političara).
I ma kako stvari završile on to okrene onako kako njemu paše. (Idemo sad kući jer se nisi pristojno ponašao u radnji - odgovor: "dobro kući će m biti lijepo, mogu se igrati s tatom").i
Nikakve kazne ni zabrane ne pale samo imamo kontraefekt.
I ne odustaje od svoga ni pod koju cijenu (ovakvu upornost u životu nisam vidjela).
Kako odgajati djecu koja se ne daju odgajati (zapravo ne daju se modelirati, ali im neke osnove pristojnog i moralnog ponašanja moramo usaditi). Mi pokazujemo primjerom i ima nekog uspjeha, ali treba puno muke i vremena.
Imate li vi neke metode koje uspijevaju.

Ja sam pročitala tekst i zaključila da imam lako odgojivo dijete....

teško je podići sto kila tereta golim rukama (ukoliko niste dizač utega :lol: ).

sve ostalo se može :mrgreen: .

E pa tu smo i mi , krenula je u predškolu i od 28 djece ona se nema s kime družiti jer nije naučila djeliti stvari, igračke ,primati savjete i uputstva.Previše smo popustljivi ispočetka a imaju i baku i djeda koji nam i previše pomagaju u tome.
Pokušavam to riješiti dogovorima i čak i malim ucjenamatipa ja tebi ti meni.
Sve više vjerujem u onu - malo dijete mala briga, veliko djete velika

mene su drilali na faksu : 'na meko - tvrdim, na tvrdo - mekim'

pa ja tako, dok ide... 8)

i mantram dvije mantre stalno:

'ona je osoba samo nema iskustvo, sve ostalo ima' (volju npr. :lol: )
' fleksibilnost, fleksibilnost, fleksibilnost'

kako sam dosta rigidne strukture i volim pravila i rutine, tako se odgoj moje kceri polako, ali sigurno, pretvorio u najtezi posao ikad (i ona voli pravila i rutine, ali neke njezine ;) )

u strahu da je ne 'slomim' stalno propitujem svoje metode, a mjera mi je kolicina osmjeha na njezinom licu (mislim, cista patetika ovako napisao ali nemam drugog mjernog instrumenta osim toga i intuicije)

ima i kvaka koja me stalno proganja: ja sam sebi super pa bih je rado ponekad klonirala, brijem da sam na dobrom putu sve dok to imam pred ocima i ostajem na oprezu

Imam zasigurno teže odgojivog sina,ali ne i neodgojivog i to me drži.
Jer svaki put kad vidim napredak ,to za mene znači veliki uspjeh i korak naprijed. Naravno i za njega!
Još je relativno mali,ali od prvih dana s njim nije lako. Nekad sam mislila da on od samog rođenja diktira sve što treba i ne treba. I bilo se jako teško nositi sa tim. Polako,s vremenom, sam se počela miriti sa činjenicom da s njim ne mogu gdje ja hoću i da ne reagira kako bi ja htjela,što je u konačnici i neloše.

Kod nas kazne ne postoje,postoje samo dugi razgovori i stalno ponavljanje i objašnjavanje. I onda se samo iznenadim jednog dana kako je ipak napokon "gradivo" usvojeno!

Tko zna što nas još čeka,koliko padova,a koliko uspona!
Nekada zaista zna biti frustrirajuće i dođe mi da se zapitam da li ga dobro odgajamo....


Ipak,vjerujem da ću jednoga dana biti jako ponosna na njega (kao što sam i sada :) )

Citiraj:

---

sorciere prvotno napisa

teško je podići sto kila tereta golim rukama (ukoliko niste dizač utega :lol: ).

sve ostalo se može :mrgreen: .

---

Znaš onu što je digla auto jer joj je dijete bilo pod njim,a?tako da je 100 kila ništa :mrgreen:
nego,i ja imam takvo dijete.Teško.
Al i ja sam bila i jesam takva.Teška.
Mm nije,što se dijete nije bacilo na njega....
drugo će :mrgreen:



Uglavnom,trudim se shvatit da ima takav karakter koji ja ne želim smlavit ni prilagodit vanjskom svijetu.Zašto bi?Dok upada u norme.
Lako mi je jer ga ja potpuno razumijem.Takva kakva sam.

Citiraj:

---

sorciere prvotno napisa

teško je podići sto kila tereta golim rukama (ukoliko niste dizač utega :lol: ).

sve ostalo se može :mrgreen: .

---

Znaš onu što je digla auto jer joj je dijete bilo pod njim,a?tako da je 100 kila ništa :mrgreen:
nego,i ja imam takvo dijete.Teško.
Al i ja sam bila i jesam takva.Teška.
Mm nije,što se dijete nije bacilo na njega....
drugo će :mrgreen:



Uglavnom,trudim se shvatit da ima takav karakter koji ja ne želim smlavit ni prilagodit vanjskom svijetu.Zašto bi?Dok upada u norme.
Lako mi je jer ga ja potpuno razumijem.Takva kakva sam.

danas mi sve ide 2*,sorry komp poludio.

danas mi sve ide 2*,sorry komp poludio.

Moja Mrvica od samo 2 godine i 7 mjeseci je ravnopravan član naše zajednice i s njom se moramo ponašati kao s odraslom osobom. Od trenutka kad je progovorila, niže kompletne rečenice i "pregovara". Ako ne shvaća svrhu moje naredbe, ona je neće poslušati dok god nisam objasnila u tančine zašto nešto mora biti napravljeno...pa možda ni tada jer smatra da to ipak nije prijeko potrebno. Malo roditelja to razumije ako nemaju takvo dijete kod kuće. Odgoj je iznimno težak, ali kad se uspostavi balans, nema kraja sreći i suradnji....khmm do novog slučaja hahahaha

Nakon što sam otkrila koliko joj informacija i na koji način treba, nakon što sam je počela doživljavati ozbiljno, a ponekad i popuštat, dobila sam i neke benificije takvog djeteta. Dugo je trebalo da ona stekne povjerenje u mene, jer ovakva djeca su jako sumnjičava dok druga slijepo vjeruju u svoje roditelje dok ih ne razočaraju.

Ovaj tip djece je puno zahtjevniji, iscijedi roditelju i zadnji atom snage, no njihov stupanj razumijevanja je veći i neke stvari je lakše postići ukoliko se pogodi ispravan pristup. No, kako je svako od te djece drukčije, nema jedinstvene formule za uspjeh.

Citiraj:

---

anledo prvotno napisa

u strahu da je ne 'slomim' stalno propitujem svoje metode, a mjera mi je kolicina osmjeha na njezinom licu (mislim, cista patetika ovako napisao ali nemam drugog mjernog instrumenta osim toga i intuicije)

---

:heart:
Meni nije patetika. Lijepo si to rekla.

hah - ja samo što nisam dobila batina danas - kad sam joj rekla da je "teško odgojivo dijete" :lol: :lol: :lol:

ajmeeee....

a onda sam joj pokazala članak :mrgreen:

čita, čita... pa malo :shock: , malo :mrgreen: , a onda bome i :lol: :lol: ...

rezultat?

okrenula je sve iz članka u svoju korist... :?

vriiiiiiiiiiiiiiišt!!!!

:nope:

Citiraj:

---

traktorka prvotno napisa

IPolako,s vremenom, sam se počela miriti sa činjenicom da s njim ne mogu gdje ja hoću i da ne reagira kako bi ja htjela,što je u konačnici i neloše.

Kod nas kazne ne postoje,postoje samo dugi razgovori i stalno ponavljanje i objašnjavanje. I onda se samo iznenadim jednog dana kako je ipak napokon "gradivo" usvojeno!

---

Ovako je nekako i kod nas.

U ovoj prvoj rečenici se nalazim utoliko što mi je trebalo vremena da prihvatim činjenicu da moja starija kćer ne reagira na svoju mlađu sestru onako kako smo si mi to možda zamišljali. Nemojte krivo shvatiti, ali svaki roditelj dvoje i više djece želi da mu se djeca slažu i prihvaćaju. To je kod nas išlo malo teže.
Nevjerojatno- ali postalo je bolje kad sam ja to prihvatila kao takvo. Sad je stvarno prekrasno- igraju se, ona traži sekino prisustvo i u igri, i spavanju, i maženju, i odlascima do dućana...

A za kazne (točnije: nekažnjavanje)se slažem- možda ne odmah, ali učinak se dugoročno vidi. Kao i u svemu, što je nešto teže, dugoročno je možda bolje...

Moja struka kaže ovako:
-NAJGORA KAZNA ZA DIJETE JE IGNORIRANJE.
-PUNO SE MOZE DJETETU OBJASNITI, REĆI -TIHIM GLASOM.
-POŠTUJTE DJETETOVU OSOBNOST I USMJERAVAJTE JE U POZITIVNOM SMJERU.
:love:

Da me neko pitao jucer rekla bi da je samo malo zivlje dijete,ali danas ne da je tesko odgojivo nego turbo tesko.

Idem na forum probati naci kakav savjet i bas naidem na pravu temu.

Inace ima skoro dvije godine,
puno prica,
puno trazi,
sve baca,
penje se po stolu,po prozoru.
Pali gasi televizor,kompjuter,perilicu suda... o boze strasno
Vec sam polako na rubu snage.
Jos usto sto je strasno tvrdoglav, pravi se kao da ne postojimo.
Kad mu pokusavam nesto objasniti frajer mjenja temu ili mi okrene leda i pravi se da ne cuje.

Danas sam prvi puta ozbiljno pocela razmisljati da moram nesto poduzeti jer to vise nije ono malo dijete koje je samo razigrano.

Kako dvogodisnjaku postaviti granice i kako izaci s njim na kraj?

i mi se ovdje pridružujemo.
nakon pročitanog članka (koji nas je opisao u tančine), dolebdjelo mi je pitanje zašto je baš nas zapalo takvo dijete, valja zato što mi to možemo, iako se osjećamo da smo potpuno nesposobni i da nam ništa ne ide od ruke.
Za svaki i najmanji pomak, uloženi su mjeseci truda, ponekad i godina.
Vožnju u kolicima nikada nismo savladali. Sjedenje, ležanje, samostalno igranje, isto nikad savladano, što je bilo ubitačno dok je bila beba. Spavala malo, zabavljala se nikad nije sama s nečim, mora biti akcija, interakcija, niti minute nikada ležati, ne se nunati, ne se voziti u kolicima, ne u autosjedalici ... Po 100-ti puta se danas mm čudi, gle kako je sinčić donio maramicu kad mu je rekao da je donese jer treba obrisati nos. Sa princezom nam to niti nakon 5 godina nije uspjelo, kad je nešto zamolimo da to napravi bez NE.
Objašnjavanje, obrazlaganje, razlaganje - ne pali.
Pogodbe, pregovori pale - ali ja to osjećam kao ucjene, a ne pregovaranje.
Time out je počeo paliti tek kad je postala već veća. Ali ja to osjećam kao okrutnost, i meni teško pada.
Sistem, vožnja bez kacige, nema onda vožnje = plač i dreka po pola sata. To slušati je, ah ne znam, nekome sa strane izgleda valja kao strpljivi stari pretolerantni konji. Ako smo vani, pali idemo sada u kuću, pa kad se smiriš, možemo ponovo van. Ali ako smo u kući, ne pali ništa osim time out u drugu sobu, ostali ukućani to ne mogu više slušati. Onda se mi grizemo u dnevnom boravku, jer je onda tamo sama. Kad se vrati, obično je ispuhana, i milina jedno vrijeme. Kao da joj treba da se izventilira. Onda sebe krivimo da joj nismo pružili dosta prilika za ventiliranje.
Kod bake i djeda, milina od djeteta. Ali tamo nema ne. Hoće se najesti bonbona dok se ne ispovraća može. Hoće sjediti u sred koca sa praščićima može. Hoće gledati 8 sati crtiće može. Ona je njihova prineceza, i oni nisu tu da je odgajaju nego vole. Onda kad je kod nas zabrana, ona plače - hoću svoju bakuuuu. A mi se osjećamo kao žandari, a ne roditelji.

Među djecom i manjom i većom, vođa, uvijek se nametne, tete je zovu "šefica". Odraslima se tako dugo umiljava i uvaljuje, dok ih ne obrlati. Do toga trenutka, milina od djeteta. Kad osjeti da je odstojana nestalo, preobrati se u malu rušiteljicu granica, do točke bez granica. Manipulira skoro svima, osim tetama u vrtiću. Njoj reći "ne" je pravo umijeće.

Što je starija i razumnija, lakše je jer pomalo počinju paliti logična objašnjenja. Ali jeza nas lovi od puberteta.

I tako, svaki puta smo totalno u šoku kad nas mlađe dijete posluša, i na prvu kaže "dobro", a ne "neću".

Moja ima tek 9mj. a ja sam teška osoba koja je dobrodušna ali brzo planem, pa se bojim da neću imati strpljenja, jer mala je za sada dobra ali počinje pokazivati dio svog nasljednog karaktera :lol:

I evo i sad ponovno po neznam koji put čitam knjigu VAŠE KOMPETETNO DIJETE Jesper Juul, da bih shvatila da nije problem u njoj nego mene.

Bojim se njenog odrastanja,lupanja možda glavom o pod......bojim se sebe, jer možda ja nisam kompetentna i zrela....za nju..

TinnaZ-moram priznati da sam čekala hoćeš li se javiti na ovu temu jer svaki put u opisu ponašanja tvoje kćeri,pronađem velik dio ponašanja mog sina.
I onda mi daš za razmišljanje i pokušavam shvatiti kako i zašto.
I mi se tako znamo osjećati-nemoćno i nesposobno,misleći da uopće ne znamo na koji način ga odgajati.Zaista treba uložiti puno truda,ljubavi,živaca za odgoj takvog djeteta!
A pomak na bolje veseli nas kao bingo na jack-potu !
I definitivno se slažem da mi to svi možemo !

Veseli me kad kažeš da ti je drugo dijete totalna suprotnost,iako priznajem da ne razmišljamo za sada o povećanju obitelji!

:heart:

čudimo se i mi sami sebi kako smo se odvažili na drugo :lol:

Pita me svako malo kolegica, kako li je tek sa dvoje. A ja joj kažem, zvuči neistinito, ali lakše. Dio akcije i intrakcije, preuzima na sebe sada mlađe dijete, ipak su skoro pa vršnjaci, pogodili smo razliku u godinama fenomenalno. Znaju se tako aktivno i intenzivno igrati, što mi nikada ne bi mogli kompenzirati, izventiliraju se oboje, ona zna biti sva mokra samo u potkošuljici (a on hladnokrvac, majica+potkošulja i ni kapi znoja) A mi malo odahnemo, i samo pazimo da se ne pokefaju. Za sada ih ne puštamo u sobu na katu, igraju se u boravku, oboje su vatreni, pa ko zna što bi se gore događalo (Ovnica i Lav).

ja i bez citanja vidim da imam lako odgojivog...

ali ono sto pisete o slamanju karaktera - cini mi se da mi sa lako odgojivom djecom moramo vise paziti na to... teze odgojiva djeca ce te dobrano izmuciti prije nego ih slomis (dati ti do znanja) a lako odgojivoj to mozes uciniti a da ni ne skuzis... ili se varam? :/

TinnaZ pa ti kao da si pisala o mojoj djeci. Puno tog sam prepoznala.
Sad su još mali i tek me svašta čeka s njim.
Jedna od razlika:
Starijem npr. dok je bio beba morala sam reći po 100 puta ne, ne, ne a on mene uopće nije dožiljavao pa sam znala pomisliti da me nečuje, a mlađi sad kad je aktivan dva puta mu kažem ne, ne i on pogleda me osmjehne se i otpuže dalje.
A stariji grrrr

Citiraj:

---

lucky day prvotno napisa

j
ali ono sto pisete o slamanju karaktera - cini mi se da mi sa lako odgojivom djecom moramo vise paziti na to... teze odgojiva djeca ce te dobrano izmuciti prije nego ih slomis (dati ti do znanja) a lako odgojivoj to mozes uciniti a da ni ne skuzis... ili se varam? :/

---

U potpunosti si u pravu!

Citiraj:

---

Anci prvotno napisa

Citiraj:

---

lucky day prvotno napisa

j
ali ono sto pisete o slamanju karaktera - cini mi se da mi sa lako odgojivom djecom moramo vise paziti na to... teze odgojiva djeca ce te dobrano izmuciti prije nego ih slomis (dati ti do znanja) a lako odgojivoj to mozes uciniti a da ni ne skuzis... ili se varam? :/

---

U potpunosti si u pravu!

---

Mislim da ima istine u tome.
Iako ja ne volim izraz slamanje karaktera,već više prilagođavanje neprilagođenog karaktera :mrgreen:

Lako odgojivo dijete će se zasigurno manje opirati u nametanju nekih životnih karakteristika i obaveza,i lakše ih usvojiti. A s druge strane,nekom djetetu možeš tupiti do beskraja,a ono to ipak neće prihvatiti,ni pod koju cijenu.

Voljela bi da se jave i mame starije teže odgojive djece,da vidimo ima li rezultata i kakvi su!

Možda je posao te djece da odgajaju nas, teže ili lakše odgojive roditelje. Možda je neobično da se ja tu javljam jer moj Bartol ima tek tri mjeseca. Ipak, sjećam se da sam već prvih dana mrzila svaku knjigu, priručnik, tekst, brošuru ili letak koji sam pročitala, bila ljuta na sebe što sam ikad i jednu bebu vidjela jer s njim je sve (što može biti s tako malim) od prvog trena drukčije. Pa sam brzo zaključila da problem nastaje kad se stvari ne slažu s mojim očekivanjima. I već u to kratko vremena što smo skupa me fino preodgojio. A što nas još sve čeka. Zanimljivo mi je to i iz perspektive (nekad) djeteta koje nije bilo ni malo lako odgojiti. Kad sad pomislim s čim (kim) se moja mama nosila, ne znam da li da suosjećam s njom ili da joj se samo divim.

Citiraj:

---

skoro nikada ne prihvaćaju riječi poput “neomoguće” ili fraze poput “nije moguće učiniti”
mogu se s vama raspravljati do vaših krajnjih granica samo da bi isprobala gdje su
pravila shvaćaju samo kao smjernice
iskazuju veliku kreativnost kako bi došla do cilja
ne rade stvari samo zato što i svi drugi ih rade
odbijaju poslušati bez uvjetovanja – uvijek pregovaraju
nije ih strah probati nepoznato
i na neke sasvim male zahtjeve reagiraju vrlo burno
rade onako kako oni misle da bi trebalo.

---

Citiraj:

---

Autonomno dijete svaki naš zahtjev stavlja pod upitnik, testira naše stavove britkim i jasnim zaključcima. Time-out metode ne pale jer ili ne žele ući u sobu ili unište sve u sobi ili nađu neku zabavu da im ta soba postane mjesto zadovoljstva. Uzimanje privilegija isto tako ne pali jer mrtvo hladna zaključe da im ionako tv/kompjutor i sl. ništa ne znače. Rasprave su poput dobacivanja loptice u tenisu, na svaki roditeljski zaključak oni ih imaju još tri. I iako to sve izgleda kao pubertetsko ponašanje to su djeca koja su još mnogo godina do puberteta, samostalna i autonomna, ona se po mnogočemu ponašaju kao zreli, odrasli ljudi s jakim osobnim integritetom i samosviješću.

---

Jel' imamo skrivenu kameru doma?
Ovo je moje dijete, od s do .

Ja ih imam dvoje takvih 8) .I da ne idem sad u detalje i sitnice u vezi ponašanja isl.reći ću samo da me je dotakla najviše ona rečenica kako drugi ljudi misle da su takva djeca neodgojena,raspuštena i zločesta.Jer ja to često vidim na licima ljudi koji ni ne moraju ništa izreći,sve im na faci piše.Zato mi je najdraže biti u društvu slične djece i njihovih roditelja,savršeno se razumijemo i nema krivih pogleda i šaputanja.
Za taj pojam "teško odgojiva djeca " znam odavno ali tek od nedavno sam shvatila koliko je to ustvari teško.Da budem preciznija,otkad sam rodila treće dijete koje nije takvo i kakvih bih mogla imati još desetak :mrgreen: Sa ovih dvoje velikih sve je komplicirano,od doručka,spremanja za školu/vrtić do spremanja igračaka,spremanja bilo čega,slušanja ijedne moje rečenice...ma sve je borba i teško.Moram reći da je stariji sin sad super i da,kako je veći,tako se pretvara u nešto prizemnije dijete.I dalje je borba ali već je odavno shvatio uzročno posljedičnu vezu pa zna da neke stvari ipak mora zbog sebe a ne zbog mene.Kćer je ludilo,o njoj bi se dala knjiga napisati.Ta djeca su rođena sa svojim strašno jakim karakterom i ako će tko koga pokoriti to sam ja pod njima.Kod njih nema straha od nekakve emocionalne povrede,oni gaze sve pod sobom,majke mi :lol: .
Ali ima jedna dobra stvar u svemu tome,a to je da su oduvijek puno puno napredniji od vršnjaka,brže uče i interesi su im široki.Da im je sad uvaliti kakav tečaj ili faks,kladim se da bi ga završili prije od mene

evo jedne mame sa starijim tesko odgojivim djetetom-10 god.Zbilja je tesko ! Svakog dana me uvuce u svoju raspravu bar 10 puta .Zbog njega cijela obitelj pati .On ne pregovara samo za sebe vec i za bracu i sestre. Zbog njegovih rasprava cini mi se kao da zivimo u saboru.Vec smo i zatrazili strucnu pomoc ali i tamo se raspravljao.Njegova MORA biti zadnja rijec.Svi su mu za sve krivi on nije nikad za nista i vjesto to zna obrazloziti -pravi politicar!Molim Sanadera da ga uvrsti u novi sastav vlade RH. :lol:

Kaleb ima nevjerojatno jaku volju i ni pod koju cijenu ne skreće s onog što si zacrta:

-sve baca, uopće ga ne zanimaju posljedice - nema veze ako mu uzmemo tu igračku, kažemo ne, udaljimo ga od predmeta koji baca... Bacit će nešto drugo. Baš ga briga što se to nama ne sviđa.

- ne daje ruku vani. Ako mu pokušamo dati ruku preko ceste, iste sekunde baca se na leđa na pod i urla. Baš ga briga što prekidamo šetnju i ide doma, svaki sljedeći put radi isto.

- penje se na sve - stol, televizor, komodu, police, skače po krevetu, po rubu kauča... Strogo "ne", odlučno ne, micanje, deranje... Baš ga briga. On to i dalje radi.

- zna po cijeli dan ništa ne jesti. Nema načina da ga se uvjeri da nešto pojede.

- ne govori tj. jako slabo govori i to ga dodatno frustrira pa, ako iz prve ne shvatimo što želi (i ne omogućimo mu to iste sekunde), počinje urlati. Očekuje telepatsko razumijevanje svojih potreba. Ako se pravimo da ga ne razumijemo ne bi li rekao što želi, još više poludi. Radije će svisnuti od žeđi nego reći "voda".

- kod njega ne postoji pojam "skretanje pažnje"

- uspavljuje se isključivo na rukama, budi se čak i 10 puta po noći, traži nošenje ili cicu. Sve drugo rezultira plačem, koliko god treba - briga njega što smo i tata i ja uz njega i šapćemo mu, grlimo ga... Čovjek urla, vrišti, slini...Dok ne dobije cicu ili ga tata ne uzme na ruke.

I tak. Znam da mnogi misle da imamo derište, briga me. Odgojne metode kod njega (za sad) ne pale, a nasilju neću pribjeći ni pod koju cijenu.

Ipak, nikad ga ne bih nazvala teško odgojivim djetetom... Ne sviđa mi se takvo etiketiranje djece + mislim da se mnogi roditelji "izvlače" na to (kao, onom drugom je lakše jer mu dijete surađuje, a moje ne). Mnoga naizgled lako odgojiva djeca imaju neke "teže" strane. Osim toga, jako je bitna kako si roditelj i dijete pašu - ja stvarno ne znam što bih započela s mirnim djetetom.

Moj sin (7,5) je teško odgojiv. Političar, sličan sinu od big mamy. Kod njega nikada ništa ne prolazi bez stotinu zašto. Na sve ima 10 argumenata. Još je i darovit, tako da mu paljbe argumenata nikada ne presahne. Motorički je nemiran, uvijek u nekoj gabuli, emocionalno preosjetljiv i impulzivan. Uvijek istjeruje pravdu do kraja, kad se radi o njemu, a kad se radi o drugima nije baš tako tolerantan. Kao mali je imao tantrume koji su trajali nekad i po sat i pol. I sada zna planuti, cendrati, gnjaviti svo ostalo troje ukućana

Ali, za ohrabrenje svim mamama manjih teško odgojivih prinčeva i princeza, napredak kod njega je ogroman. Za to sam najviše zaslužna ja. Ja sam njegova referentna osoba, na mene se oslanja, ja znam s njim. To što ja mogu i znam s njim počiva na izuzetno velikoj ljubavi između nas. Mi smo u mnogim stvarima isti i razumijemo se od prvog trenutka kad smo se pogledali u oči. Ta povezanost sa mnom uvijek ga može smiriti i vratiti u realnost. Ja njega jako dobro poznam i zato točno znam kako treba postupiti prema njemu.

Drugo, što je također dolazilo prvenstveno od mene, su čvrste granice. Nikada se nisam ustručavala reći mu ne niti ući u sukob s njim. On zna da je moje ne - ne i da sa mnom ne može manipulirati, pa niti ne pokušava. U granice na neki način ubrajam i to što u njegovom životu postoji red koji on voli i treba. U tome mi je najvažnije spavanje. On spava u 8.30, najkasnije u 9.00. Tako aktivan mozak i tijelo treba mnogo odmora. Također, jako pazimo na prehranu - pri tome mislim na ograničavanje konzumacije slatkiša. Primijetili smo razliku otkad smo počeli više paziti na to. U red i granice spada i to da on mora poštovati potrebe drugih. MM i ja bez ikakve grižnje savjesti uzimamo prostor i vrijeme i za sebe. Sestru ima relativno kratko, no, uči se i poštivanju granica prema njoj.

Počevši od navršene 4. godine, počeo je postupno sam preuzimati kontrolu nad sobom, dakle, taj povratak u realnost prestao je ovisiti samo o meni. Postao je puno odgovorniji prema ljudima oko sebe, prema tati, bakama i djedama, tetama u vrtiću, prijateljima. (Prema meni je uvijek i bio odgovoran). Nakon toga je i tata više počeo utjecati na njega. Takav trend se pojačao zadnje godine vrtića, a pogotovo u školi. On i dalje spada među nemirniju djecu u razredu, ali je što se tiče školskih obaveza među najodgovornijima i najboljima. Time nas je jako iznenadio, jer smo mislili da se neće htjeti prilagoditi školskim pravilima i obavezama, a kad tamo, on je pravi "štreber" u izvornom smislu riječi. Mnogo razmišlja i o socijalnim odnosima u razredu, iako tu još uvijek pokazuje svoju nezrelost. Njegov vrlo izraženi interes za saznavanje stvari je treća karta na koju sam igrala u njegovom odgoju i to savjetujem svima vama. Takva djeca nerijetko rade probleme zato što im je dosadno. Njima je potreban veliki input, promišljen i pametan. Kad se imaju čime baviti onda svoju ogromnu energiju usmjeravaju u pozitivnom smjeru. Četvrta stvar je natjecanje. Za to nisam ja zaslužna, jer je to od rođenja njegova osobna karakteristika. Uvijek želi biti bolji. Otkad ima sestru nevjerojatno se promijenio što se tiče obaveza u kući, jer ne želi biti lošiji od nje (ona je jako poslušna što se toga tiče i vrlo spretna). Natjecanje odlično funkcionira i u školi. Također, on ima vrlo izraženu socijalnu inteligenciju, pa smo i na to naslanjali svoje odgojne metode. Moglo bi se nabrojati još njegovih osobina koje smo mi odgojno pratili i na njih dograđivali vrijednosti koje smo mu željeli usaditi. j

Moj sin, kako god da je težak i zahtjevan i mnogo sam puta krvavo plakala zbog njega, deseterostruko vraća. Prekrasno je biti njegova mama, osjetiti tu snagu osjećaja, tu privrženost, povezanost, razumijevanje, je nešto izvanredno. On je mali, ali ja već sada vrlo često osjećam da je on meni oslonac, kao čovjeku. On osjeti moje granice i odstupi kad vidi da sam blizu njih i pruži mi podršku.

Dakle, ukratko, moja formula za uspjeh s teško odgojivim djetetom je
1. duboka povezanost
2. razumijevanje i poznavanje djeteta
3. čvrste granice i red u njegovom životu
4. osiguravanje intelektualnog i tjelesnog inputa
5. praćenje osobina djeteta - igrajte s onim osobinama koje vaše dijete ima

Zapamtite, takvo dijete se ne može slamati. Ako na njega idete silom, ono će se ukopati i ne da nećete uspjeti u svom naumu nego će stvar otići u suprotnom smjeru. To su izuzetno snažne ličnosti.

Također, jako je važno što više se baviti djetetom. Biti s njim, igrati se po njegovoj želji i pravilima. M. i ja imamo svoje igre koje bi on mogao igrati satima. To je vrijeme u kojem se izgrađuje naš odnos i mi jako mnogo učimo jedno o drugome.

I na kraju, jedna sasvim banalna tehnika: izbjegavanje situacija koje mogu postati kritične. Npr. jedna mama je navela da joj sin ometa kupovinu. I meni je tako bilo dok ga nisam prestala voditi u kupovinu.

E, vidiš, Zdenka me podsjetila - vrlo je nerealno voditi dijete u shopping i očekivati od njega da neće ništa "žicati". Ja izbjegavam ići s Kalebom u shopping (ne računam svakodnevni odlazak u voćarnu ili po kruh i osnovne namirnice, već govorim o tjednom shoppingu koji traje oko sat vremena), ne zato što žica igračke (ne žica ih) već zato što on jednostavno ne želi da mu drugi određuju smjer kretanja, to ga izluđuje, a u dućanu jednostavno ne želim dopustiti da juri na sve strane, eventualno sruši nešto s polica, zaletava se u ljude... Zato je svaka druga subota ujutro pomno isplanirana, on bude sat vremena kod bake, a mi obavimo svoje.

Keti ima 2 godine.
I skroz nas vidim u Zdenkinom postu. Tek smo na početku, ali..

I volim što je takva. Puno puta bude teško, ali učimo, i ona i ja.

Ni ja svojeg nevodim u kupovinu odavno osim ako trebam kupiti nešto brzinski s tim da sjedi npr u kolicima u većem centru i dam mu da nešto jede tj. gricka dok ja obavim svoje inače... :shock: izletim van dok me nisu izbacili :) i zabranili ulazak.

ah ma ko to opiše moju šeficu :mrgreen:

kako je krenilo uskoro je ni neću moć odagajat jer će ona počet nas dvoje preodgajat.
za sada je još na zapovijedi: sad šutite, ja govorim :mrgreen:
i nema ti boga da možeš govorit kad je šefica naumila nešto kazat (ovo je samo jedan od primjera njenog karaktera) (odgajamo li mi malog tiranina :mrgreen: )

Ja bih jednostavno mogla citirati 90% Zdenkinog posta, osim što mi imamo 6 godina, dosta mlađeg brata i još poneku razliku...
Uglavnom mi smo sad kao veliki, pa je naše iskustvo da je s vremenom sve lakše, mislim da se kod N negdje sa 5 dogodio "veliki obrat".
Kako vrijeme prolazi, uz pregovore sve se više i lakše uspješno dogvaramo 8)
Prošli tjedan je nakon jednog razgovora izjavio:" Kako je lijepo biti mama" :heart:

Citiraj:

---

mislim da se kod N negdje sa 5 dogodio "veliki obrat".

---

potpisujem :D